Tri kratka o “Krasu”

Predstavite nam ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi i kada očekujete da će biti objavljen u formi knjige?

Prikladnije bi Kras bilo nazvati knjižicom. Riječ je o proznom tekstu koji će ovih dana, na osamdesetak stranica malog formata, biti otisnut u sklopu meni inače jako dragog niza „Prijatelji“. Najokvirnije smjestiti bi ga se dalo negdje na razmeđu putopisa, autobiografskog (ili, ako hoćete, autofikcijskog) čeprkanja i psihogeografskog istraživanja. U dvojezičnom, hrvatsko-slovenskom izdanju već je objavljen, samim krajem prošle godine, u Novoj Gorici. Potonja je, zajedno s talijanskom Gorizijom, iste godine bila – prvi put kao „dvostruki“, podijeljeni grad – Europska prijestolnica kulture, pa su me tim povodom pozvali na rezidencijalni boravak. Umjesto da čitavo vrijeme sjedim u gradu, odlučio sam vrijeme iskoristiti za nešto što sam već dugo priželjkivao. Uputio sam se iz Gorica pješke preko kraškog platoa, polako i bez konkretnog plana puta, prema Trstu, s namjerom da se, preko Devina i Monfalconea, u Goricu i vratim. Nosio sam sa sobom nekoliko važnih mi knjiga, a čvorišta puta i priče, jedine nužne stanice, bili su Sežana – rodno mjesto moje bake i za mene formativno najvažnijeg pjesnika, Srečka Kosovela – i Tomaj, prabakino rodno mjesto, u kojem je Kosovel, veoma mlad, umro. Sedam dana trajalo je ovo, spletom okolnosti nešto ranije prekinuto, ali ipak sasvim dovršeno potucanje po krajoliku koji, opet spletom okolnosti, za mene ima ponešto fantastičan eho.

Kako se tekst pozicionira u odnosu na vaše dosad objavljene knjige? U čemu se vide kontinuiteti a u čemu odmak od dosad napisanoga?

Kras se može promatrati kao kockica labavo uvezanog mozaika mojih proznih knjiga s, u najširem smislu, putopisno-autofikcijskim okvirom, kakve su primjerice Slijepa karta, Latinoamericana, Adolfove uši ili Esej o noći. Za razliku od navedenih, koje su sačinjene od najrazličitijih meandara – geografskih, vremenskih, referencijalnih, asocijativnih – Kras je usredotočeniji na u prethodnom odgovoru skiciranu, prilično jednostavnu priču. Iako to možda na prvi pogled i nije očito, za mene je to vrlo intiman tekst.

Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? Oslanjajući se na metaforu?

Na pješačenje nisam ponio gotovo ništa. Većinu popudbine činile su četiri knjige: Kosovelovi Integrali i Čovjek iza brda, Šalamunovo Romanje za Maruško i Moj Kras Scipia Slatapera. Samo igrom slučaja u ruksaku nisu završile Handkeova Gestern unterwegs i Rilkeove Elegije, a mogla je, na primjer i, zašto ne, Herzogova O hodanju po ledu. Dosta doslovno, dakle. Još doslovnije: zviždi se poznata talijanska tužaljka „O Gorizia tu sei maledetta“. Metafora je, također, leksikalizirana, najglobalnija moguća. Život i put isprepliću se do (ne)prepoznatljivosti.

 

Započinjala je posljednja trećina rujna, dnevno svjetlo polako se ali osjetno tanjilo i gradski kesteni bubnjali su po haubama automobila ostavljajući jedva primjetne udubine, a moj unutarnji osjećaj za vrijeme govorio mi je da je bilo kasnije nego što zaista jest. Dan prije vratio sam se s Kvarnera, obišao rođendansku zabavu koju su s rute bili skrenuli stručci magičnih pečurki, podrezao tromjesečnu, sjedinama već dobrano prošaranu bradu, na brzinu u ruksak potrpao nešto odjeće, prozirnu pelerinu i četiri knjige i otpravio se na Kras.

Tri su se sveska ondje zatekla prema prethodnom, na njima samima, nešto malo napabirčenoga sjećanja i mutnoj natruhi osobne povijesti uostalom i utemeljenom, iako poprilično apstraktnom planu, a četvrti se u torbi obreo impulzivno, slijedeći neumoljiv takt vlastita naslova. Na Kras sam, odmah je reći, bez većih problema i stigao, iako je put iz Zagreba, ne mnogo duži od dvjesto kilometara, potrajao više od sedam sati. Dvama redovnim presjedanjima valja pribrojiti neplanirano zaustavljanje u Ajdovščini, gdje sam na pustom peronu autobusne stanice između deset i jedanaest uvečer, u svjetlu jedne jedine ispravne lampe, sebi u bradu mrmljao Tolnaijev stih „nemoj me molim te spasiti, nemoj me molim te spasiti bože“ i opsesivno šutirao limenku Cole. Bila je nedjelja, i lokalne linije već su odavno bile zgasle. Ipak, tek što je imala izbiti ponoć, dokotrljao sam se ljepljiv i pospan do Nove Gorice, ravno na sjeverni kraški prag. I ondje kesteni u bodljikavim zelenim košuljicama sipali su na uredno parkirane, lišćem i nedavnom kišom uprljane automobile. Stigao sam na Kras, no nisam, niti ću ikada biti spašen.

Prva od knjiga, ona manje ili više slučajna (iako književnost, kako je poznato, ne trpi slučajnosti) lirski je, romansirani memoar Scipia Slatapera Moj Kras iz 1912. godine. Slataper, čiji je otac s prezimenom Zlatoper u Trst najvjerojatnije stigao iz Splita, bio je neobičan, ukoliko je tako nešto uopće moguće reći prosvijećeni tršćanski iredentist, koji je, kao dobrovoljac, nedugo nakon ulaska Italije u rat pao pokošen k. u. k. kuglom na padinama Monte Calvaria u decembru 1915. godine, uslijed Četvrte bitke za Soču, s pogledom na Goriziju. U svjetlu potonjih događaja i na spomen svih ondje nasukanih duša bit će napisana poznata antimilitaristička tužaljka „O Gorizia tu sei maledetta“, lijepa, melankolična melodija koju upravo zviždim, i sjetit ću je se svaki put kad se za okukom ukaže ovaj zrcalni grad. Na nekada plavnim poljima koje sada zauzima Nova Gorica nalazili su se u ono vrijeme samo ciglana i novo gradsko groblje Gorice, ubrzo po otvaranju napušteno. Tijela se, u glinom prezasićenom tlu, nisu izvolijevala raspasti. Svjedočanstva kazuju da su eksplozije teških artiljerijskih salvi u zrak iz zemlje, miješajući ih sa svježim leševima vojnika, podizale odavno mrtva, svečano odjevena trupla, sve s kravatama i onim smiješnim, kartonskim cipelama. Sačuvani dio upravne zgrade tvornice danas je najstarija građevina u novom gradu, a na penzionirano groblje podsjećaju tek nekoliko parkom rasutih nadgrobnih ploča i cesta kojom su nekad iz grada klipsale pogrebne povorke, a danas vodi u isti, iako sasvim različit svijet, preko imaginarne, ali opipljive prljave crte, u Italiju.

Scipio Zlatoper, ta nesvakidašnja, brkata ptica koja je izdaleka pomalo podsjećala na Nietzschea, kao dječak se teško razbolio. Pretrpjevši ozbiljnu neurasteniju, poslan je u svojoj petnaestoj godini na Kras, ne bi li se ondje oporavio. To znači da je je Zlatoper, godište 1888., na Kras stigao neposredno prije no što se u Sežani rodio Srečko Kosovel – na čije retke otpadaju dva od četiri spomenuta sveska na mojim leđima, čemu ću se još vratiti – te u oblasti još uvijek djelomično rastrojen boravio u vrijeme njegova dolaska na svijet, u martu 1904. godine. Trideset godina poslije, pod okupacijom, u Sežani je rođena moja baka Marija Pogačar, u matične knjige upisana pod prezimenom svog oca Ivana, Čebulec. Zbilo se to osmoga rujna, na dan koji će, još nešto kasnije, biti upamćen kao datum kapitulacije fašističke Kraljevine Italije. Marija Pogačar umrla je dementna u svojoj devedesetoj godini u staračkom domu u Šmarjeti 2024. i pokopana je na osmi mart na šmihelskom groblju u Novom Mestu, uz didu Tonu, nedaleko njegove u ratu iščezle braće, jednog bezimenog partizanskog kurira i u neposrednoj blizini Prešernove Primicove Julije.

One dvije Kosovelove knjige redom su prijevod Integrala objavljen 1981. u Splitu, koji je sačinila Ana Marija Kobal, kasnije supruga dubrovačkog pjesnika i prevoditelja Luka Paljetka, i Čovjek iza brda, zbirka pjesama u prozi i fragmenata u prijevodu Josipa Ostija, štampana 1989. u Banjoj Luci. Osti, pjesnik i pisac rođen u Sarajevu, živio je od početka ovog našeg posljednjeg rata u Sloveniji i umro u Tomaju, na Krasu, gdje su – svatko u svoje vrijeme – boravili također dječak Srečko Kosovel i moja djevojčica baka, Marija Čebulec, čija je majka Emilija ondje rođena. Maleni Tomaj će se, dakle, ispostaviti jednim od čvrstih čvorišta ove priče. Prvonavedeni svezak, koji na naslovnici nosi specijalno za to izdanje načinjen pjesnikov portret u olovci, najvažnija je i kroz nekoliko formativnih godina uostalom jedina pjesnička knjiga u mom životu. To je knjiga koja mi je, udarcem nogom, razjapila vrata u jezik, u poeziju. Baš kao što je i baka Marija dugo godina bila središnja i najvažnija osoba u mom životu, s kojom sam, jednako u djetinjstvu i onoj još uvijek pomalo nježnoj iako već podivljaloj, odmetnutoj dobi u kojoj je Zlatoper upućen na Kras na liječenje, provodio najviše vremena i koja je, iako na jedan posvema drukčiji način, preda mnom prostrla život. Mogao je to, naravno, biti bilo koji drugi, mnogo poznatiji „veliki pjesnik“ na čije se knjige u ono vrijeme, dok su zgarišta socijalizma još tinjala, dalo naletjeti i u radničkim kućnim bibliotekama, no neka je čudna igra, po svojoj prirodi otpočetka i u svemu književna, uredila da to bude baš Kosovel, rođen nekoliko kuća od bake Marije i nedaleko odande izdahnuo. Upravo pod njezinim splitskim krovom ja sam upijao njegovu posthumnu knjigu, u sjenovitom stanu gdje se to moje jezično obraćenje, odnosno obraćenje k jeziku, i dogodilo. Ova je mršava bilješka, preduga fusnota uz jedan uglavnom pješački tjedan, dakle, jednako iz razloga književnih kao i iz razloga životnih, naprosto morala biti sastavljena.

Zadržimo se ipak još načas na tome kako je poezija, posredstvom Integrala, na stražnja vrata i neočekivano, ali neobičnom – ili za stihove upravo svojstvenom – stihijskom snagom, jednog decembarskog dana krajem devedesetih godina, poput lavine i bez imalo milosti nahrupila u moj daleki život. Stanovao sam u rodnom mediteranskom gradu, onom istom iz kojega je u Trst vjerojatno doputovao Zlatoperov otac. Kao učenik II. jezične gimnazije, boravio sam uglavnom opet kod bake Marije, tada odnedavno udovice Tone Pogačara, kapetana bojnog broda JRM u penziji. Ona je, već je rečeno, u Split bila stigla linijom suprotnog smjera, s Krasa, preko Pirana, Pule, Novog Mesta i Kaštela, da ondje ostane do kraja svojih svjesnih dana. Godina je mogla biti 1999. S iznimkom ponekog naslova Theodorea Sturgeona, Ephraima Kishona, J. R. R. Tolkiena i, naravno, Hašekovih Doživljaja dobrog vojnika Švejka, nisam čitao nenužne knjige. Jezik je za mene bio pasivno sredstvo, neprimjetan, neproblematičan i neproblematiziran „prozirni“ medij, a poezija za mene nije postojala. Ili je, još gore, tavorila u nekom mračnom uglu mog bića svedena na svoju beskrvnu institucionalnu utvaru, kilometre besmislenih, banalnih redaka raznoraznih nacionalnih preporoditelja, generala i časnih sestara, kakvi su u ono vrijeme još nešto tamnije okupirali stranice školskih čitanki. Svirao sam u punk, noise i hardcore sastavima, glasno, loše i brzo, i poeziju sam, a da to nisam znao, upijao kroz repetitivan, frenetičan ritam gitarske glazbe, posredstvom stihova koje sam, često i u sasvim doslovnom smislu, tada tek rubno razumio. Lokalna je grupa Zidar Betonsky (to mi se ime danas doima izmišljenim, kao kakav domaći Makar Čudra) međutim uglazbila pjesmu koja mi je iz nekog razloga posebno zapela za uho, a s fotokopiranog omota demo-kazete pročitao sam i zapamtio ime autora. Nekoliko mjeseci kasnije, na novogodišnjem sajmu u podrumima Dioklecijanove palače, perifernim sam vidom na štandu ugledao to ime i budzašto kupio knjigu tada stagnirajućeg izdavača: svezak već onda požutjelih stranica, za kojima sada s jedne strane poseže znoj koji probija moju košulju, a s druge na njih nasrće sitna primorska kiša.

Unutra sakupljeni, kurzivom tiskani stihovi preoblikovat će preko noći, iz temelja i trajno moj život i svijet. Iako tada pod snažnim, tinejdžerskim utjecajem „meteorskih“ rock’n’roll biografija – pod tamnom, dakle, magnetskom orbitom brzih smrti – Kosovelovo me životno prokletstvo iz nekog razloga nije zanimalo: odjednom privlačile su me riječi. U njima ću prvi put ugledati i intuitivno spoznati jezik kao ono što jest, a do tada mi je to tavorilo pred nosom, skriveno: njegovu materijalnost, teksturu, kôd sa svojim zakonima stvorenim da se obaraju i krše, ujedno konstantu i vječnu mijenu, nezaustavljivi ritmički puls, basso continuo koji šiklja, ali se dade zauzdati; jezik kao igralište, neiscrpan prostor mogućnosti, istovremeno temelj svijeta i svijet sam po sebi, otvoren, neuhvatljiv i nestalan, ali potpun. On će se, ukratko, preda mnom odjednom pojaviti gol, u svojoj neposrednoj prisutnosti. Od tog trenutka, negdje s ulaskom u dvadeset i prvo stoljeće i novi milenij, postat ću čitatelj poezije, i to će se za mene ispostaviti na više načina presudnim. Sljedeće dvije ili tri godine Integrali će biti moja jedina pjesnička knjiga. Prečitavao sam je, nosio sa sobom, u hodu sricao i memorirao pojedine dijelove, kako neki to valjda čine s Biblijom, a da mi nije palo na pamet da potražim neku drugu, moguće sličnu. Nisam imao potrebu, nisam zalazio u knjižare, možda sam sve to promatrao kao svetogrđe: ta imao sam već svoga boga, svog demona. Sa završnim gimnazijskim razredom, kad su u kurikulume književnosti prodrli Eliot, Goran Kovačić, Vesna Parun i García Lorca, naučio sam da poezija ima i druga strašna i divlja lica, i impulzivno odlučio da se po maturi otpravim u Zagreb na studij komparativne književnosti, za koji teško da smo imali financijskih predispozicija i o kojem nisam znao baš ništa.

Ubrzo po dolasku, za jedne od posljednjih zaista hladnih zagrebačkih zima, zima s debelim minusima i snjegovima kakvi se ovdje više ne proizvode, nabasat ću na buvljoj pijaci na trećeg i posljednjeg autora otisnutog u četiri mršava sveska koja nosim na leđima, Šalamunovo Romanje za Maruško. Iz njega sam naučio da je sloboda poezije neograničena, blisko srodna s našom vlastitom slobodom, i uz svoje vlastite uzuse samo s njom sumjerljiva. Ta se knjiga u zavežljaju našla uglavnom upravo zbog toga, nagoneći me svojim naslovom također na ideju da se preko Krasa uputim pješke, u jednom profanom hodočašću. Nedugo nakon što sam je pronašao upoznat ću Tomaža i ostat će za mene trajno važan, a Marušu Krese, njegovu Marušku, susrest ću prvi put u nikaragvanskoj Managui 2009. godine, kada sam već tragom vlastitih stihova i sam putovao po svijetu, jedno okruglo desetljeće nakon što me je, u onom splitskom podrumu, ujeo i inficirao pjesnički vampir s Krasa. Prvu knjigu objavio sam u dvadeset drugoj godini. Onoj istoj u kojoj je Kosovel, pokošen jačom prehladom i dotučen meningitisom, pao mrtav, a da svjetlo dana nije stigao ugledati Zlati čoln, njegova za života priređena zbirka ranijih, uglavnom impresionističkih i simbolističkih stihova. U torbi su se isprva imala zateći još dva naslova. Handkeov Gestern unterwegs, koji kod kuće nisam uspio pronaći, te zbirka Rilkeovih Elegija, na koju sam u onom brzinskom, priručnom pakiranju zaboravio. No nije važno. Rilke je uvijek sa mnom.