„Dobar je ovaj nobelovac! Zaslužio ju je ;).“, šaljem uzbuđeno prijateljici nakon svega tri pročitane stranice. Toga smo jutra, naime – stereotipno, baš na hodnicima Filozofskog fakulteta – razgovarale o tome što nam u knjigama najviše smeta. „Meni nema goreg nego kad likovi ne jedu. Kad samo imaju životne drame, a da nijednom ne ogladne“. Jon Fosse svoga protagonista podsjeća na ručak već u prvome poglavlju. I u novome romanu Isijavanje to je tek jedna od sitnica kojima je pokazao da je nobelovac s razlogom.
Različite interpretacije
Junaku Isijavanja autor dodjeljuje prvo lice jednine, smješta ga u automobil, šalje na put i izgubi u hladnoj šumi. U njezinoj hladnoj, maglovitoj atmosferi počinju transcendentalno lutanje, susreti s bijelim entitetom (isijavanjem), crnim subjektom i s roditeljima. Premda duboko potresen, protagonist simbolično promišlja o svome životu i preuzima odgovornost za vlastite postupke. „Ja sam samo u crnoj šumi. Nisam zarobljen, samo ne mogu pronaći izlaz iz šume, a to je naočigled drukčije nego biti zarobljen ili zaključan jer tada postoji netko tko te zaključao, a to ne možeš biti ti sam.“
Isijavanje iz naslova potaknulo je nekoliko interpretacija – njegovo shvaćanje kao bića, kao stanja/ozračja ili kao procesa, a svakako je kontrapunkt tami s kojom se protagonist nosi i u kojoj se fizički ili duhovno nalazi. Sagledamo li isijavanje doslovno, u čovjekoliku obliku u kojemu se opisuje, nemoguće je pobjeći od duhovnog asocijativnog niza koji ono pokreće, od anđeoske fluidnosti koja izbavlja iz emocionalne težine. Kao stanje, pak, moglo bi se promatrati kroz težnju za svijetlim trenutkom između dna i željenog buđenja, trenutka između života i (svojevoljne) smrti, trenutka u kojemu svijet stoji. Priklonimo li se biografičnoj interpretaciji, isijavanje kao proces moglo bi se shvatiti kao čas između ovisnosti, apstinencije i preobraćenja; dolaska do razboritosti i duhovnog mira; djelića sekunde u kojem je „sve tako svijetlo da je moguće hodati između drveća, ovdje usred tamne šume.“
Za kritičara je prava blagodat pisati bez straha od spojlanja. Spojlati bi se mogla eventualno atmosfera, no upravo ona može ohrabriti na čitanje, kao što je u ovaj roman, kao u hladnu norvešku šumu, uvukla i mene.
Junaku Isijavanja autor dodjeljuje prvo lice jednine, smješta ga u automobil, šalje na put i izgubi u hladnoj šumi. U njezinoj hladnoj, maglovitoj atmosferi počinje transcendentalno lutanje, susreti s bijelim entitetom (isijavanjem), crnim subjektom i s roditeljima
Kršćanska alegorija
Za razliku od Septologije, Fosseova kapitalnog djela od 1250 stranica, Isijavanje je opsegom knjižica od njih svega 60-ak. Međutim, ispisana toliko pomno, promišljeno i neuhvatljivo, da čitatelja poziva na različita tumačenja, pa čak i čitanje u ključu nekoliko različitih književnih vrsta. Kako i izdavač ističe, roman može biti čitan kao realistički monolog, kao basna, kršćanska alegorija, noćna mora… Moram priznati da karakteristike basne ja nisam uspjela iščitati (možda se pritom mislilo općenito na alegorično, moralno, poučno iskustvo prolaska kroz tekst, no sve izrečeno u knjizi isključivo je ljudsko, nema baš ničega animalnog). Od tradicijskih žanrova, pronalaze se, međutim, tu i tamo i elementi bajke (traženje pomoći unutar šume, simbolika broja tri pri razgovoru s bijelim bićem), a neki dijelovi čak donekle nalikuju i na haiku detalje („U tamnoj šumi, pod crnim nebom. Mirno stojim. Ne slušam ništa.“).
Kršćanska alegorija, osim kontrasta dobra i zla, argumentirana je i na nekoliko mjesta na kojima se eksplicitno navode Bog („Jer u tišini se može čuti Bog. To sam u svakom slučaju čuo, ali ja u svakom slučaju ne mogu čuti Božji glas, jedino što mogu čuti jest ništa.“) i biblijska intertekstualnost („Kažem: tko si ti. Stvorenje kaže: ja sam onaj koji jesam.“). U medijskim istupima autor često spominje svoje preobraćenje na katolicizam, no tekst ne potencira snažno vjerski karakter i ne zahtijeva specifično religijsko opredjeljenje ili neopredjeljenje nužno za dublje shvaćanje alegorije primjenjive na svako misleće biće. Protagonistovu unutarnju mijenu nemoguće je ne primijetiti, no teško je uprijeti prstom u točan trenutak u kojemu se ona zbiva. Neprestano je prisutna, na nekome hipnotičkom rubu.
U medijskim istupima autor često spominje svoje preobraćenje na katolicizam, no tekst ne potencira snažno vjerski karakter i ne zahtijeva specifično religijsko opredjeljenje ili neopredjeljenje nužno za dublje shvaćanje alegorije
Ponavljanja i rekapitulacije
Neke bi repetitivnost pripovijedanja isprva mogla odbiti. Na pojedinim se stranicama čitavi odlomci teksta ponavljaju kako bi se izrekla ista misao, bez novoga zaključka – pripovjedač neprestano sam sebi pokušava objasniti kako se izgubio, ponavlja kakav je bio put koji je prešao prije no što mu se automobil zaglavio u blatu, pri svakoj izmjeni dijaloških glasova najavljuje „On kaže“, „Ona kaže“, na 45. stranici to čini čak dvanaest puta. Brojna ponavljanja misli, rekapitulacija kobne noći, glasnoća usamljenosti i straha kao da paraliziraju pripovjedača, a pritom i pripovijedanje. U bilo kojoj drugoj knjizi vjerujem da bi i mene takav tip pričanja priče potaknuo na odustajanje od čitanja, no ima u Fosseovu stilu nešto meditativno, sentenciozno, ujedno zastrašujuće i – na simboličkoj razini – ohrabrujuće. Čak i katarzično! (Roman je ispisan prema dramskome tekstu i dodatno su ga obogatili sačuvani elementi sceničnosti, kazališne trodimenzionalnosti, kretanja likova, zanimljive izmjene prizora).
Hipnotičnost pripovijedanja podržavaju i mjesta izražene, duboke taktilnosti protagonistovih doživljaja: „I ne prođe mnogo vremena kada prema meni zapuše malo toplog zraka, ravnomjeran mlaz odvojen od ostatka zraka.“, „Da, tako je tiho da mogu posegnuti i dotaknuti tišinu“. Specifična je i uporaba vremena; dugotrajnost i promišljenost jednostavnih radnji. „Ali tako sam umoran. Moram sjesti na kamen. Idem sjesti na kamen. Ili se možda još više smrzavam otkad sam sjeo na kamen nego kad sam gledao kamen, i mnogo više nego kad sam hodao među drvećem. Ionako nema smisla sjediti ovdje na kamenu.“ Nakon nekoliko stranica eksplikacije, pripovjedač uvodi sentenciju koja potvrđuje da je riječ o alegorijskome tekstu, pozicionirajući misao kao citat o životu: „U svakom slučaju, ne mogu samo sjediti na kamenu.“
Pripovjedni glas stvoren je uvjerljivo nepouzdano. Često se čini kao da balansira na rubu samoubojstva, paralize sna, halucinacija i prosvjetljenja. Već samim činom svjesnoga odlaska u šumu, izlaska iz automobila u hladnu noć i lutanja, čitatelj uviđa da se radi o neuračunljivosti, tjeskobnosti, čak i putu u regresiju – primjerice – pri susretu s roditeljima.
Neke bi repetitivnost pripovijedanja isprva mogla odbiti. Na pojedinim se stranicama čitavi odlomci teksta ponavljaju kako bi se izrekla ista misao, bez novoga zaključka
Misteriozni čovjek
Ipak, protagonist se mjestimično vraća u vrlo racionalan tok misli („Ali kako sam ja to zamislio, jer nije imalo smisla otići u tamnu šumu kako bih pronašao ljude.“) koji se netom kasnije ponovno gubi u izmicanju („Neću umrijeti. Ili baš to želim. Ali zašto bih umro. To je baš to što neću, i zato ću pronaći svoj auto kako bih se zagrijao.“).
Pred sam kraj, pojavljuje se antipod bijelome isijavanju – čovjek odjeven u crno odijelo, bijelu košulju, crnu kravatu, čovjek čije lice pripovjedač ne može raspoznati. Ako ste, poput mene, pripadnik generacije Z, opis misterioznog čovjeka – možda zloduha, neodoljivo će vas podsjetiti na igricu Slenderman pa će se time malo ubiti mističnost, a oživjeti podsmijeh, no pripovijedanje brzo vraća u uvjerljivo duboke životne mudrosti, vječnu potrebu za zaštitom i zahvalnosti, no i onu dječju najbolniju spoznaju da roditelji nisu svemogući i da „dah za dahom, i odjednom više nema daha“…
