Osobna i profesionalna putanja Gorana Babića spada u red onih ne tako rijetkih sudbina naših prostora kakve su nam poznate iz životnih priča umjetnika i umjetnica kao što su, primjerice, Mira Furlan, Lordan Zafranović ili Dubravka Ugrešić ̶ priča o cijenjenim i priznatim javnim osobama koje su uslijed burnih društvenih previranja početkom devedesetih doživjele dramatičan sunovrat u poziciju javne nepoželjnosti ili, u najboljem slučaju, posvemašnjeg ignoriranja. I dok je u slučaju glumice Furlan ili pak književnice Ugrešić doslovce bilo riječi o javnoj hajci i protjerivanju uslijed ideološke nepoćudnosti, u slučaju Gorana Babića, uvjerenog komunista, antifašista i antinacionalista, političkog Jugoslavena, prije je riječ o nekoj vrsti svojevoljnog odlaska ̶ cijeni koju je platio za predanost vlastitim idealima i uvjerenjima. Odupirući se pristajanju uz logiku bujajućeg nacionalizma, Babić ̶ u kulturnim krugovima osobito poznat kao glavni urednik lista za kulturu Oko tijekom sedamdesetih ̶ 1991. odlazi u Beograd s kojim ga veže majčino porijeklo te nastavlja život u skromnim materijalnim uvjetima i izvan ključnih tokova tamošnjih kulturnih zbivanja. U Hrvatskoj pak nakon odlaska biva praktički izbrisan iz javnoga pamćenja, s etiketom izdajnika koja ga je gotovo preko noći istisnula iz svih relevantnih mjesta na kojima se ovjerava hrvatska književnost ̶ književnih antologija, izbora, pregleda, časopisa ̶ iako mu je prije odlaska malo tko odricao književnu kvalitetu. Doduše, kako u opsežnom pogovoru nedavno objavljenoj knjizi Babićevih izabranih pjesama navodi njezin priređivač i autor pogovora Sanjin Sorel, književni znanstvenik, kritičar te i sam pjesnik, Babić je i prije 1991. povremeno bio namjerno izostavljan iz hrvatskog pjesništva zbog svoje naglašene polemičnosti i kritičnosti „prema najvažnijim stupovima hrvatske kulture“ i zalaganja za individualizam na književnom polju umjesto kolektivnog rada („Ja jesam komunist, ali jesam i pisac“, rečenica je iz jedne njegove polemike). Nakon pjesnikova odlaska u Beograd, međutim, ta je isključenost njegove poezije postala gotovo pravilo, logikom i djelovanjem politike književne kritike, kako to kritički imenuje i podrobno tumači Sorel. Negativan odnos prema Babiću obilježio je hrvatsku književnokritičku sferu zadnjih tridesetak godina, stoga je izdanje opsežne knjige njegovih izabranih pjesama više nego pozitivan događaj koji će, usuđujem se vjerovati, označiti barem mali pomak u poštenijoj i preciznijoj valorizaciji opsežnog i raznovrsnog pjesničkog rada ovog pjesnika, te zainteresiranom čitateljstvu omogućiti uranjanje u odabrane tekstove iz čak dvadeset i devet njegovih poetskih zbirki objavljenih u razdoblju od 1969. do 2017. godine.
Negativan odnos prema Babiću obilježio je hrvatsku književnokritičku sferu zadnjih tridesetak godina, stoga je izdanje opsežne knjige njegovih izabranih pjesama više nego pozitivan događaj koji će, usuđujem se vjerovati, označiti barem mali pomak u poštenijoj i preciznijoj valorizaciji opsežnog i raznovrsnog pjesničkog rada ovog pjesnika, te zainteresiranom čitateljstvu omogućiti uranjanje u odabrane tekstove iz čak dvadeset i devet njegovih poetskih zbirki
Opsežna studija
Živeći s Caligulom, knjiga Babićevih izabranih pjesama naslovljena prema istoimenoj pjesmi iz zbirke Mjesečina, noćni lijes (1975), sastoji se od dva ključna dijela ̶ samih Babićevih pjesama i opsežnog Sorelovog pogovora koji bi, zbog opsega od pedesetak stranica te dubine i širine analitičkog zahvata, zapravo bilo bolje zvati kompleksnom studijom o Babiću i njegovoj poeziji. U njoj Sorel ne samo da daje temeljne poetičke konture Babićeve poezije nego izrazitu pažnju poklanja i društvenopovijesnim i ideološkim mijenama bez kojih je nemoguće dubinski sagledati poziciju Babićeve poezije u hrvatskoj književnosti, kako nekada, tako i danas. Osobito poštovanje zaslužuje Sorelova predanost preciznoj detekciji promjena u recepciji Babićeve poezije, uključujući i precizno imenovanje književnokritičkih i znanstvenih autoriteta koji su se Babića nakon 1990-ih odrekli, iako su ga neki od njih ranije pozitivno vrednovali te mu pridavali zasluženo mjesto u pregledima i antologijama. U kulturnoj sredini koja kronično pati od sindroma nezamjeranja, ovakva Sorelova gesta i više je nego pohvalna, baš kao što je pohvalno i izdvajanje onih rijetkih imena koja su o pjesniku pozitivno pisala i nakon odlaska iz Hrvatske. Sorelov pogovor, dakle, ima obilježja svojevrsne polemike, ne samo s načelnim revizionističkim stavovima učestalima zadnjih tridesetak godina nego i konkretnim kritičarskim i akademskim autoritetima i nekima od njihovih ukoričenih pogleda, kao što su, recimo, oni prezentirani u knjizi Suvremeno hrvatsko pjesništvo – Razdioba (1940. ̶ 1970) Zvonimira Mrkonjića, negativna determinacija Babića od strane Cvjetka Milanje uronjena u ideološke atribucije, ili pak učestala interpretacija Babića kao epigona ranog Dubravka Horvatića koja Sorela osobito iritira te joj posvećuje velik, u ovom kontekstu možda i prevelik prostor.
O samom izboru Babićeve poezije prije svega je potrebno reći da zadivljuje svojom širinom ̶ već i samo čitanje tridesetak pojedinačnih pjesničkih knjiga iziskuje mnogo vremena i napora, a o uloženom trudu pomne kritičke valorizacije koja je, nesumnjivo, pratila cijeli proces, svjedoče i konkretni poetski tekstovi koje je priređivač uvrstio u knjigu. Naime, gotovo redovito je riječ o snažnim, upečatljivim i iznadprosječnim ostvarenjima koja se oblikovno kreću od klasične stihične poezije, preko različitih oblika vizualne poezije, pa sve do gotovo čistih proznih tekstova. Babić je u dvadesetak godina, počevši od zbirki Lapot i druge listine iz ljetopisa te Ostale otvorene igre objavljenih 1969. pa do Boja joda, kapi voska, posljednje njegove knjige objavljene prije raspada Jugoslavije, objavio čak devetnaest knjiga poezije, prosječno, dakle, gotovo jednu knjigu godišnje. Još dvije zbirke uslijedile su 1991., da bi potom u egzilu znatno usporio objavivši ukupno sedam knjiga u razdoblju od 1996. do danas. Takva spisateljska plodnost nema puno pandana među kvalitativno relevantnim pjesnicima regije, u Hrvatskoj bi se, recimo, mogla usporediti s produktivnošću jedne Vesne Parun ili pak Bore Pavlovića.
Sorelov pogovor, dakle, ima obilježja svojevrsne polemike, ne samo s načelnim revizionističkim stavovima učestalima zadnjih tridesetak godina nego i konkretnim kritičarskim i akademskim autoritetima i nekima od njihovih ukoričenih pogleda
Glava na nakovnju
Priređivač u knjizi pjesme iz pojedinih zbirki donosi u kronološkom redoslijedu, s izuzetkom prvih dviju pjesama koje pripadaju zbirci Noćna rasa objavljenoj 1979. Riječ je o pjesmama „Averzija prema alkoholu“ i „Autobiografija“ koje, nesumnjivo, pripadaju najupečatljivijim Babićevim pjesmama uopće ̶ gotovo manifestnim tekstovima koji otvaraju neke od ključnih tema i motiva ovoga autora: osobno i kolektivno licemjerje, poltronstvo, ulizivanje moćnicima („ljubit ću ručicu generalnom direktoru / blagosiljat glupost partijskom sekretaru / i to će biti moja revolucija“), duhovnu pustoš („dosadno mi je u ovom bespuću u ovoj slobodi / gdje već ne umijem govoriti pravim jezikom / gdje me tek razumiju sasma mala djeca ili / tužni starci“). Druga od tih pjesama, kao što joj i sam naslov govori, ujedno je i dojmljivo autobiografsko očitovanje poetskim jezikom, uz pomoć brojnih anafora, bujičnih sintagmatskih nizova, grozdova riječi i upečatljivog završetka, što su i inače nerijetka obilježja autorova pisanja („ali pošto mi je uvijek bilo hladno / pošto nisam znao koja je godina / pošto sam gledao repatice / pošto sam bio pitom, bio zmaj / pošto sam bio dobre sreće // kuća mi je propala u provaliju / i sad živim s glavom na nakovnju / jer ja sam prošao kroz pakao / i rekao mu NE!“). Drugo odstupanje od kronologije u knjizi nastupa kada na red dođe 1979., godina zbirki Noćna rasa i Kako se uči ljubav, gdje Sorel između pjesama dviju navedenih zbirki ubacuju pjesmu objavljenu u Hrvatskom tjedniku 1971., u godini tzv. Hrvatskog proljeća ̶ riječ je o pjesmi „Gori li Hrvatska?“, širem čitateljstvu možda i najpoznatiju Babićevu pjesmu uopće, u tonu i stilu konzervativniju i nabijeniju patosom nego što to vrijedi za većinu drugih njegovih pjesama, osobito onih nastalih u tom razdoblju („oče moj, evo nam cijelo ljeto / domaja gori / i strah me je, strah me je veliki / da ne plane Liberan / naše brdo lijepo povrh Slivna Ravna / da mi vatra ne prekrije / djedove i nonu Luciju / što bi od mene ostalo / oče moj“). Naime, Babićeve zbirke s konca sedamdesetih te iz osamdesetih (Noćna rasa, Kako se uči ljubav, Okus oskoruše, Ruža, Muža zmija, Matična knjiga, Voda za led) obilježene su snažnim postmodernističkim gestama kao što su označiteljsko ogoljavanje, ironizacija, dokumentarizam, hiperboličnost, sklonost motivsko-značenjskoj brutalnosti, leksička heterogenost u vidu anglizama, vulgarizama, brojnih citata i aluzija, vizualno-konkretistički, grafički pa i eksperimentalni pristup poeziji (potonje naročito u zbirkama Ruža i Matična knjiga). Stoga konvencionalan konfesionalni iskaz i sentimentalnost kakvu nalazimo u pjesmi „Gori li Hrvatska?“ predstavlja iznimku i otklon od Babićeve poezije toga vremena i zapravo je, barem u nekim odrednicama, sličnija njegovoj kasnijoj poeziji beogradskog razdoblja obilježenoj sklonošću govora u prvom licu, obično u autobiografsko-ispovjednom tonu, emocionalnošću i sjetnim ugođajima. Takve su, primjerice, pjesme „Skelet ptice“ („Sjedim u šupi, gdje mi je i mjesto, / pod limenim krovom, koji prokišnjava“), „Ova kuća, pod čiji smo se krov“ („ova kuća pod čiji smo se krov / sklonili dok nevrijeme ne prođe / i dok djeca ne porastu / i nije neka kuća“), „Ja sad pišem“ („ja sad pišem o mrtvim prijateljima / koji su možda živi / samo što to ne znam / pa mislim da su mrtvi“), „Smrt starog svijeta“, i brojne druge. I premda su u poetičkom smislu načelno uzbudljivije ranije Babićeve pjesme, jer su motivski provokativnije (najčešće u smislu brutalnog preispitivanja društvenih konvencija), a izvedbeno oslonjene na jezičnu igru, humor, apsurd i opore, začudne završetke, i pjesme zrelog pjesnika koji piše oslonjen na iskustvo egzila imaju svojih draži kojima pridobivaju čitatelja ̶ jednostavnošću, iskrenošću i egzistencijalnom ogoljenošću prije svega.
„ali pošto mi je uvijek bilo hladno / pošto nisam znao koja je godina / pošto sam gledao repatice / pošto sam bio pitom, bio zmaj / pošto sam bio dobre sreće // kuća mi je propala u provaliju / i sad živim s glavom na nakovnju / jer ja sam prošao kroz pakao / i rekao mu NE!“
Potrebna knjiga
Premda bi za precizniji pristup kompleksnom i opsežnom opusu kao što je Babićev trebalo mnogo više prostora nego što je onaj koji mi osigurava ovaj kritički osvrt, imam potrebu spomenuti još nekoliko specifičnih niša koje doprinose zanimljivosti i veličini ovoga pjesnika, ukazujući dodatno na to koliko je bila potrebna knjiga poput ove. Prvo što mi se čini važnim istaknuti tiče se oblikovne različitosti Babićeva opusa, tj. činjenice da je riječ o autoru koji podjednako suvereno vlada različitim iskaznim modusima, ne samo klasičnom stihovanom formom, nego jednako tako i eksperimentalnijim vidovima poezije, kao i poetskim tekstovima koji se sljubljuju s proznim formama. I dok je u prvima uglavnom riječ o dužim, narativnim pjesmama koje nerijetko operiraju nonsensom, ironijom i groteskom (Sorel povlači usporedbu s poezijom Bertolta Brechta, epskom, angažiranom i disonantnom), u drugima je riječ o vrlo dosjetljivim tipovima vizualne i konkretne poezije koja se igra slikovnim elementima ili grafičkim rasporedom tekstualnih elemenata. U trećima pak Babić piše prave prozne minijature, pjesmopriče i crtice, najčešće oslonjene na iznenađujuće, ogoljene završetke („Pisac“, „Jelen, zmija“, i dr.). Posebna je niša Babićeva pisanja poezija za djecu ̶ istodobno ozbiljna i ludična, humorna i gorka, nimalo infantilna ili banalna ̶ koja upravo kao takva nesumnjivo pripada najkvalitetnijoj dječjoj poeziji na ovim prostorima. Najbolji primjer možda je pjesma „Ljudolov“ iz zbirke Strašna djeca (1973), koja je autoru ujedno poslužila i kao polazište za scenarij animiranog filma Riblje oko, u režiji Joška Marušića, jednog od naših najzanimljivijih i najnagrađivanijih animiranih filmova uopće. Šteta da je Sorel u zbirku uvrstio svega tri pjesme iz Babićevih zbirki namijenjenih djeci, što je, uzmemo li u obzir njihovu kvalitetu, svakako premalo.
Srećom, nedovoljna pažnja za dječju poeziju u ovom izboru zapravo je i jedina ozbiljnija pritužba koju je knjizi moguće uputiti. Živeći s Caligulom ozbiljan je i predano napravljen izbor, prvi nakon izbora Babićeve poezije Dim i zima koji je priredio Zvonko Kovač, sada već davne 1988. godine. Sorelov izbor uključuje vrhunce Babićeve poezije iz svih etapa njegova opusa, ukupno 107 tekstova koji dobro reprezentiraju razvoj, raznolikost i visoke domete ovoga opusa, uvelike zapostavljenog u hrvatskoj književnoznanstvenoj misli posljednjih desetljeća. I ako ga već zaobilaze književni pregledi, antologije i nagrade (a svakako bi zaslužio barem onu glavnu, naslovljenu imenom poginulog pjesnika partizana, Babićeva imenjaka) koje je kvalitativnim dosezima svoga opusa, kao i uronjenošću u hrvatski jezik i kulturu svakako zaslužio, neka barem bude prisutan onim od čega sve kreće i bez čega ionako nema smisla ̶ samom poezijom, uzbudljivom, svevremenskom i anacionalnom.
