Jednu od zbirki eseja posvećenu vlastitom pisanju i literarnim izborima Jon Fosse naziva Anđeo je prošetao pozornicom, naglašavajući koliko je u svemu što radi važna tišina, ali ne kao prestanak govorenja, nego kao osluškivanje ljudske nutrine. Diskurzivnost tišine, opravdano navodi Fosse, mnogo je bliža slikama i zvukovima, negoli klasičnoj jezičnoj hijerarhiji i buci rečenica. Umjetnost, tvrdi pisac, nastoji zagrabiti u taj ocean neizgovorivog, prilično nezainteresirano prelazeći preko jezika kao deklarativnog sporazumijevanja. Golemi opus ovog autora (četrdeset i tri romana, dvanaest zbirki poezije, tri zbirke eseja i preko trideset drama) dosljedno svjedoči da se događaj teksta u Fosseovim rukopisima zbilja i odvija kroz metodologiju sondiranja i osluškivanja, pomnog bilježenja jedva zamjetnih titraja unutarnjih emocionalnih naboja, a ne u deklarativnom prostoru izricanja.
Jahači Apokalipse
Ima tu i puno lukačevskog misticizma, inzistiranja na negativnoj teologiji književnosti u bezbožnim vremenima, kao i esejističke tvrdnje da „smrt nije misterij koji treba razotkriti, nego inherentno stanje romana“. Ali kad se malo odmaknemo od teze da je Fosse vjerski pisac (što za sebe opetovano tvrdi), vidimo da se poetika Drugog imena vrlo zahvalno nadaje usporedbi s danas već klasičnim Beckettovim romanima (posebno trilogijom Molloy, Malone umire i Neimenovljivi), Thomasom Bernhardom i Lászlóm Krasznahorkaijem (egzemplarno Sotonskim tangom), odnosno da pripada europskoj tradiciji propitivanja nasilja i suicidalne usamljenosti muških protagonista „unutarnjeg i vanjskog raspada“. I Fosseov najslavniji učenik (u doslovnom smislu sljedbeničkog pohađanja učiteljeve radionice pisanja), Karl Ove Knausgaard, svoj je roman Moja borba za njemačko tržište knjiga preimenovao u Umiranje. I to zato što se njemačkim izdavačima nije dopala Knausgaardova paralela s Hitlerovim autobiografskim manifestom pa je pisac u kontekstu njemačkog antifašizma promptno pristao promijeniti originalni norveški naslov i ponuditi najbliži sinonim, pri čemu je i u brojnim intervjuima i u vlastitoj knjizi eseja (koja se otvara tezom „Pišem zato što imam rok trajanja“) inzistirao da je jedini i glavni događaj literature ponovno, pogađate, smrt. Kako veli Giorgio Agamben u svojoj knjizi Jezik i smrt: prostor negativiteta (1982.), postoji ogromna filozofska i literarna tradicija koja smatra da je zajednica uvijek zasnovana na žrtvovalačkom nasilju koje onda mora biti reflektirano upravo kroz mitologem o „misteriju smrti“, koji je u istoj mjeri „neizgovoriv“, neimenovljiv, koliko i konstitutivan za naše iskustvo umjetnosti, baš kao i ljudskosti.
Kad se malo odmaknemo od teze da je Fosse vjerski pisac (što za sebe opetovano tvrdi), vidimo da se poetika Drugog imena vrlo zahvalno nadaje usporedbi s danas već klasičnim Beckettovim romanima, Thomasom Bernhardom i Lászlóm Krasznahorkaijem, odnosno da pripada europskoj tradiciji propitivanja nasilja i suicidalne usamljenosti muških protagonista „unutarnjeg i vanjskog raspada“
Mnogi protagonistovi dvojnici
I Fosseov roman Drugo ime otvara pogled na protagonista, slikara, koji je vrlo vjerojatno toliko usamljen – i toliko blizu fizičke smrti – da u velikom teatru svog psihotičnog uma izmišlja ljude koji su mu potrebni. Mrtvu suprugu, svog slikarskog dvojnika teškog alkoholičara, najboljeg prijatelja jednostavnog ribara, neku neodređenu ženu koja je možda prijateljeva sestra, a možda alkoholičareva nekadašnja ljubavnica. Ako na početku teksta još i mislimo da svjedočimo liku marljivog seoskog slikara Aslea koji se brine oko moguće alkoholne propasti svog vrlo bliskog i k tome bizarno istoimenog gradskog kompanjona Aslea, znajući koliko je „bratu po kistu“ teško vrijeme Adventa i diskutirajući o čitavoj situaciji s ribarom Asleikom te sanjareći o nekadašnjoj supruzi Ales (uvijek su to ista slova: A-L-S), vremenom shvaćamo da nije baš jasno tko tu koga pripovijeda ni je li trijezni Asle osoba koji odvodi pijanog Aslea u bolnicu ili je pripovjedač baš onaj Asle koji upravo umire u bolnici od delirium tremensa (akutnog kolapsa životnih funkcija praćenog psihotičnim halucinacijama). Nema razrješenja ovih dilema. Često se u tekstu potvrđuje da su u pitanju razne vrste privida i priviđenja, ali nemoguće je utvrditi što su sjećanja, a što izmišljotine. Nakon nekog vremena fakticitet prestane biti važan, jer je fikcija ionako jedino što je liku preostalo. To su njegove unutarnje slike, njegova jedina uporišta. Osim toga, višestruki fokalizator omeđen slovima A-S-L trpi od potpune vremenske i prostorne dezorijentacije, možda i demencije, plutajući na rubu života i smrti te nikada ne stižući do točke u kojoj čitatelji sa sigurnošću mogu reći što je fikcija, a što iskustvo. Stilski, sav je kunst upravo u tome da granica stvarnog i nestvarnog bude narušena i prohodna u svim smjerovima. Nema „potrage za izgubljenim vremenom“ jer nema mogućnosti stabilnog sjećanja. Vrlo je moguće da jedan apsolutni usamljenik razgovara sa svojim sablastima. I da mu one nisu od naročito velike pomoći. Jer zapravo razgovara jedino sa samim sobom.
Jedna rečenica
Roman je pisan kao jedna jedina, kontinuirana, sveobuhvatna rečenica. Samim time stil vuče prema oralnoj tradiciji, stalnim ritmiziranim ponavljanjima pojedinih sekvenci, usporavanjima, cirkularnim objašnjavanjima, malim varijacijama jednog te istog fokusa. S obzirom da zvuči kao dugački usmeni monolog o vrlo teškom psihičkom i emocionalnom stanju, čitatelj je odmah duboko uvučen u tekst, dapače tekst je nadasve zavodljiv, prekrcan ambivalencijama značenja i gotovo molitvenom inkantacijom na temu protagonistova propadanja i unatoč tome savršenog božanskog upravljanja svijetom. Jer ono što čovjeku poklanja slobodnu volju, tvrdi Fosseov Asle, isto je kao i ono što čovjeku poklanja i mogućnost ljubavi. Božanski poredak pazi da nas fundira slobodna volja, samim time i kapacitet za vlastite izbore. Nema zlog demijurga, postoji samo naša nespremnost na punoću slobode kojom nas uvijek iznova opskrbljuje velikodušni Bog. Dapače, Asle nije tek jedan od onih „koji vjeruju“, koji si utvaraju da Bog postoji. Ne, on u romanu zna da je Bog tu i da je sve Bog, sve je jedna velika božanska rečenica.
Što se slikarstva u tekstu tiče, tema slike koju Asle dovršava i najviše raspravlja je Andrijin križ, naslovljen prema Isusovu prvom učeniku, „ribaru ljudskih duša“. Tu su i mnoga vrlo poetična razmišljanja o tome da sva ljudska bića na osobit način svijetle i da je potrebno naslikati tu svjetlost koja uvijek izbija iz ljudskih tijela. Drugo ime je na neki način i naličje Kafkina Procesa, točnije to je metafizički proces nalaženja smisla, kojim se (za razliku od Kafkina sudskog procesa) dokazuje da ništa nije slučajno ni uzaludno, čak i onda kad se tijekom čitava trajanja romana nalazimo u prostoru kolapsa protagonistove svijesti. Čak je i psihoza božanstvena. Na nekom nivou, moramo se složiti.
Ali je li to baš čitava istina?
Stilski, sav je kunst upravo u tome da granica stvarnog i nestvarnog bude narušena i prohodna u svim smjerovima. Nema „potrage za izgubljenim vremenom“ jer nema mogućnosti stabilnog sjećanja
Problem usamljenosti kao apoteoze
Apoteoza ili pretvaranje u boga već je dugo literarna tema. Neki je likovi imaju na dlanu (Odisej samim time što je pod neposrednom zaštitom boginje Atene) i odbijaju je, a neki je – kao Dante – nastoje zaslužiti čitavim svojim spiritualno-literarnim putovanjem. Fosse bira pristup koji je „uvijek/već“ u božanskom, unutra, u središtu vizije (slikarske i religiozne), jedino je pitanje hoće li u taj krug uspjeti pustiti još nekoga.
Ali pitam se zašto je Fosse zapravo blizak jedino s Bogom?
Zašto nikada u romanu ne saznajemo što je bila prepreka da bude blizak i s ljudskim bićima? Zašto u svim Fosseovim dramama koje sam čitala – od Netko će doći (1996.) do U mračnoj šumi (2023.) – ljudski odnosi pate od posvemašnje derealizacije i izmišljenosti, kao da jedni o drugima zapravo ništa ne možemo znati, niti se možemo upoznati? Na taj način usamljenost postaje ne samo posvećena, nego iz nje nema nikakvog izlaza, osim prema smrti. To je literarni prostor temeljito ispražnjen od težine i moći ljudske bliskosti. Toliko je asketski i sterilan u svom zazivanju božanske sveprisutnosti da gubi ljudskost. Još gore: čini se da živi bog zamjenjuje umrle ljude, ljude koji su jednostavno prekriženi kao nedovoljno fascinantni, odnosno ljude koji su dosadni, ružni, prljavi i zli, zbog čega na njihovo mjesto mora stupiti nešto „savršenije“. Strašna je ta potraga za idealom sterilnim od prljavštine i pogreške. Okrutna je. I tipična za mnoge muške pisce kojima se svijet bazično toliko gadi da ga moraju trampiti za negativnu teologiju, neku vrstu križarsko-literarnog, nihilističkog viteštva 20. i 21. stoljeća. Njima je već i sama pomisao na užitak kao pokretač spoznaje uvredljiva. Patnja, autoviktimizacija, zaljubljenost u apsolut smrti, to su njihovi sveti gralovi. Za to se dobivaju i Nobelove nagrade. Što više „blistave tame“, to veći ugled. Baš kao i u srednjovjekovlju.
Inače ima pisaca i koji su tu čitavu logiku apoteoze burleskno ismijali. Primjerice, Cervantes. Ili Tolstoj, u čijem Ratu i miru „utopljenost“ Pierrea Bezuhova u masonskoj religioznosti ispada tragikomična, kao ples pod krabuljom tajnog izabraništva i njegove groteskne koristoljubivosti. Ali zato je Pierreova odanost stvarnom prijatelju, knezu Andreju, isto onoliko konfliktna i opterećujuća, koliko i nježna i dugotrajna i po intenzitetu brige i uvažavanja na svoj način sveta. Pierre, naime, vjeruje u ljude.
Apoteoza ili pretvaranje u boga već je dugo literarna tema. Neki je likovi imaju na dlanu i odbijaju je, a neki je – kao Dante – nastoje zaslužiti čitavim svojim spiritualno-literarnim putovanjem. Fosse bira pristup koji je „uvijek/već“ u božanskom, unutra, u središtu vizije (slikarske i religiozne), jedino je pitanje hoće li u taj krug uspjeti pustiti još nekoga. Ali pitam se zašto je Fosse zapravo blizak jedino s Bogom?
Sitnica pod nazivom etika
Čitajući Fosseove (mahom muške) kritičare, čini mi se da svi uživaju u suhom, deliričnom molitveniku koji im je poklonjen. Pljušte usporedbe s Božanstvenom komedijom, s novom metafizičkom romanistikom, beketijanstvom bez Beckettove crne rupe, novim Evanđeljem po umjetniku. Moj je dojam drugačiji. Drugo ime ima jako malo osjećaja, a svi su oni vezani za neku vrstu straha, žalovanja ili gubitka. Zbog toga se etička matrica romana toliko fanatično okreće prema „nadoknadi“ u vidu religiozne bilance. Ako u Asleovu životu nije bilo ljubavi, nije bilo prijateljstva, nije bilo čak ni pravog interesa za bilo koga osim vlastita dvojničkog lika u ogledalu, ono što takav lik vidi nije božansko svjetlo, nego svjetlucanje vlastite rane. Mnogi su umjetnici njome fascinirani. Trauma je kao Narcisovo jezero: uvijek je tu, uvijek primamljuje. Kad odložimo roman, imamo osjećaj da smo je promatrali pod naročito rafiniranim osvjetljenjem i scenografijom. Fosse zapisuje:
ono što je u dnu očiju, u dnu čovjeka, to ne nestaje, u dnu čovjeka je Bog, ondje je kraljevstvo Božje, tako stoji zapisano, u dnu je čovjeka to što će, svojim prividnim nestankom,
postati jedno s onim što je nevidljivo u svemu
Ali zapravo ostajemo praznih ruku, budući da se to „dno“ nije otvorilo prema drugim ljudskim bićima, nego prema zamišljenom i k tome svevišnjem, svemoćnom sugovorniku. Nemoć je prelako dobila svemoć, trampa očaja za vjeru obavljena je bez imalo kolebanja. Sjena ovog romana stoga je toliko žestoka i toliko razarajuća usamljenost da joj čak ni sam pisac nije uspio pristupiti. To vrištanje iz teksta jednom kad ga pročitamo sigurno nikad nećemo zaboraviti. Ali stvarno mi se čini da je ono već postalo debelo maniristično, kao obavezna uniforma jednog dijela literarne scene. Ne mislim da joj dugujemo poklonstvo, kao što ne mislim ni da je Fosse pisac koji će u nama osloboditi onostrano. Prije ovisničku potrebu da se utopimo u nečem „dovoljno velikom“ da zaboravimo ili da prestane biti bitna naša sitna razvezanost od stvarnih ljudskih odnosa.
