Tko će u doglednom desetljeću propisati, tko spisateljski stasati, kakve će knjige nastajati, koje će nestati te tko će sve to (ako itko) i kako čitati? Trendovi čitanja nisu kvantitativno ozbiljnije istraženi, a istraživanja koja jesu provedena u ograničenim okvirima ne dopuštaju ništa nalik na konsenzus kada je riječ o pitanju budućeg života i smrti čitanja, što optimističnima daje povoda za daljnji optimizam, a manje optimističnima već prema nastavku silogizma.

S obzirom na retoriku koja okružuje temu, formulaični medijski senzacionalizam uglavnom reflektira diskurs koji mlade generacije podcjenjuje i zgraža se nad praksama i trendovima koje potiču i prate, ili si dopušta biti ugodno iznenađen što „mladi ljudi“ ipak ne razmišljaju isključivo u formatu Tik-Toka. S promjenom paradigme na ulazu u postdigitalno i postinternetsko doba, kao sa svakom tako značajnom promjenom paradigme dosad, štošta se promijenilo u praksama i perspektivama u sferi književnosti. Ali mapirati te promjene, onkraj truizama i kratkovidnih spekulacija, nemoguće je na pregledan i koherentan način, naprosto jer je teren preširok i suviše vezan za individualne kapacitete i afinitete. Ipak, koje je trendove moguće apstrahirati kada je riječ o budućnosti književnog kanona i književnom kanonu budućnosti?
Sub-, para-, anti- kanoni u razvoju
Sami koncept kanona u teoriji i praksi proveden je kroz kritički poligon feminističke, queer, postkolonijalne i ine kritike usmjerene na opovrgavanje dominacije cisheteromaskuline, bjelačke, europocentrične vrijednosne tradicije. No iako je samo njegovo utemeljenje temeljito problematizirano, kanon još uvijek preživljava i djeluje, ugrađen podjednako u obrazovni, kulturno-institucionalni i medijski sustav, bez većih potresa i pretresa vrijednosti. Kao reakcija na ipak sve širi i glasniji blacklash protiv tradicionalnog kanona često se javlja posljednjih godina već višestruko podgrijana tema političke korektnosti i takozvane kulture otkazivanja, često prezentiranih kao da je riječ o pod duginim bojama skrivenim prijetnjama slobodnoj misli i izražavanju. Dok književni konzervatori i konzervativci plaču za Winnetouom, polifonija perspektiva nikada nije bila razgranatija u suvremenoj mainstream književnoj ponudi. Ono što su još prije nekoliko godina bila nišna izdanja sa zadatkom da rastvore ovu ili onu egzotiku srednjestrujaškoj publici, danas su pune police sve sofisticiranijih književnih ostvarenja koja, između ostaloga, pokrivaju perspektive, interese, reference određene zajednice ili identitetske pozicije. U odnosu na trendove u nama najvidljivijim književnim sredinama, počevši od američkog pa nadalje u francusko, njemačko, nešto manje talijansko i španjolsko govorno područje, domaća scena solidno drži korak s trendovima. A s obzirom na kvantitativne pretpostavke, kod nas treba osjetno više vremena za taj napredak od novine ili tematskog osvježenja do toga da prosede ili tematsko-motivska mreža budu dostatno afirmirani da ih je moguće naći u nizu, sve slojevitijih i književno ambicioznijih djela.
Iako prisutnost predstavnica tradicionalno podzastupljenih skupina u medijskom prostoru ne valja miješati s realnom moći političkog djelovanja, pa i osnovne egzistencijalne sigurnosti, s godinama su i desetljećima realizirani nepovratni pozitivni pomaci. Tako uz lektirni kanon koji se mijenja teško i mukotrpno, danas postoje drugi (sub-, para-, anti- ili alternativni) kanoni u razvoju, unutar kojih do daha i glasa dolaze različite perspektive kada je riječ o rasi, rodu, klasi i drugim identitetskim sklopovima koje je bilo teško ili nemoguće naći u retro-kanonu. Promjenu signaliziraju već same nagrade u posljednjih nekoliko godina, počevši od toga da su finalisti/ce Tportalove nagrade za najbolji hrvatski roman, pored Jurice Pavičića, mahom autorice vrlo artikuliranih poetika koje njeguju femininu perspektivu, konkretno Olja Savičević Ivančević (Ljeta s Marijom) i Vedrana Rudan (Doživotna robija), uz zapaženi prvijenac Dore Šustić (Psi) i dobitnicu Magdalenu Blažević (U kasno ljeto). Prošlogodišnja je pobjednica iste nagrade Marija Andrijašević (Zemlja bez sutona), a i posljednja su dva NIN-ovana djela upravo rubni romani angažiranih autorica s izrazito ženskim pripovjedačkim glasom (Milena Marković: Deca i Danica Vukićević: Unutrašnje more).
Uz lektirni kanon koji se mijenja teško i mukotrpno, danas postoje drugi (sub-, para-, anti- ili alternativni) kanoni u razvoju, unutar kojih do daha i glasa dolaze različite perspektive kada je riječ o rasi, rodu, klasi i drugim identitetskim sklopovima koje je bilo teško ili nemoguće naći u retro-kanonu
Ženski glasovi – ozbiljna promjena na mlađoj sceni

Kada je riječ o mladim autoricama, prije svega u smislu onih koje objavljuju ili se spremaju objaviti svoja prva samostalna izdanja, nitko iz univerzuma visokoafirmiranih literarnih ličnosti ne prati pomladak tako budno i pažljivo kao Robert Perišić, usput budi rečeno, također član Tportalova žirija. Pored kratkih radionica proze u zagrebačkoj Močvari, Perišić ondje organizira i književne tribine na kojima uz bok etabliranim imenima predstavlja i ona koja tek kreću prema etabliranju, a nešto od radioničkih eksperimenata bit će (inšallah!) objavljeno u nekoj vrsti proto-antologije književnosti u nastajanju, koju Perišić uređuje za Sandorf pod radnim naslovom Kroz močvaru i prašumu. Kada je riječ o njegovim dojmovima i uvidima u tendencije mladih književnih generacija, Perišić kaže:
Nemam velike teorije o tome, ali neke stvari su očigledne. Ponajprije, na mlađoj književnoj sceni je neusporedivo više žena nego u prethodnim generacijama, recimo mojoj, gdje su muškarci bili većina, što je zasigurno bilo proizvod i nevidljivih predrasudnih predselekcija kao i s time povezanih „autoselekcija“, vezanih za samopouzdanje, osjećaj „pozvanosti“ itsl. U ono sam doba viđao kako se neke boje previše s obzirom na potencijal (među njima i duhovite žene), a neki drugi premalo (među njima i užasno dosadni tipovi), i da pišu i da se u književnom prostoru osjećaju „doma“. Naravno da je bilo žena, kao i buntovnih glasova; sjećam se npr. neobične čitanosti knjige Nešto nije u redu, debija Tatjane Gromače, i ne znam kad je kasnije knjiga poezije postala nešto kao hit. Međutim, današnja zastupljenost mlađih autorica je nešto sasvim drugo, jer ne samo da ih je više nego onda, nego ih je više nego muškaraca, one su većina. Govorim o kvalitetnim glasovima, što se može vidjeti po nagradi Kritične mase za prozu do 35 godina, gdje već godinama prevladavaju žene u užem izboru, a žiri nije „ženski“ ni generacijski. Dakle, to je ozbiljna promjena na mlađoj sceni (naprosto prvi put u povijesti), i moguće je da se ta ženska većina na mlađoj sceni ponešto istopi kasnije jer razlozi starog tipa postaju aktivniji s uključivanjem u sistem; obitelj, dvostruki rad koji književnost najčešće zahtijeva odnosno da se književnošću osoba bavi uz posao za plaću, a ako je tu još neplaćeni kućanski onda to biva trostruki rad, itd. Ali svejedno je to ukupno signifikantno i vjerujem da će to obilježiti i „situaciju 2033“.
Naravno da ovo nije samo stvar zastupljenosti, nego i pomaka u pisanju, s vidljivim pomacima u otvorenosti u raznolikom smislu (čak i u glasu, kod javnih čitanja) i nešto manje vidljivim, ponegdje spontanim ponegdje promišljenijim, temeljenjima drukčijih oslonaca za „dignitet“ likova/junakinja (u smislu vječnog: „zašto bi nas ovo zanimalo“?). To ne znači da sve tu pršti od inovacija i dosta toga se značajno naslanja na čitane prethodnike. Ne ide to u književnosti samo iz novih želja i djelomično iskustava, bilo bi prelako, no pomaka svakako ima, a u perspektivi se može očekivati još značajnija artikulacija u dosad relativno zanemarenim prostorima i pravcima (ne baš tradicionalno muškim, da tako kažem), gdje i ima najviše prostora za otvaranje s obzirom na razmjere dosadašnje potisnutosti. U tu priču spadaju i različita manjinska iskustva, koja u kvantiteti ostaju manjinska, ali su u prosjeku također otvorenija.
Robert Perišić: Na mlađoj književnoj sceni je neusporedivo više žena nego u prethodnim generacijama, recimo mojoj, gdje su muškarci bili većina, što je zasigurno bilo proizvod i nevidljivih predrasudnih predselekcija kao i s time povezanih „autoselekcija“, vezanih za samopouzdanje, osjećaj „pozvanosti“
Pobunjene čitateljke
Ova je godina i druga po redu nagradi za suvremenu feminističku, queer i angažiranu književnost „Štefica Cvek“ u organizaciji beogradskih Pobunjenih čitateljki. Ambiciozni angažman u promicanju ne samo izvrsne, nego i angažirane (ili ne samo angažirane, nego i izvrsne) književnosti na zajedničkom području regije potvrđuje sve eksplicitniji interes za književnost koja istražuje društvene mehanizme kroz prizmu vrijednosti rodne, rasne, klasne, seksualne ravnopravnosti. A govoreći iz vlastitog iskustva sudjelovanja u sabiranju i selekciji ovogodišnje konkurencije i žiriranju u prvom krugu, na različite načine angažirane književnosti u regiji ima u rastućim količinama. (Čak i ChatGPT, upitan o trendovima u postjugoslavenskoj književnosti, primjećuje porast u feminističkoj i angažiranoj književnosti na lokalnoj i regionalnoj sceni.) Naime, uz već ustanovljene i afirmirane feministički baždarene autore i (osjetno brojnije) autorice, mnogo njih u ranijim razvojnim fazama integrira u najmanju ruku nasljeđe popkulturiziranih identitetskih politika u polazišta svoje prakse. Koliko je to dalje provedeno na zanimljive, produktivne, pa i probavljive načine otprilike je usporedivo s bilo kojom selekcijom zanimljive i zanatski kvalitetno odrađene književne produkcije unutar generalne ponude.
Projekt Pobunjenih čitateljki ukazuje i na interes mlađih generacija za oblikovanje dinamičnih i protočnih veza na razini regije; nakon prošlogodišnjeg izbora na područjima BiH, Srbije, Crne Gore i Hrvatske, ove je godine bhs-centričnom izboru dodana makedonska književnost, a u planu je za sljedeću godinu priključivanje slovenske. Paralelno i s druge strane, krenuvši kao projekt ljubljanske Maske također usmjeren prema prostoru regije, koncept jugofuturizma otvoreni je termin-u-stalnom-nastajanju zainteresiran za promišljanje budućnosti zajedništva na postjugoslavenskom prostoru, mimo ordinarnih nostalgičarskih i ideološki retro rigidnih okvira. Jugofuturizam je također sabrao kritičarke, umjetnice, književnice, teoretičarke iz različitih područja djelovanja, velikim dijelom generacija odraslih nakon rata i raspada, sve udaljenijih od jugoslavenske prošlosti i dublje uronjenih u internetsku kulturu.
Priroda vs. autofikcija?

Formalnih eksperimenata pak u vidljivoj suvremenoj književnoj produkciji nema osobito mnogo, no kada se pojave, nerijetko se ističu kao neka od najzanimljivijih ostvarenja (samo ove godine, pozornost su privukle nagrađivane knjige A htela sam Maje Solar, Urania Luke Bekavca i već spomenuto Unutrašnje more D. Vukićević). Intermedijskih prijelaza s papira uglavnom nema; književnost društvenih mreža postoji, ali je kao fenomen zastario i prije nego je posve zaživio, s obzirom na brzinu smjene trendova na tom području. Nešto ozbiljniji interes i razvoj dugometražnog potencijala ima i medij zvuka, s izdanjima audioknjiga, koje u Hrvatskoj tek trebaju privući širu publiku (primjerice projekt Book&Zvuk), i beskrajni podcasti na kojima se čita književnost i/li o njoj detaljno razgovara (moja je apsolutna audioopsesija briljantna razgovorna emisija Between the Covers Davida Naimona, a zanimljivi su i nešto manje standardni formati poput podcasta The Slowdown, kojemu je svaka epizoda naprosto pročitana pjesma suvremene autor/ice). Dok audio još uvijek u našem miljeu čeka popularizaciju, daleko je stabilnija sudbina nježnog fetišizma prema papirnatim artefaktima koje digitalna izdanja vrlo vjerojatno nikada neće posve ili doista zamijeniti.
Značajan trend u književnoj sferi, kao i paralelno vizualnoj i multimedijskoj, proizlazi iz interesa za prirodu i pripadajuće znanosti. U novom rusoovskom povratničkom valu, sve više mladih ljudi s pristupom tehnologiji razvija interes upravo mimo ekrana, i nakon salve milenijalske autofikcije, na scenu stupaju izdanja čija je pažnja dijelom premještena ili bitno raspršena u odnosu na antropomorfnu fokalizaciju.
S obzirom na stanje svijeta i planete, nije začudno da u posljednjim desetljećima sustavno raste broj ekoloških i klimatskih fikcija, književnosti koja je poglavito zainteresirana za razmatranje prisutnih i nadolazećih katastrofa, a još je više onih u kojima se to javlja kao periferna, ali bitna podtema u djelu. U nastavku Perišićeva razmatranja, kada je riječ o mladim autori/cama i interesima za prostorne transgresije u duhu digitalnog doba, slijedi:
Može se očekivati i više artikulacije iskustava u prostorima koji nisu fizički, što zasad u prosjeku začudno izostaje (ako ne računamo oslanjanje na žanrovsko i SF), s obzirom koliko je to realno postalo poljem iskustva. Kao da još nije nađen način da se to „oknjiževni“, pa su fizičke interakcije još uvijek osnovni svijet, štoviše ponekad se čini da društvene mreže nisu još ni izmišljene, a vjerojatnije je ipak da nije izmišljen način da se to književno otvori a da nije tek ispisom replika i da ne izgleda kao „glupa drama“. Vrlo je moguće da mlađi ljudi koji pišu žele baš i „pobjeći“ iz tog prostora u književnost, no ipak se „u 2033“ može očekivati i više proze koja će tretirati ili obuhvaćati virtualni prostor, s obzirom da se već događalo obratno, to jest da u virtualnom prostoru nastaju književni tekstovi. Ti su tekstovi relativno „obični“, osim što im je publika pri ruci, što utječe na ispis blizine, dok je književnost dosad bazično bila upućena udaljenijem recipijentu, za što ipak ne vjerujem da će se značajno prevrednovati.
Značajan trend u književnoj sferi, kao i paralelno vizualnoj i multimedijskoj, proizlazi iz interesa za prirodu i pripadajuće znanosti. U novom rusoovskom povratničkom valu, sve više mladih ljudi s pristupom tehnologiji razvija interes upravo mimo ekrana
Prilagođavanje novim modusima čitanja i pisanja

Digitalne tehnologije nose mogućnosti bržih i lakših prijenosa, aktivnije komunikacije i razmjene na širem području, jeftinijih i ekološki održivijih rješenja, i ne umire nada da bi i hrvatsko izdavaštvo moglo uvidjeti potencijale proliferacije ebook izdanja koja bi se onda mogla nabaviti po razumnijoj cijeni od one često nezgrapno dizajniranih knjiga današnjeg tržišta. Digitalna prevlast sama po sebi nije ni dobra ni loša, problem doduše nastaje u tome da sistemski obrasci prijenosa znanja i praksi pisanja, odnosno čitanja ne drže korak s tehnologijom koja prodire u sve pore društva, daleko brže nego što smo zapravo u stanju kao bića procesirati promjene. U pregledu četiriju knjiga posvećenih čitanju u digitalnom dobu, književna povjesničarka i teoretičarka, urednica i kritičarka Marija Ott Franolić skicirala je za portal Ideje.hr 2021. godine relativno recentna istraživanja kada je riječ o načinima na koje naše umove transformira izrazita izloženost digitalnoj tehnologiji, osobito promjenama zamjetljivima kod mladih ljudi i djece. Upitana o mislima na istu temu nepune dvije godine nakon objave toga članka, Ott Franolić kaže:
Ne trebamo biti tehnofobi – tehnologija nam je donijela sjajne stvari – od zooma do pacemakera. Međutim, sa sobom je donijela i neke loše posljedice – brzina klikanja i prelijetanja sadržaja na ekranu zamjenjuje dubinsko čitanje i ne omogućava nam da pamtimo podatke, a oni nam trebaju za razmišljanje i zaključivanje. Nisam pesimistična, sigurno će se čitati i pisati i 2033., pa i 2093., jer čovjek je znatiželjan i čitanje i pisanje ga vode novim svjetovima, omogućuju mu maštanje i samorazumijevanje – jednako na papirusu, na stranicama knjige, na tabletu, ili na nečemu što još ne možemo zamisliti. No moramo se prilagođavati promjenama. Roditelji, knjižničari, edukatori(ce) i svi koji mogu trebaju uložiti veliki trud da bi buduće generacije mogle mirno sjediti i koncentrirati se na dulje tekstove. Puno čitati i vježbati, pokazati mladima da je čitanje uzbudljivo, da nas uživanje u umjetnosti obogaćuje na neusporedive načine, da nam se neki tekstovi direktno obraćaju, donoseći nam smisao. Nužno je prilagoditi školsku lektiru, mlade motivirati na čitanje i dati im češće da i sami biraju tekstove, jer vještinu čitanja i koncentracije treba brusiti na suvremenim i zanimljivim tekstovima. Čim sebe počnu doživljavati kao čitatelje, postat će spremniji i za kompleksnije sadržaje (a samo nas pomno i dubinsko čitanje vodi znanju i razmišljanju). S obzirom na to kako sada izgleda svijet, znanje i razmišljanje će nam u budućnosti itekako trebati.
Marija Ott Franolić: Nisam pesimistična, sigurno će se čitati i pisati i 2033., pa i 2093., jer čovjek je znatiželjan i čitanje i pisanje ga vode novim svjetovima, omogućuju mu maštanje i samorazumijevanje – jednako na papirusu, na stranicama knjige, na tabletu, ili na nečemu što još ne možemo zamisliti
Retro papirnati i analogni šik
U srodnom duhu posezanja za ne-digitalnim, još je jedan fenomen koji uzima maha revitalizacija papira, kao i u širem smislu interes za analogne retro prakse (ili njihovu simulaciju). Pored klasičnih izdavačkih kuća sa spomenutim uvjetovanjima i ograničenjima, diljem poznatog svijeta niču mali izdavački projekti koji se bave potencijalima tiska mimo standardnih naklada i književnog tržišta. Pritom nije riječ o amiškom principu povratka unatrag, nego prodoru kroz i dalje od digitalnoga, u postdigitalnu sferu istodobne afirmacije digitalnog i analognog kao kompatibilnih medija, modusa i principa. Primjerice, važnosti digitalne tehnologije i internetske kulture za mlade autorice, osobito žene i pripadnice podreprezentiranih društvenih skupina, posvećeno je jedno od šest dosadašnjih izdanja britanskog književnog časopisa Worms, koji nastaje slijedom estetske, poetske i političke tradicije fanzina.
Kod nas je pojava vrijedna pozornosti projekt dizajnerice i samonazvane samouke tiskarice Ane Labudović, RISO & prijatelji. Riječ je o polagano ali sigurno rastućoj platformi koju je Labudović pokrenula prije nekoliko godina oko održive specijalizirane tiskare, a koja počiva na kolaborativnim principima rada i sinergiji digitalnog i analognog principa podjednako u mehanici i estetici izdavačkog rada. U sklopu nedavnog razgovora na Booksinu programu Eks. prakse, Labudović je među ostalim govorila u terminima booma nezavisnog izdavaštva, koji je u posljednjih nekoliko godina ušao u mainstream na velika vrata zajedno s revivalom papirnih tiskovina. No kako smo istovremeno premreženi digitalnim postojanjem, gotovo je svima moguće u nekoliko klikova doći do sadržaja koji ih zanima, pa tako i do eksperimentalnih publikacija, specijaliziranih publikacija i alternativnih izdavačkih projekata. U osnovi, kaže Labudović, tako mediji jedan drugoga podržavaju više nego što teže jedan drugoga ugroziti, a na razmeđu tehnologija događaju se zanimljivi spojevi i trenja:
Fanzine stvaraju i kulture i supkulture jer su ekonomičan i praktičan bottom-up medij koji je dovoljno otvoren da može dati glas svima, pogotovo u doba nezadovoljstva tiskanim medijima, ili u izostanku financiranja alternativnih i nezavisnih tiskovina. On je i dalje točka interakcije, razmjene, zezancije, otpora, fanatizma, bildanja vlastitog bubblea ili ega, pripadanja, dodira s mikrosvjetovima koji nas zanimaju, odmor od scrollanja (iako su ih puni feedovi). Fanzini stvaraju opipljiviju vezu sa zajednicom, što je također vidljivo u sve većem broju sajmova i manifestacija, pritom zadržavajući neku vrstu ekskluzivizma zahvaljujući ograničenim nakladama i načinima rada manufakture. Dok je nemoguće o kreaciji knjiga i izdavačkim eksperimentima govoriti bez spomena kultne dizajnerice Irme Boom, među zanimljivim su projektima u suvremenom nezavisnom izdavaštvu: Queer Archive Work, neprofitna knjižnica, izdavački studio i rezidencija, zatim mali ali iznimno aktivni pariški risografski studio Fidèle i GenderFail u interesima primarno trans&non-binary usmjerena izdavačka platforma koja kreira polazeći od afirmacije koncepta neuspjeha.

Važna podtema nagađanja o lektiri budućnosti pitanje je mogućih zaokreta u izdavaštvu, ovisno o promjenama u kulturnim politikama od kojih se zasada ne nazire ništa osobito suvislo. Kako izdavaštvo ne preživljava prodajom knjiga (čije su cijene pritom neprimjerene općem standardu), nego zahvaljujući različitim institucionalnim podrškama, ponekad veliki dio objavljenog korpusa ima više veze s vrijednostima koje institucije žele nominalno podržavati nego s čitateljskim interesom na određenom tržištu. Nadalje, tržište je svojeglavo ali daleko od slobodnog, i nemoguće je samouvjereno nagađati kakvi će se zaokreti događati slijedom mehanizama ponude&potražnje; hoće li se neoliberalni model konačno izjesti do neprepoznatljivosti i prepustiti prostor i energiju? A zatim i što bi ga moglo zamijeniti u točkama gdje se njegovi utjecaji premrežuju s književnim univerzumom? Budućnost će pokazati, ili riječima chatbota, „u konačnici, književna se scena u Hrvatskoj i regiji bivše Jugoslavije neprestano razvija i prilagođava novim trendovima i utjecajima. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se regionalna književnost razvijati u godinama koje dolaze.“ Ali lako je GPT-u zaokružiti proricanje klišejom i ostati neinvestiranim promatračem književne sudbine područja kojemu vjerojatno nikada neće naučiti jezik. Na zainteresiranim je akter/kama da ne smetnu s uma vlastiti ulog u budućnosti koju zajednički ispisujemo, svakim poduzetim, kao i svakim uzdržanim ili preskočenim korakom.
Pročitajte i prvi tekst Ane Fazekaš na temu „Što ćemo čitati 2033. godine?“ na sljedećoj poveznici.
*Tekst je dio programa “Suvremeni književni kanon – kritički pogled” i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.