Takozvana stvarnosna poezija nedvojbeno je događaj koji je na prijelomu stoljeća obilježio hrvatsko pjesništvo. O njoj se govorilo više nego što je to običaj kada su posrijedi stihovi. Ako ne prije, godine 2000. pomnijim je pratiteljima postalo jasno da se s hrvatskom poezijom zbiva nešto korjenito ili pak čudno (kvalifikacija je ovisila o tome tko govori). Tada se naime pojavila zbirka Nešto nije u redu? Tatjane Gromača, koja je po mnogima najizrazitiji primjer novoga načina pjevanja. Ubrzo su uslijedile zbirke Divovski koraci Krešimira Pintarića, Mesari Drage Glamuzine, pa knjige Rade Jarka, Bojana Radašinovića i drugih. I novi je pjesnički odvjetak zaživio u književnosti i književnom životu. Kao njegova glavna obilježja najčešće su izdvajani: narcističko osamljivanje subjekta, narativnost, mimetizam, metonimija kao temelj prikazivačkoga koda, stilizirani razgovorni jezik i sl.

Šodanovi navodnici

Učas se stvorila glasna skupina gorljivih zagovornika, ali i skupina sarkastičnih osporavatelja te poezije (obje su većinski činili pjesnici). Prvi su isticali važnost izravnog i tzv. autentičnoga govora o stvarima i potrebu da se odustane od modernističkih i postmodernističkih lirskih koncepata i figura, da se provede svojevrsna demokratizacija poezije, a drugi su u novoj spisateljskoj praksi vidjeli nedopustivu profanaciju pjesničkoga govora. Najprovokativnija novost tog poetičkog odvjetka svakako je bio status jezika – odustalo se naime od jezika kao prostora iskustva, jezika koji se sa svakom novom pjesmom iznova propituje, stvara i u kojemu se (što osviješteno a što neosviješteno) neprestano otkrivaju i oblikuju novi potencijali. Mit o stvaralačkom jeziku, koji je pjesnicima oduvijek jamčio jedinstvenost u odnosu na sve druge diskurze, tzv. stvarnosna poezija radikalno je dovela u pitanje.

Mala buka, koju su zdušno poduprli i mediji, okrunjena je 2010. antologijom Damira Šodana naslova Drugom stranom s podnaslovom Antologija suvremene hrvatske „stvarnosne“ poezije. Knjigu je tiskala Naklada Ljevak. Taj kanonizacijski čin karakterizira s jedne strane činjenica da je ključni pojam izbora – pridjev stvarnosna – stavljen u navodnike, tj. da je već na koricama potkopana njegova prikladnost, a s druge strane Šodan je stvarnosnima proglasio čak 41 pjesnika u rasponu od Dalibora Cvitana do Marka Pogačara (uključujući u tom kontekstu prilično neočekivane autore poput Danijela Dragojevića, Delimira Rešickoga ili Branka Čegeca). Takva širina zahvata prije je zamutila nego izbistrila ionako fluidni koncept stvarnosnosti. Uvrštavanje pjesničkih autoriteta poput Dragojevića ili Rešickoga moglo se shvatiti kao sastavljačev strateški potez pribavljanja aure poetičkom trendu koji zastupa, potez iza kojega proviruje teza da se svaka istinska poezija suočava sa stvarnošću. Teza je naravno branjiva, ali sva pjesnička suočavanja sa stvarnošću teško mogu biti okarakterizirana „stvarnosnima“.

Pjevači priča Slavena Jurića

Na isteku prvog desetljeća ovoga stoljeća, nekako paralelno s pojavom Šodanove antologije, polako se smirivao udarni val „stvarnosnoga“ pjesništva, na sceni se pojavio niz autorica i autora koji su iznova prigrlili metaforu ili onirička iskustva i vratili se pjesničkom jeziku koji je izazovan, evokativan, značenjski otvoren, na stanovit način elitistički šifriran. Naravno već uspostavljena linija tzv. stvarnosnog pjesništva nastavljala se i dalje, ali s puno manje buke, uzbuđenja i značajnih događaja. I onda se pojavio Slaven Jurić s knjigom Pjevači priča. Taj je književni znanstvenik čitavu pojavu odlučio sagledati s distance, staloženo ju opisati i obrazložiti.

Naslov Jurićeva izbora Pjevači priča efektan je kako to već paradoksi znaju biti. Ta sintagma združuje dva modusa literarnoga prikazivanja, koji su često suprotstavljeni ili barem supostavljeni – poeziju i prozu, dikciju i fikciju. Jurić antologizira ili, kako je njemu draže, izabire pjesništvo kojemu je zajednički nazivnik pripovijedanje, i to beziznimno u stihu. Time se s razine mimeze (na koju je ciljao naziv stvarnosno) usredotočuje na karakterizaciju pjesničkoga diskurza. Drugim riječima promjena naziva iz „stvarnosnog“ u narativno zapravo je promjena perspektive te dijelom promjena samoga predmeta – umjesto plana tematizacije naziv ističe distinktivno obilježje pjesničkoga diskurza. Doduše u elaboraciji izbora autor relativno često – točno 21 put (!) –rabi sintagmu „stvarnosno pjesništvo“ kao termin-indikator kojega se nije lako osloboditi, koji je „generirao književni život“, koji „pokriva neke od aspekata novoga usmjerenja“ te koji je „privlačan koliko i varljiv“. U knjigu Pjevači priča, s podnaslovom Izbor iz suvremenog narativnog pjesništva (1994-2024), sastavljač je kronološki poredao 21 autora. To su: Boris Maruna, Jozefina Dautbegović, Mile Stojić, Boris Dežulović, Damir Šodan, Miljenko Jergović, Simo Mraović, Damir Radić, Drago Glamuzina, Tomica Bajsić, Tomislav Čadež, Robert Roklicer, Tatjana Gromača, Krešimir Pintarić, Evelina Rudan, Olja Savičević Ivančević, Bojan Radašinović, Marko Tomaš, Vlado Bulić, Ivana Bodrožić i Marija Andrijašević.

U tih 30 godina Jurić uočava kontinuitet i metodično slijedi nastanak i razvoj narativne poezije kao manje-više osviještenoga poetičkog odvjetka, koji bi se mogao prepoznatljivo pozicionirati u razvojni luk hrvatskoga pjesništva. On nalazi dva poticaja razlistavanju mlađega narativnog pjesništva. Prvi je poticaj poezija u kojoj se pojavljuju subjekti kojima stanje stvari i stanje svijeta padaju teško. Takvu poeziju i takve subjekte Jurić prepoznaje u spisateljskoj praksi troje pjesnika, koji još posve ne odustaju od elemenata tradicionalne lirike. Radi se o Mili Stojiću i njegovoj žurnaliziranoj poeziji angažiranog svjedočenja, Miljenku Jergoviću, čije iskustvo pisanja autor vidi kao most između tradicionalnog i mlađeg narativnog pjesništva, te o Jozefini Dautbegović, čije pisanje karakterizira umjereni tradicionalizam, ispovjedna poezija koja zadržava „stanovitu kultiviranost stila“, figuralni sloj i reference na biblijski imaginarij. Čini mi se da pjesnička naracija spomenutih troje pjesnika više objašnjava zrenje samoga modela narativnog pjesništva (pa onda i Jurićevu rekonstrukciju istoga) nego što je bila poticajna lektira pjesnicima kojih će knjige obilježiti taj model.

Drugi poticaj narativnom pjesništvu poezija je Borisa Marune, koji se nakon višedesetljetnog egzila devedesetih pojavljuje u hrvatskom kontekstu i koji – prema Juriću – oblikuje autsajderskog subjekta koji poseže za anegdotom, „osobnim doživljajem, koji najčešće vodi refleksiji o širim pitanjima individualne, nacionalne egzistencije, pa i stanja svijeta“. Marunin kazivač je ironičar koji svoje teme „tretira (crno)humorno, poigravajući se općim mjestima ili uranjajući u mnoštvo klišeja gubitničke pozicije i perspektive što ju je naslijedio iz američke bitničke tradicije“ (413).

Naravno već uspostavljena linija tzv. stvarnosnog pjesništva nastavljala se i dalje, ali s puno manje buke, uzbuđenja i značajnih događaja. I onda se pojavio Slaven Jurić s knjigom Pjevači priča. Taj je književni znanstvenik čitavu pojavu odlučio sagledati s distance, staloženo ju opisati i obrazložiti

Maruna stihom, Jurić opisom

Čitanje Pjevača priča, tj. ponuđenoga izbora i eksplikativnoga pogovornog eseja uvjerilo me da je Slaven Jurić – među inim – kreativan izbornik, lucidan čitatelj i razložan „odvjetnik“. Kao izbornik ponudio je dobro osmišljene portrete uvrštenih autora i pritom plastično sugerirao evoluciju koncepta koji naziva narativnim pjesništvom. Njegovu ću izborničku kreativnost oprimjeriti samo jednim, ali dovoljno upečatljivim potezom. Knjiga se naime otvara pjesmom „Jutro kad sam napokon očistio svoju sobu“ Borisa Marune, upravo idealnim tekstom za specijalistički intoniranu antologiju. Čišćenje sobe Marunina kazivača pretvara se u ritualno bacanje knjiga kroz prozor – redom se rješava djela pjesničkih velikana od antike do modernizma. To čini „suznih očiju/ S beskrajnom prazninom u srcu/ Kakvu nose oni koji se zauvijek opraštaju / Od svoje mladosti“. Kada je soba postala prazna, tj. besprijekorno čista kazivaču u posjet dolazi ljubavnica i „mnoštvo istinskih ptica“ koje – kako kaže pjesnik – utaman pjevaju. U tom ritualu čišćenja očituje se poetička gesta samosvjesna autora, neskrivena nakana da se promijeni lice poezije. Maruna je ikoničkim jezikom povukao poteze koje je interpretator poslije opisivao argumentacijskim diskurzom, a knjiga je otvorena sugestivnom pjesničkom gestom.

Čitateljska lucidnost Slavena Jurića ogleda se pak u već spomenutim promišljenim (gdjekad i otkrivačkim) izborima iz pojedinačnih lirskih opusa, ali i u pomnim kritičkim ekspertizama uvrštenih pjesničkih rukopisa koje zatječemo u pogovoru. U tim interpretacijskim dionicama obraća nam se stručnjak koji se s lakoćom kreće između stiha i globalne slike, između retoričkog obilježja i teorijske premise.

Obilježja narativnoga pjesništva

Najposlije, kada spomenuh da je Jurić razložan odvjetnik suvremenoga narativnog pjesništva, mislio sam prije svega na heremeneutičko-teorijsku raspravu koju u pogovoru zapodijeva s kritičarskim glasovima koji su negativno ocijenili tzv. stvarnosno pjesništvo (poput Ervina Jahića ili Tvrtka Vukovića). Slaven Jurić brani taj poetički odvjetak od nasrtaja i ocjena koji ga dovode u pitanje jer ga tretiraju kao manje-više jedinstvenu, homogenu pojavu. Doduše i ponuđena se obrana većim dijelom tiče čitavog odvjetka, a ne pojedinih njegovih izbojaka. Kao uporišne Jurićeve argumente u korist narativnoga pjesništva izdvajam sljedeće:

– „varijanta slobodnoga stiha za kakvom su posegnuli ‘stvarnosni’ pjesnici nametnula /se/ kao svojevrsni standard poetskoga govora i u poeziji prethodnih desetljeća“ (422);

– novina je da se „poetski događaj sa strukture teksta seli na strukturu priče“ (425);

– „združivanje stiha i naracije (…) nedvojbeno teži razmjernoj i uvjetnoj popularizaciji stihovnoga izraza, odnosno pokušaju da se on istrgne iz areala elitnoga i hermetičnog pa i po cijenu povremenih izleta u efemerno i banalno“ (427);

– „Kako god jednostavno djelovali ti tekstovi, uvijek su na djelu složene strategije u ironijskom ili parodijskom ključu. U pojedinim slučajevima one su prazne i neduhovite, u drugima otkrivaju suptilnije strategije tekstualne igre, ali su svakako jedan od znakova generacijske prepoznatljivosti.“ (429)

U svakom slučaju knjiga Pjevači priča nudi izbor uglavnom intrigantne poezije i svjedoči o jednoj od glasnijih pojava naše suvremene književnosti. Spomenutu glasnost dobro ilustrira činjenica da je to jedini suvremeni poetski koncept koji je samostalno antologiziran, i to dvaput.

Čitateljska lucidnost Slavena Jurića ogleda se pak u već spomenutim promišljenim (gdjekad i otkrivačkim) izborima iz pojedinačnih lirskih opusa, ali i u pomnim kritičkim ekspertizama uvrštenih pjesničkih rukopisa koje zatječemo u pogovoru

Pričljivost tekućega pjesništva

Vizura koju je otvorila Jurićeva knjiga, a napose sintagma narativno pjesništvo, otvara mogućnost konstituiranja kompleksnoga polja poetske naracije u kojemu će se naći mjesta i za modernističke, postmodernističke i ine pjevače priča, pa i za pjesmu u prozi. Jurić je ipak većim dijelom ostao kod autora koje se i dosad tretiralo „stvarnosnima“. Međutim u metodološkom okviru narativnoga pjesništva mjesta je napretek. Primjerice u njemu bi važnu poziciju svakako trebao zauzeti Velibor Čolić, autor koji je 2021. objavio veoma dojmljivu zbirku Emigrantska mantra, svojevrsni roman u stihovima. Štoviše Čolić je davne 1987. svoj opus otvorio zbirkom Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad, koju također čine stihovi epskoga zamaha i profinjene retorike te koju je kritika također karakterizirala kao roman u stihovima. Narativnost je jedno od bitnih obilježja tekućega pjesništva. Pjesma nerijetko funkcionira kao stihovana, ritmizirana i fragmentirana priča. Takve su među inim pojedine pjesme Senka Karuze, Sanje Baković, Martine Vidaić, Monike Herceg, Stipe Grgasa, Đorđa Matića, Andrijane Kos Lajtman ili Katje Grcić. Taj način iznošenja poetskoga gradiva ne treba povezivati s paradigmom tzv. stvarnosne poezije, jer poetska narativnost više nije sučeljena metafori, štoviše obično ju uključuje kao vidljiv i dobrodošao biljeg poetičnosti. Napokon u metodološki okvir narativnoga pjesništva bez teškoća mogli bi ući i oni kojima je etiketa stvarnosnosti nepodesno prilijepljena poput Dragojevića, Čegeca i Rešickoga.

Ukratko Slaven Jurić je knjigom Pjevači priča, kako izborom tako pogovorom, otvorio zanimljiv hermeneutički prozor koji omogućuje „svjež“ pogled na suvremeno hrvatsko pjesništvo. Bilo bi dobro da taj prozor ostane otvoren i da se u perspektivi s njega promotre različite pjesničke prakse koje nas okružuju.