Mistifikacija osamdesetih, koliko god dijelom mogla djelovati iritantno, pogotovo onima koji nisu („aktivno“) živjeli u to vrijeme, ima niz dobrih razloga za svoje postojanje. Ti su razlozi svima zainteresiranima jako dobro poznati pa nema potrebe ovom prilikom na njih podsjećati, ali koliko god tema bila frekventna i znatnim dijelom iscrpljena, pripadnicima generacija kojima su osamdesete bile tzv. formativne godine, među kojima je i potpisnik ovih redaka, uvijek iznova zanimljivo je suočiti s individualnim pogledima na to razdoblje, usporediti ih s vlastitima, procijeniti koliko su „realni“, a koliko „pristrani“, koji svjetonazor otkrivaju, kojom su eventualnom ideologijom vođeni. Najnoviju vizuru na opjevano desetljeće ponudila je Snježana Banović, kazališna redateljica i sveučilišna nastavnica, najcjenjenija kao povjesničarka hrvatskog kazališta, poznata i kao odlučna antinacionalistkinja i antiklerikalka. Rođena 1963. u Zagrebu, Banović osamdesetih nije bila protagonistica nego osoba koja je s margine svjedočila zbivanjima, no ne bilo kakve margine – u jednom razdoblju bila je djevojka Branimira Štulića, jedne od središnjih osobnosti desetljeća, i ta joj je činjenica priuštila, recimo tako, povlašten pogled.
Od Tita do novog vala
Kronika sretnih trenutaka precizan je naslov u smislu da se radi o bitnim fragmentima sjećanja, a neprecizan s obzirom da nipošto svi odabrani trenuci nisu bili sretni, iako, dakako, s velikom vremenskom distancom i ono što je bilo tužno, neveselo ili loše, može se skladno uklopiti u generalno sretne dane, a netko će reći da su ionako svi dani mladosti sretni dani. Knjiga se sastoji od 15 poglavlja koja se znatnim dijelom vremenski preklapaju na potezu od 1979. do 1990., polagano napredujući od šarenih boja prelaska sa sedamdesetih na osamdesete, do sve sivljih tonova kako su osamdesete odmicale. No već prvo poglavlje izaziva skepsu. Autorica odlučno zauzima perspektivu prvog lica množine, što se dominantno odnosi na generacijsku pripadnost i sugerira da je bila riječ o jednom vrlo kompaktnom naraštaju. Ta potreba kolektivističkog govora obilježava veći dio knjige, s tim da će se ponekad odnositi i na žensko-feminističku perspektivu, a u prvom poglavlju, iznenađujuće s obzirom na autoričinu javnu sliku, i na naciju. Naime, u skoku na 1971., Banović se osvrće na „hrvatsko proljeće“ (dakle, iako antinacionalistkinja, prihvaća nacionalističku terminologiju, a i tezu da je to bilo vrijeme pluralizma, „zaboravljajući“ da je taj pluralizam prvenstveno vrijedio za nacionalističke političke opcije), te izvještava kako je u drugom razredu osnovne škole, znači s osam godina, zajedno s najboljom prijateljicom, kćerkom slavnog književnika Zvonimira Baloga, ukradenim kredama po fasadama zgrada pisala, vjerovali ili ne, „Gore Miko i Savka, dolje Tito! Živila Hrvatska! Živjeli Miko i Savka!“. Sve to prošlo je bez ikakvih posljedica za djevojčice i njihove roditelje, što ili svjedoči o autoričinoj bujnoj mašti, ili baca drugačije svjetlo na Titov komunistički režim kao mnogo liberalniji nego što ga i sama Banović želi prikazati (kasnije će tvrditi i da je Branimir Štulić za prvu godišnjicu Titove smrti na Glavnom kolodvoru, dok je sirena pozvala građane na minutu šutnje za preminulog predsjednika, urlao kako je Tito bio lažljivac, varalica, kradljivac i diktator iz našeg sokaka; sve to bez ikakvih represivnih posljedica po bukača). Banović se na taj način, barem za one koji je privatno ne poznaju, politički neočekivano legitimira, ali i kulturno-umjetnički donosi iznenađenja. Naime, u prvom poglavlju posvećenom rađanju novog vala navode se i bitni zagrebački koncerti prve polovice osamdesetih, među kojima najveći prostor dobivaju oni Srebrnih krila na Cmroku i onaj tragični Riblje čorbe u Domu sportova. Kako netko novovalnog usmjerenja u poglavlju posvećenom novom valu najveći prostor daje bendovima koji s novim valom nisu imali nikakve veze, osim što su dijelili isto vrijeme i prostor pa možda pokupili koju natruhu zeitgeista? (Kasnije se otkriva da Banović Riblju čorbu, zajedno s Parnim valjkom, smatra novovalnim sastavom, što ozbiljno dovodi u pitanje njezino poznavanje tog dijela materije osamdesetih).
Knjiga se sastoji od 15 poglavlja koja se znatnim dijelom vremenski preklapaju na potezu od 1979. do 1990., polagano napredujući od šarenih boja prelaska sa sedamdesetih na osamdesete, do sve sivljih tonova
Mindoljević i Šerbedžija
Velik dio knjige posvećen je portretima, zapravo u najvećoj mjeri tek skicama ljudi koji su obilježili osamdesete, bilo kao javno poznati akteri (novinari Poleta u kojem je Banović neko vrijeme surađivala, članovi bendova, glumci…), bilo kao „nejavne“ lokalne legende. Relativno dosta prostora dobila je, recimo, Slavenka Drakulić kao mlada profesorica u srednjoj školi koju je Banović pohađala i kao promicateljica feminističkih ideja, no svejedno njezin portret nije naročito reljefan. Još slabije je prošla tragično preminula novinarka Maja Miles za koju autorica kaže da je nepravedno zaboravljena, no ni sama ne nudi neki opsežniji i intrigantniji uvid o njoj, nego ponavlja opća mjesta koja zna takoreći svatko verziran za osamdesete. Ni u bavljenju „kultnim likovima s ulice“ Banović nije umješnija. Veljku Đuriću Đuri, na primjer, posvećuje velik prostor, ali njegov portret svejedno ispada blijed, i tu se vidi razlika između „rođenih portretista“ i onih „priučenih“. Dok je Branimir Štulić, jedan od najvažnijih likova knjige, na skučenim prostorima pjesme znao impresivno ocrtavati ekspresivne (stvarne) karaktere u rasponu od fobičnog Mikija i rezigniranog Čere, preko „divlje“ Krvave Meri do dječje nježnog Kipa, Snježana Banović taj dar jednostavno nema. Uostalom, glavni epitet koji ona pridaje ljudima koje spominje i/ili opisuje jest fizička ljepota. Gotovo da nema lika u knjizi koji autorica spominje s većom ili manjom naklonošću, a da pritom ne ističe da je lijep ili lijepa. Iako je potpisnik ovog teksta zadnji koji bi imao nešto protiv fizičke ljepote, ta autoričina svojevrsna opsjednutost estetskom dimenzijom ljudskog bića sugerira mu stanovitu površnost. Ipak, u portretnim dionicama jedan se „nejavni“ lik izdvaja. To je Davor Mindoljević, čiji slikarski rad krasi naslovnicu drugog albuma Azre Sunčana strana ulice i koji je zajedno sa suprugom Neli izvršio velik utjecaj na tada vrlo mladu djevojku Branimira Štulića, s kojim je Mindoljeviće često posjećivala u njihovom stanu na Gornjem gradu. Ta mlada djevojka mnogo godina kasnije Mindoljeviću je dodijelila posebno poglavlje svoje knjige. S mnogo ljubavi ona piše o prerano preminulom prijatelju koji joj je bio poput brata, ali, lijep detalj, usprkos tome uvijek su se ljubili u usta, pa tako i posljednji put kad su se vidjeli netom prije njegove smrti. Nesumnjivo, emotivno je to najplemenitije poglavlje knjige. Sušta mu je suprotnost ono o Radi Šerbedžiji.
Sredinom osamdesetih Snježana Banović je kao mlađa punoljetnica u Poletu objavila tekst u kojem prenosi (lažni) trač da je slavni glumac prisvojio neki stan. Slavni glumac je zbog tog teksta pobjesnio, a kad mu se mlada novinarka došla ispričati, on joj je supijan, razdrljenih grudi i pun vlastite veličine uputio ekstremno grube riječi. Iako je od toga prošlo četrdesetak godina, Banović o neimenovanom, ali lako prepoznatljivom glumcu piše s takvom količinom povrijeđenosti – koja dopire do prezira, pa možda i mržnje – kao da je jučer bilo. Nije to baš lako shvatljivo, a sve se pokušava sanirati u epilogu poglavlja u kojem autorica priznaje Šerbedžijinu glumačku veličinu, talentiranost njegove djece i dragost njegove druge supruge redateljice, spominjući i njegovu nezavidnu situaciju u Hrvatskoj devedesetih. Ta pomirljivost nakon svega prethodno izrečenog djeluje, međutim, deplasirano, a netko će reći i cinično, kao da je Banović slijedila naputak iz refrena ranog hita Riblje čorbe, posljednje pjesme s njihova prvog albuma.
Dok je Branimir Štulić, jedan od najvažnijih likova knjige, na skučenim prostorima pjesme znao impresivno ocrtavati ekspresivne (stvarne) karaktere u rasponu od fobičnog Mikija i rezigniranog Čere, preko „divlje“ Krvave Meri do dječje nježnog Kipa, Snježana Banović taj dar jednostavno nema
Šuvar i Štulić
Najbolje, pak, poglavlje cijele knjige vjerojatno je ono dvanaesto, nazvano „Stipe i ja“. U njemu se iznosi anegdota o neobičnom upoznavanju tadašnje mlade studentice Snježane Banović i političkog moćnika Stipe Šuvara. Potonji nije vratio u knjižnicu knjigu koja je studentici trebala za ispit, pa ju je ona odlučila izravno zatražiti od njega. Ništa lakše: okrenula je telefonski broj Kockice (za rijetke neupućene – Vitićeva zgrada na Savi u kojoj je bio smješten CK SKH), dobila Šuvarovu tajnicu i termin za sastanak već sljedećeg dana. Je li moguće zamisliti isti scenarij danas, s Andrejem Plenkovićem ili bar Ninom Obuljen Koržinek u glavnim rolama? Uglavnom, interesantna, živa, dobro zaokružena, pozitivno intonirana epizoda, šteta je što takvih u knjizi nema više.
Naravno, odnos koji većinu čitateljstva zanima najviše onaj je s Branimirom Štulićem, „glasom generacije“ i „prorokom“ samonazvanim Johnny ili Džoni. Pa kakav je Štulić u optici Snježane Banović? Ono što odmah upada u oči jest da autorica gotovo ne piše o njihovom odnosu kao ljubavnom, ako se ne računaju opaske o rockerovoj promiskuitetnosti i interni ugovor o nevaranju koji je s tim u vezi Štulić potpisao. Slavni kantautor više se sagledava kao fenomen i djelomični prosvjetitelj, ne (jednom) voljeno biće; priznaje mu se umjetnička genijalnost i politička hrabrost, a zamjera ogroman ego, narcisoidnost, loš odnos prema prijateljima koji su ga ljudski odnosno profesionalno zadužili (Mindoljevići, Siniša Škarica). Kao vrlo važna crta njegova karaktera opetovano se naglašava proždrljivost, pa će tako čitatelji saznati da je gutao cijele punjene paprike u jednom zalogaju (čak dva puta se to navodi), da mu je najveća frustracija bila kad ga bez rezervacije nisu pustili u elitni restoran u Londonu (ili Parizu) i da je Goranu Bregoviću zamjerao da škrtari s hranom. U odnosu sa Štulićem, ljubiteljem Kanta i Andrića posve nezainteresiranim za tadašnje in autore poput Kundere i Ugrešić, Banović se naučila izboriti za vlastito mišljenje i njegovo argumentirano i artikulirano iznošenje, kao što je zahvaljujući Štuliću upoznala neke važne osobe, uključujući i obožavanog Ljubišu Ristića. I čini se da je to bilo najvažnije u njihovoj interakciji. Jer o eventualnoj nježnosti, toplini, zanesenosti ili strasti ljubavi nema ni slova.
Kakav je Štulić u optici Snježane Banović? Ono što odmah upada u oči jest da autorica gotovo ne piše o njihovom odnosu kao ljubavnom, ako se ne računaju opaske o rockerovoj promiskuitetnosti i interni ugovor o nevaranju
Feminizam bez principa
Snježana Banović u knjizi zauzima feministički stav, no on se ne doima naročito čvrst i dosljedan. Priznaje da je u novovalnoj i Poletovoj ekipi bilo puno predrasuda prema ženama, a seksizam i mizoginiju ponajprije smješta u neke uže krugove, ne imenujući nikog osim tadašnjeg Poletova suradnika, „arogantnog“ Gorana Gajića, čiji seksistički novinski uradak i citira. Zašto je istaknut samo Gajić, odnosno zašto baš Gajić (inače budući dečko i suprug Mire Furlan koja u knjizi dobiva kratak afirmativan tretman bez spominjanja ikakve njezine veze s Gajićem, kao i bez spominjanja tko će je iz nekadašnje Poletove ekipe u Globusu devedesetih staviti na nišan)? Čini se zato što autorici osobno nije (bio) simpatičan, za razliku od nekih drugih. Baš kao što je kao glavnog „mudologa“ istaknula odavno pokojnog Veselka Tenžeru, dok Igora Mandića, premda je bio, recimo to tako, mudolog broj 1, uopće ne spominje u tom kontekstu, nego isključivo pozitivnom. Ili kao što više puta, u drugim kontekstima, podcjenjivački piše o Jasenku Houri ismijavajući i njegov navodni snobizam, dok nesvjesno demonstrira vlastiti, posvećujući stranice i stranice druženju s „elitom“ u prestižnim zagrebačkim restoranima Tiffany i Stara vura.
Ne propušta spomenuti i da je nakon vjenčanja u crkvi (popustila tradiciji zbog obitelji) imala svadbu u Esplanadi, kao što ništa sporno ne vidi u tome da je kao bivša novovalka krajem osamdesetih postala redovna posjetiteljica šminkerskog Saloona. Ali će se zato obrušiti na The Best, iako taj klub nije bio ništa drugo do li nova i prostranija verzija Saloona. No vratimo se na feminizam. Znakovito je da Banović kao primjer mizoginije navodi, citirajući njezin tekst, pjesmu Buldožera „Jeste li vidjeli djevojčice?“ (pogrešno svrstavajući taj bend i tu pjesmu objavljenu još 1977. u novi val), ingeniozno ostvarenje u kojem od mizoginije nema ni najmanjeg traga (kritičar Dragan Ambrozić je čak tumači kao protofeminističku pjesmu), da bi kasnije mrtva-hladna napisala kako su neimenovanu, ali vrlo lako prepoznatljivu Alku Vuicu ona i njezino društvo inter nos zvali „pička od bubnjara“, jer joj je dečko bio bubnjar poznatog sastava. To se doima ispadom koji baš ne zvuči feministički, ali možda ne začuđuje kad se pročita autoričina sumnja da je ista osoba („pička od bubnjara“) prošla i kroz Štulićev krevet dok je bio autoričin dečko. Drugim riječima, dojam je da feministička perspektiva ovisi o osobnim (ne)simpatijama i o tome koliko je spisateljica „krvava ispod kože“.
Snježana Banović u knjizi zauzima feministički stav, no on se ne doima naročito čvrst i dosljedan
Simpatije i animoziteti
Na tristotinjak memoarskih stranica Snježana Banović zahvaća podosta široko. Predmet interesa su kulturno-umjetnička scena od rock’n’rolla do kazališta, novinarstvo, politika, sport, privatna i javna sfera. Autorica nije na svakom od tih područja podjednako kompetentna, što je i razumljivo, ali svejedno je boljom redakturom trebalo izbjeći nepotrebne faktografske greške (univerzijada nije „omladinska olimpijada“, niti je Marko Mlinarić bio kapetan šampionske momčadi Dinama 1982., a znameniti autor crtanih filmova i karikatura Dragić ne zove se Nedjeljko nego Nedeljko). Usporedba s donekle srodnom, nedavnom autobiografskom knjigom Mire Furlan nikako joj ne ide u prilog. Furlan je polučila daleko slojevitiji i uzbudljiviji tekst u kojem jest napadala druge, i u tome znala biti nepravedna, ali je za razliku od Banović izložila i sebe, često sasvim bespoštedno. Nije naravno problem u subjektivnosti perspektive, u toj vrsti knjiga ona se nužno i očekuje, nego u tome što Snježana Banović previše očigledno favorizira jedne i kudi druge po čistoj liniji osobne simpatije i animoziteta, propuštajući uključiti objektivne činjenice tamo gdje se one „prirodno“ nameću. I uz to, kako je natuknuto, najčešće postupa jednosmjerno – kad napada druge, gotovo redovno to čini bez samoizlaganja, barem onog svjesnog. Nesvjesno, autorica u (naklonjenoj joj) javnosti percipirana kao progresivna, pokazuje da nije cijepljena od stereotipnih mainstream vizura, uključujući i elemente malograđanštine.
Generalno, Kronika sretnih trenutaka nudi ponešto zanimljivih epizoda, ali većinski to je knjiga koja svoje likove ne uspijeva učiniti intrigantnima, ne nudi neke nove, poticajne uvide, a ne pomaže joj ni to što je pisana sasvim prosječnim stilom. Medijski je blještavo dočekana, ali ispod tog blještavila malo je stvarnog sadržaja.
