Dugokosi bard u patikama
Da nema Boga, koga bih opsovao kad mi se šibica ugasi na vjetru? A šibice se gase…
Lucić
Predrag Lucić (1964.-2018.), pjesnik, satiričar, dramatičar, novinar, urednik i kazališni redatelj, u javnosti je nadaleko poznat ponajprije kao jedan od osnivača i urednika legendarnog satiričko-političkog tjednika Feral Tribune, koji je u gotovo dva desetljeća postojanja svojim smjelim kritičkim pristupom društvenoj zbilji, kao i urnebesnim humorom, dubinski promijenio naše poimanje prostora građanskih sloboda. Predraga stoga kao vrsnog novinara i satiričara ne treba nikome posebno predstavljati, ali kad je riječ o Luciću kao ozbiljnom pjesniku, bez obzira na odličan prijem njegovih dviju zbirki, Ljubavnici iz Verone (2007.) i Mjesec iznad Splita (2012.), možda će tek nakon ovih dvaju svezaka Južnog dvorišta valjati započeti primjeren razgovor. Jer pred sobom ipak imamo testamentarno izdanje kojim se književnoj publici prvi put na uvid podastire manje-više cjelokupni Predragov pjesnički opus, uključujući i onaj najraniji koji je stjecajem okolnosti godinama ležao rasut u njegovim bilježnicama i poetskim dnevnicima, koje je uz veća ili manja odstupanja vodio tijekom cijelog svog, nažalost, nedovoljno dugog života.
Iako je odmalena bio zvijezda splitskih osnovnoškolskih književnih sekcija, Predrag je poeziju počeo konzistentnije pisati u osvit 80-ih prošloga stoljeća, još u tinejdžerskoj dobi, uglavnom pod utjecajem francuskih simbolista, Baudelairea, Rimbauda i Verlainea, kao i domaćih klasika – sve od realista S. S. Kranjčevića i modernista poput J. Polića Kamova i Tina Ujevića pa dijelom i do “krugovaša” poput Slavka Mihalića, Antuna Šoljana, Ivana Slamniga te naposljetku u svakom pogledu fenomenalnog Danijela Dragojevića, koji još odolijeva klasifikacijama. No, prijelomni trenutak u Lucićevoj pjesničkoj evoluciji svakako je otkriće američkih bitnika, književnika poput Jacka Kerouaca, Allena Ginsberga, Garyja Snydera, Gregoryja Corsoa ili Michaela McClurea, koji su tada počinjali biti dostupni i kod nas, prvenstveno zahvaljujući prijevodima našeg neumornog prijatelja Voje Šindolića. I, naravno, na Predraga je vrlo snažan dojam ostavio bard s dna kace američkog egzistencijalizma, nenadmašni književni udarnik Charles Bukowski.
Treba dodati i da je Lucićev estetički i intelektualni panteon bio oduvijek dovoljno širok i eruditski nastrojen, tako da je bez problema udomljivao i brojne klasične književne figure, sve od majstora drame poput Sofokla, Shakespearea, Strindberga, Becketta i Brechta do proznih klasika poput Cervantesa, Joycea, Hamsuna, Borgesa, Sábata, Bellowa, Orwella, Carvera, Krleže, Kovača, Kiša… Ali pored spomenutih književnih uzora, mladom su Luciću bili važni i rock-kantautori kao što su Dylan, Cohen, Young, Waits, Newman, Springsteen, oba Morrisona i Cave, ne možda toliko stilski koliko u zauzimanju nepokolebljivo individualističkog, ako već ne i pobunjeničkog, stava kad su društvo i svijet u pitanju. Ne treba zanemariti ni činjenicu da je Predrag u mladosti imao ambiciju biti tekstopisac i frontmen rock-benda, što se, nažalost, nikada nije obistinilo. (…)
Predrag je tako već u svojim “nježnim godinama” upravo poezijom reagirao na svijet oko sebe, bilo da je riječ o društveno-političkom okruženju ili osobnom intimnom životu, ispisujući nerijetko impozantne stihove prepune nestvarno uspjelih pjesničkih slika, ali i bravuroznih retoričkih figura do kakvih prosječni pisci najčešće stižu tek nakon godinâ mukotrpnog rada. On je, eto, već u ranoj adolescenciji suvereno vladao mnogim pjesničkim formama, od brzopoteznih haikua do zahtjevnijih “balada” skoro pa epskog ugođaja. I jest, znao je u vremenu sveopćeg postmodernog likvidnog cinizma, što bi rekao filozof Zygmunt Bauman, napisati izvanserijsku ljubavnu (pa i ljubawnu!) pjesmu, što – zna svatko tko je barem jednom pokušao – nije nimalo lako.
Svojevrsni hijatus u Predragovu pjesničkom radu nastupa početkom rata, ranih 90-ih i traje do dvijetisućitih, ali nikako nije riječ o “izgubljenom vremenu”, jer kad su topovi progovorili, Lucićeva muza nije nipošto zamukla, dapače, samo je promijenila ruho navukavši na sebe maskirnu odoru stiha u kojoj se nastavila ukazivati uredno svakoga tjedna u vidu urnebesnih persiflažnih satiričkih dionica na stranicama nikad prežaljenog Ferala. Svojim ubojitim ali uvijek nasmijanim perom Predrag je tako godinama šarmirao i šamarao, drugim riječima humanizirao sâmo lice društvenog Zla, prokazujući kao malo tko prije njega brojne devijacije našeg manje-više trajno dezorijentiranog tranzicijskog društva. Međutim, kad je riječ o poeziji, on je isto tako dobro znao da lirika nije tek “lijepo pisanje”, već estetika individualne slobode, mukotrpni razvoj osobnog stila, ali ujedno i najrafiniraniji mogući rad u jeziku, koji mobilizira sve njegove reprezentacijske te one nedokučive, transcendentne, gotovo mistične resurse.
Dakle, prije Predraga Lucića, velikog novinarskog i satiričkog pera, postojao je i onaj Drugi odnosno prvi Predrag, mladi i nabrijani “Duje”, neustrašivi dugokosi ulični bard u patikama, rapsod dešperatnog i oporog mediteranskog beata, oboružan podjednako usijanim Rimbaudovim prevratničkim žezlom koliko i izvornim bitničkim osjećajem za melankoliju svakodnevlja i bluz “običnog” čovjeka s Ceste. (…)
Njegov gotovo urođeni anarhistički impuls, izbrušen dodatno na Bakunjinu i Guérinu, kao i na Camusovu Pobunjenom čovjeku, veličao je iznad svega etos pobune kao sastavni ako ne i ključni aspekt svojeglavog poetskog pogleda na svijet. Jer Predrag je bio jako sumnjičav prema svakoj institucionalizaciji Čovjeka, računajući s pravom da se u toj računici u konačnom zbiru uvijek nešto gubi, a to nešto je ništa manje nego čovjekovo dostojanstvo, njegovo pravo na autentičnost u konformiranom svijetu sumnjivo ustrojenih autoriteta. (…)
No, poezija je Predragu također bila, bez obzira na povremene možda i (ne)izbježne “beštimje”, vjerojatno i više od svega drugoga, svojevrsna emanacija gospodstva duha, jer negdje u dubini njegova bića počivala je nepoljuljana vjera u neprikosnoveno dostojanstvo riječi, što je možda i jedan od razloga da mu je (Ana Marija) lirika dolazila tako lako, gotovo “na tacni uz kriglu piva”, dok smo se mi drugi “dan za danom mučili za pisaćim stolom”, da parafraziram Nicka Cavea iz njegova posmrtnog slova velikom Shaneu MacGowanu iz Poguesa.
Zanimljivo je da Predragova rana, pa i kasnija poetika, nije nimalo robovala trendovima i brendovima koji su vladali u hrvatskoj poeziji 70-ih i 80-ih, jer u njega nema semantkonkretističkih cerebralnih preslagivanja, nema sklonosti postavangardnom jezičnom eksperimentiranju kao kod skupina okupljenih oko važnih časopisa kao što su Pitanja ili Off, nema ništa od kvorumaških intermedijalnih i intertekstualnih prisvajanja, kao ni utjecanja Maroevićevoj ili Mrkonjićevoj “sonetnoj struci” (iako je bio jedan od najboljih versifikatora koje smo ikada imali!), a nema ni nekoć prominentnih u stihu reflektiranih “filozofskih” dilema o centriranju lirskog subjekta. Ukratko, poezija za Predraga nije bila poststrukturalistička “tekstualna praksa”, već prije neoromantičarski “govor srca”, ali ne na krajnje sentimentalistički način kao što je to, primjerice, slučaj kod Pabla Nerude ili Vicentea Aleixandrea, nego radije unutar čvrstog egzistencijalizmom infuziranog “američkog” poetičkog rastera koji seže od Bukowskog do Kerouaca, pri čemu ne treba zaboraviti ni Morrisonove šamanske jezične vizualizacije, a sve to uz razumnu dozu mediteranskog senzualizma i “bipolarne” melankolije na tragu jednog F. G. Lorce ili Luisa Cernude. Uopće, umjetnost sama po sebi za Predraga nije bila – da se slikovito izrazim – ukrasni broš na dolčeviti društvenih antagonizama, nije bila plesna točka na Piru malograđana, nego kreativna refleksija autentično proživljenog života. “Ako je vaš život lijepo gorio, poezija je tek pepeo”, kazao je Leonard Cohen – isti onaj pepeo od kojega je naš mladi bard u patikama – opsjednut silnom željom da svijetu što prije saspe u lice sve što ga pripada – toliko zazirao da ga je jednom čak okrstio “izdajom vatre”.
(Damir Šodan, u Splitu, prosinca 2023.)
Bog me u šumu okrenuo[1]
Kažu: “Bog je na nebu i naš je pastir!” –
Lijepo od njega ali ovcom se ne ćutim.
Još vele: “Vjera u Boga ti svijetli kroz tmine!” –
Može bit, samo i bez nje u noć se zaputim.
Predlažu: “Plaćaj mise i liži oltare –
Duša će ti kad umreš živjet’ u miru!” –
Kad otegnem proždrijet’ će me saprofiti,
A dušu… nju ostavit’ ću na papiru.
(1979.)
Balada o mojim Vlajima
mome ćaći
Moji se Vlaji s torbacima slijevaju
Niz kamen Klis još prije svanuća
Obrazi im lozom rujna sijevaju
Gajevima nadahnuta su pluća
Pored prljave table u grad ulaze
Bježeć u stranu pred svakim auspuhom
Surov asfalt s obje noge gaze
Dok na blatnim njivama su duhom
S proplanka u jednoiposobne stanove
Iz idile beskraja pred televizor
Nostalgija ponekad zazove
I posjedne ih za retrovizor
Nove godine čekaju i mirovine
Uz bljutavo vino i razvodnjeno mlijeko
Svakog dana na predzadnjim stranama novine
Uokvire crnim da otišo je još netko
Lakirani sanduci puni Vlaja mojih gmižu
Uz kosine Klisa u stopregu
Iz drugog pravca neki novi Vlaji stižu
Na intenzivnu ali uzaludnu njegu
Na moje Vlaje rodno grumenje bacaju
Tamo na dragoj osojnoj strani
Podno brda strasno čobani ojkaju
I oni će se jednom vratit spakovani
(1980.)
Dođe mi da pitam
Dođe mi da pitam one sveznadare
Što načelom strogim svaki drhtaj brišu
Izrugujuć’ pritom vječite sanjare:
Vidjeste li dugu ne ćutjevši kišu?
Mišljaste li ikad, drugovi iz jave,
Na druge – osim na ženine – obline?
Znate li što bedra kamenita prave
Kada rijeka sa njih grubo ruho skine?
Ikad, jeste l’ ikad vode napili se
A da pritom niste odvrnuli česmu?
I da l’ itko ikad s vama zaputi se
Na Krkine sapi da napiše pjesmu?
Htjedoste li ikad da vas brzac nosi?
Ne, sačuvaj-bože – a ja evo hoću!
Znate li za vjetar u zvjezdanoj kosi
Što mi bušna jedra napuhuje noću?
Ni za šta ne znate, prepametni moji,
Pa čak ni za glupost što me od vas čeka…
No mecenstvo nek’ vam za me se ne boji –
Sve je moje sa mnom otpeljala rijeka.
(1981.)
Rajčice za Ždanova
Konačno sam napisao
Dragi druže Ždanov
Klasno svjesnu
Povijesnu pjesmu
O tekovinama
I prolivenoj krvi
Boje naše zastave
Nad Vltavom u proljeće
Uvjerit ćete se i sami
Dragi druže
Koliko je moja pjesma
Krvava
I kako dobro gasi žeđ
Poslije vatrenih govora
I koliko
Našeg boljeg sutra
Ima unutra
Jer
Moja je pjesma
Sazdana od svijetlih ideala
Moja je pjesma
Svijetla i idealna –
Zataknite je za rever
Svijetlit će k’o značka
Dignite je k’o transparent
Bit će ideal
Boljševičkih masa
Vijorit će nad radnim narodom
U obljetničkoj procesiji
Moja je pjesma
Petoljetka
I ukrajinsko žito
Moja je pjesma
Nov grad pored pruge
Moja je pjesma
Vozni red slobode
Moja je pjesma
Komsomolska
Druže
Pod mojom će pjesmom
Gad Zapad da stenje
Moja je pjesma
Sibirskog bora ražanj
Na kom se vrti
Praznično pečenje
I na koncu
Dragi druže
Nešto bih Vas molio
Na zimu ću
Na kadrovski
U Crvenu Armiju
Pa bih htio
Kad bi moglo
U varšavsku kasarnu
Jer
Želio bih tenkom gazit
Poljsko
Raznobojno cvijeće
Skršteno na Trgu Pobjede
Sestra Morfina[2]
Ležin u svojoj špitalskoj posteji
Reci mi, sestro Morfina, kad ćeš opet doć?
Čini mi se da neću još dugo izdurat
Ol’ ne vidiš kaki san?
Sirena špitalskog tonobila još uvik mi rebati u ušima
Reci mi, sestro Morfina, koliko vrimena ležin ovod?
Kog vraga ovod činin?
Zašto dotur nima čunku
Ajme, ne mogu se ni opružit po tleju
Ol’ ne vidiš, sestro Morfina, probajen se smirit.
Stvari se čine onakim kake nisu
Molin te, sestro Morfina, pritvori moju moru u sne
Ol’ ne vidiš da rekambijen?
Ovi bod mi je, Gospe mi, zadnji.
Slaki neput Kokain spuštije ladnu ruku na moju ćivericu
Dojdi, sestro Morfina, pripremi moju posteju
Ti znaš, ka ča i ja znan
Da ću ujutro otprdeknit.
A onda moš sist kraj mene
I gledat sve te bile lancune
Kako se gingolaju.
(1983.)
U džemperu boje lijepog siromaštva
U džemperu boje lijepog siromaštva
Ponekad vam banem noću
Tko je ovaj
I što hoće
Naprasno ste probuđeni
On sigurno nije došao
Da vas pita za zdravlje
On ima cigaretu u zubima
I to zapaljenu
On sigurno nije ni murijak
Murijaci ne dolaze sami
Odveć je glasan za lopova
Odveć tih za neku najnoviju vlast
Još ne shvaćate
U čemu je frka
Čemu taj nenadani posjet
I treba vam kafa
A njemu što treba
Tek netko za dobro jutro
(Beogradsko prizemlje, 21. marta 1985.)
Izgovarati tečno
Kiša na samotnom prozoru
Sperma u tjelu pomame
Voda što kaplje u sudoper
Život je tekuće pitanje
Lokva u duginim bojama
Nafta za trovačko kretanje
More je trpeza galeba
A život tekuće pitanje
Loza na šanku kraj obale
Suza u očima djevojke
Krv ključa u mojim žilama
Život je tekuće pitanje
Još jedna loza još jedan šank
Mokraćni pjev keramike
Žuč u ljudskim riječima
Život je tekuće pitanje
I opet loza i opet šank
Rijeke ljudi na ulici osame
Tinta što slijeva se u stih
Život je tekuće pitanje
(Beograd, četvrtak, 18. februara 1988.)
Sazlija
Ja ću piti suze kao rakiju
Kad na vodi Bosni jednom
Sve se tikve razbiju
I kad zeman dođe
Da se sva zla lica umiju
Pa kad čete suza krenu
Ordenje da zaliju
Na tu smotru na taj dernek
Ne zovite sazliju
Kad izlomi novi vezir
Kamen palih ćuprija
Da ozida svoje dvore
U znak vječnog sjećanja
Kad naruči sebi pjesmu
Od krvavih snjegova
Neka mu je šejtan svira
Jer će šutjet sazlija
I šutnjom će pjevat pjesmu
Zapaljenih mahala
I parkova gdje turbeta
Opet su olistala
Saz je slomljen na kojem se
Pusta pjesma skladala
Dok je zemlja poharana
Opet šaptom padala
Pa kad vino ago piješ
Kad rasteš u rakiji
Kada širiš svoju sjenu
Po prokletoj avliji
Kad sam sebi veći budeš
Već minaret džamiji
Kad proglasiš sebe Bosnom
Ne nadaj se sazliji
I ne pitaj što je saz prelomio
I pjesmama popalio riječi
I ne pitaj šejtan ili dragi bog
Tko je govnar veći
(Split, 27. lipnja 1993.)
Posljednje slovo
Grob je otvoren kišobran
Po kojem dobuju suze
Ana Marija Lirika lovor zalijeva
Olistava mrtve ratnike
Braća padaju pokošena
S obodâ njenih crnih šeširâ
Kad staru budnicu
Odmjenjuje nova tužaljka
Padaš mrtav
Padaš pijan
I ti si joj brat
Padaš hrabro
Sestru grliš
Ona te sa sebe otresa
Ana Marija Lirika rida zvonko
Punim ustima
O tvojoj pokojnoj
Zanijemjeloj misli
Korijenje lovor već mota
U ništavnost slave
Kao u ambis marširaš
Združenim silama
Svojeg jebenog života
Pa ti se čita
Tek slovo
Krajnje
Posljednje
Kad na tvojem dlanu
Više ne piše ništa
I herojska te plijesan
Sveg oblijeva ko znoj
I balzamira te pomast
Počast idiota
Ponad otvorene rake
Čizmom govornik
Staje kraj tvoga
Jebenog života
Ana Marija Lirika lovor zalijeva
Tvoj grob se zatvara kao kišobran
A niotkud sunca
(Split, 2. kolovoza 1993.)
Blues za neke bivše noći
More valja
Lučka svjetla
Za sve one
Koji novoj zori plove
A za nas
Ja želim da potraje mrak
Ne govori
Znam da nisi
Pokajnica
Znam da ovo nije ljubav nova
Drhtaj tek
Za neke bivše noći blues
Riječi lažu
Suze lažu
Dopusti muk
Istinu tijela govore
Htio bih
Da jutro nikad ne svane
Neka tvoj novi dragi policajce zove
I moja nova žena oglasom nek traži
Tišina ove noći
Odgovor je svemu
Ljubim te
Ne dam da s jutrom nestaneš
Kada grad pali svoju prvu cigaretu
Ja svoju prvu kutiju gasim
Isprana lica samoupravljača
Putuju na mrzovoljni rad
Poljubi me
Ne daj da uđem u taj bus
[1] Sve datacije kao i uvodni citati uz pojedine odjeljke preuzeti su točno onako kako su navedeni u Predragovim bilježnicama i dnevnicima. (op. ur.)
[2] “Spalatinski” prepjev Sister Morphine (Jagger-Richards) Rolling Stonesa s albuma Sticky Fingers, Rolling Stones Records, 1971.
