Tri kratka: Andrej Blatnik o novom romanu
Molim vas da nam predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga?
Na slovenskom je knjiga objavljena 2021. i po izboru kritičara proglašena jednom od najboljih knjiga godine u Sloveniji. Godine 2023. izašla je na njemačkom i makedonskom, njemačko izdanje popratile su vrlo pozitivne reakcije u Frankfurter Allgemeine Zeitung, Frankfurter Rundschau, TAZ, Der Standard i drugdje, predstavio sam je i na više čitanja u Beču, u Njemačkoj i posebno na Sajmu knjiga u Frankfurtu.
Za prijevod na hrvatski koji će uskoro objaviti Buybook izabrali smo naslovnicu, tako da će biti spreman za festival Bookstan u Sarajevu. No East. No West tema je festivala, također i moga romana jer on počinje na protestnom okupljanju 1988. godine u Ljubljani, potom se bavi ratom u Sloveniji, promjenama prelaska iz socijalizma u kapitalizam i još mnogim što su sve te promjene donijele.
Kako se tekst odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga?
Čini mi se, a to su pokazali i podaci o posudbi u knjižnicama, da je ovo moja najkomunikativnija knjiga – može je pročitati onaj koga uopće ne zanima povijest književnosti, pa i onaj kojeg ne zanima povijest nekada zajedničke države. Ako ništa drugo, u romanu će čitati zapinjuću ljubavnu priču, a to je tematika koja je skoro svima bliska. Ipak, kao i sve moje knjige, roman je gusto premrežen ponekad sakrivenim, ponekad imenovanim naslanjanjima na kulturne tekstove prošlosti, skupa s glazbom i filmom. I možda od svih mojih romana ima najeksplicitniji sretan kraj – iako još uvijek s ponešto zadrške je li to uopće moguće.
Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I još, oslanjajući se na metafore?
Tekst jednostavno vrvi koordinatama postojećeg, već na prvoj stranici pojavljuju se Pankrti koji sviraju na koncertu povodom prosvjednog okupljanja, kasnije i niz drugih pankerskih i postpankerskih grupa, sve do popa s Via Talas, čak i Abbe, jedno je poglavlje posvećeno Depeche Mode, a od filmova svoje poglavlje ima gledanje Lynchovog Wild at Heart. Već iz te tri brze reference moguće je posumnjati da se radi o nekakvom Bildungsromanu, odrastanju iz socijalizma u kapitalizam i traženju puta dalje. I opisu pojedinčeve želje da se nekako upiše (barem osobno) u povijest, a da to previše ne boli. Kako kažu Massive Attack u pjesmi Safe from Harm: I was looking back to see / If you were looking back at me / To see me looking back at you.
Trg revolucije
Prosvjed je bio najavljen za dva poslijepodne. Stigao je petnaestak minuta ranije i na trgu nije bilo skoro nikoga. Organizatori su zbunjeno trčkarali s jednog kraja na drugi. Radnici na pozornici upitno su se pogledavali: takva pozornica, tako jako ozvučenje – za samo desetak ljudi?
Darko je protrčao kraj njega, osvrtao se, kao da će pomoći ako svaki tren provjerava dolazi li možda još tko, pa da sve te kablove nisu vukli uzalud. Za samo desetak ljudi, a to je bilo premalo. Uzalud. Presreo je njegov uplašeni pogled i raširio ruke. Svoje sam napravio, više ne mogu, govorio je pogled. Izgledalo je da su obojica jednako iznenađena. Toliko uzbuđenja bilo je u prošlim danima, toliko je ljudi govorilo da nešto treba učiniti, a sad su svi ostali kod kuće! Tako stvarno ne možeš mijenjati svijet. Čak ni svoju ulicu.
A onda je počelo. Iz pokrajnjih ulica počele su navirati rijeke ljudi. Slijeva, zdesna, posvuda. Nezaustavljivo. Hipiji, pankeri, studenti, klošari, biznismeni, radnici, profesori, seljaci. Svi. Za nekoliko minuta trg je bio pun, kao šipak. Potpuni neznanci kimali su i pozdravljali se. Zajedno smo, poručivali su bez riječi. Nismo sami. Puno nas je, i još dolaze. Bit će nas još više.
Počelo je i na pozornici. Brujale su gitare. Pankrti, bend iz radničkih Mosta koji je prije pola godine prestao svirati, ponovo su se okupili posebno za tu prigodu. Pero je s pozornice povikao da se ne radi o politici, da žele natrag svoje prijatelje i nogometne ekipe koje su sad u vojnim zatvorima. Intimno je političko. Političko je intimno. Čovjeku sreću ne može dati ni država ni sustav ni politička stranka – ali mu je može uzeti.
Ta daleka vremena
Pankrti su nastali prije više od deset godina, prvi koncert odsvirali su u sportskoj dvorani gimnazije u predgrađu. Ta škola nije bila predviđena za one koji će jednog dana biti stupovi društva. Pa ipak, ili baš zato, mnogo je toga ondje počelo.
Bio je među dvjestotinjak posjetitelja tog koncerta; poslije ih je nekoliko tisuća tvrdilo da su bili tamo. Da su bili prisutni. Ali nisu. Ne tada. Došli su kasnije. Kao i uvijek kad počinje nešto veliko – svi kažu da su bili prisutni od početka.
Reagirao je na rukom napisan plakat ispred kuće. Neke cure, ne sluteći što ih čeka, sredile su se kao da se radi o jednom od brojnih plesnjaka. Bilo je vrijeme nametnutog zaborava stvarnosti, s disko poskočicama “Night Fever”, “You Should be Dancing”, “Stayin’ Alive”… A u mostovskoj sportskoj dvorani bilo je drukčije. Između benda i publike po podu su bile složene strunjače, Pero se bacao po njima i ponovo ustajao. Kao uvod, bacio je cipelu u glavu glavnom glazbenom kritičaru koji je kasnije napustio rock ‘n’ roll i posvetio se mirnijem životu, sađenju cvijeća i uzgoju magaraca. Negdje drugdje to bi bilo dovoljno da počne tučnjava, ali atmosfera na koncertu bila je dobra. Živa, prijateljska, zafrkantska. Nitko, ni ekipa na pozornici, nije slutio da je počela priča koja će trajati desetljećima.
Kad je izašla prva singlica, vodeći dvorski disident preporučio je ‘ovo morate prečuti’ i zaključio da je punk ‘zanimljiva i relativno tragična anti‑glazbena pojava’. Prodavala se s višom stopom poreza na promet proizvoda, takozvanim porezom na šund, kako se ubrzo nazvao jedan drugi, na sličan način drukčiji bend. Predsjednik odgovarajuće komisije duhovito je napomenuo da se to dogodilo zato što su mu rekli da su u punku glavne riječi, a on nije mogao dobro razumjeti pjevačevo mumljanje.
Ta daleka vremena. Činilo se da ih glazba dobro prati, ali što poslije, još ćemo nekoliko puta poskočiti, a onda će sve ostati kako je i bilo. Mi smo na liniji, ništa se ne može promijeniti.[1]
Ali ipak se sve mijenjalo, dan za danom, sve brže. Četrdeset godina kasnije, tri desetljeća nakon samoukinuća, skoro isti, osim s godinama primjerenom patinom, Pankrti su zapjevali novu stvar To ni več Slovenija. Ledenjaci se tope zato jer su nas pokrali tajkuni, bio bi kratak sažetak. Sve je povezano. Tržište je postalo globalno. Leptirova krila u Kini, šišmiševa krila u Kini, sve dolazi svakome u kuću. Što si naručio, to dobivaš, sve ima svoju cijenu, za sve ćeš platiti.
A prvi koncert održan je više od deset godina prije no što su Pankrti, pri prvom ponovnom okupljanju, što će potom redovito ponavljati, stajali na pozornici parka Zvijezda, kako su ljudi zvali trg kojem su mijenjali imena. Bilo je to u onim davnim vremenima kad se još činilo da ni na što ne smiješ zakasniti, inače ćeš zakasniti na sve. Nedjeljama navečer slušanje Radio Študenta, gdje Darko predstavlja novu glazbu, pa kako zakasniti kad se emisija zove Budi ovdje sada ili Rock front, želiš biti tamo, na fronti, na prvoj liniji, kako zakasniti kad tako možeš prečuti neku odličnu novu stvar, odličan novi bend koji dobro zvuči i čak ima nešto za reći? I petkom je tada bilo obavezno otići u menzu studentskog naselja, tamo se sve događalo uživo. Ne stajanje u redu za obroke socijalističkog okusa kao tijekom dana, trebalo je doći navečer kad bi počele brujati gitare bendova čudnih imena, Klinska pomora, Trobecove krušne peći, Termiti, Problemi, dok su preznojeni pjevači bez majica sipali znoj i slinu u slušatelje koji su skakali u prvim redovima.
Neki izvođači s godinama su se preselili u povijest, drugi u osobne mitologije, nastupali su i oni koji su sami sebe zaboravili već sljedećeg dana. Jednima su za vrijeme nastupa iskapčali struju jer ih se inače nije moglo maknuti s pozornice, drugi su divljim skakanjem i mahanjem gitarama sami isključivali kablove. Ištekani protiv svoje volje! Mnoge tinejdžere nakon koncerta čekala su duga pješačenja kući, za to su vrijeme u tišini noći mogli ponovo doživljavati i promišljati ono što su čuli. Vraćati se u one minute energije koje su sipile s pozornice među publiku i opet natrag. I opet natrag.
Ta daleka vremena kad su glazbenici i slušatelji bili tako bliski, kad su ih povezivali buka, slina i znoj, kad se skakalo na pozornicu i bacalo s nje, kad između nije bilo ograde i zaštitara koji bi ih razdvajali. Tada bi u petak navečer obukao takvu odjeću da je možeš, kad stvarno postane divlje, baciti u smeće.Ta daleka vremena, kad se moglo odbaciti mnogo toga, ali se još uvijek činilo da moraš biti prisutan, da ne smiješ odbaciti to da budeš prisutan. Da moraš biti tu sada, da ne smiješ zakasniti ni na što, inače ćeš zakasniti na sve.
Ispod kore
Pjesnik je s pozornice govorio kako vrane u mraku hropću, kako će pobiti sve ptice, čak i one ispod kore lubanje[2]. Pjesmu je znao napamet, znali su je mnogi u publici i pozorno je slušali, tada se masovno čitala lijepa književnost, teško je objasniti zašto; politolozi kažu zato što nismo imali državu, ekonomisti zato što nije bilo tržišta ili barem ničega na njemu, gospodarstvenici zato što nije bilo moguće gospodariti po svojoj volji, svećenstvo zato što je trebalo vjerovati kriomice – svatko ima svoje razloge zašto se tada čitalo i još više razloga zašto se danas više ne čita.
Tada se poezija čitala i osjećala, ali do toga dana pjesma je bila daleka metafora, a sada je zvučala tako istinito. Govorilo se da vojska po kasarnama spava u bojnoj opremi, samo čeka naredbu i izaći će na ulice. Govorilo se da postoje popisi s imenima onih po koje treba doći. A uvijek treba doći po one čiji bi primjer povukao u otpor. Po one koji mogu nagovoriti mase i koje masa sluša. Pa čuli ste za Kristalnu noć, govorilo se, potiho, jer nisi nikada znao čuje li i onaj koji bi ispričao dalje, pogrešnim ušima. I čuli ste za armensku Crvenu nedjelju, prema dugim popisima u jednoj su noći iz kreveta izvukli na stotine najutjecajnijih i poslali ih u logore, da zaustave njihov nacionalni pokret. I kod nas postoje takvi popisi, sigurno postoje, ne može biti drukčije, nikad nije bilo drukčije. Strahujete li da ste na njemu i da će vas probuditi usred noći, kad dođe ta noć? Ili strahujete da vas nema na popisu i da vas se država onda očito ne boji?
Strah, međusobne izmjene straha, to je snažno vezivo. Oni na vlasti boje se da više neće biti na vlasti i da će ih narod samljeti. Oni ispod boje se da će ih samljeti vlast. Strah nije umišljen, on ih melje, polako, dan po dan. Oprezno, da ne dođe do stranih promatrača, u strane novine, da diplomati ne protestiraju, da ne presahnu financijski izvori, inozemstvo se stalno nekako miješa u unutarnje poslove. Oprezno, za sada. Ali to ne može trajati; kad padnu, mnogi više neće ustati.
Sa svakom riječju s pozornice strah se sve više osipao, a odlučnost rasla. Trg je bio pun. Nepoznati ljudi kimali su jedni drugima: na pravom smo putu. Na svome putu. Konačno.
Nije se gurao u prve redove, kako je činio na punk koncertima u menzi studentskog naselja. Stajao je straga i gledao. Tada nije bilo toliko važno vidjeti što rade oni na pozornici, važnije je bilo uhvatiti bȉlo svih tih ljudi koji su ispunili Trg oslobođenja.
“Ovo je nekad bio Trg revolucije”, rekao je starac koji se kraj njega naslanjao na štap.
“Još prije bio je Kongresni trg. Možda još nekad ponovo bude”, napomenuo je vršnjak kraj njega.
“Kad bude kraj oslobođenja?”
Počeli su se ceriti, pogledali se i prekrili usta.
Stope
“Ej, pazi kamo staješ.”
Okrenuo se. Ljutito ga je gledala neka cura.
Zgodna.
Njezine plave semiš cipele bile su izgažene.
“Sori. Nisam gledao.”
“Naravno da nisi gledao. Tko gleda iza sebe? Nitko. Zašto i bi? Gleda se naprijed. Svejedno pazi. To su moje plave semiš cipele. Simbol moje individualnosti i vjere u osobnu slobodu.”
Uf. Velike riječi. Je li već vrijeme za tako velike riječi?
“Vjeruješ u osobnu slobodu?”
“Ni u šta drugo.”
Izaziva me? Provokatorica? Najvjerojatnije ih u toj masi ima puno koji su došli špijunirati tko što misli. Slušati tko što govori.
“I pomaže? Imaš je?”
“Da je imam, ne bih trebala vjerovati u nju, zar ne? Samo bih je živjela.”
“Uf. Studiraš filozofiju?”
“Ma daj. To je obična fraza. Za obične ljude. Sigurno mi ti možeš reći nešto bolje.”
Sigurno me izaziva.
“Rekao bih, ali ova će me buka nadglasati.”
“Ej, to je buka slobode.”
“Ako ti tako kažeš. Ali naporno je, ne?”
Djevojka se začuđeno zagledala u njega.
“Naporno? Mekušac. Sigurno si Darija Divjakija snimio na VHS i stalno ga slušaš? I naravno gledaš.”
“Kojeg Darija?”
Frknula je.
“Gdje si ti odrastao? Vidim da ti moram donijeti nekoliko kazeta.”
Zakoračila je unatrag i odmjerila ga pogledom.
“Ako ih uopće imaš gdje puštati. Inače ćeš morati doći k meni.”
Što se to događa? Okupacija u nekoliko kratkih poteza
[1] Stih iz pjesme Pankrta “Jest sem na liniji” (op. prev.)
[2] Pjesma Daneta Zajca, “Vse ptice” (“Sve ptice”) iz zbirke Požgana trava (Spaljena trava) 1958. (op. prev.)
