Možda više nego ijedna druga umjetnost, poezija živi na granici. U prostoru između onoga što se mora i onoga što se ne može reći. U poljskoj poeziji posljednjih stotinjak godina ta se granica pokazuje kao živahno mjesto: rubni ali najživlji teritorij jezika koji istovremeno pamti, svjedoči, protestira, sumnja, biva poražen i ne odustaje.
Ova je antologija pokušaj realizacije nekoliko ciljeva. Dvaju općenitih: da se čitateljima predstavi krivudava linija razvoja poljske poezije, njezinih skokova i stagnacija u posljednjih trinaest desetljeća, i da se na jednom mjestu okupe najvažnije poljske pjesnikinje i pjesnici. I trećeg, osobnog: da čitateljicama i čitateljima, među kojima mi je ponajviše stalo do studentica i studenata polonistike, darujem pokriće tvrdnji da je sve ono što je uistinu važno već rekla, ili da barem pokušava reći, upravo poljska poezija.
Antologija donosi najvažnija imena poljske poezije želeći njihovim pjesmama skicirati karakteristike nekoliko epoha: od Mlade Poljske, preko poezije međuraća, generacije ’56., „prokletih pjesnika”, novovalne poezije i pjesničkih dometa tranzicijskog perioda, i konačno suvremenih autorica i autora koji i dalje pišu.
Početkom 20. stoljeća jezik poezije je u Poljskoj, za razliku od dramskog i proznog, bio jedinim adekvatnim oruđem iskazivanja raspoloženja i strahova što su se nagomilali na šavu dvaju vjekova. U međuraću je bujala različitost poetskih struja i glasova. U prvim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata poezija je sudjelovala u obnovi povjerenja u pjesnički jezik, ali i u prevrednovanju značenja i otkrivanju istrošenosti tradicionalnih obrazaca. Na skromni estetski domet poezije pisane pedesetih godina po diktatu ideološke propagande odgovorilo se pjesničkom gestom koja je prije svega estetski odmak. Pokoljenje pjesnika vezanih za časopis Współczesność, koje debitira oko 1956. godine, donosi svježe struje poetskog ludizma, neoklasicizma, lingvističke poezije, ali i turpizma i neoavangarde. Generacija novovalnih pjesnika prozvala je alegorijski, ezopovski jezik svojih prethodnika i na nj odgovorila jezičnim eksperimentom koji je lavirao između zadanosti novinarske forme i etičke transparentnosti sadržaja. Poeziju društveno-ekonomskog perioda tranzicije predstavlja odabir pjesnika i pjesama koje se opiru patosu, političkim i društvenim očekivanjima, ali i zaboravu i banalizaciji povijesti ukazujući na višeslojnost pamćenja. Izborom pjesnikinja koje su obilježile poljsko 20. stoljeće prikazani su ženska perspektiva i iskustvo, oblikovano jednako u tjelesnom i čulnom, kao i u intelektualnom i distanciranom izrazu. Uvrštavanjem nekoliko i dalje aktivnih suvremenih autorica prezentirani su relevantnost i poetička snaga poljskih pjesnikinja te nastavljači visokog estetskog ranga poljske poezije.
Ovaj pregledni poetski krajobraz otvaraju klasična modernost Leopolda Staffa i samopouzdana senzualnost Marije Pawlikowske Jasnorzewske. Na vitalistički nerv Juliana Tuwima nadovezan je bolni egzistencijalni i metafizički lom Tadeusza Rózewicza. Konstanty Ildefons Gałczyński uvodi grotesku i humor kao obrambene mehanizme pred kaosom epohe. Pjesme nobelovaca Czesława Miłosza i Wisławe Szymborske svjedoče o unutarnjoj geografiji poljske poezije što nalazi putove u druge jezike, druge kulture, u kojima biva čitana kao vlastita. Feminističku budnost i potresnu empatičnost čitamo kod Anne Świrszczyńske, etičku rascijepljenost subjekta kod Zbigniewa Herberta, koji oživljuje dijalog s antičkom i humanističkom tradicijom, i Stanisława Barańczaka čiji subjekt lažljivost jezika dokazuje – jezikom. Ryszard Krynicki i Ewa Lipska uz generacijske, novovalne dimenzije u svom stvaralaštvu pokazuju i individualiziran rukopis koji natkriljuje društveno-političke okolnosti svog nastanka. Nalog Adama Zagajewskog da se pokuša opjevati osakaćeni svijet slijede Marcin Świetlicki i Tomasz Różycki birajući vrlo različitu dikciju i ton.
S vremenom, poljska poezija napušta „velike” teme. Umjesto sveobuhvatnih istina, uvodi nas u intimne prostore i pojedinačne rakurse. Ženski glas i žensko iskustvo kod Justyne Bargielske, Julije Fiedorczuk i Krystyne Dąbrowske ne donose samo nove teme, nego i nove oblike osjetljivosti: tijelo, šutnju, emocionalne strukture koje izmiču velikim pričama. Poezija postaje i mjesto unutarnje ekologije, ali i protest protiv različitih oblika nasilja – lingvističkog, društvenog i političkog.
Stvaralaštvo Małgorzate Lebde, Ilone Witkowske ili Michała Sobola, koje staje na stranu ne-ljudskih bića, pokazuje da napetost što postoji između čovjeka i životinje, čovjeka i prirode, traži buđenje nove osjetljivosti, a to prije svega znači da traži – novi jezik.
Panorama poljske poezije prošlog i prvih dviju dekada ovog stoljeća, koja je oslonjena na čvrsta estetička mjerila – neka ta formulacija posluži kao zamjena za danas nepopularnu riječ kanon – svjedoči i o podzemnoj uvezanosti poljskih pjesnikinja i pjesnika različitih generacija i estetskih pravaca, o njihovom živom razgovoru u stihu. U toj poetskoj diskusiji ima pjesama što su neskriveno iskazivanja respekta autoritetima, drugdje ćemo pak iščitati osporavanje ili podsmjehivanje, a kadšto naći i nestrpljivost da se dovede do izraza vlastiti odgovor na davno postavljeno pitanje nekog pjesničkog uzora. Tako je stvorena kapilarna mreža odnosa u kojoj nema zborskog pjeva. Međutim, iako progovaraju iz različitih razdoblja, estetskih formacija i poetičkih registara, povezuje ih stalno preispitivanje uloge pjesme: kako još možemo govoriti? I čuje li tamo tko?
Ako pjesma ima smisla, a ova je antologija argument da ima, onda je to možda zbog toga što ona prenosi ono što drugi oblici govora ne mogu. Poljska poezija to čini s rijetkom etičkom i emocionalnom osjetljivošću. U europskom, a možda i u svjetskom okviru, ona je važna dionica u živom dijalogu i s književnom tradicijom i sa suvremenim čitateljima. Zato ne sumnjam da će i kod nas naći svoje sugovornike i sukreatore u povlaštenom čitalačkom činu.
Iako vođena subjektivnim naklonostima barem jednako koliko i imperativom da predstavim najreprezentativnije autorice i autore, nastojala sam uzeti u obzir recepcijski pejzaž poljske poezije koji su na južnoslavenskom prostoru zacrtali prije svega Petar Vujičić i Zdravko Malić, i tek onda ga proširiti novim tonovima.
Stroge će čitateljice i čitatelji zamjeriti baš ovakav izbor pjesnika, ili barem odsutnost nekih važnih pjesama među odabranima. Ali i u antologijama, kao i u poeziji, u konačnom učinku djela važnu ulogu ima i ono čega u njemu nema.
CZESŁAW MIŁOSZ
1911. – 2004.
Rodio se u naselju Šeteniai, u ondašnjem ruskom carstvu (danas Litvi), 30. lipnja 1911. godine, u multikulturnoj, višejezičnoj sredini. Umro je u Krakovu, 14. kolovoza 2004. U djetinjstvu je s obitelji živio u Sibiru, a srednju i visoku naobrazbu na studiju polonistike i prava stekao je u Vilnu, gdje je u periodici debitirao kao pjesnik.
Kretao se u ljevičarskim krugovima, za vrijeme Drugog svjetskog rata surađivao je s pokretom otpora i radio u knjižnici. Nakon rata prihvatio je namještenje u poljskoj diplomaciji nove komunističke vlasti, najprije u SAD-u, potom u Parizu. Godine 1951. daje otkaz, sklanja se u krug poljske inteligencije okupljene oko emigrantskog časopisa „Kultura”, gdje dočekuje politički azil. Poljska ga vlast briše iz službene kulture, a emigrantska stvarnost otkriva da nema puno čitatelja za pisca koji na Zapadu tvrdoglavo ostaje u svom jeziku. Nije mogao računati ni na sunarodnjake s kojima je dijelio sudbinu apatrida jer ga je u njihovim očima grubo kompromitirala poslijeratna suradnja s komunističkom vlašću. Godine 1953. objavljuje Zasužnjeni um (Zniewolony umysł) na poljskom jeziku – analizu psiholoških mehanizama kojima intelektualci u Istočnom bloku prilagođavaju svoje misli i ponašanje totalitarnim režimima. Miłosz je u njoj pod šiframa opisao četiri slučaja (J. Andrzejewski, T. Borowski, J. Putrament i K. I. Gałczyński) i prikazao različite modele kompromisa, podčinjavanja i unutrašnje borbe. Od sredine 60-ih radi kao sveučilišni nastavnik na Berkeleyju. Posao na fakultetu omogućio mu je da promovira poljsku književnost u anglojezičnom svijetu. Jedan je od prvih prevoditelja i popularizatora Herbertove i Różewiczeve poezije na engleski jezik. Objavio je i antologiju poljske poslijeratne poezije u svom prijevodu pod naslovom Postwar Polish Poetry 1965. godine. Godine 1980. dobio je Nobelovu nagradu. Otada povremeno dolazi u Poljsku, a nakon 1989. češće, sudjeluje u javnom i kulturnom životu, piše i objavljuje.
Iako je prvu zbirku Poema o ukočenom vremenu (Poemat o czasie zastygłym) objavio 1933. godine, tek je drugu zbirku Tri zime (Trzy zimi, 1936) smatrao pravim pjesničkim početkom. U njoj se referira na eshatološke biblijske motive: kraj svijeta i posljednje stvari čovjekove egzistencije, ali nema u njoj slika raja ni kraljevstva božjeg. Miłoszev historiozofski katastrofizam prožimat će i njegove kasnije zbirke, iako se u Spasenju (Ocalenie, 1945), koju je pisao za vrijeme a objavio netom nakon Drugog svjetskog rata, uništenju ljudskosti i gubitku vjere u ideologiju suprotstavlja pjesničko svjedočenje kao jezgra smisla i moralne odgovornosti. Pjesnik je raznorodnih tema, dijalogičan, blizak kulturnom sinkretizmu, kombiniranju kulturnih simbola, slika i književnih aluzija iz različitih epoha. U svojim kasnijim zbirkama otkriva se kao jedan od najvećih pjesničkih filozofa 20. stoljeća. U njima spaja historijsku svijest, teološke motive, osobnu perspektivu i tihu radost postojanja.
Posljednje godine života proveo je u Krakovu, gdje je i umro 14. kolovoza 2004.
SUSRET
(Spotkanie)
Vozili smo se pred zoru po smrznutim poljima,
Crveno se krilo podizalo, noć je trajala.
Odjednom je zec protrčao tik ispred nas,
jedan od nas pokazao ga je rukom.
To je bilo davno. Danas više nisu živi
Ni zec, ni onaj što ga je pokazivao.
Ljubavi moja, gdje su, kamo idu
Bljesak ruke, linija skoka, škripa mraza –
Ne pitam to u tuzi nego u zamišljenosti.
LJUBAV
(Miłość)
Ljubav, to znači promotriti sebe,
Kako se motre stvari nama strane
Ta tek si jedna od stvari što kruže.
Tko tako motri, premda sam to ne zna
Od tuga raznih srce liječit stane,
Ptica i drvo govore mu: druže.
Sebe i stvari želi naučiti,
Pod mjesečinom da zastat umiju.
Ništa zato što ne zna čemu služiti:
Ne služe najbolje koji razumiju.
TADEUSZ RÓŻEWICZ
1921. – 2014.
Pjesnik, prozaik i dramatičar rodio se u Radomsku 9. studenoga 1921. godine. U rodnom gradu je maturirao, ali mu je nastavak školovanja prekinut ratom. Za vrijeme okupacije bori se u partizanskim jedinicama Zemaljske armije.
Prvu knjigu Šumska jeka (Echa leśne), koja sadrži poeziju, satiru, humoreske i pjesme u prozi u domoljubnom registru, objavio je s bratom Januszem 1944. godine u konspiraciji. Brat mu je ubijen iste godine, a Różewicz će znatno kasnije objaviti njegove pjesme iz perioda od 1918. do 1944. u zbirci Naš stariji brat (Nasz starszy brat, 1992).
Nakon rata seli se u Krakov i upisuje studij povijesti umjetnosti, koji neće završiti. Godine 1947. objavljuje Nemir (Niepokój), a 1948. Crvena rukavica (Czerwona rękawiczka), dvije pjesničke zbirke koje su u poetičkom smislu znak kontinuiteta međuratne avangardne poezije, a u etičkom dijalog s moralnom krizom jezika i idejom da je moguća poezija koja je odvojena od historije. Pjesnik, antologičar i kritičar Stanisław Grochowiak važnost Różewiczeva mjesta u poeziji druge polovice 20. stoljeća opisao je riječima: „Nakon rata je nad Poljskom proletjela kometa poezije. Glava te komete bio je Różewicz, a ostali tek rep”.
U zbilji čiji su temelji ruševine prethodnog svijeta i relativizacija svih humanističkih vrijednosti, Tadeusz Różewicz početkom pedesetih godina povlači se u šleske Gliwice, daleko od poljskih kulturnih centara, i piše poeziju posve lišenu estetizacije i uzvišenog tona. Kratki stihovi čija je mjera ritam ljudskog daha, ogoljen jezik svakodnevice i suzdržan ton njegovi su načini govora o biološkom preživljavanju i etičnom svjedočenju. Poezija za nj nije alat kojim svijet treba ukrasiti nego – izraziti i ispočetka imenovati.
U svojoj Kartoteci (Kartoteka, 1960), jednom od najpoznatijih dramskih tekstova poslijeratne poljske književnosti, raskida s klasičnom dramaturgijom na razini forme, prostora, vremena i karakterizacije tematizirajući identitetski rasap u moralno urušenom svijetu. Tekst je kreiran kao kartoteka tipskih likova, simbola, trauma i sjećanja. U njemu namjesto radnje imamo nemotivirane rezove i fragmentarnost, a umjesto uobičajenog dramskog jezika – šutnju i nedorečenost.
Różewiczevo poetsko i dramsko pismo, kao i njegovi autopoetički tekstovi i eseji, otkrivaju etičku i egzistencijalnu nelagodu i ustrajan pjesnikov trud da je opiše, svjestan da se to ne dâ učiniti na svidljiv i lak način.
Umro je 24. travnja 2014. u Wrocławu.
DEZERTERI
(Dezerterzy)
1
ja čovjek
slabe vjere
molim se za pokoj
tih smrtnih duša
za sjene
koje ne mogu
naći mjesto
vječnog počinka
zalutale između pustog neba
i domovine
ja čovjek dobre volje
i slabe vjere
čekam spomenik
neznanom vojniku dezerteru
iz svih vojski
iz svih ratova
spomenik podignut
kriomice do neba
pod zemljom
spomenik podignut očima
majki žena sestara ljubavnica
spomenik podignut
od srama očaja straha
ljubavi i mržnje
spomenik bez imena i prezimena
Hrabrost dezertera
je teško podnošljiva bližnjima
tko je pobjegao s polja slave
tko je pobjegao od klanja
neće dobiti oprost
od suvremenika
i potomaka
tko je izbjegao ubijanje
sam je sebe ubio
i živog pokopao
u zaborav
ovjenčan hrastovim lišćem
na grani drvetaili na uličnoj svjetiljci
obješen u cvijetu života
dezerter
déserteur
Fahnenflüchtiger
Landesverräter
bježi na kraj svijeta
„jao onom
tko je u cvijetu mladosti
ne utaživši žeđ za životom
pao žrtvom
neprijateljskog noža
jao njemu i jao nama
njegovim sunarodnjacima
ili sugrađanima
duša mu neće naći mir
ostat će među nama
ponižena i uvrijeđena”
2
pjesnik se moli za dušu
neznanog dezertera
mòlimo se
i oni koji vjeruju u Boga
i oni koji vjeruju u Ništa
za smrtne duše
koje lutaju
po poljima šumama livadama
po ulicama gradova
po crkvama i grobljima
mòlimo se za dezertere
prvog i drugog svjetskog rata
pokoj vječni
daj im Gospodine
Mòlimo se za dezertere
ratova obrambenih i osvajačkih
ratova pravednih i nepravednih
mòlimo se za one što su odbacili
oznake uniforme
oružje i zastave
„Ne ubij”
rekao je Gospodin
i šuti
„Gott mit uns”
rekao je čovjek
i krenuo u rat
s križem
u ruci
Pozivam Vas
na Prozivku Poginulih…
Dezerteri!
Svih vojski svijeta!
neka počasna garda
ispali salvu uperenu
u vaša srca glave
zavezane oči
neka vaši kolege
pucaju još jednom u
vaša imena
vaše sjene
uspomenu na vas
apoteoza vođa
generala koljača
ljudoubojica traje
oni proglašavaju rat
i mir
pravo na život
pravo na smrt
a majke i dalje rađaju
rađaju heroje
rađaju dezertere
rađaju ljude
jadna ljudska bića
jedini sisavci obučeni
u groteskne uniforme
pod raznobojnim zastavama
spremaju se za rat
za rat za rat
spremaju se za zadnji
nastup
u teatru rata
a ja čekam
spomenik neznanom dezerteru
iz svih vojski svijeta
WISŁAWA SZYMBORSKA
1923. – 2012.
Jedina poljska pjesnikinja nobelovka rodila se 2. srpnja 1923. godine pokraj gradića Kórnika u zapadnoj Poljskoj. Godine 1931. seli se u Krakov u kojem ostaje do kraja života. Započela je studirati polonistiku pa sociologiju, ali zbog financijskih problema studije nije završila. Ubrzo se počela profesionalno baviti pisanjem i raditi u književnim časopisima kao urednica, feljtonistica, esejisica i kritičarka. Prve zbirke objavljuje u socrealističkom duhu za što će joj, kad desetljećima poslije dobije Nobela, stići prigovori zdesna, združeni sa zahtjevima za moralnom lustracijom. Iako nije marila za te propagandne pjesme, što je pokazala njihovim neuvrštavanjem u kasnije izbore vlastite poezije, u polemike nije ulazila. Pronicljiv bi čitatelj međutim morao primijetiti da su se kolokvijalni stil i komunikativnost njezine poezije, koji odlikuju te rane pjesme, zadržali i kroz sve kasnije faze stvaralaštva, što je nesumnjivo pridonijelo tome da postane najpopularnijom poljskom pjesnikinjom dvadesetog stoljeća.
Poetiku Wisławe Szymborske karakteriziraju humor, ironija, intelektualna distanca i filozofski minimalizam. Njena poezija često poseže za svakodnevnim, trivijalnim situacijama koje apstrahira do razine univerzalističkog govora o ljubavi, smrti, prirodi i – jednoj od njezinih omiljenih tema – ljudskoj nesavršenosti. Koristila je transparentan i štedljiv jezik, lišen patetike. S mjesta potencijalno sveznajućeg, decidiranog autorskog glasa koji moralizira, u poeziji Szymborske progovara znatiželjna, benevolentna promatračica, koja češće postavlja pitanja negoli daje odgovore, vjerujući, kako je sama pjesnikinja rekla, da „ne znam” ima veću težinu od „znam”.
Danas više negoli prije do izražaja dolaze brojne njezine pjesme u kojima premješta očište prema ne-ljudskim lirskim glasovima. Pjesnikinja razgrađuje samorazumljivost humanističkog središta i pokazuje da su hijerarhije vrijednosti života i smrti ponajprije ljudska projekcija. U tom je smislu njezin bestijarij poetički prostor etike brige i poziv da moral ne gradimo na svojim pravilima, nego na uzajamnosti, ranjivosti i odgovornosti, što pronicljivijeg čitatelja nužno vodi prema preispitivanju vlastitog antropocentrizma i vrstizma.
Rijetko je davala intervjue i nerado javno govorila o svom pisanju, smatrajući da se o svemu što je važno u njezinoj poetici treba iščitati u samim pjesmama. Držala je do prijateljstava, koja je pomno njegovala čitav život. Ali i do književnosti – sav je novac od Nobelove nagrade oporučno ostavila za promociju poezije i potporu piscima.
Njezin nobelovski govor u Stockholmu Pjesnik i svijet bio je jedan od najkraćih u povijesti te nagrade. Niz od svega petnaestak opsegom nevelikih pjesničkih svezaka koje je objavila za života, završava zbirkom što sadrži samo 13 pjesama, naslovljenom Dovoljno je (Wystarczy, 2012).
Umrla je 1. veljače 2012. godine u Krakovu.
KRAJ I POČETAK
(Koniec i początek)
Nakon svakog rata
netko mora pospremiti.
Kakav-takav red
sam se neće napraviti.
Netko mora odgurnuti ruševine
na rubove cesta,
da mogu proći
kola puna leševa.
Netko mora zapinjati
u mulju i pepelu
oprugama kauča
krhotinama stakla
i krvavim krpama.
Netko mora privući grededa se podupre zid,
netko ostakliti prozor
i postaviti vrata na šarke.
To nije fotogenično
i traje godinama.
Sve kamere već su otputovale
u drugi rat.
Mostove treba opet
i kolodvore od temelja.
U dronjcima će biti
rukavi od zasukavanja.
Netko s metlom u rukama
još spominje kako je bilo.
Netko sluša
kimajući neotkinutom glavom.
Ali već se u njihovoj blizini
počinju motati oni,
kojima je to dosadno.
Netko će još s vremenom
ispod grma iskopati
hrđom prošarane argumente
i prenijeti ih na stog smeća.
Oni koji su znali
o čemu se tu radilo,
moraju ustupiti mjesto onima,
što znaju malo.
I manje od toga.
Konačno skoro pa ništa.
U travi koja je prerasla
uzroke i posljedice,
netko mora ležati
s klasom u zubima
i blejati u nebo.
O SMRTI BEZ PRETJERIVANJA
(O śmierci bez przesady)
Ne razumije se u humor,
u zvijezde, u mostove,
u tkalaštvo, rudarstvo, ratarstvo,
gradnju brodova i pečenje tijesta.
U naše razgovore o planovima za sutra
ubacuje svoju zadnju riječ
koja nije na tu temu.
Ne zna čak ni ono
što je neposredno vezano uz njezin fah:
ni grob iskopati,
ni kovčeg sklepati,
ni pospremiti za sobom.
Zauzeta ubijanjem,
čini to šlampavo,
bez sistema i pripreme.
Kao da tek uči na svakom od nas.
Na stranu uspjesi,
ali koliko fijaska,
promašenih udaraca
i ponovljenih pokušaja!
Katkad joj ponestane snage
da sruši muhu u zraku.
S mnogim gusjenicama gubi
natječući se u puzanju.
Svi ti gomolji, mahune
pipci, peraje, traheje
ukrasno perje i zimsko krzno
svjedoče o zaostacima
u njezinom zlovoljnom poslu.
Loša volja nije dovoljna
a čak i naša pomoć u ratovima i prevratima,
pokazala se, zasad, nedostatnom.
Srca kucaju u jajima.
Rastu skeleti dojenčadi.
Sjemenke dobivaju prva dva lista,
a često i visoka stabla na obzoru.
Tko tvrdi da je svemoguća,
sam je živim dokazom
da svemoguća nije.
Ne postoji život
koji barem na trenutak
nije besmrtan.
Smrt
točno za taj trenutak uvijek zakasni.
Uzalud trese kvaku
nevidljivih vrata.
Tko je koliko postigao
to mu oduzeti ne može.
