Tri kratka: Zoran Ferić o novoj zbirci priča
Molim vas da nam ukratko predstavite vaš novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga?
Upravo je dovršen rukopis knjige priča pod naslovom Spiderman, ali sa stripom i junakom ima samo neke daleke metaforičke veze. Tekst je lektoriran i prelomljen i očekujemo da će kao knjiga izaći do 15. ožujka. Urednik Drago Glamuzina i ja zapravo smo dugo radili na njemu, a pogotovo se taj posao intenzivirao posljednjih tjedana, kao što obično i bude prije objavljivanja.
Kako se novi rukopis odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga?
Spiderman je knjiga od deset priča nejednake dužine, koje su nastajale u posljednjih petnaestak godina; neke od njih imaju otprilike desetak kartica teksta, a neke i do sedamdeset. Ali, da ne plašimo potencijalne čitateljice i čitatelje, one se sastoje od manjih priča, relativno samostalnih pripovjednih cjelina koje su povezane nekim kriterijem, prostorom ili situacijom. Nadam se da će ta segmentiranost olakšati čitanje i pružiti određenu dinamiku. Isto tako, neke teme, kao što su, recimo, opsjednutost smrću, koja se provlači kroz mnoge moje knjige prisutna je djelomično i ovdje, možda manje zaoštreno i bez tako jakih kontrasta, ali je prisutna. Što se tiče crnog humora i groteske oni su manje izraženi, barem mi se čini tako, a sud će o tome donijeti oni tankoćutni, čitateljice i čitatelji. Možda ovdje ima više čovjekoljublja nego u drugim knjigama, a možda i više nježnosti prema likovima, iako u nekim pričama još uvijek bi posla imalo ono imaginarno društvo za zaštitu ljudskih prava književnih likova, o kojemu često govorim.
Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I možda još, oslanjajući se na metafore?
Taj je koordinatni sustav razvučen i dosta raznolik. Recimo, prva priča usko je vezana uz Tennesseeja Williamsa i priču Noć Iguane, što je ujedno i njen naslov, a tu su i revolucionarne pjesme, Hasta siempre, o Che Guevari, Ay Carmela, Balla Ciao… Treća priča vezana je uz Kunderu i nosi naslov Oproštajni valcer, a u okviru priče o kreativnom pisanju, Priče Marije Barnas, spominju se Brešan, Tomić, Karakaš, Dostojevski, pa i moja malenkost. Čak i Krleža i Borges. Tu je i asocijacija na Kubrickov horor Isijavanje, zatim I tvoju mamu također, Alfonsa Cuarona. U priči Susjedi nastojao sam stvoriti nostalgičnu atmosferu sličnu kraju Amarcorda, ali s nekim ironičnim akcentima. Uključio sam u na nekim mjestima i autoreferencijalne odrednice koje upućuju na situacije iz nekih mojih prošlih priča i romana. Ali, osim literature, glazbe i nekih asocijacija na filmove, kad sada čitam gotovi rukopis, upada mi u oči da su gotovo sve priče, pa čak i one nevjerojatne, prilično usko vezane za stvarne događaje i ono što sam proživio. Ovo, dakako, nije autofikcija, ali veze sa stvarnim događajima sa mnom i oko mene su prilično čvrste.
I. Blago
3.
Tata je otišao živ, a vratio se mrtav. Vozili su umjetno gnojivo iz Litve i lijes se nalazio na tom brodu s gnojivom. To mi prolazi kroz glavu dok stojim iznad tog lijesa koji miriše na vlažno drvo. S velikog cvjetnog aranžmana slijeva se voda i moči izrezbareno drvo sa sitnim cvjetovima i viticama. Već je godinama na istoj ruti i mama je govorila da je to opasno, a ja kao dijete nisam znala zašto je opasno da je na istoj ruti, kroz Gibraltar, pa uz obalu Portugala i Bretanje u Sjeverno more pa do Baltika. Znala sam to reći kao mala, Baltik i Sjeverno more, ali nisam znala reći Litva. Govorila sam Blitva. Tata je u Blitvi. Nisam još u ono vrijeme ni čula za Krležu. Ni kad sam malo odrasla, nije mi bilo jasno, zar su Sjeverno more i Baltik opasniji od Atlantika ili Indijskog oceana, ili Lionskog zaljeva? A onda mi je netko, ne mama, objasnio da nisu opasna mora, opasna je ista ruta. Čovjek se sprijatelji s tom zemljom u koju plovi, udomaći, postane mu ona drugi dom, to je opasno.
I tako, dvanaest mi je godina, stojim iznad tatinog lijesa s nepoznatom ženom i djetetom od šest godina, dečko, izgleda kao da mu je šezdeset godina, a ne šest. Ona plače, moja mama više ne plače, dosta se ona naplakala, a tata je u frižideru čekao da njih dvoje stignu iz Litve. Umro je na brodu, prepuklo mu je srce valjda i stavili su ga u lijes, u štivi uvijek imaju nekoliko mrtvačkih sanduka, za nesretne slučajeve. Tako da je svaki brod i mrtvačnica. Ali nisu javili u Litvu, javili su nama, da tata putuje u lijesu, a ta žena i dječak od šezdeset godina nisu znali. Tata je umro već kod obale Poljske i u lijesu putovao uz obalu Švedske i Danske, zatim se uputio prema Engleskoj pa kroz La Manche (tu je možda sreo duše plivačkih velikana koji su ga za života preplivali, Matthewa Webba, Gertrude Caroline Ederle, Veljka Rogošića), prošao Biskajski zaljev i obalu Portugala prije nego što su ušli u Sredozemlje, a dječak od šezdeset godina i ta žena mislili su da je on još živ. Čitav taj put, pola Europe, on je za njih bio živ. Tek kad su ga iskrcali kod nas, netko je rekao da bi bio red da jave i njima. Poslije sam saznala da su javili mami čim je umro i pitali je da li da jave i u Litvu, a mama je rekla NE. Bojala se valjda da on mrtav ne ostane u Litvi. Ništa od njega mrtvoga nije imala, kao što nije imala ni dok je bio živ, ali bojala se bruke. Ipak, svi oni koji plove morima na kraju moraju doploviti do groba u svojoj zemlji.
I dok tako stojimo mirno, svatko u svojim mislima, a don Frane, sada star i puno mršaviji jer ga je napao šećer, vodi ceremoniju, pada mi na pamet da su tatu trebali prepoloviti, pa da mu jedna polovica ostane u Klaipėdi, a drugu da dovezu ovamo. Samo što bi mu onda lijes bio duplo kraći, a i to je, pretpostavljam, bruka.
Don Frane govori, draga braćo i sestre, sastali smo se danas ovdje da se oprostimo od našega brata Nike što ga danas raspadljivoga ukopavamo i da se pomolimo za njegovu besmrtnu dušu. I dok tako govori o tatinoj besmrtnoj duši, ja se sjećam none koja nikada, koliko pamtim, nije spomenula ime svoga zeta, a da nije rekla, vrag mu dušu odnija, pa ga je na kraju vrag i odnija. A mama mi je dok sam bila mala i pitala kad će tata doći, govorila da je na putu, u Litvi, i da će nam donijeti poklone, a kad je mislila da je ne čujem, govorila bi, crko dabogda. Pa je stvarno crko.
Stojim nad tatinim lijesom, ova žena kraj mene plače, dječak od šezdeset godina plače i to su suze koje su krenule još s kraja Drugog svjetskog rata i teku sve do danas, a ja nikako da pustim suzu. U našoj maloj mrtvačnici gdje ima mjesta samo za lijes, ožalošćene i svećenika, nikako da se rasplačem, a izvan mrtvačnice stoji cilo misto, kao što je cilo misto i onomad gledalo don Bucka dok je bio mlad, kako se olakšava u parku s partizanom. I znam da me gledaju pohlepnim očima, pohlepno prate hoće li iz mojih očiju poteći te suze koje su obavezne za dicu kad im umre otac, a ja nikako da se sjetim neke lijepe uspomene, nečega lijepog što sam doživjela s tatom. Živio je djelomično i s nama, kad nije bio na điti, bilo je valjda i nečega lijepog. Sjećam se njegovih odlazaka, bolje pamtim njegova leđa nego lice, kad ga se sjetim, ne osjećam tugu, nego bijes, a kad su me u školi pitali kako mi se tata zove, govorila sam Nitkov, a oni meni, nije Nitkov, nego Niko, a ja njima, pa da, Nitko. Mislili su da ne znam značenje, a znala sam. Eto tako, i dok razmišljam o njemu i o tome što će mi od njega ostati, čega ću se sjećati i hoće li ta tuga jednom doći, ili će ostati samo vrag ga odnija, leđa i Nitkov, zagrcnem se nad tom mišlju, da je to sve što će od njega ostati i kad u zemlji više ništa ne ostane, vrag, leđa i Nitkov, i onda se konačno rasplačem. I nije mi bilo žao što je umro, nego što mi od njega ništa lijepo neće ostati u sjećanju. Suze su konačno potekle i još jedna bruka je izbjegnuta.
4.
Poslije tatinog pogreba ta žena, Dalina, i dječak od šezdeset godina, Tomas, ostali su kod nas još nekoliko dana. Bili su na karminama i kad je poslije Dalina uzela svoj kofer i Tomasov ruksak da krenu, u neki hotel vjerojatno, mama ju je gledala kako pakira Tomasove stvari u kofer, jer se poslije sprovoda presvukao, skinuo crno odijelo, a ona mu obukla majicu i traperice, i tek se tada rasplakala. Kad je vidjela Dalinu, onako umornu, došli su direktno s aviona na pogreb, u crnini, s podočnjacima, kad je vidjela tugu te žene, možda joj se vratilo nešto i za tatu. I prišla joj je i nešto joj tiho rekla, razgovarale su engleski, a mogle su se sporazumijevati i na mješavini ruskog i hrvatskog. Sezona još nije počela i imali smo dosta praznih soba. Uredila je jednu sobu za Dalinu i Tomasa. Stavila novu posteljinu, uključila mali frižider i stavila sokove i vodu, a Dalina se, kad je to vidjela, još jače rasplakala. Ali ovoga puta otišla je u kupaonicu plakati, tako sam ja to shvatila, jer to nisu bile uobičajene suze, za mrtvim muškarcem, nego zbog dobrote te žene kojoj je u životu nanijela samo bol. Stidjela se tih suza. Nona je rekla mami, oli si popizdila, pa vide te ljudi, šta radiš? A mama je njoj rekla da radi ono što u ovome trenutku jedino može. I tako, ta bruka nije izbjegnuta.
Don Frane ju je na odlasku blagoslovio, bijelu udovicu koja je sada postala i crna, promijenila je stranu u zlobnoj šahovskoj partiji, rekao joj glasno, da svi čuju, da je postupila kao prava kršćanka i poljubio ju u čelo. Netko zloban od muškaraca koji su ostali rekao je, ča te nije ovaj put ispovidija? A mama mu je kroz zube odvratila, mrš stoko!
Ujutro nisam išla u školu jer mi je umro tata i mogla sam izostati pet dana, kao i mama s posla. Napravile smo doručak za Dalinu i Tomasa, fritaju s pršutom i tikvicama, kiselo mlijeko i marmeladu i kavu. Mama je pitala Dalinu da li se naspavala, a ona je rekla tako-tako, spavala je do ponoći ili jedan, bila je jako umorna, a onda više nije mogla i slušala je more koje se ovdje drugačije čuje nego u Klaipėdi. Ali vidjelo se da je Dalini jako neugodno što spava i jede u kući žene s kojom je dijelila ono što je i jednoj i drugoj u nekom periodu života bilo najdraže. Zato je mama poslije doručka natočila njoj i sebi bićerin rakije, da se opuste, a meni rekla da Tomasu pokažem grad. I prvo sam mu pokazala hotel koji je još bio zatvoren, veliku šljunčanu plažu i igralište za dicu s toboganima i ljuljačkama. On nije znao engleski, ali je govorio ruski pa smo se mogli nekako sporazumijevati. Rekao mi je da mu je tata, kad je došao s puta, donio veliki vatrogasni kamion i da će postati vatrogasac. Ja sam njemu rekla da je meni donio haljinicu jer više nisam dijete i ne zanimaju me igračke. Ali kad je Tomas govorio tata i kad sam ja govorila tata, nisam imala dojam da je to isti čovjek. Tomasov tata bio je mlađi, imao je tamniju kosu i tanju figuru, čak se i oblačio drugačije.
Osim toga, kad se naspavao, promijenio odjeću i kad je maknuo s lica masku ozbiljnosti, Tomas više nije izgledao kao da mu je šezdeset godina, vratio se u svoje prirodne godine i bilo mi ga je žao. Šestogodišnjak koji vjerojatno i ne zna zašto je ovdje i tko sam mu ja.
A kad smo se vratili kući, oko tri popodne, obišli smo sve važnije plaže, obišli smo stari grad, pokazala sam mu uske ulice kojima se čudio, pokazala sam mu i rivu i zatvorene gostionice koje nestrpljivo čekaju novu sezonu, dakle kad smo se vratili s te duge šetnje, mama i Dalina bile su sasvim dobre volje. Boca rakije bila je dopola prazna, a one su se smijale. Mama je pokazivala Dalini fotografije, s vjenčanja, i kad sam bila mala. Na nekim fotografijama bio je i tata, a među njima je bila i fotografija s moje prve pričesti, kako mi don Bucko stavlja hostiju na jezik. I mama je rekla Dalini, prilično pijanim glasom, on me ispovijedao dok je Niko bio na putu i obje su prasnule u smijeh. I taj smijeh uopće nije bio ružan, nego je punio čitavu kuhinju, izlazio kroz prozor i tko ga je čuo ne bi mogao pomisliti ništa loše.
Od tada su Dalina i Tomas dolazili k nama na ljetovanje, petnaest dana svake godine, u istu onu sobu u kojoj su prvi put spavali poslije tatinog sprovoda. Mama i Dalina nisu se osobito sprijateljile, bile su drugačije, ali to što su dijelile trajno ih je vezalo. Mama nikada nije naplatila sobu na kraju ljetovanja, iako je svake godine Dalina inzistirala da plati. Neka se djeca druže, rekla je mama, a tome se neskriveno čudio čitav grad. Jedino je don Bucko odobravao mamin potez. Dalini je bilo neugodno badava ljetovati i svake bi mi godine donijela zlatni lančić s privjeskom. Prvo je bio žir, onda trubica, pa početna slova mog imena, pa križić ili srce. Imam punu kutiju lančića.
Prolazila su tako ljeta, i kad je Tomas imao dvanaest, ja sam imala osamnaest i bila sam u trećem gimnazije. Tomas je ovdi stekao i neke prijatelje, zvali su ga mali od Nika, a ja sam se i dalje ljeti družila s njim. I on mi je ponekad pričao o tati, onom tati koji nije bio i moj, i onda sam mislila, vidiš kako uspomene na oca dobivaš posredno, preko Tomasa. Neke su i lijepe, ali nisu tvoje.
Toga ljeta, prije nego što su njih dvoje trebali krenuti u Vilnius, šetali smo opet Tomas i ja po našem mjestu i završili u parku kod partizanskog spomenika. Pokazala sam mu imena na postolju, i svoga pradida, i natpis „Samo Hajduk živi vjećno“ koji je već izblijedio, a koji je možda spasio spomenik od miniranja. Sjedili smo na klupi, a oko nas alepski borovi, masline i čempresi. Izrasli, zaklanjaju spomenik, gotovo da se i ne vidi od njih. U parku nema nikoga osim nas, lijepa je ljetna večer, nije pretoplo, mjesečina je i vidi se kao da je dan. I nekako mi pogled padne na čempres ispred spomenika, nekoliko metara ispred ruke s bombom. I da taj brončani vojnik ikada baci tu bombu, zaustavila bi se baš na tom čempresu.
I onda mi polako izranja iz sjećanja kao iz dubokog mora. Kad su dica ovdi kopala rupe, tražila blago, Lovre se jako ljutio i tužakao je roditelje na općinu. Sve je puno rupa, vikao je. Ali, kopala su i dica općinara pa ovi nisu htjeli sami sebe globiti, a onda se neko sjetio, kad su rupe već iskopane, da svaki put jedno dite s tatom u tu rupu posadi drvo. Osim toga, kad je tek postavljen spomenik, kasnih pedesetih, nije se okolo smjelo ništa saditi da drveće ne zaklanja partizana. Ali s vremenom, partizan je postajao sve manje važan, a drveće sve važnije.
Kad smo jednom tako tražili blago, bilo mi je oko deset godina, možda i manje, bilo je pred Uskrs, i iskopali smo baš veliku rupu. Ujutro me je tata probudio, bilo je sunčano da su bolile oči kad ih ujutro otvoriš. Ne sjećam se kako sam se obukla, u polusnu, i što mi je rekao, ali ponio je lopatu, vrećicu umjetnog gnojiva koje su oni prevozili iz Litve, a bila nam ga je puna garaža, i mladicu čempresa. I kad smo došli u park, do svježe iskopane rupe u kojoj, po običaju, nije bilo nikakvog blaga, tata je još malo lopatom produbio rupu, prosuo malo gnojiva, stavio unutra mladicu čempresa i dao mi lopatu da je zatrpam. Jedva sam mogla i dignuti, a kamoli da sama zatrpavam. Zato smo zajedno držali lopatu i zatrpavali čempres. Tata i ja sadimo drvo, pred Uskrs, i on kaže, ti ćeš, dušo, dočekati da izraste, Isuse, kako sam to mogla zaboraviti. I čitavo vrijeme, sve te godine dok je čempres rastao, ja se nisam sjećala da s tatom imam jednu lijepu uspomenu. Trebale su proći godine od sprovoda da bih se sjetila. Zašto?
Kad smo odlazili, poljubila sam Tomasa za rastanak, jer oni će sutra rano ujutro u Split na avion, a ja se još neću probuditi. I tek tada sam bila svjesna da sam poljubila brata koji mi nije bio brat kad se rodio, nego je to postao s godinama. Muzej lijepih uspomena na oca dobio je svoj prvi izložak. Od sada ću se sjećati tog trenutka i tog našeg zajedništva kad smo tata i ja sadili čempres. Grobno, ali lijepo drvo. Tako je nastala i ova ekološka priča u čijem se temelju skriva jedno govno. Ono ju je pognojilo.
