Majskih dana 1980. Jugoslavija se opraštala s Titom: na zagrebačkom kolodvoru masovno se pjevala Fala, a u školama djeca su zborno pjevala Jugoslaviju, do nedavno oporezovanu za šund. Tada se na radiju oglasio i Krleža. S nekoliko rečenica svog je prijatelja ispratio „preko Romanije“. Stihovi partizanskog deseterca „Ide Tito preko Romanije…“ tako su dobili svoj epilog, transhistorijsku supstancu: „Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme, odakle kao da je stigao.“
Svojom eulogijom Krleža je Tita premjestio duboko u narodnu legendu. Niz padine bosanske planine vojskovođa se spustio sa svojom vojskom, divizijama koje su se pretvorile u narodnu armiju; a sada se preko vrhova Romanije zavijenih u mistične oblake odlazi pridružiti Gupcu i kraljeviću Marku, kralju Zvonimiru i caru Dušanu, i drugim narodnim besmrtnicima. Figura Romanije u tom „prelazu“ vojskovođe iz ove u onu povijest ima središnje mitotvorno mjesto, u narodnoj imaginaciji izjednačeno s planinom majkom koja rađa kraljeviće i seljačke vođe, hajduke i partizane, planinom na kojoj se kraljevi spajaju s vječnom domovinom.
Ako mitsku figuru „Romanije“ geografski maksimalno proširimo, do najtajanstvenijih krajeva svijeta, parafrazirajući narodnu pjesmu i Krležinu eulogiju može se kazati i da je Tito do nas stigao „preko Sibira“. Između 1915. i 1920. Tito je preko Karpata, Svijažska i Sankt Peterburga zabasao duboko do zapadnog Sibira. Mitotvornih toponima ovdje ne manjka. Od Karpata, jednako mističnih kao i Romanije, preko Svijažska Ivana Groznog, do carskog i revolucionarnog Sankt Peterburga. Nevjerojatna je to odiseja za jednog austrijskog domobrana. No ništa ovdje ne razbuktava maštu kao Sibir. Kao što je Juraj Križanić od Žumberka stigao do Tobolska, da bi poginuo pod Bečom u pobjedničkom jurišu konjice Jana Sobjeskog, tako je Tito od Kumrovca stigao do Omska, da bi sa svojom armijom sišao s Romanije. Sada smo već u narodnoj pjesmi. Dalje i dublje od toga ne možemo biti. Golemi, poput svemira nezamislivi i nedokučivi Sibir izjednačuje se s mitotvornom nedođijom. Put do Romanije vodio je preko Omska. Gotovo da u sebi već i možemo čuti te stihove.
Mitski Tito
U svojoj historiografsko-reportažnoj knjizi Tito u Rusiji novinar i publicist Marko Stričević ističe formativni značaj Titovih ruskih godina. U zapadni Sibir Tito je stigao kao ratni zarobljenik. Ranjen čerkeskim kopljem na Dnjestru, u zarobljeništvu je prebolio pjegavi tifus i dočekao revoluciju. Zemljom se kretao napola slobodno, koristeći se podoficirskim statusom, pružajući bogatijim seljacima vrlo tražene mehaničarske usluge. Od Omska krenuo je i dublje u Sibir. Preko slavenskog sela Mihajlovke Tito je s četrnaestogodišnjom mladenkom Pelagijom kao bjegunac od kaosa građanskog rata stigao i do kazaškog aula Kojčubaj. „Na fotografijama s početka 20. stoljeća mogu se vidjeti naselja od nekoliko srednjoazijskih kožnih šatora zvanih jurte, muškarci na konjima i devama, žene u srednjoazijskim nošnjama, sijela plemenskih uglednika pod otvorenim nebom, gdje svaki pozira uz svog krupnog stepskog sokola… Tragovi su to nekadašnjeg Kazaškog Kanata i nečeg još davnijeg.“
Naselje u koje dolazi mehaničar sa Zapada je „polunomadsko-polusjedilačko“. U šatorima su domaćini „okrugla lica s uskim očima, ljudi bez škole i pisma“. Isa Žaksimbajev, imućni Kazah kod kojeg je mladi bračni par smješten, vlasnik je parnog mlina, 200-300 stepskih konja i najmanje dvije žene. Bulajiću je za televizijski intervju Tito rekao: „Kad uđeš u kirgisku jurtu, pljesneš rukama i zatražiš čaja – tako se očekivalo od stranaca da se ponašaju kad dođu. Žene bi se ustrčale da te posluže, onda bi čučnule uz pod i gledale te kako jedeš i razmišljale imaš li sve što ti treba. Svako malo kopale bi po svojoj odjeći, pa kad bi ulovile veliku sivu uš, stavile bi je među zube i zdrobile, i tako bi bile sve krvave, kao da si šminku po njima razmazao.“
Tražimo li u Rusiji mitskog Tita, boljeg od ovog koji u jurti živi s „Kirgizima“, današnjim Kazasima, nećemo naći. Ovdje se budući vojskovođa napio kumisa, tradicionalnog pića od kobiljeg mlijeka, nakadio travama drevnog nomadskog života. Mitsku dimenziju bilježi i Marko Stričević. Prema sjećanjima Pelagije, stepski prijatelji poklonili su Titu mladog jastreba kojeg je othranio i koji mu se nakon puštanja vraćao. Dedijeru je sam Tito ispričao kako je na nekoj svečanosti prihvatio izazov i zajahao i ukrotio divljeg i neosedlanog konja, a prisjetio se i psa koji je odrastao uz dva vučića koje je ulovio i hranio dok nisu pobjegli u šumu. Zanimljiv animalističko-simbolički prizvuk ima i tamnozelena kobila „nazvana Mercedes“. Očito, životinje su „prepoznale“ vođu. A niti mercedes više nije bio daleko.
Tražimo li u Rusiji mitskog Tita, boljeg od ovog koji u jurti živi s „Kirgizima“, današnjim Kazasima, nećemo naći. Ovdje se budući vojskovođa napio kumisa, tradicionalnog pića od kobiljeg mlijeka, nakadio travama drevnog nomadskog života. Mitsku dimenziju bilježi i Marko Stričević
Čovjek bez šibica
Tito u Rusiji najvećim je dijelom fascinantna knjiga. Marko Stričević zakucao je na svaka vrata, razgovarao sa svima, zaputio se do svakog mjesta, vlakom, taksijem ili pješke. U spoju historiografije i putopisa, reportaže i arhivskog rada, Tito u Rusiji istražuje ono što je bilo prije jednog stoljeća i što je danas. Stričević preokreće svaki kamen, vozi se noćnim vlakom za Alatir, pješači kroz puste šume u kojima nije siguran je li bolje sresti nekoga ili ne. Dragocjenost koju pronalazi nekad je snimljena fotografija, nekad živi razgovor sa svjedocima povijesti, mala putopisna sličica s ulica Omska ili velika freska predrevolucionarnog i revolucionarnog Petrograda.
Tito se iz Rusije nije vratio s reputacijom boljševika koji se borio protiv Bijelih. U svojim Autobiografskim kazivanjima (1982.) opisuje susret s Crvenima:
„’Ima li tu koga?’ pitaju.
‘Ima’, odgovaram.
‘A ko si ti?’
‘Ratni zarobljenik.’
‘Onda zapali svjetlo.’
‘Nemam šibicu.’“
Čovjek bez šibica građanski je rat proveo na selu, skrivajući se umjesto da se bori protiv Bijelih „kao što su to činile mase njegovih južnih zemljaka“. Aleksej Sorokin, „jedan od vodećih autoriteta za društveno-povijesna pitanja omskog kraja“, u intervju Stričeviću kaže: „U periodu od 1918. do 1019. godine pred Josipom Brozom stajala je legitimna zadaća, kao i pred bilo kojim sudionikom građanskog rata: preživjeti! A da bi se preživjelo, trebalo je biti tiši od vode, i niži od trave. I po mogućnosti što dalje od štaba, a što bliže kuhinji!“
Najopasnije godine građanskog rata Tito je proveo daleko od poznate mu civilizacije i „slavenskih kuhinja“. Kod polunomadskog plemena Kazaha skrivao se najmanje godinu dana, noseći kazašku odjeću, učeći običaje i jezik domorodaca šumostepe. Datum stupanja Tita u partiju, jugoslavensku sekciju KP pri Kominterni, nepoznat je i kontroverzan. Tito kao godinu ulaska navodi 1920., no dio ruskih autora smatra da mu je zahtjev za ulaskom u Rusku komunističku partiju RKP(b) odbijen zbog sumnji u dezerterstvo i skrivanje od rata.
U periodu od 1918. do 1019. godine pred Josipom Brozom stajala je legitimna zadaća, kao i pred bilo kojim sudionikom građanskog rata: preživjeti! A da bi se preživjelo, trebalo je biti tiši od vode, i niži od trave. I po mogućnosti što dalje od štaba, a što bliže kuhinji!
Povratak kući
S „knjižicom“ ili bez nje Tito se u Hrvatsku vraća početkom studenog 1920. godine. U rodnom Kumrovcu ne zatječe nikog od šire obitelji. Majka mu je umrla još 1918., a otac odselio. U očevoj kući u Kupinecu južno od Zagreba Pelagija rađa sina koji će poživjeti tek dva dana. U Zagreb Tito dolazi nakon što je sahranio sina. Krleža kasnije tvrdi da je te zime čuo legende o nekom Brozu koji se na sastancima sindikata pojavljivao s „astrahanskom šubarom“, „na čijim se kovrčicama još mogao vidjeti otisak metalne crvene petokrake“. Ključna riječ ovdje su „legende“. „Sve što znamo o kasnijem Titovom životu pokazuje da je za petogodišnjeg boravka u Rusiji zavolio Rusiju, ruski narod i rusku kulturu. „Revolucionarni socijalizam tadašnjeg sovjetskog tipa postao mu je politički uzor“ zaključuje Goldstein u Titu (2015.).
Tito se nije vratio „preko Sibira“ kao prekaljeni boljševik. S visina iznad Urala nije mu na čelo pala sjajna crvena zvijezda. Tito će boljševikom tek postati. Datum je poznat. Zvijezda vođe KPJ zasjat će se na „bombaškom procesu“. Mitotvorna dimenzija „Sibira“ nije u vidljivoj ili nevidljivoj zvijezdi na ruskoj šubari. Mit leži dublje u formativnim maglama. Krleža ga je načeo u svojim sjećanjima. To je mit o čovjeku koji se vratio s kraja svijeta i vijeka. Mit o čovjeku iz šumostepe. Mit o „astrahanskoj šubari“. Pomno istražena i dokumentirana knjiga Marka Stričevića konstitutivni je historiografski prilog ne samo Titovim godinama u Rusiji, već i tom mitu.
Ulomak iz knjige Marka Stričevića Tito u Sibiru pročitajte na ovoj poveznici.
