Uhvatiti se u koštac s bilo kojim interdisciplinarnim poljem istovremeno je (možda) nezahvalno, (vjerojatno) nesigurno, ali i (neupitno) prijeko potrebno želimo li raščistiti u njemu nastalu terminološku zbrku, razjasniti nedoumice ili usuglasiti kriterije, a trenutno nijedno drugo ne zahtijeva pažnju, pedantnost i analitičku razlučivost kao polje dječje književnosti. Anda Bukvić Pažin i Marija Ott Franolić, iz čije je suradnje i zajedničkog autorskog pera proizašla knjiga Velika važnost malih priča: zašto i kako čitati djeci, uspješno čine upravo to: jasnim argumentima iz pozicije osviještenih strastvenih čitateljica nude aktualne odgovore i provjerene smjernice za uspješno poticanje čitanja od najranije dobi.
Budući da u našem podjednako akademskom kao i javnom diskursu još ne postoje knjige poput nadahnjujuće Why You Should Read Children’s Books, Even Though You Are So Old and Wise, uspješne spisateljice za djecu Katherine Rundell ili beskompromisne studije Don’t Tell the Grown-Ups: subversive power of children’s literature, poznate američke književnice i profesorice Alison Lurie, Velika važnost malih priča napokon premošćuje jaz akademskog govora o dječjoj književnosti i živućih čitateljskih praksi, ali, još važnije, usmjerava pozornost na činjenicu da naša književnost za djecu posjeduje čvrste teorijske temelje kao i (pret)postavke za ozbiljan pristup i interpretacije s kojima javnost treba upoznati. Ozbiljno u ovom smislu znači umjetničko, književnoestetsko i terminološki jasno.
I napokon, male priče iz naslova svakako nisu male. One su male, ali su velike, hoću reći, nisu više male, ali su dosta velike da ne budu male. I više od toga: one su ključne, neumoljivo prisutne u našoj svakodnevici, a i ljupko neizbježne, pa je vrijeme da napokon shvatimo koliko su velike.
Velika važnost malih priča napokon premošćuje jaz akademskog govora o dječjoj književnosti i živućih čitateljskih praksi
Dijalog – intervju – priča: književni razgovori ugodni
U otvaranju se knjige, svojevrsnom uvodu prije uvoda naslovljenom Predpriča, iščitavaju metodološki pristup, teorijsko-znanstvena utemeljenost te analitička usmjerenost autorica. Osim njihove želje i odluke da pažnja u knjizi bude posvećena malim pričama, dakle žanrovima s kojima se djeca susreću u svojoj najranijoj dobi i koji bi, puštajući čvrste korijene, trebali doprinijeti razvoju motivacije mladih čitatelja i čitateljica, Velika važnost malih priča zanimljiv je tonsko-stilski publicistički i popularnoznanstveni multižanr. Zapravo, ova je knjiga ponajprije i sama jedna važna (i velika) priča, sastavljena od suptilnog, i na prvi pogled neuočljivog, međusobnog dijaloga između autorica te njihovog razgovora s drugima o temama i problematikama kojima vrlo osviješteno u knjizi pristupaju. K tome, tonski registar uspješno spaja znanstvenost i subjektivnost za koju se autorice i same na početku zalažu.
S jedne strane, spomenuta je poliperspektivnost uvjetovana višestrukom motivacijom za pisanje knjige, o čemu saznajemo dalje u uvodu, a uključivanje tuđih glasova u obliku intervjua u poglavljima koja slijede, rezultira dobrodošlom polifonošću, doprinoseći širokokutnosti i obuhvatnosti pristupa, pogotovo uzmemo li u obzir razgranatost i višeslojnost ciljane publike te različitost ciljeva kojima bi ovakva knjiga trebala udovoljiti. Komunikativnost sa širokim krugom čitatelja i dijalogičnost pristupa s ipak vrlo čvrstom argumentacijom, glavne su prednosti njihova stila pisanja. Iako pišu, zapravo bi točnije bilo reći da autorice govore, jer se tijekom čitanja cijele knjige stječe dojam ugodnog razgovora s prisnim sugovornikom.
Prisebnost i sistematičnost vidljivi su u detektiranju problema koje autorice podrobnije razrađuju u poglavljima Zašto književnost? i Male priče a to su, između ostalog, status književnosti kao umjetničke i spoznajne prakse, odnos čitanja i empatije, problem cenzure, kontekst, uvjeti i prijetnje tržišta, važnost umjetničkog i likovnog odgoja mladih čitatelja. Značajno je da razmišljanje o odabranim žanrovima – slikovnici i stripu, proširuju prema otvorenijem, fleksibilnijem, a i točnijem terminu medija što, zapravo, oboje i jesu. Iako bi bilo korisno da se i stripovima posvetilo zasebno poglavlje, ipak je značajno da su dobili svojih pet minuta na književnoj pozornici. U velikom dijelu javnosti i obrazovanja stripovi su još uvijek etiketiran medij i njihova je demarginalizacija i rehabilitacija u okrilje lijepe i kvalitetne književnosti hitan i nužan korak. Osim toga, važno je govoriti o višestrukim mogućnostima i kvalitetama stripa pogotovo stoga što su za veliki postotak mladih čitatelja i čitateljica upravo stripovi ključan čimbenik održavanja ljubavi i užitka čitanja u kriznim godinama.
Također, ponovno isticanje danas često zanemarena digniteta bajkama „jer su nekorektne, pretjerano patrijarhalne ili čak štetne“, otvara perspektivu za novi pristup: „Čitanje i pričanje bajki djeci danas je svojevrsna subverzija, bunt protiv ideologije helikopter-roditeljstva, rizik u svijetu vatiranog ranog djetinjstva, kritičko čitanje ideja koje donosi sveprisutna kultura otpisivanja umjesto njihova neselektivnog prihvaćanja“. Ovaj citat potvrđuje i još nešto: bajke su, uostalom i dječja književnost općenito, golema tema koja zadire u mnoga područja našeg društvenog života – školstvo, roditeljstvo, pedagogiju, književnost, komunikaciju, odnos prema jeziku, odnos prema tekstu, odnos prema sebi i drugima.
Najvrjedniji pak doprinos i u teorijskoj snazi i u konkretnoj primjeni vidim u stavljanju slikovnice u fokus i središte rasprave kakvo i zaslužuje. Autorice su se pobrinule ne samo definirati slikovnicu, već definicijom obuhvatiti njezinu hibridnost, naglašavajući da je upravo hibridnost jedan od istovremeno najvećih, a nažalost i neiskorištenih, potencijala slikovnice i za djecu i za odrasle: „… odrasli od slikovnica mogu dobiti mnogo: od estetskog i vizualnog iskustva do lijepih priča koje oživljavaju davno zaboravljene prostore i atmosfere u kojima su ih čitali“. Slikovnice ne služe samo za čitanje, one su iskustvo kompleksnog oblika komunikacije i važna stepenica kojom čitanje možemo pretvoriti u potrebu. Ponajviše, kolektivno trebamo osvijestiti kriterije kvalitetnih slikovničkih sadržaja i djelovati tako da češće biramo umjetničke slikovnice od didaktičkih. Iako se u akademskom diskursu uvriježio naziv problemske slikovnice za didaktičke, one često nisu problemske u onome smislu u kojemu su umjetničke slikovnice problemske. Umjetnost je u svojoj suštini, ako je prava umjetnost, uvijek problemska.
Slikovnice ne služe samo za čitanje, one su iskustvo kompleksnog oblika komunikacije i važna stepenica kojom čitanje možemo pretvoriti u potrebu
Dubinsko čitanje kao mišljenje ili vježbanje očuđenja
Hibridnost je u samoj srži književnog tipa mišljenja, za što se u knjizi Velika važnost malih priča zalažu i njezine autorice. Ova knjiga s pravom postavlja pitanje gdje je književnost i zašto književnost, ali, još važnije, nudi odgovore na pitanja zašto književnost uvijek i zašto književnost danas: „No, zašto bismo za širenje svog svijeta koristili baš čitanje? To itekako ima smisla jer književnost, kao i filozofija, potječe iz čuđenja, iz zapitanosti o svijetu i istovremene potrebe da ga se učini ljepšim“. Kompleksnost književnih svjetova, izražajne mogućnosti jezika i svjetotvorna moć njihova međuodnosa omogućuju nam da se istrgnemo iz vlastitog ograničenog svijeta i vježbamo očuđujući pogled na okolinu.
Sličnim tonom i u slijedećim poglavljima, Čitanje i učenje te Odgoj čitatelja i čitateljica, autorice implikacije svojih shvaćanja i promišljanja kontekstualiziraju unutar suvremenih znanstvenih istraživanja o odnosu čitanja, učenja i pamćenja, ističući važnost dubinskog čitanja i razvoja pozornosti, uočavanja detalja te mentalnog i intelektualnog procesuiranja. Budući da su to procesi učenja mišljenja, a ne nešto zadano, gotovo i unaprijed poznato, potrebno je njegovati njihov razvoj od najranije dobi, ali i tijekom odrastanja: „Kod djece je drukčije. Oni se ne mogu vratiti prijašnjim procesima dubinskog čitanja, ako ih nikad nisu ni razvili“. Kao mjesta poticanja čitanja autorice se posebno osvrću na obiteljsko okruženje, školu i knjižnicu, dajući puno smjernica, savjeta i konkretnih primjera za ostvarivanje prijedloga i ideja o kojima pišu.
Uz relevantne uvide i nadahnjujuće primjere, posebno je važno izoštravanje kriterija koji bi pomogli odraslim čitateljima, roditeljima, knjižničarima, učiteljima, edukatorima izabrati kvalitetne književne sadržaje, ali i širenje perspektive o mogućnostima i aktivnostima što sve mogu učiniti s nekim tekstom, nekom knjigom, nekom slikovnicom. U ovom smislu, Velika važnost malih priča dobro je strukturirana, zanimljivo idejno zamišljena i u praksu olakšano provediva knjiga koja usput obogaćuje javni diskurs o dječjoj književnosti, oponirajući kapitalističkim kriterijima profitabilnosti i tržišta. Najvažnije, ona nije samo poziv na čitanje, nego i poziv na mišljenje jer oni koji ne razviju sposobnosti dubinskog čitanja „… ostat će zauvijek na površini teksta, a time i na površini vlastitog mišljenja“.
Što ranije počnemo čitati naglas književne tekstove maloj (čak i jako maloj) djeci, a onda to nastavimo njegovati dok odrastaju i sazrijevaju u samostalne čitatelje i čitateljice, povećavamo mogućnosti da u tome i uspijemo. Naravno, u priču se vrlo rano upliće enfant terrible – ekran. Čarobnog štapića ovog puta ima, no, on je puno teži odraslima, nego djeci, što je vrlo vjerojatno i razlog da ga se tako malo koristi. Još je 1994. američka stručnjakinja za dječju razvojnu psihologiju, Penelope Leach, u knjizi Prvo djeca: što društvo ne čini, a trebalo bi, za današnju djecu, napisala: „Učinite djecu strastvenim ljubiteljima knjiga tako što ćete kuću ispuniti knjigama i stalno čitati, i sebi i njima, i kolikogod bili zainteresirani za televiziju (čitaj mobitele i ekrane u 2024.), manjak vremena će osigurati promjenu u ravnoteži između tih dviju stvari“. Ne znam zvuči li savjet – osigurajte deficit vremena provedenog na digitalnim uređajima tako što ćete ograničiti djeci (i sebi!) upotrebu ekrana da biste se vratili u analogni svijet čitanja, današnjem društvu kao ironija ili otkrivenje.
Što ranije počnemo čitati naglas književne tekstove maloj (čak i jako maloj) djeci, a onda to nastavimo njegovati dok odrastaju i sazrijevaju u samostalne čitatelje i čitateljice, povećavamo mogućnosti da u tome i uspijemo
Male priče koje život znače odraslima
Knjigom Velika važnost malih priča autorice su, osim fokusiranja na goruće potrebe te davanja korisnih i perspektivnih početnih koraka, pripremile teren za buduće djelovanje: „Znanstveno, stručno i iskustveno znamo da će lakše i bolje čitati ona djeca koja istinski uživaju u čitanju i imaju sliku o sebi kao čitateljima – još samo to znanje trebamo podići na društvenu razinu“. Premda je ovo vrlo točan i neprijeporno važan zaključak cijele knjige, ipak mislim da bi mu se trebao pridodati još jedan aspekt, a možda i ključan razlog opadanja čitanja djece i mladih koji bi osvijestio postojanje drugog važnog polja djelovanja i omogućio budućim raspravama da budu snažnije polemički usmjerene. Budući da djecu čitanju netko treba po(d)učiti, jer nam čitanje nije urođeno, odgoj novih čitatelja i čitateljica neće biti uspješan ako ne uključuje preodgoj trenutnih čitatelja i čitateljica. Želimo li bolje društvo (koje čita kvalitetnu književnost), ne možemo sve nade polagati (samo) u djecu koja tek odrastaju.
Mislim da smo slijepo prihvatili činjenicu da je jedan od glavnih, a vjerojatno i najvažniji, razlog tomu što djeca ne čitaju taj što nemaju model na koji bi se ugledali – ni suvremeni odrasli ne čitaju. Ako i čitaju, rijetko je to lijepa književnost, jer, htjeli mi to priznati ili ne, ona još uvijek pripada manjini. Većina odrasle populacije ne čita; roditelji, bake, djedovi, učitelji, odgojiteljice, bejbisiterice, doktori, treneri, nepoznati ljudi u tramvaju, sportaši, glazbenici, idoli mladih, influenseri – rijetko čitaju, čitaju loše tekstove ili ne čitaju uopće. Razvijanje dvopismenog mozga novih čitatelja može ponekad biti i opravdanje za favoriziranje digitalnih alata nauštrb dugotrajnog, u današnjoj kulturi mozgova skakavca vrlo otežanog, razvijanja neuronskih sklopova procesuiranja i mišljenja za koje treba vremena i strpljenja. Pojedinci i inicijative postoje, ali su u manjini, događaju se bez većeg odjeka za širu javnost i nisu međusobno umreženi.
Istovremeno neprestano svaljujemo krivnju na druge instance kojima smo povjerili odgoj čitatelja, očekujući njihov uspjeh, dok zatvaramo oči pred vlastitom odgovornošću i statističkom činjenicom da polovica stanovništva godišnje ne pročita nijednu knjigu. Rješenje nije samo u uvođenju 15 minuta dnevnog čitanja u obrazovne ustanove, nego i u korporacije i tijekom radnog vremena odraslih da bi se oni mogli vratiti svojim domovima i nastaviti naviku ponovnog otkrivanja ljepota čitanja. Želimo li jasnije ocrtati buduće korake, moramo uzeti u obzir da je sve manje (i manje) odraslih koji vole čitati, a pogotovo je radikalno malen broj onih koji su iskusili kakav je osjećaj kad se udubiš u knjigu i izgubiš osjećaj za vrijeme. Kako će oni koji strast čitanja nisu iskusili, tu istu strast prenijeti djeci?
Možda se moj stav čini pesimističnim, no, nadam se da će ova knjiga biti početna stepenica, ugodan razgovor nakon kojega će uslijediti ozbiljan poziv na akciju. Jer, već znamo da u današnjem svijetu borba za dubinsko čitanje (prvenstveno, ako ne i isključivo književnosti!) nije borba za dubinsko mišljenje, nego za mišljenje uopće, a time i za opstanak i napredak ljudske kreativnosti, inteligencije i kritičke osviještenosti. Pitam se, je li tako teško zamisliti da u bližoj budućnosti kolektivno prosvjedujemo tražeći četverodnevni radni tjedan tako da jedan dan ili barem dio dana možemo posvetiti čitanju? Nadam se da se još nismo doveli u društveno stanje u kojemu ova rečenica, više nego utopija, zvuči kao distopija.
*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled, 2. dio“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
