Počeci
Onečišćenje
Počeci su uvijek podložni raspravi, no radi jednostavnosti ćemo pretpostaviti da moderni zapadni environmentalizam započinje s prologom Tihog proljeća (eng. Silent Spring) Rachel Carson iz 1962. godine, “Basnom za sutrašnjicu” (eng. “A Fable for Tomorrow“). Basna započinje riječima, “U srcu Amerike jednom je postojao gradić gdje je sav život naizgled živio u skladu sa svojim okolišem” pa, pozivajući se na drevnu tradiciju pastorale, nastavlja s “bogatim farmama“, “zelenim poljima“, lisičjim lavežom u brežuljcima, tihim srnama, papratima i divljim cvijećem, “nebrojenim pticama” i pastrvama koje leže u čistim, hladnim potocima, na uživanje svih koji prolaze gradićem (Carson 1999: 21). Slike prirodne ljepote naglašavaju “sklad” čovječanstva i prirode koji je “jednom postojao”. Basna nam stoga isprva nudi sliku suštinske nepromjenjivosti poduprte smjenom godišnjih doba, koju ljudska djelatnost rijetko ometa. Međutim, pastoralno blaženstvo ubrzo popušta pred katastrofalnim razaranjem:
“Područje je potom poharala neobična pošast i sve se počelo mijenjati. Zajednicom je ovladala neka zla čarolija: tajanstvene su bolesti pomele jata kokoši. Goveda i ovce razboljeli su se i umrli. Sjena smrti bila je posvuda.”
(Carson 1999: xx)
Svaki je djelić ruralne idile u narednim odlomcima rastrgan nekim agentom promjene, čija je tajna naglašena uporabom prirodnog i natprirodnog pojmovlja “bolesti” i “čarolije”. Carson potreseno opisuje opadanje broja ptica: “Jutra koja su jednom odjekivala korovima crvendaća, drozdova, grlica, šojka, carića i mnoštvom drugih ptičjih glasova koji su najavljivali zoru, sad su bila lišena zvuka. Samo je tišina polegla na polja, šume i močvare” (Carson 1999: 22). Tiho proljeće iz naslova djela na doslovnoj se razini odnosi na ovaj nestanak ptičjeg pjeva, premda postupno poprima ulogu sinegdohe za općenitiju okolišnu apokalipsu.
Temeljni tekst modernog environmentalizma ne počinje samo s neskriveno pjesničkom alegorijom, nego se oslanja i na književne žanrove pastorale i apokalipse, već ustanovljene načine poimanja ljudskog mjesta u prirodi koje možemo slijediti sve do tekstova poput Postanka i Otkrivenja, prve i posljednje knjige kršćanske Biblije. Tiho proljeće isprva nagoviješta da bi mitska ekološka katastrofa bajke mogla biti natprirodna i ovo ističe uključivanjem epigrama Keatsove pjesme “La Belle Dame Sans Merci“, gdje čarobna moć prelijepe žene uništava okoliš: “Šaš tek šušti, al’ svih ptica/Zanijemio glas” (Carson 1999: 7). Međutim, basna tad zaključuje: “Ni vještičarenje ni neprijateljsko djelovanje nije ušutkalo preporod novog života u ovom ranjenom svijetu. Ljudi su to učinili sami” (Carson 1999: 22). Ostatak knjige potom izlaže da su zameci apokalipse već postojali diljem Amerike i da udes koji je snašao mitski gradić budućnosti možemo promatrati kao splet manjih tragedija iz 1962. godine.
Stvarni su krivci, prema Carson, bili novi organski pesticidi poput DDT-a, aldrina i dieldrina, koji su uvedeni nakon Drugog svjetskog rata i uspješno su ubijali kukce nametnike. Tiho proljeće ponudilo je dojmljivo mnoštvo znanstvenih dokaza kako bi pokazalo da je upravo taj uspjeh bio ozbiljna prijetnja biljnom i životinjskom svijetu te ljudskom zdravlju, a s utopijskim se tvrdnjama prirodoznanstvenika suočilo na njihovom vlastitom terenu. Carsonine su znanstvene tvrdnje od objave djela potvrđene. Dovele su do porasta javne svijesti o onečišćenju pesticidima, strožih državnih propisa i razvitka poljoprivrednih preparata blažih dugoročnih učinaka. S druge strane, budući da je intenzivna poljoprivreda i danas glavni uzročnik pada broja kukaca u Europi i Sjevernoj Americi, Carsonino nam tiho proljeće možda još uvijek predstoji.
Temeljni tekst modernog environmentalizma ne počinje samo s neskriveno pjesničkom alegorijom, nego se oslanja i na književne žanrove pastorale i apokalipse, već ustanovljene načine poimanja ljudskog mjesta u prirodi koje možemo slijediti sve do tekstova poput Postanka i Otkrivenja, prve i posljednje knjige kršćanske Biblije
Premda ovakve environmentalističke tvrdnje igraju odlučujuće uloge u suvremenoj politici i kulturi, studentice i studenti humanističkih znanosti mogu imati poteškoća pri nastojanju da ih samostalno protumače. Akademska zajednica raspodijeljena je na relativno zasebna područja, a prirodoznanstveni problemi zahtijevaju prirodoznanstvenu stručnost. Unatoč tome, retoričke odluke, uporaba pastoralnih i apokaliptičnih motiva te književne aluzije kojima Carson oblikuje svoj prirodoznanstveni materijal primjerene su i za “književnu” ili “kulturnu” analizu. Takvu ćemo analizu nazvati “ekokritikom”. Ovo je djelo kritički uvod u današnje stanje znanstvenog područja ekokritike.
Razmotrimo nekoliko provizornih definicija teme. Prva potječe iz Zbornika ekokritike iz 1996. godine, temeljne antologije američke ekokritike:
“Što… je ekokritika? Jednostavno rečeno, ekokritika je istraživanje odnosa književnosti i fizičkog okoliša. Kao što feministička kritika istražuje jezik i književnost iz rodno osviještene perspektive te kao što marksistička kritika u svoja čitanja tekstova unosi svijest o načinima proizvodnje i ekonomskim klasama, ekokritika studiju književnosti pristupa s naglaskom na Zemlju.”
(Glotfelty i Fromm 1996: xix)
Glotfelty potom precizira neka od pitanja koja ekokritika može postaviti, sve od “Kako je priroda prikazana u ovom sonetu?” ili “Kako se pojam divljine mijenjao tijekom vremena?” do “Je li i znanost podložna književnoj analizi?” ili “Kakva je interdisciplinarna suradnja studija književnosti i okolišnog diskursa moguća u područjima poput povijesti, filozofije, psihologije, povijesti umjetnosti ili etike?” Zamijetite kako Glotfeltyna pitanja ekokritike prate očiglednu putanju: prvo je pitanje strogo književno te pretpostavlja istraživanja romantizma poput Romantičke ekologije (eng. Romantic Ecology) Jonathana Batea iz 1991. godine. Pitanja postupno poprimaju sve širi opseg, a posljednja nagoviještaju golema interdisciplinarna istraživanja poput Pejzaža i sjećanja (eng. Landscape and Memory) Simona Schame iz 1995. godine.
Glotfelty ekokritiku uspoređuje s feminizmom i marksizmom. Premda je točno da ekokritičari svoje kulturne analize općenito povezuju sa “zelenom” moralnom i političkom agendom, sljedeće će poglavlje pokazati da nije uvijek riječ o istoj agendi. Ekokritičari svoje neskriveno političko opredjeljenje dijele s drugim stručnjacima unutar humanističkih i društvenih znanosti, dok prirodoznanstvenici moraju izbjegavati stavove koji bi mogli ugroziti dojam njihove objektivnosti. Ekokritika se sve češće svrstava među područja okupljena u “okolišne humanističke znanosti” (Emmett i Nye 2017).
Noviju definiciju pronalazimo u izvrsnom pregledu ekokritike Cheryl Lousley:
“Ekokritika opisuje i suočava se s društveno neravnomjernim susretima i zapletajima zemaljskog življenja, sve od naftnog kapitalizma i priča o karcinomima do poezije ptičjeg pjeva. Kao politički oblik književne i kulturne analize, ekokritika nastoji razumjeti i spriječiti uništenje i smanjivanje živućih svjetova. Kritičkim djelovanjem preko povijesnih razdoblja, kulturnih tekstova i kulturnih formacija, ekokritika se usredotočuje na estetske oblike, društvena značenja, kontekste, genealogije i kontrapunkte kulturnih praksi koje doprinose ekološkom uništenju ili otpornosti. Temeljna premisa jest da okolišne krize imaju društvene, kulturne, afektivne, konceptualne i materijalne vidove.”
(Lousley 2020: 2)
Njezina je definicija preciznija i opsežnija, kao što priliči zrelijem području, a “neravnomjerne susrete i zapletaje” nadređuje “pristupu s naglaskom na Zemlju”. Lousleyjina “temeljna premisa” podcrtava da ekokritika ne tvrdi da posjeduje sve odgovore. Naprotiv, ona djeluje uz mnoge druge akademske discipline koje nastoje razumjeti i zaliječiti “okolišne krize”.
Ekokritika opisuje i suočava se s društveno neravnomjernim susretima i zapletajima zemaljskog življenja, sve od naftnog kapitalizma i priča o karcinomima do poezije ptičjeg pjeva. Kao politički oblik književne i kulturne analize, ekokritika nastoji razumjeti i spriječiti uništenje i smanjivanje živućih svjetova – piše Cheryl Lousley
Iz gledišta akademske zajednice, u ekokritici dominira Društvo za istraživanje književnosti i okoliša (ASLE), stručno društvo koje se nakon osnutka u SAD-u razgranalo na brojne druge države. ASLE organizira redovite konferencije i izdaje znanstveni časopis koji objedinjuje književnu analizu, kreativno pisanje te članke o okolišnom obrazovanju i aktivizmu. Nakon predvođenja pisanja o prirodi i istraživanja romantičke književnosti, ASLE se danas usredotočuje na okolišnu pravednost, a njegove članice i članovi istražuju široki spektar kulturnih procesa i proizvoda u kojim i kojima pronalazimo složene pregovore prirode i kulture.
Dakako, najšira definicija predmeta ekokritike obuhvaća istraživanje odnosa ljudskog i neljudskog diljem ljudske kulturne povijesti. Može uključivati čak i kritičku analizu samog pojma “ljudskog” (vidi šesto poglavlje). Ovo je, kao što Timothy Clark ističe, svojom otvorenošću ujedno poticajno ili potencijalno “arbitrarno i bezoblično”. “Naposljetku, pojam okoliša može obuhvatiti sve, a povezivanje svega sa svime ostalim posve je prazna vježba” (Clark 2019: 59). Ova će knjiga temu suziti usredotočivanjem na anglofonu književnost i vizualnu kulturu, s naglaskom na Veliku Britaniju i Sjevernu Ameriku.
Ekokritika je u kontekstu suvremenih književnih i kulturnih teorija jedinstvena zbog svojeg odnosa sa znanošću ekologije. Premda ekokritičari nisu obrazovno osposobljeni doprinositi prirodoznanstvenim raspravama, ipak moraju nadilaziti disciplinarne granice i svoju “ekološku pismenost” razvijati što je potpunije moguće. Ovdje stoga uključujem i kratke rasprave o nekoliko značajnijih okolišnih prijetnji današnjice, s naglaskom na klimatske promjene. Čak i ovo skromno prelaženje granica znanstvenih disciplina proturječi pretpostavci da su ekološki problemi svojstveni samo prirodnim znanostima, a ne kulturnoj analizi. Kad je Tiho proljeće tek objavljeno, agrokemijska industrija odgovorila je kritiziranjem književnih kvaliteta djela, nagoviještajući da one ne mogu supostojati s primjerenom znanstvenom oštrinom. Osporavamo li Carsonin znanstveni autoritet ako njezinu knjigu čitamo alatkama književne kritike? John Passmore ustanovio je korisnu razliku između “problema unutar ekologije” – doista znanstvenih pitanja koja iziskuju oblikovanje i ispitivanje hipoteza ekološkim eksperimentima – i “ekoloških problema” koji su “osobine našeg društva koje izviru iz našeg bavljenja prirodom, kojih bismo se željeli osloboditi i koje ne poimamo kao neizbježne posljedice boljih strana svojeg društva” (Passmore 1974: 44). Kad nešto opišemo kao ekološki problem, donosimo normativni sud o željenom stanju stvari. Premda su ovakvi sudovi obično potaknuti tvrdnjama ekoloških znanstvenika, nisu ograničeni na njih. “Korov” nije vrsta biljke, nego pogrešna vrsta na pogrešnom mjestu. Uklanjanje korova očito je “problem unutar vrtlarstva”, no početna definicija korova iziskuje kulturnu, a ne hortikulturnu analizu. Slično, “onečišćenje” je ekološki problem jer ne izdvaja neku tvar ili vrstu tvari, nego predstavlja normativni sud da je prevelika količina nečega prisutna u okolišu, obično na pogrešnom mjestu. Carson je uz pomoć prirodoslovaca koji se bave divljim životinjama i okolišnih toksikologa možda istražila problem onečišćenja DDT-om unutar ekologije, no Tiho proljeće svoj je moralni argument da to nije ispravno oblikovalo kulturnim, a ne prirodoznanstvenim radom. Središnje postignuće djela bilo je (prirodoznanstveni) problem unutar ekologije pretvoriti u naširoko poznat ekološki problem koji je potom doveo do političkog, pravosudnog i popularno-kulturnog prosvjedovanja. Ekokritika stoga možda ne može raspravljati o problemima unutar ekologije, no može doprinijeti širem smislu definiranja, istraživanja i razrješavanja ekoloških problema.
Jedan “ekokritički” način čitanja jest priloge environmentalističkim raspravama poimati kao primjere retorike. Već sam spomenuo da Carson upotrebljava i pastoralnu i apokaliptičnu retoriku. Premda ćemo se vratiti ovim temama, formalna retorička analiza ima i mnoge druge primjene. Primjerice, Ralph Lutts utjecaj Tihog proljeća nastoji protumačiti svraćanjem pažnje na podložnu analogiju između pesticida i druge vrste onečišćenja koja je 1962. godine bila prisutna u popularnoj svijesti:
“Oglasila je uzbunu oko onečišćenja koje je bilo nevidljivo osjetilima, moglo se prenositi nadaleko ili diljem svijeta, s vremenom se moglo nakupljati u tkivima, moglo je dovoditi do kroničnog i akutnog trovanja te uzrokovati rak, urođene tjelesne mane ili genetske mutacije koje su se otkrivale tek godinama ili desetljećima nakon izlaganja. […] Kemijski pesticidi nisu bili jedina vrsta onečišćenja koja je odgovarala ovom opisu. Druga vrsta koja je tad bila mnogo poznatija javnosti bilo je radioaktivno zračenje. Pesticide se moglo razumjeti kao drugi oblik zračenja.”
(Lutts 2000: 19)
(…)
