Tri kratka za Krunu Lokotara

Molim vas da nam ukratko predstavite vaš rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga? 

Zadnji enter sam dosta davno udario, dnevnik je u tisku, Promocija zakazana za 4. 7, u Sarajevu, na Bookstanu.

Dnevnik se zove Limited edition, jer su po njemu posijani mikroeseji koji govore o okvirima/limitima forme „dnevnika s pravom objave“, neka iskoristim Pogačarev termin. Naslov je naizgled rezultat bahaćenja, a zapravo logičan, igra s Beigbederom čiju marketinšku, bome i spisateljsku vještinu, cijenim. U tom duhu sam u dnevnik ubacio puno imena prijatelja/ica i poznanika/ca, ne bi li svi oni posegnuli za knjigom. Nisam ih portretirao, što mi je malo žao, vjerujem da za većinu mogu napisati dobre krokije, ali ideja je dnevnika da čovjek prvenstveno piše o sebi.

Uredili ste dosad puno knjiga drugih autora, i onih književnih i publicističkih, a ovo je vaša prva autorska, fikcijsko-fakcijska knjiga. Kako je bilo zamijeniti uloge, od urednika postati autor? Na koji ste način pristupili pisanju u žanru dnevnika, posebno očekivanjima da dnevnik „vjerno“ prikaže intimu pisca, a opet i da bude strukturiran (ne kaotičan) kao interesantan umjetnički tekst?

Odgovore na ta pitanja sam manje-više razradio u spomenutim mikroesejima, najlakše bi bilo posegnuti za autocitatnošću, ali neka probam sažeti.

Transfer urednik-autor nije bio sasvim jednostavan, jer se godinama discipliniram da ukinem vlastiti glas, kako bih bolje mogao osluškivati tuđe, da budem nekovrsni profesionalni Zelig. Ponudu za pisanje sam prihvatio tek kada sam našao okvir, zapisivat ću povremeno, tijekom svoje 55. godine za koju sam davno zloguko, pretjerano i frajerski govorio – ne znam ni sam zbog čega – da će mi biti zadnja, dočekam li je. Ne bih se toga sjetio da nisam imao zdravstvenih problema koji su u slučaj neliječenja letalni. Formu sam očvrsnuo kada sam našao naslov i ispisao autopoetički model kroz limite ove vrste dnevnika. U jednom od limita navodim da se ne može očekivati previše „intime“, ali stvar je poštenja ipak nešto dati. Paradoksalno; lakše je biti „intiman“ u formi proze.

Dnevnik je strogo strukturiran, bez strukture ne funkcioniram, ipak sam urednik, o tome brinem, ali ne smatram da dnevnik nužno mora biti književnost, i to je jasno navedeno, dapače, slabe ili dosadne dane bi trebali zrcaliti takvi tekstovi, njurgavi, bezvoljni, nabrajajući.

Možete li nam pokušati približiti tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I možda još, oslanjajući se na metafore?

Na prvo pitanje ne mogu odgovoriti, nisam pročitao dovoljno dnevnika. Kada sam pak pročitao zapisano dobio sam dojam da sam ispao – ili možda jesam, tko će ga znati – čovjek koji se krize srednjih godina sjeća s nostalgijom, koji uglavnom preko dana radi preko svake mjere za kompjuterom, jer je freelancer i sve je nesigurno, a onda večeri provodi uz pivo, spotove i nogomet u kvartovskom pubu, da se nagradi i pobjegne od svakodnevice i tako podebljava rutinu. Drugi topos je Daruvar i rodna kuća i bašta gdje nadiru nostalgija, refleksija, osjećaj vremenitosti i veze s prirodom, nešto antropologije i obiteljske povijesti.

Pokušao sam se igrati i multimedijom pa u Dnevniku ima 40-ak fotografija, koji QR kod za glazbu i video, snovi okljaštreni jutarnjom memorijom, Fb postovi.

Ako baš hoćete sintagmu: borac protiv entropije koji je tom borbom, fizikalno gledano sasvim jasno, povećava.

Četvrtak, 4. 8. 2022., Prizna-Žigljen, FB

Foto:
Samo da nam nebo ne padne na glavu

Petak, 5. 8. 2022., Zagreb

Dan Domovinske zahvalnosti i još nečega idealan je da se odradi dosta posla prije odlaska u Daruvar, gdje će se moći u miru sjediti za kompjuterom i to kombinirati s održavanjem kuće i vrta, dobrodošlom fizikalijom. Danas dopodne sam Andrei Topić poslao SMS da mi pošalje svoju biografiju i fotografiju za site FALIŠ-a. Prije dva dana isto sam je zamolio mailom.

Horor je ljeti išta organizirati, a meni se stalno ponavlja ta situacija, deveti mjesec krcat je festivalima, do polovice desetoga treba srediti i izdavačke programe, odlučiti koje rukopise podržati, prikupiti dokumente, napisati opise i svrhe, online ispuniti aplikacije. U ovo doba godine malo tko brzo odgovara na mailove, ima ljudi što ljetuju bez kompjutera, čak izvan dosega signala. Svi me takvi živciraju jer sam im zapravo zavidan.

Andrea je Makaranka, Splićanka, teško da je negdje na điti ili da glumi turisticu, prekaljena je to novinarka, odgovorna, javit će se, mislim. Ako se ipak ne javi, sutra ću je morati nevoljko nazvati, jer to već smatram maltretiranjem. Postoji poredak diskrecije i poštovanja: mail, poruka, pa tek onda poziv.

Oko 16 sati sam u uredu, i još ću biti neko vrijeme, posla je puno, kad zove Mišo (Nejašmić). Pita, jesi vidio da je Vlado Matijanić umro?

Onda kreće lavina isprekidanih upita: molim, kada, kako, odakle, kad si ga čuo… Dva telefona poslije znam što se dogodilo; čisti užas koji me presjekao po pola: sustav je opet ubio, dobrog i tihog, a u ime pravde razornog Vlade kojeg više – još ne mogu vjerovati – nema. Bijes koji dolazi od bespomoćnosti u meni se valovito smjenjuje s mučninom. I nelagoda što sam Andrei poslao mail na dan kad se Vlado razbolio, a još više što sam poslao poruku dok je ona… Ne, ne želim to zamišljati…

Andrea, oprosti, Vlado, počivaj u miru koji ne želim onima što te nose na duši. Koliko god ih bilo.

Nedjelja, 7. 8. 2022., Daruvar

Tek danas sam došao u Daruvar na duže, ove godine neobično kasno za moje sezonske običaje i selidbe. Sretan sam čovjek, kažem to zato što mi život omogućuje da izbliza, rukom po obrazu, ovdje dotaknem nostalgiju i melankoliju.

Iza kuće je veliki, nekada vrt koji smo zvali bašta, sada voćnjak. Premda je suša spalila travu i mlađe nasade, recimo maline koje sam proljetos zasadio na žice na kojima sam im čak oblikovao i žičani violinski ključ da bolje rode na svom crtovlju, voćke su rodne, sve vri. Ono malo proljetne kiše palo je u pravo vrijeme za vegetacijski pubertet. Jabuka, koja mi hlad znači, a bogami i sok ako je stignem obrati, narasla je gigantski. Mjerim joj kupolu krošnje koracima, zaustavljam se nakon devet dugih koraka, devet metara, udaljenosti od lopte do živog zida. Krošnju doživljavam kao zrcalni korijen, kao korijen pušten u nebo, kao sporu obrnutu munju, pa zamišljam koliko li je tek široko i duboko isvrdlala gustu zemlju.

Rodila je kako dugo već nije, preciznije, otkada joj je težina uroda prije nekoliko godina polomila grane. Gdje god da grana pukne ili napukne, pa kada kroz koru sine svjetla srž, pomislim da je pukla u zglobu, ne znam zašto. Nakon takvog poloma osakaćenu drvetu treba koja godina da se oporavi. Vrlina je sredina između ekstrema, uvijek se sjetim Aristotela i ignoriram činjenicu što je on mislio na etiku. Nadarenost je kažnjiva, priroda to pokazuje, a društvo potvrđuje ostracizmom, eksces, taj dobrodošli višak vrline često se proziva ohološću, nekada prema oholosti i vodi. Uspjeh mijenja obrasce i unosi nemir u zajednicu, heroji nisu dobrodošli mimo krajnje zaoštrene situacije. Slično, od velikog uroda pucaju grane, ni kolektivna infrastruktura ni ukupni resursi ne mogu podržati hiperprodukciju. Skicu ekološke katastrofe odavno nam je nekorumpirana priroda nacrtala, ali gramzivost je zauvijek slijepa i izuzima se iz univerzalnosti. Prirodu mi je ipak i svakako lakše razumjeti nego društvo. Priroda je okrutna, društvo takvo ne bi smjelo biti. Kad new ageri kažu da žive po prirodnim načelima ja bih ih interventno zatvorio jer su prijetnja za društvo.

Lani sam morao jabuci odrezati dosta grana. Naime, u spavaću sobu je počeo prodirati zvuk s tavana, iz mističnog dijela kuće. Kompozicije koje su se na mahove javljale bile su nepredvidljive pa valjda zato i prijeteće, nikakav uzorak nisam mogao dokučiti, ponavljanje, melodiju, pravilnost, slušao sam ih iz kreveta, u kutiji sobe, na pojačalu zidova. Mraka ni duhova se ne bojim. Baki je pokojni deda govorio da će doći kada zasvira zlatna truba. Mama je noću povremeno viđala tatu, ali se nije bojala, bili smo dobri, govorila je. Sjetio sam se i šišmiša čiji sitni kosturi, kao od šibica, mora da su i danas u zidovima. Naime, davno već to bje, prije nego što je kuća dobila fasadu, kad su se nastanili između bloketa. Izlijetali su predvečer iz zidova, akrobatski letjeli i obrušavali se na nešto nama nevidljivo. Stari je promatrao šišmiše, locirao ih, popeo se jednog popodneva na ljestve dok je sunce bilo još visoko, a oni uspavani, pa onda sve te rupe začepio drvenim umetcima. Njihova agonija bila je bešumna.

Što to grebe i reži s tavana dokučio sam kada je vjetar zalupio prozor, dok sam još napet bdio uz knjigu: grane jabuke nasrnule su na krov od valovitog salonita. Pokrenute vjetrom, greble su po krovu svim svojim sredstvima, lišćem kao metlicama, plodovima koji bi se znali i odlomiti i zakotrljati do oluka, grančicama. Tada je nemir minuo, svjetlo sam mogao ugasiti i pokušati zaspati.

Zbog te etide za krošnju, vjetar i salonit postojala je i realna opasnost od oštećenja krova, podizanja ili perforacije ploča. Kad se to dogodi, kada voda počne prvo iscrtavati mrlje na stropu, akvarelne oblake, pa bijelo kapati i nadimati kreč, civilizaciji je kraj, vratili smo se u jaslice čovječanstva u kojima rastu stalaktiti i stalagmiti. Kuća u kojoj pada kiša obično još miriše na zgarište, barem u mojim nosnicama. Odluka o rezanju tih glazbeno ambicioznih grana nije bila laka, ali nisam imao izbora. Moćne, najveće, one koje su se uzdigle nad krov katnice odrezane su lani u kasnu jesen, pa njihove lešine odvučene na hrpu za paljenje koju zovem, futuristički zagledan u njezin skori potencijal, lomačom.

Jabuka je, da kompenzira počinjenu joj štetu, u proljeće ove godine produžila već pod riskantnim kutom izraslu bočnu granu, gotovo vodoravno, daleko, do posljednjeg sunčeva traka koji se probija u procijepu između dvije zgrade, stare i nove kuće. I onda se još cijela krošnja osula plodovima. Ali prebrzo je izrasla ta nova grana, kao pubertetlija, daleko se odmetnula i nakitila kao jelka, i dogodilo se ono što nije bilo teško i nikako lišeno mučnine predvidjeti još u lipnju − grana je napukla. Sada se klonulim grančicama i lišćem oslanja o travu, a tetive joj vire iz mjesta otvorenog prijeloma i nedovršene se jabuke na njoj zgrušavaju. Izgledaju kao jivaro glave.

Sutra ću uzeti ljestve, uspeti se do tih dva i pol metra visine gdje je grana prepukla do polovice i prepiliti je u nekoliko poteza. Kada je prepilim, olakšani će dio sunuti uvis, pazit ću da me ne zakači i ne katapultira s ljestava. Veliku, tešku granu s okusom nedozrela voća odvući ću na lomaču, možda ću je morati prethodno razrezati na nekoliko manjih. Putom do lomače od povlačenja po prosijedoj će travi otpadati plodovi i ostaviti široku stazu posipanu smežuranim jabučicama. Pokupit ću ih u plave plastične kante i istresti na mjesto za đubre u dnu vrta, pored komposta, da ga ne zakisele.

Idućeg proljeća natočit ću si rakiju i gledati kako na batrljku grane niču prsti koji će prerasti u ruku, opet pruženu suncu, kako će rasti novi hlad ispod krošnje. Pila će mirovati na zidu u garaži, oštra i odmorna, obješena, sjajna i u polumraku.

Ponedjeljak, 8. 8. 2022., Daruvar

Noć, gledam s kata, kroz prozor sestrine sobe na ulicu. Rasvjeta je dobra, ona nova usmjerena prema dolje da ne smeta pticama, drveće posađeno s obiju strana ceste zbog te rasvjete baca izvitoperene sjene dugog stabla i malenih krošanja na listom nove fasade kuća kao na kinoplatna kremastih boja. Pogled umiruje; održavane obiteljske kuće, urbanizam, sve instalacije pod zemljom osim nedavno rastegnuta optičkog kabela u zraku između svjetiljki, na cesti jasno ocrtana parkirna mjesta. Kuća pored moje srušena je prethodne godine, tu su nekad živjeli striko Miloš (Latinović) i teta Milka (isto), sada je gradilište. Srećom da je u tijeku gradnje kratka ljetna pauza pa me ne budi miješalica dok prevrće beton kad pred jutro legnem. Kao na rendgenu, vidi se kostur buduće kuće, goli materijali, još iz njih viri armatura, još će ona rasti.

Isto ovako gledao sam kroz prozor prije neka dva mjeseca. Zdesna, sa sjevera, od Ocvirkovih koji već odavno ovdje ne žive, nešto je četveronožno, kao niski pas, brzo sunulo ulicom. Na tren je ta hitra sjena zastala i osvrnula se pod svjetlom i ja sam prvi put u svojem životu, na lokaciji koja je katastarski upisana kao Centar jug 2 i opremljena solarnim aparatima za naplatu parkiranja, vidio crvenu lisicu sjajna krzna usred grada. Produžila je u mrak gradilišta kao da točno zna kamo ide, odatle je širok put prema velikim vrtovima omeđenim propusnim ogradama. Nisam osjetio strah, nego užas. Nešto duboko i isprva mutno u meni se pokrenulo u još dalju prošlost.

U istoj toj sobi gledao sam Zeffirellijeva Romea i Juliju. Nikada nisam s takvom pažnjom odgledao film kao tada, sva su mi osjetila bila napeta, opne ispupčene i mozak brz. Diskretne i umirujuće ali jasne boje tog filma iz 1968. koje dočaravaju renesansni svijet bile su čarobne, pastelne kao ove nove fasade, pa još priča o ljubavi većoj od života koja zato mora završiti u smrti, a ja mlad, svijet se tek počeo pošteno listati preda mnom, neka dobra beskonačnost na neočekivan je način promijenila smjer, zateturala.

Gledao sam film i čuo, slijeva, s juga od Dalita, ljevaonice i tvornice strojeva koji je tada još naveliko radio, korake. Onda su se, kada su došli blizu svjetla bandere razdvojili, kao vlakovi po kolosijecima u stanici, dva su se čovjeka pomaknula u sjenu od tadašnje rasvjete na moju stranu ulice, priljubili leđima uz kuće i ograde, moja je niska i široko rešetkasta, jedan je otišao na drugu stranu ulice, ramenom češao zidove, ili je jedan išao sredinom ceste i vidom razgrtao mračnije pasaže ulice, ne znam više točno, davno je već bilo, ali pamtim strah, samo sam zirnuo kroza zavjesu, pamtim nervozne korake, brze i krepke. Bila je to patrola daruvarske policije.

Dan prije je na vrhu moje ulice jedan potpuni idiot, konobar kojeg smo svi zvali Krava, konobar koji nije mogao zapamtiti narudžbu koja je sadržavala više od dva pića, sasvim sigurno kronično frustriran – mora da je svima bio objekt podsmijeha – izišao iz mraka parka Jankovića i pištoljem ubio tri policajca, hitcima u glave s leđa 20. srpnja 1991. godine.

Osumnjičeni je i danas izvan dosega hrvatskog pravosuđa.

Gledam s kata, kroz prozor sestrine sobe na ulicu, čekam da se pojavi lisica.

Utorak, 9. 8. 2022., Daruvar

U svom rodnom gradu, u kojem sam prije povremenik nego suvremenik, puno više ljudi pozdravljam nego što prepoznajem, a na piće sjedam tek s njih nekoliko. To sve smatram normalnim i ispravnim, poznanike pozdravljaš, ili barem one koji ti kimnu u prolazu ma-tko-bili, hranu i piće dijeliš samo s bliskima. Dogodilo se više od jedanput da nekoga koga nisam odavno vidio ipak prepoznam i onda u pravilu slijedi šok, brzo premotavanje filma unatrag, kao navodno na samrti, magnovenje koje rasteže svoju trenutnost: u tom licu prepoznajem sva lica koja je dotični/a po mojem sjećanju nosio kroz život, morfira se čovjek preda mnom a to i ne zna, eno ga, već je otišao svojim poslom u budućnost, a moj time-lapse u prošlost.

Vidio sam rijetku prosijedu kosu na jasno ocrtanoj lubanji pogrbljena čovjeka velikih ušiju i nosa između plitkih očiju, na licu iskrižanom borama i obraza mlohavih od propadanja tkiva naglo uspravljenog, blage artritične pokrete kako se ubrzavaju, pa napeto lice energičnih grimasa i dinamičnih crta lica na tijelu čiji svaki pokret prate volumen i snaga, vidim gustu kosu zasićenu pigmentom koja se protivi češlju i frizuri, oči od nekog unutarnjeg pritiska nestrpljive kako stružu svijet oko sebe, pa onda iste te oči znatiželjne i krupne, kao da nemaju ni kapaka ni podočnjaka, vidim mladića dugog nosa i predugih udova s rijetkom ali ambicioznom bradom i nekonvencionalnom frizurom koja izbjegava češalj, dijete s kao ravnalom povučenim razdjeljkom na lijevoj strani ili sa šiškama, u pravilu mršava lica koje za jelo nema vremena, uzdignute glave da bi čuo one više od sebe i pogledao svijet iz perspektive janjeta ili ovčara, a mogu vidjeti i bebu koju vidio nisam, ali sve su bebe slične što god roditelji govorili o njima. Nigdje i nikada neću tako daleko i tako puno vidjeti dok kimam prepoznatom u prolazu.

Nikada se ne zapitam kako li me oni vide. Znam da sam onaj koji samog sebe nije mogao vidjeti ni zapamtiti, jer sam se pred jezerom ogledala uvijek gledao samo frontalno, točno u oči, oči u oči, ništa više, ogledalo u ogledalo do sljepoće.

Srijeda, 10. 8. 2022., Daruvar

Život je ondje gdje su živi, ali danas sam otišao na gradsko groblje popričati sa svojima, da produbim život. Uvijek ponesem barem šest lampiona za grobove najbliže rodbine  u svakom je sahranjeno nekoliko Lokotara ili Raisovih i teta Evica kojoj je ostalo djevojačko prezime Kubi − i još kojega viška, taj usput zapalim na grobu nekog poznatog mi i dragog.

Danas je prvi lampion dobio Davor Marić, dvije godine manje četiri dana stariji dječak iz ulice s kojim sam paralelno rastao u čovjeka, kojemu je presudio prvi masivni infarkt, ta me je vijest stigla u Londonu, pamtim to nevjerojatno i vjetrovito jutro u travnju 2014. kada je zjapnula praznina, prazna kao sav taj vjetar koji me više nije mogao povezati s Davorom.

Drugi lampion viška zapalio sam na grobu koji ovdje mora ostati anoniman. Naime on koji leži u tom grobu, veseljak i muzikaš, umro je dosta davno pri rizičnoj operaciji srca na koju se svjesno odlučio, ona je još lijepo poživjela. Kada bi na njegovom grobu vidjela lampion ili svijeću kojima nije znala podrijetlo, nazvala bi nekoliko prijatelja, ako bi oni rekli da nisu bili na groblju, odmah bi ga bacila, uvjerena − možda je bila i u pravu, stvarno ne znam − da mu ga je zapalila ljubavnica. Ona mu se pridružila prije desetak godina.

Danas je moj lampion za njih dvoje bio jedini.