„Braćo ljudi, dopustite da vam ispričam kako se sve dogodilo“, odapinje svojih devet stotina stranica roman Dobrostive Jonathana Littella, provokativna povijesna fikcija koja je na prošlogodišnji prijevod Lee Kovács čekala od davne 2006. godine, svesrdnom hypeu književnog zapadnog kruga usprkos. Pripovjedač je Max Aue, negdašnji časnik SS-a i uvjereni nacionalsocijalist, koji svoje ratne memoare ispisuje za uredskim stolom u tvornici čipke, živeći incognito u Francuskoj desetljećima nakon završetka Rata. Od prvog trena roman se trsi da šokira, da prožme pripovijedanje demagogijom i sitnim gadarijama, da uvuče u onaj moralno iščašeni klinč užitka u užasu, udovolji znatiželji koja bi rovala po mentalnoj, emocionalnoj i inoj anatomiji društvenog monstruma. Da knjiga nije tako opsežna, pretenciozna i građena na minucioznom istraživanju koje čini glavninu vrijednog tkiva djela, njezina bi snuff esencija i rubna šundovitost bila providna. Ovako zabašurena raspisom dubokog urona u psihopovijest, crpljenjem trajno trendy civilizacijske traume i retorikom filozofskog plićaka, lakše klizi profinjenim grlima, a usto se (za tako tešku knjigu jako dobro) prodaje kao remek-djelo.

Ni Übermensch ni Jedermann

„Oni koji ubijaju ljudi su, kao i oni koji su ubijeni, i upravo je to ono strašno. Nikad ne možete reći: Neću ubijati, to je nemoguće, u najboljem slučaju mogli biste reći: Nadam se da neću ubijati. Tomu sam se i ja nadao, želio sam i ja živjeti dobar i koristan život, biti čovjek među ljudima, jednak ostalima, htio sam i ja dati svoj doprinos zajedničkom djelu. No moja je nada iznevjerena, a iskrenost iskorištena za to da se dovrši djelo koje se pokazalo zlim i nezdravim, i prošao sam mračnim predjelima, i sve to zlo ušlo mi je u vlastiti život, i ništa se od svega toga neće moći popraviti, nikada. Ni riječi ne služe ničemu, nestaju poput vode u pijesku i taj pijesak ispunjava mi usta. Živim, činim što se može, tako je sa svima, ja sam čovjek kao i svaki drugi, ja sam čovjek kao vi. Doista, kažem vam da sam kao vi!“

Ali tko smo njegovi mi? Isprva se s Maxom poistovjetiti mogu samo blazirani intelektualci, koji svakako ne čine većinu ljudske populacije, mada se u nekim krugovima akademskog pakla lako tako može učiniti. Međutim, kako narativ napreduje i što više saznajemo o svom bratu-pripovjedaču, to njegova sudbina postaje singularnija i udaljenija od općeljudski prepoznatljivog. Aue se razotkriva kao duboko krivo nasađena ličnost sa sociopatskom tendencijom od posve rane dobi, što prisnažuje otrcano-sugestivna simptomatologija poput alergije na majčino mlijeko, incestuozne opsesije sestrom blizankom i sugestija rodne disforije koja se implicitno patologizira. U dobima u kojima ga pratimo, Aue je nesposoban uspostaviti zdrav emocionalan odnos, a prijateljstva gradi isključivo na hipercerebralnim osnovama intelektualne stimulacije. Jedini dublji i dugotrajniji odnos koji u trajanju romana Max oblikuje postane punchline potpune devastacije u finalu romana. Aue spava isključivo s muškarcima, ali s njima isključivo spava, dok je od djetinjstva zaljubljen u sestru blizanku, zapravo željan nastaniti njezinu poziciju, to jest „biti žena“. Ovaj posve nepotreban, a ipak formativan detalj Aueove osobe smješta Dobrostive u dugu tradiciju latentno fobične literature kad je riječ o rodnim identitetima i seksualnim praksama mimo heteronormativa – pripovjedačeva rodna konfuzija, isprepletena s internaliziranom homofobijom, služi samo kao još jedan marker devijacije, i osim što je to implikacija uvredljiva koliko stupidna, cijeli taj rukavac podriva nominalnu namjenu pripovijedanja da nas srodi s ne/čovjekom od kojeg apriori zaziremo, koji zazire sam od sebe.

Aue kakti piše da nas uvjeri koliko je lako proklizati u zlo, koliko smo svi u suštini isti, srodni, braća, koje samo igra slučaja ili fatuma pretvara u žrtve i krvnike, nevine i monstrume. Ali na stranu sad da stvari nisu toliko jednostavne, kad pogled ustremimo mimo složenih povijesnih događanja, beskrajnih intelektualnih ekskursa, vatrometa šok-provokacija, nalazimo posve praznu osobu, funkcionalnu ljušturu fikcionalnog lika – i svaki potencijal složene empatije puca

Roman sadrži zanimljiv i uvjerljiv prikaz kako prirođeni mentalni otpor okrutnosti pod pritiskom rađa samo sve goru okrutnost te kako emocionalna i intelektualna kompartmentalizacija dopušta kognitivne disonance koje nagrizaju ljudsku nutrinu do neprepoznatljivosti. No ako je pripovjedač apriori sociopat s rijetkim proplamsajima nekakve formalne ljudskosti, njegov autoportret u sociopatskom dobu postaje manje slojevit, a čitateljsko nijekanje srodstva utoliko lakše. Jest kritičarski nedoraslo igrati se psihodijagnostike nad fikcionalnim umovima i čerečiti motivaciju kao da dobra fikcija nije upravo ona koja razumije ljudsku nelinearnu razgranatost, koja psihoemocionalni nered čini uvjerljivim, a nedosljednosti konstitutivnima za karakternu dosljednost. No kako Littellov roman kao svoju potku postavlja upravo nutarnje uvjetovanje pojedinca koji se našao ni na vrhu niti na dnu nego posred odsječka povijesti koji suviše lako ograđujemo kao nepojmljivo nečovječan (a zapravo je bolno čovječan i upravo ga je zato važno potpuno pojmiti), pitanje njegove psihologije sama je osovina djela. Aue kakti piše da nas uvjeri koliko je lako proklizati u zlo, koliko smo svi u suštini isti, srodni, braća, koje samo igra slučaja ili fatuma pretvara u žrtve i krvnike, nevine i monstrume. Ali na stranu sad da stvari nisu ni blizu toliko jednostavne, kad pogled ustremimo mimo složenih povijesnih događanja, beskrajnih intelektualnih ekskursa, vatrometa šok-provokacija, u središtu romana nalazimo posve praznu osobu, funkcionalnu ljušturu fikcionalnog lika – i svaki potencijal složene empatije puca.

 Da knjiga nije tako opsežna, pretenciozna i građena na minucioznom istraživanju koje čini glavninu vrijednog tkiva djela, njezina bi snuff esencija i rubna šundovitost bila providna

Remek dijelovi

Ovjenčan Goncourtom i nagradom Francuske akademije, roman je na domaću književnu scenu ušetao na krvavo crvenom tepihu kao jedna od knjiga sezone, a ubrzo je Lea Kovacs također nagrađena za doista vrhunaravno prijevodno rudarenje nagradom „Iso Velikanović“. No Kovacs je odradila i daleko finijih prijevoda daleko boljih knjiga, dok je literarna vrijednost Dobrostivih u najboljem slučaju klimava. Neki su dijelovi možda remek; zaista ima briljantnih trenutaka u kojima nepojmljivi užas dotiče mračno komičnu birokratiziranost, tako ustrojenu i postrojenu bitnim dijelom da rastegne distancu potrebnu da s obiju strana procjepa ljudi ljudima prestanu biti ljudi. Pratimo Auea dok prodire u Ukrajinu, stiže na Kavkaz, sudjeluje na konferencijama na kojima se raspravlja o tome koliko su tamošnji Bergjuden doista Židovi, akademskom barikadom ograđujući da je riječ o golom životu i smrti. Nakon političkog faux pas, slijedimo Maxa u žestoku staljingradsku zimu iz koje jedva izvuče živu glavu (s priličnom rupčagom u lubanji), pa nazad u Berlin gdje dobiva nemogući zadatak razvoja potencijala radne snage zatvorenika koncentracijskih logora dok se sve oko njega sve više i više urušava. Tijek glavnih ratnih tokova prisutan je u romanu kao eho, kao gusta, hladna magla koja klizi niz prozirne kabanice nevjerice i samozavaravanja, odavno srasle s populacijom, vojnom i civilnom podjednako. U tome su najuspjeliji segmenti i aspekti romana – u živopisnim opisima ovih povijesnih prizora i njihove atmosfere, te u nedopustivoj i nepodnošljivoj komici ljudskih-neljudskih zupčanika nacističkog monstruoznog mehanizma, u njihovom neironičnom patosu posve ispražnjenom od malih neposrednih suosjećaja od kojih je zapravo satkano naše biće. Način na koji narativ trasira psihologiju od koje se sa sigurne udaljenosti želimo kategorički odvojiti na momente zaista uspješno razlabavljuje naše pravedničke samoobrambene performative. I zapitamo se gdje bismo stale, što bismo poduzele, kao i gdje stojimo i što poduzimamo. I posramimo se i naljutimo i nešto je možda generativno u silini želje za dezidentifikacijom od Maxova ovoga svijeta – ako ne ostane na mentalnoj vježbi koja blijedi kao sjećanje na knjigu.

No između remek dijelova razapete su plahte i plahte neujednačenog teksta, s toliko nevjerojatno stilistički i strukturalno nespretnim stranicama da ih je temi usprkos nemoguće ozbiljno shvatiti, a pripovjedačevo mahnito gomilanje privatnih uz političke užase u jednom trenu počne djelovati zamalo pubertetski. Te povraćanje, te masturbacija, te ekstremno nasilje, te incest, te sadomazohističke fantazije, te matricid. Kako ti elementi ne osnažuju cjelinu, ne produbljuju psihologiju niti je čine uvjerljivijom, ne funkcioniraju kao metaforički odbljesci tematskih sidara, posve je nejasno čemu služe osim da se snebivamo, a u svijetu post-Pasolini ili Liliana Cavani, koža nam je za to daleko predebela. Littell s vremenom teksta kao da gubi osjećaj za mjeru, tako zrcaleći totalnu relativizaciju svega što ljudsko jest kroz užase koji rađaju sve samo nove i gore užase unepovrat. Je li postao i sam neosjetljiv na bol i grotesku koje ispisuje pa se uvjerio da nedostaje boli i groteske? Bismo li trebale prihvatiti da je iscrpljivanje konceptualno, jer nam priušti neku verziju onoga što se i likovima događa narativno-emotivnom destabilizacijom onoga što smo voljne prihvatiti? Bilo bi to više opravdanje, nego rekonstrukcija namjere.

Na neki način, kao da je Littell htio napisati dvije različite knjige na istu temu pa ih smiješao, pa se umorio: jednu istkanu iz bjesomučnog istraživanja i povremeno neprobavljenih, ali svakako fascinantnih povijesnih podataka, i drugu da bude krvava beletristika s elementima krimića. Tako je jedna knjiga ispala zanimljiva, mada pomalo literarno nespretna, a druga žanrovski predvidljiva i uglavnom površna, no nijedna nije valjano dovršena, a svejedno skupa imaju nepunu hiljadu stranica. I bilo bi pošteno priznati da je umijeće naracije na mahove impresivno te da je iznimno dostignuće uopće sjedinjavanje takve širine materije u koherentno pripovijedanje, zadržavajući pritom dovoljno prostora da se pojedini prizori raspišu u detalje. Pa ipak se u pojedinim komadima teksta čini da je pripovjedna strategija bila c/p dokumentacije ili pročitanih studija, dok se mnogi odnosi i prizori koji traže istančaniji pristup zbrzano preskaču ili zaobilaze što temeljno urušava dojam. I sve skupa nije začudno, jer je pothvat sumanuto ambiciozan i realizirati ga dosljedno na razini na koju pretendira doista bi značilo stvoriti remek-djelo koje bi se ugradilo u sami krvožilni sustav književne povijesti zauvijek. Dobrostive su zanimljiva knjiga, ali nisu to, a da se tako ne reklamiraju, bilo bi lakše benevolentnije ih čitati.

Najuspjeliji segmenti i aspekti romana su u živopisnim opisima povijesnih prizora i njihove atmosfere te u nedopustivoj i nepodnošljivoj komici ljudskih-neljudskih zupčanika nacističkog monstruoznog mehanizma, u njihovom neironičnom patosu posve ispražnjenom od malih neposrednih suosjećaja od kojih je zapravo satkano naše biće

Zov Erinija

Do kraja knjige fantazmagorija rastače stvarnost, nasilje postaje apsolutno, caruje samo besmisao i golo preživljavanje koje život svodi na biološku inerciju i ništa više. Naslovne Dobrostive, to jest Eumenide, pojavljuju se u posljednjem prizoru, kad Aue izda jedini supstancijalan odnos kojem smo svjedočili u tijeku razvoja romana. Pretpostavka je da tim neoprostivim činom, nakon niza jednako ali drugačije neoprostivih činova, Aue gazi i posljednji tračak svoje ljudskosti, i tako doziva boginje bijesa i osvete. „Odjednom sam osjetio sav teret prošlosti, boli života i nepromjenjiva sjećanja, ostao sam sâm s nilskim konjem na samrti, s nekoliko nojeva i leševa, sam s vremenom i tugom i mukom sjećanja, s okrutnošću svoga postojanja i smrti koja će doći. Dobrostive su mi već ušle u trag.“ Ne Erinije, gnjevnice i osvetnice, nego njihova ublažena, milosrdna inačica, što je iritantno jer ništa u vezi onoga što smo upravo prošli s Maxom ne zaslužuje ublažavanje niti milost – ni povijest niti knjiga. Jer kad (konačno) dosegnemo kraj romana, nominalna namjera s početka odavno je zatrta, naši vlastiti kapaciteti književne empatije prema pripovjedaču iscrpljeni, a ostaje samo frustracija pomiješana s olakšanjem što možemo konačno prestati sa sobom tegliti 5 kila debelo precijenjene knjige o historijskim nacistima i radije je možda zavitlati nekom živom fašistu u glavu (pišem dok se zagrebačkim ulicama roje muškarci u crnom sa suknjama od barjaka).

Dojma sam da strahopoštovanje pred istraživačkim pothvatom i sadržajnim užasom, uz samu činjenicu punih devet stotina gusto ispisanih stranica, zamanta dobrostive čitatelje pa da ne bi bilo zabune: Littellovu knjigu posudite u knjižnici ako vas obrada teme ipak golica jer ima fantastičnih segmenata i beskrajno intrigantnih uvida, no pojedine segmente mirne duše čitajte dijagonalno bez straha da propuštate ili rahlite remek-djelo. Četrdeset eura radije investirajte u koji god vid borbe protiv aktualno nadirućeg fašizma smatrate vrijednim. Jer književnim nespretnostima i trapavim generalizacijama usprkos, Aue je u mnogočemu u pravu: „Naravno, rat je završen. K tomu, naučili smo lekciju, više se neće ponoviti. No jeste li doista sigurni da smo naučili lekciju? Jeste li sigurni da se neće ponoviti?“ A znamo da nismo, i vidimo da se ponavlja, ili da nikada ništa nije zapravo stalo, tek možda zastalo.

P.S. Ipak nekako ne mogu da ne pomislim (dok dronovi nad gradom ispisuju križeve i bljeskaju Gospama) koliko više žara i mudrosti nalazim u knjigama koje se ne valjaju samo i samozadovoljno u ljudskom mraku, nego panoramski hvataju i našu svjetlost i naše potencijale; koje pišu: Sestre ljudi, dopustite da vam ispričam kako bi se moglo dogoditi…