Tri kratka: Marko Gregur o novom romanu
Molim vas da nam ukratko predstavite vaš novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga?
Riječ je o romanu, zove se Ekspozicija tame, a smješten je u imaginarno podravsko selo Viro, sašiveno od nekoliko sela između Koprivnice, Đurđevca i Bjelovara. Bavi se razdobljem od početka 20-og stoljeća, tromog raspada Austro-Ugarske, koji će se ubrzati i definirati Prvim svjetskim ratom pa sve do kraja Drugog svjetskog rata. Pripovjedač je neimenovani dječak, kasnije dakako muškarac, kojega znamo samo po nadimku Mračnjak koji dobije od seljana. On nam kroz sudbinu cincarske obitelji Aviro, ali i u kontrastima obitelji Aviro i one vlastite, prikazuje panoramu jednoga vremena i prostora u kojemu se stvari isprepliću na razne načine, gdje krivnja zahvaća kad joj se najmanje nadaš, baš kao i čežnja, izdaja, mržnja i ljubav. Knjiga je to i o gubicima, traženjima i snalaženjima.
Nakladnik je Hena com, a knjiga je trenutno u fazi prijeloma i slanja u tisak. Trebala bi izaći tijekom svibnja.
Kako se novi rukopis odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga?
Moje su knjige prilično različite, ali kako im broj raste tako se ipak događaju sličnosti i one bi se u određenom smislu mogle početi uparivati. Imam tako primjerice u glavi priču, zbrkanu doduše, koja bi mogla biti par s Ledom. Jednako tako, još kad sam pisao Vošickog imao sam ideju kako bi se priča mogla proširiti u nešto balzakovskog tipa, gdje bi se određeno vrijeme i prostor, konkretno Podravina prve polovice 20. stoljeća, moglo ispisivati iz različitih pozicija kako bi se dobila što zaokruženija priča. U tom bi se smislu Ekspozicija tame mogla približiti Vošickom, a na ta bi se dva romana u budućnosti trebao ili mogao nadovezati Dolinar, čime bi priča bila završena (barem) trilogijom. Sve bi bili romani likova, s time da je Vošicki, kao i Dolinar stvarna osoba, dok je u Ekspoziciji tame lik, i pripovjedač, fikcionalan. Također, u oba je romana važno kako okolina, na tragu one da je naša društvena ličnost tvorevina tuđih mišljenja, vide tog junaka.
Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I možda još, oslanjajući se na metafore?
Možda „Četiri jahača apokalipse“ Ivana Večenaja, da vizualiziram, jer vizualizacija je važna u romanu, zato jer je na njoj sve, a u romanu ima i malo o naivi i malo naive, ali i užasa. Onoga što nazivam blagom ornamentikom zavičaja, a što nestaje u sve češćim pojavljivanjima Bele žene. Ili neka koloritna stakla Mije Kovačića plus zime Ivana Lackovića, u manjoj mjeri. Da ostanem u istoj senzaciji, mogu dodati Cinkuše i „Oj, mladosti moja“, ali ne po tekstu koliko po glazbi i izvedbi, emociji i atmosferi. Evo, možda bi to bila četiri jahača apokalipse koji su sjeli na vrtuljak Cinkuša, u ambijentu Kovačićeva ljeta i Lackovićeve zime.
***
Sve se mijenjalo, od danas do sutra, a opet, nekako mi se činilo da je u našem selu sve bilo isto. Nikakvih uzbuđenja nije bilo, poput onog u Preku, koliko god žudio za njim. Sa svih strana oko sela bila su polja i oranice, pa još vinogradi. Ljudi su radili iste poslove – išlo se u štalu, na polje, vršilo se žito, u koševe se spremao kukuruz, krave su polako vukle kola do polja, kokoši su kljucale po dvorištu pa se predvečer penjale na krošnje drveća, vadile su se koštice iz tikvi, čehalo se perje, išlo se u vinograd na dva-tri dana, a ujesen bi se povadili kotlovi i vatre bi uokolo podgrijavale žganicu – pekla se rakija – šljivovica, kruškovača i tropica – ona prava, od 20 gradi, koja zagrijava i pokreće, ali nerijetko i oduzima. Isto su provodili duge zimske večeri, isto su živjeli i umirali.
Mlad seoski učitelj, koji je, kao i toliki slični njemu što rasuti nezamislivim pustopoljinama kao prosvjetiteljsko sjeme pokušavaju niknuti ni iz čega, bez veza, ugleda i novaca, imao literarnih ambicija, ne bez talenta, zapravo je podosta upečatljivo, ako se izuzmu stav i programatske želje isturene poput barjaka, da se selu baci prašina u lice čak i ako vjetar puše prema tebi, u jednim osječkim novinama, koje je zatim sam i kolportirao poprijeko tri-četiri župe, napisao da selo živi jednoličnim, monotonim i umornim životom. U toj njegovoj viziji, i precizno pogođenoj misli, koja smrtno hropće izbodena stilom, sve što ovdašnji muškarci imaju nedjeljno je naklapanje u hladu lipe pred crkvom.
„Prekratko smo mi na tom svijetu da si umišljamo da je tom istom svijetu važno što mi mislimo. Čast nekima, ne velim, a sve ostalo je krčmarsko blebetanje omamljenih jalnuša koji se prevrnu od smeha gda cucek prdne.“
„Točno veliš, ali tu smo gdje jesmo.“
„Nemaš se s kim pravo ni pospominjati.“
Monokromatska popodneva sastavljena su od razgovora o ljetini i politici, ništa više. Čak se i u krčmu slabo ide jer novaca taj seljak skoro da i nema, pa ga i ne izdaje, piše učo, tako lako i bez neke neprilike, a to su misa, bolest i fiškalija. Da bude dobro na nebu i na zemlji. Još možda šećer i sol, i to je to. Seoske žene, pak, žive zbog nade. Ako su mlade u nadi da bi se mogle udati bogato i fino, pa još ako je ženik lijep i dobar, najbolje izvan sela, ali ne predaleko, o takvima se najviše govori, onima koje uvijek mogu tek tako navratiti, koje su im blizu, a daleko. Ako je to, pak, propalo i završile su kao druge, žive u nadi da će to poći za rukom njihovim kćerima.
Ali i nada je ovdje asketska, nitko je nema previše, tek koliko se razvije iz obiteljskih legendi, pa ni nju ne izdaje tek tako, već je brižno čuva za najteže trenutke. Tako polako ide i brzo se troši sirotinjski život. I one, čak više nego muški, čekaju nedjelju pa da u crkvi pokažu svilu, krepdešin, lak i antilop, kako je naveo učitelj, pa sjedeći uvečer na klupi pred kućom nakon falenbudijezuškristuš premeću jedna drugoj svoje brige, čežnje i snove, sve do vremena kad bi im se muž trebao odvratiti od one svete lipe.
„Al no“, misli Špeharova, „ne treba se čuditi muškima kaj piju. Bedasti su pa moraju piti. Prije petoga gemišta ne znaju se ni spominjati.“
„Al bormeš ni posle desetoga.“
„E vidiš, to su ti muški – život i pamet stisnuti između petoga i desetoga bućkuriša.“
„Jesmo našle gde se bumo rodile.“
„Baš.“
„I gde bumo rodile.“
„I vmrle“, doda treća, to je ona jedna metodično melankolična, pa se sve prekriže, zlu ne trebalo, jesmo dreku plusku dale.
Ponekom se žalosnim može učiniti to naše selo, pogotovo ako dođe izdaleka, ali takvi su rijetki. Možda tek plebanuš, doktor i fiškal, oni za koje se čuva novac, ali i oni se s vremenom naviknu da boljeg za njih nema pa se ili uklope, kao što se uklopio doktor Šubert koji je došao iz Baranje, ili pak samuju u svojoj gospočiji.
Jednom je jedan ovdašnji, koji je bio kao neki pjesnik i pomalo filozof, a stalno ga je nešto žuljao župnik, došao na ideju da je Bog svi mi, sastavljen od svih nas, sveukupnost našega duha i da se mijenja zajedno s nama, a netko od nekolicine napoličara koje je govorom dohvatio rekao da, ako je Bog svi mi, onda mu se loše piše.
Naš čovjek. Naši ljudi.
Glava, roke, noge, prsti, vuha, joči, zobi, nos, a z jednom rečjom celo telo zove se telo. Se na čoveku i vu čoveku od glave do pete zove se: glava, joči, zubi, vusnice, laloke, jezik, grčan, čepec, možđani, vuha, nos, trepavice, obrvi, mustači, vrat, prsa, pluča, jetre, bubregi, slezeno, čerevo, čurke, rebra, hrbet, pleča, roke, prsti, laket, novti, dimlje, mužki kurc i jajca, žensko pizda (pička), noge, kolena, listanki, gležnji, prsti na nogaj, odspot na nogi – blandi i peta, zabilježio je Tomec pa pokazao gazdi antropološko-sociološki rukopis, koji je pisao za Radićeva brata kojeg je zanimalo kakav je to naš čovjek.
Ovako rastavljen, čovjek je gubio svaki smisao i, kad je to gazda čitao, meni čovjek nije postajao nimalo jasniji, upravo suprotno.
*
Ni bez toga nije mi trebalo puno da shvatim kako je otac sanjao misleći da bi tim ljudima mogao prodati osiguranje. Osim što nisu imali novaca, nisu imali bogznašto ni osigurati. Kuće, bolje reći kućice, koje su se bojažljivo i nenametljivo navirivale na ulicu s dvije fronte, dva mrenom zamagljena oka, imale su korzet od pruća isprepletenog oko kolaca i da makar stotinu metara dalje udari granata ili prođe jedan od onih suvremenih tenkova, od svega bi ostale samo grede raspoređene taman toliko da širina može izdržati sve svakodnevne seoske situacije, kao što je drndanje kola.
Unatoč svemu, ili baš zbog toga, „osiguranje, to je budućnost“, govorio je otac, „ferziherung“, a ljudi su odmahivali i govorili „odi v kraj, kam se naguravleš“ ili „deni se proč“.
„Napredak“, govorio je otac, „ko bi pred dvajst let rekel da budu i pri nama krohi od črepa i da bumo se 1912. peljali z železnicom?“
Vozio sam se jednom vlakom u Koprivnicu, još prije rata, i bilo me veoma strah jer je sve tutnjalo i udaralo, treslo se i drmalo, i sve mi se činilo da sam u zatvorenim mračnim čeljustima nekog ranjenog zmaja koji me odvodi daleko. Plakao sam, koliko god me je majka držala za ruku. Tako sam kasnije zamišljao rat, kad bi mi netko govorio ili čitao o njemu.
*
Moj se otac vratio iz rata, a majka mu to nije mogla oprostiti. Kao da je on bio kriv za rat i što su joj sinovi poginuli. Došao je netko meni nepoznat, posve drugačiji od oca kojeg sam se držao tako što sam svakodnevno gledao njegovu sliku s vjenčanja. Na vratima je stajao povijen kostur kojeg su na hrpi držali dronjci i nimalo se ne bih začudio da se raspadne čim povuče špagu kojom je privezao hlače. Jedino pažnje vrijedno bio je držak pištolja koji je nestvarno virio iz džepa, kao da je drugorazredni razbojnik, a ne vojnik, što je, uostalom, možda i postao kako bi se doklatario kući. Nadao sam se da će izvaditi oružje i pokazati mi ga, možda mi dati da se igram, ali nikad ga kasnije nisam vidio jer mu je majka naredila da ga baci. U zamci, zarobljen između prošlosti svršenoga rata te budućnosti koja mu se nije nadala, zagledao se moj otac negdje iza svega i ostao tako.
„Gde ti je ve ferziherung?“ pitali su ga.
Zapravo se i ne sjećam je li što rekao kad je došao. Pamtim zato majčin plač i vrištanje, ali kasnije je svakako prestao govoriti. Bilo je strašno jer je bilo očito da to nije pitanje protesta. Vješao sam mu se po vratu, molio ga da nešto kaže, znao sam da odmah mora prestati s time, inače se nikad neće vratiti.
„To je zato jer smo zrušili Jezuša.“
Možda je tad rekao, ali moglo je biti i prije, jer priču sam kasnije čuo mnogo puta i ne znam više je li to bio samo njegov križ ili se prenosio i na sljedeće generacije, ali mislio sam na Franca Očenašeka, za kojeg više nisam gotovo ni znao kako se zapravo prezivao. Ljudi pamte da je bila kasna, kišovita jesen, ona kad kiša udara sa svih strana, podvlači se i zabija kao šake Žufikinog Jože nakon pete šljive, a vlaga se jednako spušta s neba i pridiže iz lokvi, kužna, prljava i teška. Nitko ne zna zašto, jer nije to bio još jedan glup i opasan seoski običaj kao što je rastaviti kola i opet ih sastaviti na krovu štaglja kad se rodi dijete, ali te večeri naplavljene rakijom i vinom, dosjetili su se obamrlog mladoženju razapeti na križ krajputaš, na drugom zavoju od sela, prema Dravi, koji je godinama bio tu, najveći u okolici, iako opet skromnih proporcija. S jedne strane visio je Isus, a s druge budući mladoženja. Simbolika je valjda bila u vjenčanju kao smrti, a besmrtni je duh mogao uskrsnuti samo u veselici s pajdašijom. Molili su se pod njegovim nogama, vrištali i pjevali. Zatim su u procesiji otišli do gorica iz kojih su se i spustili, pokupiti svoje prljave kaleže kako bi nazdravili. Tek u pijanstvu vrijeme nije linearna pojava, to se barem zna, svatko pleše na nekom svom obodu, ali kad su se vratili, vrijeme je svima jednako stalo. Križ je bio srušen. Nije mogao podnijeti težinu, podlokan vodurinom. Većina je zastala, ali netko je potrčao i pao na koljena u pokušaju da ga pridigne. Isus je gledao u nebo, kako mu i priliči, a s druge strane, u masnu našu zemlju iz koje će već u zimi niknuti pšenica, bio je okrenut mladoženja.
„Ftopil se je“, rekao je kum Geršek u nevjerici.
Lice mu je završilo točno u lokvi vode, ne prevelikoj i tek dlan dubokoj, ali nije mu bilo spasa. Vrh križa zabio se u zemlju točno toliko daleko da su mu usta i nos bili u vodi. Ako bi se izravnao bio bi iznad vode, držao se koliko je mogao, ali nije izdržao. Oči su mu bile tik iznad vode, govorili su, iako mi se to činilo nemogućim, i mogao je vidjeti odraz vlastita lica kad se utapao.
Treza Krčina prošla je ujutro tim putem i svjedočila da je na tom mjestu sve bilo puno vrana, koje su se naguravale i kljucale do krvi, samo da se napiju vode iz te iste lokve.
*
Gazda je jednom rekao da je čitavo ovo naše selo na morskom dnu, zato je sve tako, samo prividno mirno, a zapravo opterećeno tišinom i muljem koji se zamuti čim se netko pokrene, a sve je pritisnuto tamom i nevidljivim valovima.
„Vele da je to se bilo morje pak da se je nekam stočilo“, citirao je Tomeca. Kamo se je stočilo to mi nije znao reći i mene je to godinama mučilo, ali bilo je jasno, rekao je gazda, da je zato moguće da se kod nas utopiš u dlan dubokoj vodi.
Promrsio sam ocu kosu, onako kako je on inače meni činio, ali nije se ni pomaknuo. Nešto je trebalo reći, ali nisam znao što. Juraj bi smislio neku utjehu.
„Bog je htel da oni umru, zato da mi budemo sretni“, tako sam nekako pokrpao iz susjedinih riječi i misli.
Osmjehnuo se na te riječi, kao da mu je laknulo pa ostao tako dugo.
Čudno je to, kako se tišina smatra poremećajem, a klopotanje na vjetru inteligencijom pa šutjeti znači poludjeti, a govoriti biti na mjestu. Trebalo bi samo na kratko zašutjeti i zažmiriti da se shvati kako nije tako. Kako god, većina je ovdje bila na mjestu, generacijama. Ne i moj otac.
