Otvaranje novog romana Jurice Pavičića nadzemaljski je lijepo. Krimić Žigice započinje iznad Atlantika gdje se nad Biskajskim zaljevom formira fronta toplog i vlažnog zraka. Početkom ožujka oceanski zrak kreće prema istoku, prolazi južnom Francuskom sjeverno od Pireneja, izlazi na Sredozemlje i pojavljuje se pred ligurskom obalom kao južni, kišoviti lebić. U dodiru s hladnim alpskim zrakom stvara se đenovska anticiklona koja preko Padske nizine i sjeverne Italije izbija nad Tršćanski i Kvarnerski zaljev. Tu se đenovska anticiklona susreće s ciklonalnom depresijom stacioniranom iznad Julijskih Alpa, Krasa i Panonske nizine. Istovremeno iz ruskih stepa sve do slovenskih i ličkih kotlina i Jadranskog mora spušta se polarna anticiklona, tjerajući lokalnu ciklonalnu depresiju jugoistočno niz obalu. Stražnja strana ciklone prema moru povlači hladni kontinentalni zrak, a sredinom marta nad Mosorom i Bikovom navlače se oblačne kape. Barometar počinje padati, nad morem se vrtloži vlažan i topli atlantski zrak kojeg je dovukla đenovska anticiklona, a sa sjevera i sjeverozapada puše suha i hladna tramuntana. Tada do mora stiže polarna anticiklona s ledenim ruskim zrakom. Dvije fronte se susreću, vjetar naglo mijenja smjer, tramuntana prestaje, počinje bura; jaka, orkanska bura.
Vatra i zemljište
Juricu Pavičića čitamo već tri i pol desetljeća, kroz nekoliko linija njegova autorstva: kao filmskog kritičara, filmologa i novinskog kolumnista, pisca i scenarista. U trideset i pet godina Pavičić je prošao zanimljiv razvojni put u kojem je nekoliko puta izmislio samog sebe. Oni koji su ga pratili kao filmskog kritičara i kolumnistu s Ovcama od gipsa otkrili su ga kao pisca. Oni koji su ga pratili kao pisca krimića i kratkih priča s Postjugoslavenskim filmom otkrili su ga kao izvanrednog filmologa. Neki su nakon trećeg ili četvrtog krimića pomislili da o Jurici Pavičiću znaju već sve; drugi su primjećivali da u onom što se čini već dobro poznatim događaju novi iskoraci, kakvi su bili Crvenkapica ili Crvena voda. Osobno, Jurici Pavičiću sam se vratio s romanom Mater Dolorosa, krimićem u kojem je mnogo toga bilo poznato, ali u kojem su iskoraci napravljeni u zadnjih desetljeće ili desetljeće i pol bili jasno vidljivi. No Žigice, krimić koji tako nestvarno lijepo započinje, nešto je sasvim drugo. S pričom o orkanskoj buri koja je rasplamsala požar u predgrađu Splita i zaprijetila samom gradu, Jurica Pavičić nije napravio novi iskorak, nego je preskočio vlastitu sjenu.
Požar koji je razbuktala bura razotkrio je slojeve stoljeća. Iza vatre na crnoj, u pepeo i dim pretvorenoj zemlji, pojavili su se stoljetni suhozidovi, zaboravljene mocere i kamene terase. „Najednom je sav trud djedova iskočio vidljiv pogledu, kao opomena neradničkom potomstvu.“ Podmetnuti požar razotkrio je i bližu prošlost, desetljeća socijalističke industrijalizacije i slobodnotržišne tranzicije. Vatra je krenula od zapuštenih baraka nekadašnjeg Jugocestara, građevinskog diva koji je gradio širom nesvrstanih zemalja, od Iraka do Sudana, od Gabona do Malezije. Jugocestar je bio „jugoslavenski imperij: jedino kolonijalno carstvo koje je ikada imala zemlja koju su samu uvijek i iznova kolonizirali.“ Sada je od Jugocestara ostala samo temeljna nekretnina: građevinsko zemljište koje žele vratiti bivši vlasnici, kojeg se žele dočepati novi građevinski investitori.
Juricu Pavičića čitamo već tri i pol desetljeća, kroz nekoliko linija njegova autorstva: kao filmskog kritičara, filmologa i novinskog kolumnista, pisca i scenarista. U trideset i pet godina Pavičić je prošao zanimljiv razvojni put u kojem je nekoliko puta izmislio samog sebe
Zločin bez zločinca
Jasno je, Pavičić je na svom terenu, svojim planinarskim stazama, svom gradu, u svojem društveno-povijesnom kontekstu. Svijet je to koji desetljećima iz novinskih kolumni pretvara u krimiće, iz romana u kolumne. Nakon stotinjak stranica čini nam se da smo u već dobro poznatom tekstu o kojem sve znamo. Nakon dvjesto stranica čekamo još samo da se taj tekst zaokruži i zapakira. Kao i kod Dolorose, vidljiva je vještina kojom se stvara tekst, inteligencija kojom se uobličuje. Kao dodana vrijednost u oko upadaju poetsko-meteorološki te meditativno-planinarski pasusi. A onda roman dobiva sasvim novu dimenziju. Ono što je bilo vješto i pametno postavljeno preobražava se u izvanredno umjetničko djelo.
Srce Žigica je „dobar čovik“ Mladen Božiković. Otac i djed, suprug i susjed, planinar i gljivar, socijalistički pregalac i brodograđevni inženjer; današnji tranzicijski umirovljenik. Mladen Božiković duša je sustava, svih sustava. Osim slabosti na sustav, mana i nedostataka vrijednih spomena Mladen Božiković nema, a one koje ima sustav zna iskoristiti. Pavičićeva odluka da već na početku drugog djela romana predstavi Mladena Božikovića kao potencijalnog potpaljivača katastrofalnog požara ključna je za Žigice. Umjesto detekcijske drame dobivamo dramu čovjeka koji po ničemu nije zločinac, osim po tome što je zločin počinio.
Kao dodana vrijednost u oko upadaju poetsko-meteorološki te meditativno-planinarski pasusi. A onda roman dobiva sasvim novu dimenziju. Ono što je bilo vješto i pametno postavljeno preobražava se u izvanredno umjetničko djelo
Tri čina
Kada policijska istraga stigne do Mladena Božikovića, drama počinje. Arhitektura romana postavljena je na tri kata, u tri čina. U knjizi od 280 stranica, Mladen Božiković u priču ulazi na 99. stranici, a krug se oko njega zatvara na 189. Struktura romana definirana kroz trećine precizna je gotovo u stranicu. A jednako je precizna rečenica koju u ključnom trenutku izgovara Mladenova supruga Mirela, provincijalna lady Macbeth. Kada djeca posumnjaju da je njihov otac upleten u požar u kojem je smrtno stradala jedna osoba, kada zapitaju otkuda novac na računu, majka će zaprijeti da paze što pričaju, jer o svecu govore. „Sve je napravio za vas… sve, i ono što mu je najmrže. A zašto? Zato što vi niste bili u stanju dovesti u red kurčeve račune.“ I tako Mladen Božiković od „dobrog čovika“, koji sve radi za svoju obitelj i svoju djecu, postaje „svetac“.
Žigice prevladavaju ograničenja žanra. Prevladavaju ograničenja funkcionalnog stila, provincijalizma i lokalizma, ovisnosti o fabuliranju. Žigice su sve to, ali s pozitivnim predznakom. Ograničenja žanra, lokalizma i fabule roman pretvara u svoju prednost. Ono što u izvanrednoj završnici nosi tekst upravo je fabuliranje, novi i novi krugovi priče koji se zatvaraju oko sudbina takozvanih običnih ljudi. Priča koja započinje prologom iz ciklonalnih visina polako se spušta u srce lokalizma, a završava epilogom koji zabija čavao fabule u živo meso romana. Netko je rekao, čini mi se za Crvenkapicu, da je veliki iskorak za Pavičića, ali mali za hrvatsku književnost. Pavičićeva Crvena voda u međuvremenu je postigla izvanredan uspjeh u Francuskoj. Žigice više nisu velik roman samo za hrvatsku književnost.
*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled, 2. dio“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
