Tri kratka: Lora Tomaš o novom romanu
Molim vas da nam ukratko predstavite vaš novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga?
Radi se o romanu naslova Papir tvoje kože. Trenutno je u fazi lekture, očekujemo da će izaći do kraja ovog mjeseca.
Kako se novi rukopis odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga?
Novi roman razlikuje se od moje prve knjige, dokufikcije Slani mrak (Hena com, 2020.), i tehnički i tematski, iako se nastavljam baviti sjećanjem i traumom, u ovom slučaju dinamikama toksičnih odnosa, ali i ženskim putovanjem i putopisanjem. Stalno sam se vraćala na Henrija Bergsona i njegovu teoriju materije i sjećanja: gotovo nikad ne opažamo čistu sadašnjost, ona je samo nadiranje prošlosti koja progriza budućnost. Ova priča je konkretizacija te teze.
Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I možda još, oslanjajući se na metafore?
Toliko njih. Recimo radovi umjetnice Seher Shah, posebno Notes from the City Unknown. Kolaži Balinta Zsaka. Filmovi i tekstovi Maye Deren, ideja da odiseja više nije samo geografska, već vrtložna, osobna. Marguerite Duras, uvijek. Gotička novela indijske spisateljice Annie Zaidi, Gulab. Karnatačke narodne priče. Južnoindijske verzije Mahabharate. Indijska bhakti poezija. Queer i/ili ženska memoarska proza. Bhairav rage Bhimsena Joshija. Gazele Late Mangeshkar. Album Gentlemen Afghan Whigsa. Stariji putopisni tekstovi, pisma, dnevnici – pustolovki, lovkinja na leptire, botaničarki. Otud metafora: Hymenopus coronatus.
Bila sam ondje kad im je predao ključeve, tvrtki koja pakira i prodaje vodu. Kad im je rekao da je sada njihova: kuća za koju si sama podigla kredit, iste godine kad si iznajmila prostor u obližnjem dijelu grada i otvorila vlastiti salon, Priyinu biljnu kliniku ljepote. Pomno si ih odabrala, obje lokacije, nekoliko puta sve provjerila s odvjetnicom, potom ujakom. Potpisala ugovore.
Kupila si tu kuću da imaš nešto konkretno, da je ništa ne može otpuhati. I eno je, još je ondje. Konkretna. Preživjela je čak i tebe.
Tvoju terasu tog je dana prekrivao tepih sparušena lišća i cvjetova gulmohara koji su skoro sasvim izgubili svoju jarko crvenu boju, dubok i prhak kao svježi snijeg. K mi je rekao koliko si voljela to stablo koje je ovamo dospjelo čak s Madagaskara. Govorila si da su simbol grada, ta njegova crvena krvna zrnca kojima su posute ulice; da ga ona čine živim.
Na betonskoj balustradi i uz rub vanjskih stepenica koje terasu spajaju s prednjim dvorištem bile su nanizane tegle s tvojim usahlim cvijećem i začinskim biljem. Toliko njih. Stabljičice i lišće koje se mrvilo na dodir. Više autotipija vrta nego vrt, kao da se čestice karbonskoga pigmenta odvajaju pred očima promatračice, pod mojim prstima, pa je jasno da slika nema čvrsto vezivno tkivo, da ga možda nikada nije ni imala. Ali morala si to znati, zar ne?
U dovratku prizemlja ležao je opušak, kuhinjska radna ploha umrljana posljednjom večerom radnika prije dvije godine plaćenih da temeljito očiste prostor i nanovo obijele zidove, dokazi da K otad nije kročio unutra čak ni da pokaže kuću potencijalnim stanarima, kojih je u međuvremenu bilo mnogo. Zapalio bi kod kapije i pustio ih da je obiđu sami, vrate se s dojmovima, kao sonde.
U prednjem vrtu, u kojemu si uzgajala ukrasno i bilje za svoje kozmetičke pripravke, vrtu samo naizgled podivljalom, jer si baš takvog htjela, i dalje ono isto stablo guave, u začudno dobrom stanju. K se dobro sjeća njegovih slatkih plodova tijekom cijele godine, rekao mi je. Tad smo ih prebrojali samo tri, koliko je i opušaka u hodniku, rekla sam mu na povratku iznutra, jer ni ovaj put nije ulazio.
Zatim sam se naslonila na kapiju i gledala kako se K i novi stanari stepenicama uspinju na terasu, dva muškarca koja su se još jednom htjela uvjeriti da im krov neće pasti na glavu. Sjećam se onoga gustoga filigranskog svoda od stabala – glumohar sa svojim svijetlo zelenim, dvostruko perastim lišćem, poput nježne paprati, đamun, afrički tulipan – drvene ruke koje se pružaju jedne prema drugima, i onog osjećaja da ulica iscrpljuje, kao i ostale aleje u ovome gradu, da te uzemljuje, vuče nadolje, kao da si trudna ili mrtva ili oboje.
Krojač preko puta mjerio je rukave nečije svijetle košulje, u ustima mu je bila debela olovka; vlastite pokrete pratio je preko naočala na samome vrhu nosu, činilo se da će mu svakog trena spasti. Mali rizici koje je poduzimao da bi razbio monotoniju svakodnevnice?
Ispred njegove otvorene radnje, brkati muškarci okupljeni oko prodavača bhelpurija disali su na cigarete. Nisu razgovarali. Krojač bi svako malo pogledao u njihovu smjeru, potom natrag na svoj pult. Kao da tog nečeg što čeka, čemu se nada, i dalje nema.
Čula sam kako čekić udara o neku nepopustljivu površinu na obližnjem gradilištu. Dva skutera odvažno su uklizala u raskršće, ondje gdje se tvoja ulica odvaja od četverotračne glavne, s teretanama i trgovinama i restoranima. Potom lavež i bolivudski rif jer je plavi Maruti parkiran ispred susjedne kuće krenuo unatrag. Desni palac muškarca što kompulzivno grebe napetu površinu crvena balona dok mu drugi, bijeli, lebdi iznad glave poput manje i ovalnije verzije lažnog Mjeseca iznad ljubavnikā na fotografiji Manuela Álvareza Brava. Zatim ništa, pa jedan otegnuti pisak vlaka za Chennai. I uvijek to krckanje palminih stabala, kao da nešto izlazi iz ležišta i naliježe natrag, podsjetnik da svaki indijski grad drži neku pradavnu džunglu na odstojanju. Još neko vrijeme.
Nisam je vidjela kako dolazi, samo trenutak kasnije njezine mlohave ruke koje je objesila na željeznu kapiju kao da priprema kožu za štavljenje. Nije se obazirala na mene, preko mog ramena dozvala je K, koji je sad u dvorištu držao komad papira na podlozi od tvrdoukoričene plave bilježnice da bi stariji od dvojice potpisao ugovor o najmu. Stižem, čula sam onaj K-ov povik iz središta prsa, kad želi dati do znanja da se sve odvija prebrzo, da je sve već predaleko odmaklo da bi se sustiglo. Poput tebe.
Kad je napokon izašao, žena je počela namještati svoj ljubičasti sari i prebacivati tanku pletenicu s jedne strane vrata na drugu, kao da je sama sebi neudobna.
A je li?! rekla je. Konačno, pa to su dobre vijesti?! Misliš li da će ostati? Tvrtka? Ah, pa to je možda i bolje, drugačije je to, ti ljudi neće ovdje spavati, zar ne? Samo će raditi, primati klijente, je li? Spavanje je nešto sasvim drugo.
K je šutio; susjeda je već znala odgovore na svoja pitanja. Pogledao je u smjeru krojača, zatim mene. Onaj isti prodavač balona od maloprije prošao nam je taman iza leđa, krećući se u suprotnom smjeru, ovaj put bez lažnog Mjeseca, njegov palac umiren. Nijednog vlaka u posljednjih nekoliko minuta.
Ali baš voda, uh? Znaš što kažu o vodi? No dobro, ako njima ne smeta, zašto da mi pravimo problem od toga. Snašli su se, kažeš? Kako ne, ovo je dobra četvrt, uvijek je bila. Sigurna. Fini ljudi. Rekao si im sve, zar ne?
Novi stanari već su potpisali ugovor i dali polog, ali učinili su to i neki prije njih, pa se predomislili. Nije to bilo ništa što se ne može povući, ugovori nisu uklesani u kamenu. Znao je to i astrolog s doktoratom iz iste ulice. Redovito bi prilazio potencijalnim ili novim stanarima, saznao je K mjesecima kasnije, i nudio im svoje usluge. Svaka je rupija investicija, rekao bi im astrolog s doktoratom, nešto se mora učiniti. Ali nitko nije htio dodatno ulagati, radije su odustajali.
Već dugo planira dati fotografirati svoju obitelj, nastavila je susjeda prešavši na stvar, cijenu svoje šutnje. Bi li ga zanimalo tako nešto? pitala je, kao da mu daje izbora. Mogao bi svratiti jedan dan da porazgovaraju u vezi detalja, rekla je. Bilo bi dobro da njezinu obitelj prati tijekom određenog razdoblja, rekla je, ne nužno u obične dane, ali kad se nešto slavi i tako to. Djeca brzo rastu, čini joj se da će propustiti ključne trenutke njihova života, već godinama zbog toga ne može spavati, a sad i ovo, rekla je pogledavši preko K-ova ramena, prema prozoru tvoje kuhinje kao da će te ondje ugledati. Shvaća, zar ne?
Shvaćaš, zar ne, prebacila se na engleski i uperila pogled u moje potkoljenice isprativši ih do vrškova prstiju u japankama. Ničim drugim nije uvažila moje prisustvo otkako je stigla, samo ta jedna neprijateljska gesta, taj bezglasni lavež.
Ali ako se oni zabilježe na filmu, nastavila je zureći sad u K-ova zatvorena usta, onda im se može vraćati i kasnije, zar ne, tim trenucima? Ne mora panično bdjeti nad njima svaki dan, kad ima i drugog posla. K bi joj olakšao život, rekla je, nemoguće je sve sama vidjeti, sve sama upamtiti.
Naravno, učinit će to besplatno, rekao joj je. Svratit će već ovaj tjedan do nje da sve dogovore. Oduvijek je htio biti kroničar dječjih rođendana, rekao je meni kad je otišla.
