Ponekad, kada mi je dosadno ili mi baš dojadi osjećaj slijepe sreće i zadovoljstva, odem na promociju neke zbirke poezije u knjižaru Fraktura samo da se podsjetim svega što me živcira u vezi književne scene. Taj milje autora i njihove „knjige-djeca“ postaju brendovi, pri čemu se inzistira na podilaženju izvanjsko-estetskim i tržišnim zahtjevima, a književnim se kriterijima daje slatka pusa za laku noć. Ovakva izdavačka praksa govori o širem trendu u kojem književna scena sve više funkcionira kao svojevrsna industrija kulturnog kapitala, gdje su dizajnerska rješenja, PR i AI generirane promotivne izjave važnije od teksta koji se nalazi između lijepih korica knjige.
Predstavljanje uredničko-izdavačkog pothvata često poprima ton samodopadnog otkrivanja tople vode, a nebulozna pitanja moderator(ic)a, ili gotovo uopće nemaju veze s knjigom koja se predstavlja, ili se koriste kao oblik samopromocije. Sve pršti od romantičarskih, nesuvislih i štetnih izjava o prirodi književnog teksta zbog kojih mi dođe da vrištim i histerično plačem. Ipak, samo šutim i ostanem pristojno sjediti dok se dinstam u ogorčenosti, njam. Ta me moja čangrizavost doista zna kočiti, uvjetovati način na koji čitam tekst i otežavati probijanje kroz analizu, do nekog, frustracijom neobilježenog, vrijednosnog suda. U tom kontekstu, smatram da knjigu o kojoj upravo pišem nije moguće čitati, a da se u obzir ne uzme kako i ovo izdanje djeluje prije svega kao proizvod određenih trendova i društveno-materijalnih uvjeta koji oblikuju suvremenu književnu produkciju – od odabira autora, preko uređivačkih intervencija, do samog načina na koji se knjige prezentiraju javnosti. Zato smatram važnim eksplicitno naznačiti da ovo čitanje ne nastaje u vakuumu, nego izrasta iz književne konstelacije koja zahtijeva da se o tekstu razmišlja unutar tih koordinata. Moja ogorčenost stoji tu – tvrdoglava, kruta i nametljiva – i neće dobiti pusu za laku noć. Ona pritom nije u funkciji usputnog upljuvka u kojem je knjiga kolateralna žrtva, nego reakcije na sustav koji proizvodi ovakve knjige, kao i na način na koji se o njima govori.
Wannabe Anka Žagar
U Frakturinom izdanju izašla je prva zbirka poezije Srđana Sandića, inače najaktivnijeg kao novinara i kulturnog moderatora, a uz to i pisca, dramaturga, književnog i kazališnog kritičara, te se tako smjestila rame uz rame njegovog dosadašnjeg opusa; knjige drama S(i)nu bez s(i)nova (Sandorf, 2012), razgovora s feminističkim umjetnicama Književni razgovori sa Srđanom Sandićem (Velvet, 2013) i izvedbenih tekstova u suautorstvu s Raphaëlle Oskar Vrati se i kaži zbogom (HDP, 2014).
Svezak Ljubav je glagol sadrži četrdeset dvije nenaslovljene pjesme slijepljene u jedan ciklus, ali bi ih se, s obzirom na tipove odskakanja izraza i registra, moglo raštrkati na čak tri dijela. Navedene neujednačenosti, u kontekstu izgradnje cjeline, ne ostavljaju dojam smislenog ili opravdanog autorskog postupka, nego se prije ispostavljaju kao konceptualno i strukturno nezahvalna, šeprtljavo provedena odluka. Kroz gotovo čitav svezak, pjesme su napisane bez velikih početnih slova i interpunkcije, a gdjegdje dugi stih koketira s proznim slogom, čime se, vjerojatno, nastoji postići efekt automatskog pisanja.
Radi se o sažetim pjesmama koje su oblikovane kroz obraćanje lirskom „ti“, koji je uglavnom ljubavnik, kojeg se još uvijek nije preboljelo. Ta se strategija koristi i da bi neki vanjski glas (najčešće mamin) preuzeo funkciju onog koji se obraća samom lirskom subjektu. Izmjenjuju se izrazito kratki i izrazito dugački stihovi, pojavljuju stanke u obliku duplih razmaka između strofa, pa je u tom smislu i ritam nizanja stihova vrlo promjenjiv, nestalan, gotovo bipolaran. Sandić se u strukturiranju pjesama poglavito oslanja na gomilanje semantičkih ili zvučnih paralelizama, veznika, repetitivno umetanje figura dikcije, nedovršenih izričaja i sintaktičkih figura: „ali eto za to znaš za to si čuo to uzimaš samo uzimaš / preuzimaš otimaš prenosiš“. Autor se tu i tamo upušta i u jezične igre ili rekombinacije poput „samoća ima u sebi riječ moć / i slovo a / i sa“ ili „to sve je / to je sve“. Ono što je sa svim navedenim postupcima problematično na unutarpjesmovnoj razini primjese su srednjoškolske banalnosti, kao i pošteno i učestalo zapinjanje za granicu između pjesničke jednostavnosti i bljutavog klišeja ili suhe neupečatljivosti: „zahvalnost je plaćena ljubav // i psi prednost daju onima koji im kosti daju“, „čovjeka ne volimo ako u njemu vidimo stolicu, krov, / frižider i tuš“, „sjećanja su higijena duše“.
Na pedeset devetoj strani se, međutim, događa nešto što bi trebalo predstavljati bitan rez, smjenu ili tip radikalizacije registra; odjednom se pojavljuju velika početna slova i interpunkcija (iako stihovi ritmički i sintaktički ostaju potpuno jednako uobličeni), kao i postupak korištenja verzalnog sloga koji sugerira emfazu i apodiktičnost. To predstavlja raskid s početkom koji je ucrtan prvom pjesmom u kojoj se pojavljuju stihovi „/ ako; a nismo; ne; još / // (…) ispred je žuto lišće“. U pjesmi-rezu pojavljuje se pak aforistički i proturječni tip stiha, eksplicitno vraća na motiv jeseni: „Kiša je. Jesen je. Shvati ju ozbiljno // ZAGRADE / SU / OGRADE / SU / OTUĐENJA / SU / GUŠENJA / SU / SIGURNOST“. Također se jedino u toj pjesmi pojavljuju naglašena performativnost i grafičke intervencije (zrcalno podvlačenje praznih crta između stihova „Samoća je isključiva.“ i „Samoća je potrebna.“).
Samo šest pjesama kasnije, nakon pjesme-rečenice „Sramim se sebe u tebi.“, autor ponovno odbacuje velika početna slova i interpunkciju, s time da se mjestimično u pjesmu zalete zarezi i točke (osamdeseta stranica), „samoća“ ničim izazvana prebaci u „Samoća“ ili se pojavi „Diogen“ iako je tu i „godot“. Ovo se može činiti kao cjepidlačenje, ali je ustvari bitan aspekt uzme li se u obzir zasićenost teksta takvim oscilacijama. Unatoč tome, stilska funkcija, i iz nje izvediv kontekstualni smisao, izmiču iz vida pa nisam uspjela shvatiti radi li se o neuspjelom postupku, običnoj netrpeljivosti ili manjkavosti moga čitanja.
Osim toga, s približavanjem kraju, tretman izraza se sve više udaljava od wannabe Anke Žagar, a sve više približava jeziku self help poezije, citata s Pinteresta ili moje pubertetske Wattpad zbirke poezije: „MRZIM TE. // TO ZNAČI DA TE VOLIM.“, „samoća / je kada se sve mora / sudariti / ispuniti / osmisliti“, „ali opet ću reći / to koliko se ljudi čuvaju skrivaju i bježe // je // …“ U nekim slučajevima, ni (auto)ironijski odmak ne radi veliku razliku: „modrice na duši / žuljevi na srcu / i ostale neizbježne patetike“.
To neujednačeno manevriranje između registara ispostavlja se kao najveća nekonzistentnost logike izgradnje zbirke, kojem doista ne uspijevam proniknuti funkciju ili zalog. Jedino mogu pretpostaviti da je autorska želja bila pokazati suverenost pri kretanju na rubu između komunikativnosti i eksperimenta, tjerati tekst do šuma i osloboditi jezik zadane funkcionalnosti. Ipak, pokazala se samo pjesnička neizbrušenost, pri čemu se nije uspjelo zamahnuti dalje od ideje igre radi igre same.
Radi se o sažetim pjesmama koje su oblikovane kroz obraćanje lirskom „ti“, koji je uglavnom ljubavnik, kojeg se još uvijek nije preboljelo. Ta se strategija koristi i da bi neki vanjski glas (najčešće mamin) preuzeo funkciju onog koji se obraća samom lirskom subjektu. Izmjenjuju se izrazito kratki i izrazito dugački stihovi, pojavljuju stanke u obliku duplih razmaka između strofa, pa je u tom smislu i ritam nizanja stihova vrlo promjenjiv, nestalan, gotovo bipolaran
Prve lopte i pamfleti
Jedan od uvodnih stihova „ne znam drugim jezikom govoriti / ali sam ti vješto to rekao / da ja stvarno ni ne mogu drugim jezikom govoriti nego / ovim – posuđenim“, prigodno najavljuje ono na čemu će se inzistirati na početku zbirke. U šaci pjesme najviše se gnječe proturječja i nedorečenosti koje ju određuju kao raskorak ili međuprostor – onu koja zastajkuje između onoga što se želi ili osjeća i onoga što se zapravo radi, govori, ispisuje. Sve što ostaje ne-do-kraja-izrečenim ili je zaglavilo u izjedajućoj želji za ljubavlju, osjećaju promašenosti, neodlučnosti, zaokupljenosti samim sobom i vlastitim žaljenjem, signalizira zasićenost osobnom zamjenicom „ja“, glagolom „želim“, pokaznim i neodređenim zamjenicama („netko“, „nešto“), riječima koje služe za smanjivanje ili ublažavanje intenziteta izraza (na primjer: „kao“, „ali“, „samo“, „neki“, „valjda“, „ne znam“).
Ljubav se, osim u romantično-egzistencijalnom ključu, razrađuje i u nostalgično-sentimentalnom okviru djetinjstva i obiteljske genealogije, dok se formiranje subjekta, potraga za definicijom ljubavi i razlog gladi za ljubavi umeće u širi kontekst već toliko puta izmrcvarene teme transgeneracijske traume. Majka se na početku pojavljuje kao osobna zamjenica „ona“, a „on“ je nekad ljubavnik, nekad preminuli otac. Pritom je najvažnija strategija upisivanje očevih negativnijih obrazaca ponašanja u sina (lirskog subjekta): „bilo bi super da si živ / pa da ti kažem / sinoć sam se opet ponio kao idiot / da ti kažem da sam popio previše / i da sam bio prost / (…) a ona dobaci iz kuhinje da smo isti / da nas jebala naša narav“.
Od majke, koja je prokazana kao jedna u nizu žrtava patrijarhalnog nasilja, prešućivanja i prijenosa traume s koljena na koljeno, lirski subjekt preuzima motive gladi i žeđi: „nelagoda u trbuhu nije ni čudo da ne jedeš / ni kefir / ni sol / ni / kruh / ljubav se neće tek tako doživjeti“ i „Pričala je da je steže u prsima, da ide od trbuha prema / gore. Kao: nešto je u želucu. / Znala je da je do nje. Naravno. / Od nekih tamo mama i tata i njenih i tuđih i tko zna čijih.“
Ključno je pobliže se osvrnuti na šablonski način na koji je obrađena tema zlostavljanja, što je simptomatično za aktualna strujanja i pjesničko pomodarstvo: pojavljuje se u samo jednoj pjesmi, ispunjena je općim mjestima (zidovi kao metafora zaglavljenosti, „Tek radi reda i mira i ljubavi“, ponavljanje riječi „Udarac.“ i „Naravno.“), progovaranje lirskog subjekta iz pozicije ironijskog odmaka u ispranoj maniri ograđivanja i osuđivanja učmale malograđanštine patrijarhalne sredine. Gotovo se identično autor odnosi i prema temi kvira kao neke kolektivne traume („bolesni smo / tema je uopćena / hoćemo li ikada biti sretni / ili sretni možemo biti samo da to ne znamo“), pri čemu se ona obavija samosažaljenjem i razrađuje kontrastiranjem svega što je dio subjektovog unhinged ponašanja, naglih impulsa naspram ideala mlađih, rezerviranijih, dostojanstvenijih gej generacija: „on / pristojno odgovara na poruke / ne spava sa svakim / nije kao mi / ne grebe se za dodire i ideje ljubavi nije takav“. Ovakav me neproduktivni i već toliko puta prožvakan tretman navedene tematike, u umjetnosti općenito, izrazito iritira i umara – i kao kvir osobu i kao nekoga kome je književni tekst dio struke. Biti kvir nije tragedija, čak ni u Republici Hrvatskoj u 2024. godini.
Ljubav se, osim u romantično-egzistencijalnom ključu, razrađuje i u nostalgično-sentimentalnom okviru djetinjstva i obiteljske genealogije, dok se formiranje subjekta, potraga za definicijom ljubavi i razlog gladi za ljubavi umeće u širi kontekst već toliko puta izmrcvarene teme transgeneracijske traume
Svašta nešto
U trećoj tematskoj cjelini, mini-studiji samoće i usamljenosti, subjekt gleda u svoju prazninu kroz majčinu, i dalje se osjećajući kao dijete: „imam šest godina / (…) radim bukete / i tada / i sada“. Motivskim se preokupacijama pristupa tako da se grade (oksimoronski) lanci epiteta, asocijacija, poredbi i poetskih definicija, uglavnom tako što se usamljenost i samoća personificiraju ili antropomorfiziraju: „uvjeri te da kada ništa više nije tvoje / da ima šanse / da nema šanse / Samoća je besramna / agresivna / samodostatna / umišljena“.
Na kraju se događa nagli obrat u kojem, nakon što je prošao put od točke A do B, lirski subjekt postaje više-manje svjestan vlastite vrijednosti i integriteta, prebolijeva nedostatnu ljubav u štihu gotovo svake osnažujuće cajke ili pop pjesme o prekidu: „volio bih reći da mi nedostaješ / ali to nije istina // da sam te volio više od drugih / nisam“. Također preuzima didaktički ton („čovjeka ne volimo ako u njemu vidimo stolicu, krov, / frižider i tuš“) i počinje manje sažalijevati samog sebe i izraženije, samouvjerenije osuđivati „ljude“ („ali opet ću reći / to koliko se ljudi čuvaju skrivaju i bježe // je // …“) Međutim, ta se osobna pobjeda ne ispisuje kao stabilno mjesto ili sigurno odredište, nego opetovana, uzastopna borba: „samoća mi nije dala hodati / porobila me / podmetnula / podvalila / provalila / prebacila / pretukla / provukla // mislio sam da ću pasti / još uvijek mislim da ću pasti“.
Pusti, pusti modu
Ova zbirka nije iznimka, nego pravilo pomodnih strujanja koja se već dulje vrijeme gomilaju i neopravdano zauzimaju većinu medijskog prostora, pritom se predstavljajući kao provokativno i hrabro otkrivanje tople vode. Ispod te autentičnosti skriva se samo već pohabana, ofucana šablona, koju sam, između ostaloga, i sama imitirala i tako pobrala pjesničku nagradu (uvijek u trendu).
Temeljno uvjerenje ove struje jest da je poezija za sve i da je svi mogu pisati ako imaju neke teme, motive i stav. Zbunjujuće je, doduše, to što nekad nalažu da u pisanju treba biti nemilosrdan prema sebi, a nekad da treba biti nježna.
Svaki napad na tu ideju poezije koja svima želi dobrodošlicu, ili još gore, etiketiranje nečega kao patetike i krindža, shvaća se kao zadrto, elitističko njurganje koje želi stati na put demokratičnosti, otvorenom pokazivanju emocija ili osobni napad na autora i intimnu građu pjesama. Super je što navodna demokratičnost obuhvaća mistifikaciju i obezvrjeđivanje pjesničkog rada, neosjetljivost za pjesnički jezik, dinamiku, ekonomiju i organizaciju teksta, pamfletistički tretman tema i neizostavno hrljenje u zagrljaj horizontu očekivanja najšire publike.
Sudeći po uvjetima rada i preživljavanja, biti pjesnik doista je hobi dostupan svima, ali ako se nakratko potisne tu činjenicu, pisati poeziju generalno je ozbiljan posao, koji ne znači ispljunuti hrpu općih mjesta i s par prebacivanja i opkoračenja malo prelomiti tekst u stihove. Isto kao što kritičarka nije moja prijateljica koja razgovara o knjizi na book clubu, mamin life-coach nije psiholog, tako ni svatko tko zapiše svoju misao nije pjesnik („osjećaj da ste sami / je / usamljenost“). Taj je poriv potpuno legitiman, ali privatan, a za to što se svašta uspije probiti do knjiških korica ne treba kriviti autore, već izdavače i urednike. Ili možda bolje zatvoriti oči, tračati čangrizave kritičarke koje ništa to ne kuže i praviti se da u svemu ovome nema dugoročne štete ili opasnosti.
*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled, 2. dio“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
