„Što sam ti ja skrivila, jebeni svjetski poretku? Što sam ti dužna? Nisi me napravio, nisi me rodio, nisi me dojio, nisi me odgojio, niti si me školovao, nisi uložio u mene ni mrvicu truda, ja se u tebe ne diram, nemam ništa s tobom, i odjebi od mene“, na početku romana Gluha nota Elvisa Bošnjaka retorički se pita protagonistica Maša, glumica splitskog kazališta. Ona je Ruskinja koja se trenutno, saznat ćemo nekoliko redaka kasnije, nalazi u ukrajinskom gradiću Černihivu u posjetu baki i djedu. Zvučalo bi to možda kao vježba, kao glumičino ponavljanje monologa za predstavu na kojoj će nakon posjete obitelji, kad se vrati u svoje kazalište, početi raditi. No, zlokobni datum u desnom kutu prije početka prvog poglavlja, 11. ožujka 2022., odagnat će sva ta nagađanja o prelijevanju stvarnog života i kazališnog – kakvima inače ovaj roman obiluje – i aterirati nas u središte početka ruske invazije na Ukrajinu, a Mašin monolog u život od krvi i mesa koji je upravo, opet, postao strašan. Početak je to novog romana Elvisa Bošnjaka, glumca, dramatičara i proznog pisca o čijem sam romanu Gdje je nestao Kir (2021.) na ovom portalu pisala pod naslovom “Posveta, a ne spomenik” i ne bih ni danas od tog naslova odustala. Taj je prvi Bošnjakov roman, pisan kombinacijom dokumentarističkog (manje) s elementima nadrealnog i lirskog (više), nadam se, ponovno aktualiziran nakon što je o Josipu Reihl-Kiru javnost konačno mogla saznati istinu u dokumentarnom filmu Mirotvorac Ivana Ramljaka. No, ostavimo za sada prvi roman i Kira po strani, čeka nas novi rat, kilometrima daleko od onog osječkog, a svaki rat je drukčiji, ali svaki rat je i isti. I o tome smo već razmišljali.

Postavljanje scene

I što s tom različitošću i istošću može učiniti umjetnost jedno je od krucijalnih pitanja kojima se Gluha nota bavi, na implicitne i eksplicitne načine. No, za početak ipak postavimo scenu za nastavak teksta. Roman je ispripovijedan uvjerljivim troglasjem, struktura je čvrsta – četiri dana, s nekom vrstom epiloga koji se produžuje na godinu i ekskursima u prošlost. Maša je, dakle, zaglavila u Ukrajini, rat je počeo, povratak u Split trenutno se čini nemogućim, ali treba se probati izvući i za to će se svom snagom potruditi. Njezin dugogodišnji glumački partner, prijatelj i fiktivni ljubavnik Alen zaglavljen je u Splitu, uz ekran mobitela na koji Mašine poruke više ne dolaze jer ga ona nema čime napuniti, u Černihivu struje naime više nema. Između njih je bogata glumačka i privatna prošlost i mnoštvo neizrečenog i nerealiziranog, između ostalog i jedno neodgovoreno pitanje u porukama njezina mobitela koji se upravo zacrnio. Maša i Alen, kad bi sve bilo kako treba, uskoro bi trebali početi raditi na predstavi Rat i mir, u ulogama Nataše Rostove i Andreja Bolkonskog, koju u Splitu priprema redatelj Pacov. A njega, kao i cijelu kazališnu upravu, trenutno izjeda sumnja je li trenutak baš pravi da se izvodi Rusa Tolstoja, baš Rat i mir. Maša i Alen, u suprotnim smjerovima, kreću jedno prema drugome; ona da bi se zajedno s bakom i djedom pokušala izvući iz ratnog okruženja, on jer ne može sjediti i čekati da se u Černihivu ponovo napuni mobitel, ali zapravo jer već dugo ne može podnijeti neodgovoreno pitanje i neizvjesnost. Scena je postavljena, krhka je to kulisa za složenu gradnju romana, ali ipak scena. I tu ću stati, previše otkrivanja budućem_oj čitatelju_ici nikad nije donijelo ništa dobro. Vratimo se mi na pitanja što može umjetnost s ratom, što mogu Maša i Alen i njihova fiktivna ljubav u ratu?

Maša i Alen, kad bi sve bilo kako treba, uskoro bi trebali početi raditi na predstavi Rat i mir, u ulogama Nataše Rostove i Andreja Bolkonskog, koju u Splitu priprema redatelj Pacov. A njega, kao i cijelu kazališnu upravu, trenutno izjeda sumnja je li trenutak baš pravi da se izvodi Rusa Tolstoja, baš Rat i mir

Nikada teza, uvijek pitanje

Na prvo pitanje vjerojatno nikada nećemo dobiti jednoznačan odgovor, dakako ni ovim romanom, ali se unatoč tome stalno moramo pitati. Umjetnost svakako ne može rat tretirati kao da je ta nota gluha, ne može se i ne smije odupirati da joj bude tema, no pitanje je kako i upravo o tome razmišljamo čitajući i ovaj roman, koji osim snažne dinamike, dramatičnosti i sceničnosti (kakva je u Kiru ponekad bila mjesto spoticanja, a ovdje postaje mjesto najboljeg mogućeg odraza) obilježava i to što ga možemo čitati kao ozbiljan, skoro-pa-traktat književnosti i angažirane umjetnosti o ratu. Na prvoj, najvidljivijoj razini, to je prvi roman na našim jezicima koji tematizira još uvijek aktualan rat u Ukrajini, postavivši priču na način da se doista ne moramo pitati o vremenskoj distanci koja nas, navodno, čini pametnijima. Ovo jest roman o konkretnom ratu, ali ovo je i roman o ratu kao univerzalnom zlu; zato Tolstoj, zato Rat i mir. Ne mogu se sjetiti nijednog drugog literarnog predloška koji bi sa Bošnjakovim romanom uspostavio tako jake i logične intertekstualne veze i funkcionirao na način da ne bude samo plakatno prisutan. Također, izbjegnuta je svaka površnost koja se u nekim drugim romanima koje sam čitala, na raznim jezicima, uspostavlja jednostavnim, vrlo mehaničkim povezivanjem teme postavljanja kazališne predstave i njezine manifestacije na stvarne živote glumaca. U Gluhoj noti mnogo je to dublje i razgranatije izvedeno i prepleteno. Sama fabularna okosnica jednog i drugog romana, uspostavljanje paralela između dva, stoljećima odvojena rata i dvije nevjerojatno snažne, kompleksne i tragične ljubavne priče, pa reference na Tolstojeva razmišljanja kako se ljudi u ratu počinju ponašati poput životinja, vođeni instinktom, gubeći razum i moral, sve je to vrlo suptilno i vrlo duboko upisano u svaki segment Bošnjakova romana – nikada kao gotova teza, uvijek kao pitanje. Iako je redatelj Pacov ‘nositelj’ skepse i propitivanja angažirane umjetnosti, canceliranja autora i umjetničkih djela nepodobnih nacionalnih predznaka (u konkretnom slučaju ruskih, ali mi smo barem puni i drugih iskustava), ono što se događa izvan kazališta, u životu protagonista, kao i u samom načinu pripovijedanja, na neki je način kontrapunkt takvom teoretiziranju. Ako je Tolstoj čitavog života tražio odgovor na pitanje zašto rat, ovaj roman ide i dalje od toga; ne samo zašto rat, nego i kako u ratu i kako o ratu. Pussy Riot su angažirana umjetnost, reći će jednom Pacov, i to je točno, u najeksplicitnijem njezinom obliku, no što je ispod i iznad toga, što se uopće događa s ratovima kad ih preselimo u fikciju, je li rat „užasan u zbilji, a u fikciji veličanstven“ i što nam to govori o zbilji i fikciji, ratu i umjetnosti? Što bi književna, kao i povijest svake druge umjetnosti bila bez tematiziranja rata, kako bi uopće izgledao takav kanon, i, uh, jesu li „narodi velikih pjesnika krvavih ruku“?

Ovo jest roman o konkretnom ratu, ali ovo je i roman o ratu kao univerzalnom zlu; zato Tolstoj, zato „Rat i mir“

Višestruka petlja

Postupak kojim Elvis Bošnjak „misli“ romane jest pronalaženje žarišta iz kojeg proizlaze sve pripovjedne niti; u prvom romanu to je bilo Kirovo ubojstvo, u drugom je to na prvi pogled rat u Ukrajini, ali već na drugi upravo kompleksnost navedenih pitanja. Bošnjak, o njima razmišljajući, pripovijeda jasno i gotovo lake ruke, ali pritom radi višestruke petlje – rat prepleće s ljubavlju, kazališne uloge sa životnima, pa potom dalje, ukrajinski rat s onim ‘našim’, jednu ljubav s drugom koja nastaje na njezinim marginama, Tolstoja s Radioheadom… i tu nastaje fikcija u kojoj sve to postaje, upotrijebit ću tu riječ – veličanstveno. Rat ovdje nije samo ideja, on je također i više nego konkretan, a u toj konkretnosti opet univerzalan. Konkretan u ukrajinskom podrumu gdje je prinuđena boraviti Maša, dinamici odnosa koja se na takvom mjestu nužno stvaraju i galeriji likova koji u borbi za preživljavanje postaju lažljivci, manipulatori, sebičnjaci, potencijalni silovatelji, ali prije svega ustrašeni za svoj i život bližnjih. U Mašinom „pogrešnom“ identitetu Ruskinje u Ukrajini, kakav u ratu briše sve druge identitete. U autobusu za evakuaciju i načinima kako se u njega ulazi i izlazi. Na cestama i granicama kojima juri Alen na svome motoru naslijeđenom od oca, branitelja u jednom drugom ratu koji je ostavio sinu „najbolje gnojivo koje možeš dobiti za glumu“ i traumu koju možeš liječiti ulogama, ali te dočeka kad iz njih izađeš, ako ikada izađeš. I u malim pomacima u nadrealno, kakvih je Gdje je nestao Kir bio pun, a ovdje su tek kao neko malo svjetlo u noći koje se vidi kroz prozor autobusa u konvoju ili kao bakina medalja za klizanje u kojem je nekada bila šampionka, koja zasvijetli usred ničega. Rat je ovdje opipljiv i itekako poznat, jer svaki rat je isti, ali opet „rat je ružan samo kad je stvaran“. Čak i ako je jedan od apsurda umjetnosti u tome što umjetnost rat ne može zaustaviti, samo ga može pretvoriti u građu za fikciju, taj je apsurd nemjerljivo ne-apsurdniji od rata samog. I krivnja kako se bavimo pisanjem ili kazalištem dok lete granate, dronovi ili bilo koji drugi smrtonosni užasi, koja se pretvara u krik (koji, vidjet ćemo, može biti i nijem), proizlazi iz temeljne ljudskosti, ali ne koči umjetničko stvaranje, iako se u njega može upisivati. Gluha nota u tom je smislu roman koji kao da sam sebe pita o vlastitom legitimitetu, o mjeri angažiranosti, tekstu i kontekstu, ratu u fikciji, na način da ispisuje svu tu složenost kao priču koja se čita bez predaha, unatoč svim pripovjednim rukavcima, troglasju, sporednim likovima i složenosti strukture. Bošnjak, naime, ne poseže za Kirovim ubojstvom ili ukrajinskim ratom da bi ih opisao ili prepisao, premda i to umije, već da bi se kao i Tolstoj, kao i mnogi, zapitao o zakonima koji upravljaju ljudskim emocijama i nagonima, o čovjeku kao takvom.

Čak i ako je jedan od apsurda umjetnosti u tome što umjetnost rat ne može zaustaviti, samo ga može pretvoriti u građu za fikciju, taj je apsurd nemjerljivo ne-apsurdniji od rata samog

Vjenčani fikcijom

Jer, možda će ovo zazvučati kao preokret – Gluha nota je zapravo veliki ljubavni roman, jedan od dirljivijih i kompleksnijih koje ste čitali, kao što je to uostalom i Rat i mir. Maša i Alen, „majstori fiktivne ljubavi“, „izmišljeni ljubavnici“, „partneri u dobru i zlu, vjenčani fikcijom“, ne samo što u svome složenom odnosu utjelovljuju ideju ljubavi kao žrtve, nego i ideju kazališta, umjetničkog stvaranja kao žrtve i upravo njihovom ljubavlju Bošnjak ispisuje najveću posvetu kazalištu, a ne onim dijelovima u kojima se kazalište eksplicitno tematizira. Alenova ideja slobodne ljubavi koja „slobodno obavlja svoje radnje“ u konkretnom je primjeru zapravo suprotno od onoga što na prvi pogled znači, a prilično blisko misli s kojom Bolkonski umire: „Žrtvujem se za ljubav, uvijek se treba žrtvovati za ljubav“. Maša i Alen bježe od onoga što im se događa na sceni, premda je taj bijeg iluzija, plešu na rubu ali ga ne prelaze, sve dok svijetom oko njih ponovo ne zavladaju „zoološki zakoni“ kako ih naziva Tolstoj i pokažu kako je očito potreba za nasiljem čovjeku urođena i neodvojiva od njegova bića. Točnije, sve dok se na još jednom kraju svijeta ponovo ne dogodi razčovječenje i žrtva za umjetnost mora se pretvoriti u prelazak toga ruba; žrtvu za drugoga, čovjeka, žrtvu za „Eternal Love“. A onda, od tamo opet natrag u umjetnost.

Na jednom je mjestu u romanu, u razgovoru koji Alen vodi sa svojom trenutnom djevojkom Norom, spomenuta glumačka vježba sa štapom. Radi se o tome da glumac, unatoč svim vanjskim distrakcijama, mora balansirati štap na dlanu kao da o tome hoće li on pasti ili ne ovisi prijateljev život; riječ je o vježbi koncentracije, vještine i snage da se bori za svoj štap i u njega vjeruje. Čitav je ovaj roman, rekla bih, nastao upravo takvom tehnikom balansiranja i borbe da štap ne padne čak i kad sve izvanjsko radi protiv toga. Vjerujući u taj štap još od svog prvog romana, Bošnjak je u međuvremenu stekao vještinu balansiranja da unutar čvrste strukture uklopi polifoniju glasova i fabularnu višeslojnost i upusti se u teme svih tema – ljubav i rat – a da mu štap i dalje ostane u ruci, unatoč njezinoj nježnosti. A gluha nota? Ona je metafora pripovjednog postupka ovog romana. Nju može dron zabiti u zemlju, ona može zujati, podići nas od tla i gušiti bol, kako je to rasuto naznačeno na mnogim mjestima u romanu stvarajući od takve note lajtmotiv čijim se tragovima krećemo po tekstu. Gluha nota je možda zaista jedva čujna, ali ona ipak utječe na ritam i dodaje dubinu. Možemo je zvati i mrtvom, ali ona ima svoju funkciju povezivanja zvukova, a ipak je najvažnije to što se gluha nota više osjeća nego čuje. Tako je i s ovim romanom. Čak i kad nam se čini da smo čuli kako je neki monolog ili dijalog suviše dramski ili pomislimo da neki od njih zvuče predramatično i uzvišeno, čak i kad čujemo žamor više jezika – ukrajinskog, engleskog ili viškog dijalekta – pa nam je, kao, malo bučno. Nebitno je što čujemo, nebitno je je li preglasno ili pretiho, računa se samo ono što osjećamo. Tako rade gluha nota i Gluha nota. I tome taj jebeni svjetski poredak koji nas nije ni rodio ni dojio ni odgojio ne može baš ništa, osim odjebati, barem dok nam je sklonište među koricama jednog doista odličnog romana.

Tekst je dio serijala „Književnost u društveno-političkom kontekstu“.