Pjesnik, esejist i prevodilac Octavio Paz rođen je u Ciudad de Méxicu 31. ožujka 1914. godine, za vrijeme vojne diktature Victoriana Huerte i u jeku Meksičke revolucije. Školovanje je započeo u Los Angelesu, gdje se njegov otac nedugo nakon njegova rođenja bio nastanio kao istaknuti zastupnik zapatista u SAD-u. Nakon prva dva razreda škole vratio se u rodnu zemlju. Već s petnaest godina postaje aktivist u lijevom političkom taboru, stupa očevim stopama, čita Kropotkina i Proudhona, ali očaran je i poezijom T. S. Eliota. U sedamnaestoj godini napisao je svoj prvi objavljeni članak, pod naslovom „Umjetnikova etika“. Godine 1933. objavio je zbirčicu pod naslovom Divlji mjesec (Luna silvestre), sa sedam pjesama pisanih u romantičarskom duhu koje se neće pojavljivati u kasnijim izdanjima njegove sabrane i izabrane poezije. Te je pjesme, u društvu drugih mladih pjesnika, pokazao Rafaelu Albertiju, koji je netom kao etablirani komunistički pjesnik bio došao u Meksiko iz Španjolske te je o njima pred njim i drugima rekao: „To nije revolucionarna poezija u političkom smislu, ali Octavio je jedini revolucionarni pjesnik među svima vama, jer je jedini u kojemu živi nastojanje da preobrazi jezik“. Godine 1937. Paz objavljuje prvu pravu zbirku pjesama, Čovjekov korijen (Raíz del hombre). Ona će mu, iako isprva dočekana mješovitim kritikama, otvoriti mnoga vrata.
Aktivist, putnik, diplomat
Nakon prekinutog studija prava u rodnome gradu, Octavio Paz sudjeluje kao član meksičke delegacije na kongresu antifašističkih pisaca koji se održava u Madridu, Barceloni i Valenciji, u drugoj godini Španjolskoga građanskog rata. Bio mu je to prvi boravak u Starome svijetu, gdje se našao u društvu Andréa Malrauxa, W. H. Audena, Ernesta Hemingwaya, Césara Valleja, Pabla Nerude i Antonija Machada, među ostalima. Po povratku u Meksiko 1938. sudjelovao je u osnivanju više časopisa koji su promicali mlade autore i angažirao se oko školovanja djece radnika i seljaka na Yucatánu. Godine 1943. dobio je Guggenheimovu stipendiju za studij na Berkeleyju. Za toga novog boravka u Sjevernoj Americi temeljito je upoznao angloameričko pjesništvo i uspostavio književne kontakte zahvaljujući kojima će s vremenom postati najčitaniji hispanoamerički pjesnik u tamošnjim akademskim krugovima. Dvije godine poslije stupio je u diplomatsku službu, koja će ga odvesti najprije u Francusku, u kojoj će živjeti sve do 1951., i potom u Indiju i Japan. U Francuskoj je upoznavao nadrealiste, koji su imali znatan utjecaj na njegovo pjesničko pismo (osobito vidljiv u zbirci Daždevnjak [Salamandra] iz 1962.), a u tom je razdoblju napisao i Labirint samoće (Laberinto de la soledad, 1949.), silno utjecajan esej o meksičkom identitetu i mentalitetu. Na diplomatskim pozicijama ostat će do 1968., o čemu nešto kasnije. Postaje (pa i postumno ostaje) stožernom osobom meksičkoga književnoga života, uređuje i izdaje značajne kulturne časopise, kao što su Plural i Vuelta, gostuje kao predavač na brojnim američkim sveučilištima. Uz Jorgea Luisa Borgesa i Gabriela Garcíju Márqueza po svoj je prilici najutjecajniji hispanoamerički književnik 20. stoljeća. U Meksiku su se za njegova života i poslije oko njegova lika i djela lomila koplja; u prirodnoj želji da izađu iz njegove orijaške sjene, mladi meksički pjesnici i dandanas često osjećaju potrebu da se nekako odrede spram Paza, bilo za ili protiv. Paz je 1981. dobio Nagradu Cervantes, a 1990. godine Nobelovu nagradu za književnost. Umro je u rodnom gradu 19. travnja 1998. godine.
Octavio Paz autor je dvadeset pet zbirki pjesama, dviju knjiga lirske proze: Pismo ili glava? (¿Águila o sol?, 1951.) i Majmun gramatičar (El mono gramático, 1974.) te tridesetak knjiga eseja, od kojih smo neke već spomenuli. Knjiga Renga (1972.), ulančana pjesma u tradicionalnoj japanskoj formi koju je napisao zajedno s Jacquesom Roubaudom, Edoardom Sanguinetijem i Charlesom Tomlinsonom, otvara se posvetom Andréu Bretonu. Dobar dio književnog rada Paz je posvetio i prevođenju, to jest prepjevima na španjolski, sabranim u knjizi Versiones y diversiones, prvotno objavljenoj 1974. godine: ekstenzivno je prevodio francusku, englesku, američku, švedsku poeziju, pjesme Fernanda Pessoe, a preko drugih jezika ili u suradnji s drugim pjesnicima i prevodiocima i klasike indijskog, kineskog i japanskog pjesništva; zajedno s Juanom Octaviom Prenzom preveo je, recimo, i nekoliko pjesama Vaska Pope.
Octavio Paz autor je dvadeset pet zbirki pjesama, dviju knjiga lirske proze: „Pismo ili glava?“ („¿Águila o sol?“) i „Majmun gramatičar“ („El mono gramático“) te tridesetak knjiga eseja
Himna među ruševinama
Za sačinjanje i objavljivanje prepjeva sabranih u ovoj knjizi odlučili smo se ponukani, osim osobnim afinitetima, činjenicom da sve do danas u nas nije objavljen nijedan opsežniji i ozbiljniji izbor iz Pazova pjesničkog opusa. Nastojali smo dati što pregledniji presjek u kojem će ravnomjerno biti predstavljene sve etape njegova pjesništva. U nastavku ukratko o izabranim stihovima.
Ciklusi sabrani pod krovnim naslovom „Sloboda pod zakletvom“ (Libertad bajo palabra), kojima se otvara ovaj izbor, obuhvaćaju mladenačku i srednju fazu Pazova lirskog stvaralaštva: od zbirki U tvojoj jasnoj sjeni (Bajo tu clara sombra) te Nedaće i čuda (Calamidades y milagros), čije pjesme sâm pjesnik kasnije određuje kao puke pokušaje, ali već sadrže neke među njegovim najpoznatijim radovima, pa sve do već sasvim zrelih knjiga kao što su Sjeme za himnu (Semillas para un himno), Pismo ili glava? (¿Águila o sol?) i Žestoka sezona (La estación violenta) u kojima nalazimo vrhunce Pazove poezije poput „Himne među ruševinama“ ili „Sunčevog kamena“.
Zamašna poema „Sunčev kamen“, objavljena 1957. godine, redovito se pojavljuje u izborima Pazova pjesništva kao jedna od njegovih najblistavijih točaka i smatra se, riječima jednog upućenika, „jednim od središta gravitacije hispanske poezije“ uopće. Riječ je o poemi zasnovanoj na aztečkom kalendaru, prema jednom sačuvanom monolitu nazvanom upravo „sunčev kamen“, a sastoji se od jedne jedine ciklične rečenice koja prati i zrcali sinodičko ophodno vrijeme planeta Venere; s konjunkcijom Venere i Sunca završava se jedan ciklus od 584 dana i počinje sljedeći. Tako poema ima 584 jedanaesteračkih stihova u kojima nema točaka, samo zareza i točka-zareza. Budući da se javlja i izjutra i uvečer, Venera je u mnogim drevnim kulturama, pa tako i u aztečkoj, simbolizirala temeljnu dvojnost univerzuma, a u potonjoj je bila i jedno od utjelovljenja boga Quetzalcóatla. U svojoj analizi poeme drugi važan meksički pjesnik, José Emilio Pacheco, zapisuje kako Paz u „Sunčevom kamenu“ stupa u „igru između privatnog i kolektivnog“ u kojoj „pjesnik čita samoga sebe kao što čita povijest“ u dijalogu iz kojega ne može izaći. I tvrdi nadalje da „’Sunčev kamen’ (…) ne prihvaća dogmatske granice između socijalne i čiste poezije, između lirike ‘ja’ i ambicije kolektivnog spjeva, odnosno, današnjim izrazima rečeno, između pjesništva jezika i pjesništva iskustva. Posrijedi je pjesma o poeziji i istovremeno refleksija o povijesti utjelovljenoj u povijesti jedne konkretne i neponovljive osobe, kao i jednog naraštaja“.
Zamašna poema „Sunčev kamen“, objavljena 1957. godine, redovito se pojavljuje u izborima Pazova pjesništva kao jedna od njegovih najblistavijih točaka i smatra se, riječima jednog upućenika, „jednim od središta gravitacije hispanske poezije“ uopće
Ne besmrtnost, nego živost
Ciklus „Poklonjenje i oskvrnjenja“ (Homenaje y profanaciones) iz 1960. svojevrsna je pjesnička studija i nadovezivanje na glasoviti sonet klasika tzv. zlatnog vijeka španjolske književnosti Francisca de Queveda pod naslovom „Ljubav koja onkraj smrti traje“ (Amor constante, más allá de la muerte). Kada bi povjesničari španjolske književnosti morali iz plamena kraja svijeta spasiti četrnaest stihova, veli u jednom svom romanu suvremeni španjolski pisac Manuel Vilas, bili bi to stihovi tog soneta, „a ono što bi spasili bila bi zbrka riječi koje ne govore ništa“ – ali tako čudesno sročena zbrka da bi vrijedilo opeći prste. Ciklus u svojoj trodijelnoj strukturi reproducira najčešću formu soneta, 4/4/3/3, i to tako što prve dvije pjesme predstavljaju katrene, a treća, završna, tercete. U toj ponešto kompliciranoj matematici – kakva Pazu nije bila strana – imamo jedan sonet „proširen“ osam i pol puta: 14 x 8,5 = 119 stihova, minus jedan kako bi se olakšala jednaka podjela. Tu su i dodatne unutarnje podjele svih triju sastavnica, koje ujedno nagoviještaju tri dijalektička stupnja: „Izdah“ negira petrarkističku vjeru u vječito pamćenje, ljubav i besmrtnost duše izraženu u „Udahu“, eda bi se u „Grobnoj ploči“ očitovala ovaj put profanizirana afirmacija te vjere, ili Pazovim riječima: „Ljubav nije vječnost, ali nije ni vrijeme sata ni vrijeme prirode. Ne besmrtnost, nego živost.“
Posebno poglavlje tvore Pazove „indijske pjesme“, u ovom izboru nešto iscrpnije zastupljene. Octavio Paz je možda najdublje i najobuhvatnije od svih dotadašnjih pjesnika Zapada zadro u Istok. Nakon njemačkih romantičara i američkih transcendentalista koji su na osnovi šturih obavijesti o Istoku mahom tek manje ili više plodno fantazirali, nakon pjesnika-putnika koji su tumarali Indijom i drugdje sveudilj fascinirani egzotikom, poput Henrija Michauxa, pa jednog T. S. Eliota koji je neko vrijeme čak proučavao sanskrt, Allena Ginsberga kojega je koketiranje s Istokom dovelo do Tibeta i zenbudističke prakse, i na kraju Victora Ségalena, po svoj prilici najupućenijeg istraživača, kojemu je, međutim, u središtu pažnje bila Kina, i nakon nekolicine drugih tragača, Paz je Indiju iskusio i upio kao nijedan zapadni pjesnik prije njega. Zapad je kod njega ostao Zapad, zadržavši jezgro svoje baštine uz latinoameričku distancu i posredovanje, dok se Istok rastvorio kao Istok, ne kao projekcija ili fantazma Zapada, a u svome djelu i iskustvu Paz je ustrajno gradio most između ta dva pola, most koji će istom omogućiti njihov istinski susret.
To istočno iskustvo trajalo je više od četrdeset godina: Paz je u Indiju prvi put otputovao 1951. kao službenik u sklopu prvoga meksičkog diplomatskog poslanstva u zemlji koja je nedugo prije toga izborila neovisnost. Iz toga doba potječe njegovo prvo Istokom inspirirano djelo, poema posvećena drevnome gradu, Krišninome rodnom mjestu Mathuri, koju je, kao što je u jednom pismu povjerio prijatelju, napisao „da se obrani od metafizičkog iskušenja Indije“. Godine 1962. u Indiju se vratio kao meksički ambasador nadležan ne samo za Indiju nego i za Pakistan, Afganistan i, kako se tada zvao, Cejlon. Ondje će provesti šest godina, proputovati rečene zemlje uzduž i poprijeko, posvetiti se proučavanju indijskih filozofija i umjetnosti te upoznati ženu svog života. Ostavku na diplomatsku funkciju dao je 1968. u znak prosvjeda zbog masakra studenata koji su prosvjedovali u Tlatelolcu, nedugo prije održavanja Olimpijskih igara u Meksiku. Od tada će Octavio Paz imati dva doma, ujedno fizička i duhovna: rodno selo Mixcoac (danas dio Ciudad de Méxica) i kuću u Delhiju; ta će dva mjesta utjelovljivati ona dva pola. U Indiji će nastati neke među njegovim najvažnijim pjesničkim zbirkama, zapravo jedno cjelovito djelo sačinjeno od tri dijela: zbirke Istočni obronak (Ladera este), kraće zbirke Prema početku (Hacia el comienzo) te kompozicijski i tematski kompleksne, hipnotičke poeme Bijelo (Blanco), koju također donosimo u prijevodu u ovoj knjizi.
Octavio Paz je možda najdublje i najobuhvatnije od svih dotadašnjih pjesnika Zapada zadro u Istok
Potkontinent
Za i poslije boravka na Potkontinentu Paz će napisati i brojne eseje nadahnute iskustvom Istoka, kao i osebujno meditativno prozno djelo Majmun gramatičar potaknuto hodočašćem u hram boga Sunca u radžastanskom mjestu Galti. Organizirat će prvu izložbu tantričke umjetnosti na Zapadu, a već potkraj života Indiji će posvetiti i cijelu knjigu ogledā pod naslovom Odsjevi/slutnje Indije (Vislumbres de la India), koju toplo preporučujemo, no sâm je uvijek isticao kako sva ta proza i esejistika predstavljaju tek fusnote uz njegove pjesme. Zaljubljen i zadubljen u indijsku tradiciju, Octavio Paz će, spomenusmo već, prepjevavati i klasičnu sanskrtsku poeziju, kao i kasnije kinesku i japansku, doduše preko engleskih i francuskih prijevoda.
Prividno heterogena do proizvoljnosti, zbirka Istočni obronak zapravo odražava jedva sagledivu heterogenost indijskoga potkontinenta. Knjigu otvara eliptičan stihovni opis najneposrednijeg iskustva, pogleda s pjesnikova balkona u Delhiju, koji se potom pretapa u slike hramova, gradova, ljudi, prirode, odlomke indijskoga govora, pisma i meditacije posvećene srodnicima, erotske prizore, „Zapadne prekide“ u kojima do njega dopiru vijesti iz „vanjskog“, u ovom slučaju „zapadnog“ svijeta, fragmente štiva, slušane glazbe, a cijela ta kolažna kompozicija zatvara se stihovima o śūnyati, budističkoj „praznini“ i, možda neočekivano, pjesmom „Mladost“. Kao svojevrstan rezime te zbirke nadaje se poema „Priča o dva vrta“ iz gotovo istovremene zbirke Prema početku: putnik-pjesnik u njoj govori o vrtovima-dvorištima odvojenima desetljećima i tisućama kilometara. Prvi je vrt pjesnikova djetinjstva, bašča u Ciudad de Méxicu, a drugi vrt što graniči s meksičkim veleposlanstvom u New Delhiju, gdje se podno drveta nima Octavio vjenčao s likovnom umjetnicom Marie José Tramini. Paz ovdje na sve načine združuje opreke, spajajući ideal prajñāpāramitā, mahajanskog „savršenstva mudrosti“ koje se vrhuni neposrednim uvidom u temeljnu prazninu, s kultom Gospe od Guadalupe: onkraj prostorā i vremenā, vjenčaju se Meksiko i Indija.
U poemi iz kasnije faze, ovaj put pisanoj slobodnim stihom, čiji je izvorni naslov glasio Tiempo adentro („Vrijeme iznutra“) a u konačnoj je redakciji zamijenjen višeznačnim naslovom Pasado en claro, koji je ovdje preveden kao „Prošlost osvijetljena“, a moglo bi ga se prevesti i kao „Prošlost na čistini“, pri čemu se u obje varijante neminovno gube pojedine konotacije bdijenja i propuštanja što ih taj frazem obuhvaća, Octavio Paz reminiscira i rekapitulira svoje djetinjstvo, ali dakako i djetinjstvo kao takvo; sjećajući se, propituje sjećanje sâmo. Obitelj, dom, zemlja, obitavalište uopće, rastvaraju se i dovode u pitanje u nizu slika koje se u svojoj začudnosti nadaju kao univerzalne. Snop svjetlosti upitan je s oba, među sobom u konačnici zamjenjiva kraja: upitan je, naime, onaj tko ga péri i ono što tim snopom biva iz raznih kutova osvijetljeno, povratno osvjetljujući svjetlonosca.
Za i poslije boravka na Potkontinentu Paz će napisati i brojne eseje nadahnute iskustvom Istoka, kao i osebujno meditativno prozno djelo „Majmun gramatičar“ potaknuto hodočašćem u hram boga Sunca u radžastanskom mjestu Galti. Organizirat će prvu izložbu tantričke umjetnosti na Zapadu
Unutarnje stablo
Pjesme izabrane iz ciklusa „Unutarnje stablo“ (Árbol adentro) mahom tematiziraju samu poeziju, pisanje poezije, odnosno govor, pra-govor, zbor koji je iskon kako pjesništva, tako i proze. Kao iskonska riječ odnosno slovo, taj zbor je u određenom viđenju, koje nije nužno autorovo, i iskon samog svijeta. Ali govor jest i u vremenu, dublje zahvaćen on jest vrijeme, i otuda mu ritam. (A valja podsjetiti i na zajedničku, izrazito poticajnu etimologiju naših riječi za vrijeme, vrtnju, ritam i ritual.) Paz je u bilješci uz taj ciklus ustvrdio: „Prava tema poezije, iako uvijek potajna i nikad izričita, jest poezija sâma.“
Nakon jedne pjesme izabrane iz likovno-pjesničke knjige/mape Likovi i uobličenja (Figuras y figuraciones) koju je Paz sastavio zajedno sa životnom družicom, izbor se završava nekolikim pjesmama napisanim nakon Unutarnjeg stabla i objavljenim u časopisu Vuelta, ali koje pjesnik nikad nije sakupio u knjizi. Posljednja među njima trostavačna je poema „Odgovor i pomirenje“, u kojoj Octavio Paz punih trideset šest godina nakon „Poklonjenja i oskvrnjenja“ zapodijeva završni dijalog s Franciscom de Quevedom.
Umjesto zaključka, a radi jednog mogućeg sažimanja ne samo Pazove poetike nego i njegova viđenja pjesništva uopće, navedimo njegove riječi iz uvodne napomene na početku drugog sveska njegovih pjesničkih djela objavljenih u sklopu Sabranih djela:
„Svaki pjesnik izmišlja pjesnika koji je autor njegovih pjesama. Bolje rečeno: njegove pjesme izmišljaju pjesnika koji ih piše. Razlika između epskog i lirskog pjesnika oduvijek mi se činila maglovitom. Kaže se da epski pjesnik – i njegov potomak: romanopisac – pripovijeda tuđe doživljaje i izmišlja likove, dok lirski pjesnik govori u vlastito ime. Nije tako: lirski pjesnik izmišlja samoga sebe posredstvom svojih pjesama. U nemalom broju slučajeva to ‘samoga sebe’ satkano je od mnoštva glasova i osoba. Kao i svi ljudi, pjesnik je pluralno biće; od svoga rođenja do smrti živimo u dijalogu – ili u raspri – s neznancima koji nas nastanjuju.
Prava biografija pjesnika nije u događajima njegova života, već u njegovim pjesmama. Događaji su sirovina, osnovna građa; ono što čitamo jest pjesma, rekreacija (ponekad i negacija) ovog ili onog iskustva. Pjesnik nikad nije istovjetan osobi koja piše: pišući, on sebe piše, izmišlja se. Znamo da su Katul i Lezbija (pravo joj je ime bilo Klodija) doista postojali: oni su povijesne ličnosti. Isto vrijedi i za Propercija i Cintiju (Hostiju). Također znamo da ni pjesnik Katul i njegova ljubavnica ni pjesnik Propercije i njegova draga nisu bili baš oni isti pojedinci koji su živjeli u Rimu tih i tih godina. Junakinje tih knjiga i sami autori, premda nisu fiktivni, pripadaju drugoj stvarnosti. Isto se može reći za sve ostale pjesnike, bez obzira na njihovu epohu, njihove teme i njihove živote. Poezija, umijeće pisanja pjesama, nije prirodna; u suptilnom procesu autor pisanjem, i često nesvjestan toga, sebe izmišlja i postaje netko drugi: pjesnik. No stvarnost njegovih pjesama i njega samoga nije umjetna niti neljudska; ona se preobrazila u formu koja je istodobno hermetična i prozirna te nam, otvarajući se, pokazuje stvarnost koja je još stvarnija i ljudskija. Pjesme nisu ispovijesti, nego otkrivenja.“
