Slobodan Šnajder bio je dramatičar, urednik, romanopisac, publicist i kolumnist koji je u svojim brojnim djelima kao i u svome javnom djelovanju, u kontinuitetu, kritički i hrabro razotkrivao razne političke, društvene i mentalitetne aporije našeg prostora. Završio je filozofiju i anglistiku pa u socijalističkoj Hrvatskoj bio jedan od suosnivača i urednika kazališnog časopisa Prolog i urednik važne biblioteke Cekade. Njegova drama Hrvatski Faust, pisana 1981., izvođena je više u inozemstvu, negoli u Hrvatskoj (samo praizvedbe iz 1982.) te je bila marginalizirana tijekom više desetljeća. Tema te drame: ponašanje i pozicioniranje intendanta, glumaca i uopće kulturne scene u vrijeme NDH, bila je opasna kako za socijalističke aparatčike, tako i za nacionalističke dužnosnike, ali i jedan dio kulturne scene koja je navikla slijepo slijediti zadane kulturne politike svoga vremena i ne misliti previše o tome kako Bendina „izdaja intelektualaca“ doista izgleda na terenu. Izvedba Hrvatskog Fausta u bečkom Burgtheatru 1993. godine bila je pljuska ne samo desnom populizmu u Hrvatskoj koji je 1990-ih rehabilitirao ustaštvo i NDH, već i konformističkom dijelu hrvatske kulturne javnosti koja je obožavala svoje provincijske veličine i kojoj nije bio po volji ni Šnajderov niti bilo čiji drugi međunarodni uspjeh. Šnajder je napisao još niz drama koje su imale teatarska uprizorenja u inozemstvu i Hrvatskoj poput Kamov, smrtopis, Držićev san, Nevjesta od vjetra, Peto evanđelje (po motivima biografskog djela Ilije Jakovljevića Konclogor na Savi) i dr.

Tijekom 1980-ih Šnajder je često polemizirao s istaknutim pojedincima (npr. Goranom Babićem), dok je 1990-ih bio na crnoj listi političara i kulturnjaka nacionalističke orijentacije, a među njima posebno dvorskih književnih znanstvenika koji su ga nastojali izgurati iz nacionalne književne povijesti. U vrijeme Tuđmanova autoritarizma pisao je utjecajnu političku kolumnu „Opasne veze“ u riječkom Novom listu, a ti su tekstovi kasnije objavljeni u knjizi Kardinalna greška. Od 2000-ih nadalje okrenuo se više pisanju proze pa su narednih desetljeća objavljene njegove knjige priča 505 s crtom (2007.), romani Morendo (2011.), Doba mjedi (2015.) i Anđeo nestajanja (2024.) te memoarska proza Umrijeti u Hrvatskoj (2019.). Iako je nakon Tuđmanove smrti i kratkog perioda otopljavanja u Hrvatskoj, kada je liberalno-socijaldemokratska koalicija bila na vlasti i kada je kratko bljesnuo optimizam, bio bolje prihvaćen u kulturnim i društvenim krugovima, postavši čak ravnateljem zagrebačkog ZKM-a (2001.-2004.), Šnajder je i dalje figurirao kao nepotkupljiv i samosvojan pisac koji se nije dao politički instrumentalizirati. I dalje se opsesivno vraćao temama fašizma i antifašizma, umjetnosti i politike, umjetnikove kičme i njezine lomljivosti, kao i teškog, često potisnutog obiteljskog naslijeđa koje mnogi nose u sebi. Među prvima je u Hrvatskoj potpisao i „Deklaraciju o zajedničkom jeziku“ koju je anatemizirala i dobrano interpretacijski krivotvorila tadašnja (tj. današnja) HDZ-ova vlast.

Prijelomnu točku u njegovom pisanju i književnom opusu predstavlja roman Doba mjedi za koji je dobio važne domaće i regionalne nagrade poput one Tportala za najbolji roman godine, zatim nagrada Meša Selimović, Mirko Kovač, Radomir Konstantinović i Kočićevo pero. Roman je do danas objavljen u više izdanja te preveden na njemački, slovenski, poljski, nizozemski i druge jezike, doživjevši npr. u Nizozemskoj nekoliko izdanja i desetke tisuća čitatelja. Riječ je o romanu-epu, romanu-freski, u kojem se pripovijeda o brojnim događajima, temama i opsesijama ključnim za europsko 20. stoljeće u kojemu i danas mentalno prebivamo. U tom Šnajderovom magnum opusu se preko priče o jednoj obitelji podunavskih Nijemaca, tj. preko priče o privatnoj povijesti temeljenoj na autorovoj biografiji, zrcale ključne teme balkanske i europske novovjekovne povijesti. Roman je to o našim ekstremima: pobjedama i porazima vojski i velikih ideologija, transgeneracijskim traumama i načinu na koji se nosimo s naslijeđem predaka, privatnim i kolektivnim sjećanjem, represijama vlasti nad pojedincima, migracijama i kompleksnim, heterogenim identitetima kakvi su zapravo svi identiteti na našem prostoru.