Ovogodišnje izdanje dvojezičnog festivala Lit link posvećeno je ulančavanju domaće sa skandinavskom književnom scenom. Festival, čiji je suosnivač i umjetnički direktor Robert Perišić, sam prevođeni pisac i urednik, osnovan je s namjerom stvaranja dubokih i trajnih književnih karika između različitih literarnih polja kroz višednevni individualni kontakt između pisaca, urednika i nakladnika dvaju jezika.
Izvjesni književni trendovi nesumnjivo se javljaju, što spontano, što psiholiterarnom osmozom, što zakonitostima tržišta, ali generalizacije često više govore o oku promatrača, nego insajderskom životu na pojedinom polju. Skandinavska književnost tako je svoj međunarodni boom doživjela rastom popularnosti skandinavskih krimića, knjižnih i televizijskih, stvarajući stilistički svedene, narativno složene i ambijentalno osebujne svjetove u plavičastoj sepiji. Paralelno se u našem prijevodnom repertoaru udomaćio ljubljeni megaloman i notorni ali šarmantni literarni reciklator Karl Ove Knausgaard, dok meditativna i konceptualno zasićena proza nobelovca Jona Fossea teže probija put u čitateljskom mainstreamu, no zauzima iznimno značajno mjesto u domaćoj prijevodnoj ponudi. Međutim, švedska i norveška književnost daleko su razgranatiji i prokrvljeniji sustav do čijih zvijezda koje sjaje suptilnijim sjajem teško dolaze čak i književni profesionalci, kamoli publika. Upravo je zato ovogodišnji izbor skandinavskog izdanja Lit linka tako značajan i zanimljiv – jer donosi međusobno bitno različite stilske, društvene i intimne perspektive koje protječu mimo razvikanih imena koja je lakše utaboriti u pojedini trend. Kjersti Anfinnsen, Ella-Maria Nutti i Daniel Gustafsson redom su istaknuta imena suvremene skandinavske književnosti, ovih hladnih dana rane jeseni po prvi put predstavljena našoj knjigoljubivoj publici.
Namjesto kićenih ceremonijala ili pak poslovnjačke pokretne trake drugih sličnih događanja, Lit link lomi vrijeme na osobiti način da njegova književna lepeza zasja punim sjajem. Program pronađite na službenoj stranici festivala, kao i kratke biografije sudionica i sudionika, a kao književni amuse-bouche nestrpljivima, donosimo fragmente ovogodišnjih gostujućih spisateljica i pisca, sve u spretnom prijevodu Željke Černok…
Ella-Maria Nutti
Ulomak iz romana Ka drveću
Čaj je već toliko dugo u ormariću da ima okus samo po toploj vodi, ali barem je topao i barem je voda. Progutam ga vrućeg da me zagrije iznutra. Sve šalice su različite, moja je bijela i ima logo neke građevinske tvrtke. Imamo vatru na kojoj možemo ugrijati vodu, uz koju se možemo ugrijati. Krov i zidovi škripe kao da se kuća proteže. Probuđena iz zimskog sna. Otpijem još jedan gutljaj, pokušavam opustiti tijelo koje se želi trzati. Iako mirno sjedim već barem dvadeset minuta, puls osjećam u vratu. Na kraju stola leži bilježnica kožnatih korica. Privučem je sebi. Prašnjava je i teška. Različiti uglati rukopisi, očito muški. Lomljiv papir. Većina riječi je na švedskom. Ali kad je brzo prolistam, tu i tamo mi za oko zapne koja riječ na saamskom. Odmah se sjetim kako sam morala sjediti u malenoj prostoriji. Tamo šalju glupu djecu, znala sam to. Bilo je to malo prije ručka i gomila djece je prolazila i gledala me. Možda su mislili da sam i ja glupa. Činilo mi se da to misle. Iako sam bez problema pratila nastavu iz švedskog, matematike, engleskog, ovo nisam. Učitelj je govorio prebrzo, pokušavao iz mene izvući da oponašam te zvukove, ali moj jezik nije htio. Riječi su previše nalikovale jedna na drugu, miješale su mi se riječi mjesec i jaje i dijete i ići. Oči i grlo bi me zapekli svaki put kad me učitelj ispravio. Kosa mu je bila neujednačeno ošišana i uvijek je nosio plavu odjeću. Skoro ti je uspjelo, rekao bi veselim glasom, pokušavao je zvučati dobrodušno, ali ništa mu nisam vjerovala.
Zatvorim knjigu i pogledam tatu. Skinuo je kapu, kosa mu je nakostriješena. Mogao me naučiti jezik, ali je odlučio da neće iako smo puno vremena provodili zajedno jer premda nisam smjela ići s njim do sobova, ipak sam išla. Tata mi dobaci komad sušenog mesa. Odložim bilježnicu i zagrizem. Komadić je s kraja, preslan. Vlakna su velika, ali popuste kad povučem, meso iz sredine bit će svjetlije i može se razvući u tanku nit. Tata vješto reže, kao da je nož dio njega. Vjerojatno zato što na neki način i jest.
Prolaznici su me upitno gledali dok sam sjedila na mostu i djelala, vjerojatno su mislili da sam premalena da imam nož. Često sam tako djelala tvrd komad brezina drveta. Svejedno, morala sam dugo čekati prije nego što su mi dali da označavam životinje. Nije pomoglo što sam rekla da poznajem jednog koji smije, a star je kao ja, tata bi samo odgovorio aha i vratio se svom poslu. Godinu dana sam ga gnjavila. Možeš vježbati na korici drveta i kori naranče, i ja bih satima sjedila i rezala. Jela naranče kako bih imala materijala. I rezala dok sam žvakala sve dok mi zubi nisu počeli trnuti. Pokazao mi je kako da ispravno držim nož i nakon stotinu milijuna ranica na palcu, po prvi sam put smjela zarezati uho soba. Tata je sjedio s teletom, a ja sam se nagnula nad njega pod neprirodnim kutom. Ja koja se inače svega bojim, nisam se bojala. Moraš ga malo protrljati, rekao je tata i konačno sam imala komadić uha u ruci. Ujutro sam odglumila da sam zaboravila oprati mrljicu krvi s jakne…
Ella-Maria Nutti (1995.) unikatan je glas sámske književnosti koja nam donosi priče iz dubokog sjevera, iz naroda na rubu. Rođena je na sjeveru Švedske u gradu Gällivareu. Trenutno živi u Umei gdje studira psihologiju. Podučavala je Sámi i studirala u školi za kreativno pisanje Långholmen u Stockholmu. Njen debitantski roman Kava s mlijekom objavljen je 2022. godine i bio je podjednako zapažen od kritike i čitatelja. Kava s mlijekom, kao i njezin drugi roman Ka drveću (2024), dosad preveden na nizozemski i finski, govori o odnosu roditelja i djeteta, o životu na sjeveru Švedske i tome koliko teško može biti razgovarati.
Daniel Gustafsson
Ulomak iz romana Odenplan
Zrak je još uvijek bio prohladan i vlažan od kiše, jesenji su oblaci jurili preko neba, ali između njihovih krupnih sivo-bijelih razlomljenih tijela, povremeno bi se otvorila pukotina i pruga plavetnila ukazala bi se iznad krovova u smjeru Norrtulla. Duboko je disao pokušavajući se osloboditi pritiska u prsima i onoga nečega što mu je stisnulo grlo, popelo se do očiju i što je sada kažiprstom protrljao da ga se riješi.
„Djeca, djeca su najvažnija“, rekla je njegova mama kad se dječak rodio, dok je prvi puta ljuljala to bespomoćno maleno tijelo u naručju. Ili je to bilo kasnije, nekom drugom prilikom, možda je to često ponavljala, kao nekakvu molitvu, ili čaranje: nešto što mora biti uslišeno ili bi se moglo obistiniti samo ako dovoljno puta bude ponovljeno. Ali, naravno, bile su to tek puste riječi, tvrdnje, i da ga sada može vidjeti, da može proviriti iz te pukotine među oblacima i baciti pogled dolje, vidjela bi nervoznu osobu koja na pljusku žuri preko pustog trga uz glavnu zgradu knjižnice, vidjela bi ga kako prolazi pored malenog kioska uz sljedeću zgradu, cvjećarnice gdje je godinama kupovao bukete za raznorazne proslave, rođendane, imendane, vjenčanja, ali davno je to bilo, vidjela bi ga kako prolazi pored onih pogrbljenih obrisa ispred samoposluge, pojava koje su postale dio slike grada, iste one sjene od ljudi koji su prije nekoliko godina bile neuobičajena novost, neka vrsta šoka za sve stanovnike. U početku, kad su se tek pojavili, morao je objasniti dječaku zašto ljudi prose i često je znao staviti pokoju kovanicu u te ispružene, prljave papirnate čašice, i dječak je to ponekad činio, dok sada odlučno odbija. On ih je još uvijek pokušavao barem pogledati u oči i pozdraviti jer netko mu je rekao da je to najmanje što može učiniti, barem pokazati da vidi te ljude, pogledom i pozdravom potvrditi im da postoje, iako to ništa ne mijenja i samo ga je znalo ispuniti teškim osjećajem gubitka.
Po mnogočemu sličili su na polovicu stanovništva starog sela u kojemu stoji i propada kuća njegova djeda: isti zavežljaji, suknje na cvjetove, prljavi sakoi, staromodne pletene veste i velike plastične vreće. Stajali su tamo prošloga ljeta, on i dječak, ispred seoske trgovine živežnim namirnicama i lizali sladolede na štapiću koji su se ubrzano topili, kad im je prišla jedna mlada, žilava žena noseći kariranu plastičnu vreću preko ramena i na jakom, gotovo nerazumljivom dijalektu zatražila ga cigaretu…
Daniel Gustafsson (1972.) švedski je autor koji u svojim romanima istražuje individualnost i pripadanje, uvijek na granici poetičnog i filozofičnog. Započeo je svoju prozaističku karijeru 2019. godine romanom Odenplan koji je dospio u uži izbor za nagradu August, najveću književnu nagradu u Švedskoj. Knjiga, koja govori o trudu oca da vrati povjerenje svog sina; prevedena je na francuski, ruski i mađarski. Njegova sljedeća knjiga, Fine de Claire, bavi se prirodom i civilizacijom na primjeru geologinje i njezine opsjednutosti industrijom kamenica. Doživjela je pohvalu kritičara zbog svog suptilnog ekokritičkog stava i bit će objavljena na slovenskom u izdanju Cankarjeve založbe u 2025. Gustafsson također prevodi s mađarskog i engleskog na švedski, među ostalim i djela Lászla Krasznahorkaija, Pétera Nádasa i Sebastiana Barryja. Predaje književno stvaralaštvo na Sveučilištu u Gothenburgu i suorganizira godišnji Sajam knjiga u Stockholmu.
Kjersti Anfinnsen
Ulomci iz romana Posljednji znaci ljubavi i Trenuci za vječnost
Razlozi da ne odem
„Dear Dr. Solheim.“
New York Presbyterian Hospital mi još uvijek šalje pozivnice. Standardne fraze. Spojeni iglom i koncem blablabla. Isječci i pjesme blablabla. Bridge, bingo, blabla. Do sada mi nije bilo jasno zašto MacDowell uopće nastoji još uvijek ostati u kontaktu sa mnom, ali kad sam jutros otvorila poštu, pronašla sam jednu pretjerano laskavu pozivnicu da za Dan žena održim predavanje o Solheim-Williams metodi operacije mitralnog zaliska. Mnogi bi željeli čuti kako smo Henry i ja izvodili razne operacije. On je doduše mrtav, ali prije nego što je umro, on je bio taj koji je održavao seminare o našoj kazuistici i metodama.
To je bilo bolje rješenje.
Ljudi bolje slušaju kad muškarci govore.
Kako god, ja sam do sada uvijek odbijala te pozive i tako namjeravam i dalje. Granice moraju postojati. Ma, najbolje da odem tamo sa svojim zastarjelim kirurškim tehnikama operacije srca. Sigurno samo žele vidjeti kako sam ostarila.
Istina, još uvijek mogu hodati i govoriti razgovjetno da me cijeli auditorij razumije, ali mozak mi više nije brz, a lice mi je karta svijeta s granicama i kraterima. Dva sata mi treba da se našminkam. Najmanje. Nije ni čudo da radije ostajem kod kuće.
(…)
Čudo
Našla sam si dečka. Zamisli!
Usprkos tome što je star i malo čudno miriše, draga je osoba. Svaki dan se dopisujemo. Primjerice, on mi napiše: „Draga Birgitte. Kako si danas?“ Na što ja pokušam formulirati precizan odgovor. Povremeno malo uljepšam istinu, ali mislim da mu je to jasno. Mislim da ni on ne laže više nego što je potrebno.
Viđamo se otprilike jednom tjedno. Volim ga držati za ruku, volim kako se smije.
Velikodušan je i ne kritizira. Kad me gleda, osjetim novu nježnost prema svijetu.
Rutine
Seks prakticiramo jednom mjesečno. Ponajviše zbog osjećaja intimnosti. Nijedno od nas ne svrši. Veće su šanse da jedno od nas strefi infarkt ili moždani udar.
Nemoguć trenutak
Najradije bih umrla u nečijem zagrljaju. Najradije bih umrla sama. Najradije bih da nisam puno toga svjesna. Želim da mi posljednja misao bude istinita, čini se nemogućim, ali uvjerena sam da će posljednji događaji odviti baš u umu. Ili neće. Ne želim ništa dramatično, nikakvo otežano disanje, nikakvo povraćanje krvi, srčane probleme i sirene, nikoga da me pred drugim ljudima drmusavo nosi u vozilo hitne pomoći koje bljeska i tuli. I definitivno nikakve bolove ni nikakav veliki strah.
Ne.
Želim da me slave posvuda. Želim biti u njihovim mirisima, zvukovima i okusima. Želim da me zasipaju makovima. Želim biti okružena magnolijama, iznenadnim pljuskom. Želim udisati miris ljetnih engleskih ruža i prvog jesenskog lišća. Želim srkati kamenice i sisati karamele. Želim da me grle i da ja grlim.
Želim.
Ali nije dugo preostalo.
Uskoro će svemu doći kraj, i nadam se da ću u trenutku tiho nestati, tako neprimjetno da bi se to moglo nazvati milovanjem.
Kjersti Anfinnsen je norveška spisateljica (rođena 1975., živi u Oslu) čiji su romani oštri i puni humora o životu nakon mladosti. Njezin debitantski roman Bilo je zeleno objavljen je u 2012. godini. Trilogiju o umirovljenoj kardiokirurginji Birgitte Solheim čine Posljednji znaci ljubavi (2019.), Trenuci za vječnost (2021.) i Smrtni rad (2025.). Za ove knjige osvojila je nekoliko nagrada i nominaciju za Nagradu Europske unije za književnost. Knjige o Birgitte prevedene su na 13 jezika. Osim što je autorica, Kjersti Anfinnsen također je zubarica i DJ-ica.
Na festivalu će sudjelovati i urednici/nakladnici Cathrine Bakke Bolin (Gyldendal), Per Bergström (Rámus), Erik Magntorn (Ellerströms), Bernhard Mohr (Cappelen Damm) & Lina Ryden Reynols (Albert Bonniers).
Uz troje, za festival ekskluzivno prevedenih pisaca, nastupit će i Ida Jasmina Hegazi Høyer, čije su knjige Oprosti (prev. Željka Černok, Sandorf, 2020.) i Priče o utjesi (prev. Munib Delalić, Fidipid, 2023.) posljednjih godina objavljene kod nas.
