Taksim Bop zbirka je priča riječkog pisca, urednika, glazbenika, skladatelja i knjižara mlađe generacije Karla Ilića – pravog hyphenated man, kako bi rekli Amerikanci. Ilić, široj javnosti poznatiji kao urednik i prevoditelj edicije Jazz Beatpri riječkom antikvarijatu i nakladniku Ex Libris, prošle je godine supotpisao dvostruki CD In Action Roberto Magris Denis Razz Quarteta, objavljen u SAD-u i već naišao na iznimnu kritičku recepciju u inozemnim publikacijama, u kojem Ilić sudjeluje kao kontrabasist, aranžer, gitarist i lutnjist, odnosno, udija.
Već se u naslovu zbirke skriva ideja sinkroniciteta, svojevrsnog diwana istoka i zapada koji se razvija kroz esejističku prozu o muzici. Da, kažemo diwana, a ne alternative, iako je alter, kao latinski pridjev koji znači „drugi od dvojice“, najbliskiji epitet predmetu ove kritike, budući da je Taksim bop naslov koji spram mainstreama probija prostor fusnote… Dok je taksim onaj uvodni dio u orijentalnoj glazbi, slobodna improvizacija izvan ritma, zapravo „jazz prije jazza“ na našim prostorima, bop je pojam koji sveopćoj publici izmiče kad želi posegnuti za jazzom, zaboravljajući da je jazz rođen u New Orleansu. A i umro na zapadnoj obali SAD-a kao relikt seobe jednog kasnofeudalnog naroda koji je na taj mračni predmet želje u novoj sredini gledao kao na „tetkin goblen“ na koji bi novi bijeli susjedi – poduzetnici, liječnici i advokati – možda pogledali poprijeko, bacivši pogled kroz prozor podrumskog stana neke crnačke obitelji u velikom gradu. Ilićev pothvat dodatno proširuje polje onog čega su se u našim krajevima ranije laćali Neven Ušumović u Makovu zrnu i Zlatnoj opeklini ili Marko Pogačar u Jugoton gori!, uz daleke odjeke Kunderina pisma. Ilić prati sličan milestone: ulazi u zonu magijskog realizma, prepričava mitove i legende o nastanku istočnjačkih glazbala te posredno o inicijaciji svirača u globalne tokove, s klimaksom u prozno-dnevničkoj profilaciji najvažnijih pregalaca američkog free jazza. Sinteza je to erudicije, fantastike i teorije, no ne one književne, već muzikologije s filozofskim odmakom – autora koji svjesno i čvrsto sjedi na dvije stolice.
Posveta mrtvima
Knjiga već na početku blago mistificira samu sebe: posvećena je mrtvima, među kojima su zagrebački lutnjist Dražen Franolić i Guillaume Orphée Maxime Ross, autorov prijatelj. Budući da je Ilić prijavio rukopis na natječaj Drago Gervais, čiji je prošlogodišnji laureat bio Pogačarev Esej o noći – knjiga koja upravo istodobno prolazi kroz kritičarsku i čitateljsku recepciju – njegov je tekst neizbježno obuhvaćen svojevrsnom sistemskom sinkronijom s Pogačarevim djelom.
Ilić ulazi u zonu magijskog realizma, prepričava mitove i legende o nastanku istočnjačkih glazbala te posredno o inicijaciji svirača u globalne tokove, s klimaksom u prozno-dnevničkoj profilaciji najvažnijih pregalaca američkog free jazza. Sinteza je to erudicije, fantastike i teorije, no ne one književne, već muzikologije s filozofskim odmakom – autora koji svjesno i čvrsto sjedi na dvije stolice
Prolog Taksim Bopa funkcionira kao balada Al ‘ūd. Osim što mijenja metriku naše fenomenologije, jer centimetre i inče zamjenjuje mjerenjem “po prstima”, otvara i glavni motiv knjige: ideju da su „ptice začetnice sve glazbe u svijetu“, što je izjava francuskog skladatelja Oliviera Messiaena. Taj prolog, prvi prag zbirke, naslovljen je po kruškolikoj arapskoj lutnji koju je u Hrvatskoj prvi svirao Franolić, rodom iz Biograda na Moru, a danas je u Rijeci sviraju i neki Ilićevi žanrovski suputnici.
Prvih pet, šest poglavlja posvećeno je glazbi koja bi se suvremenim žargonom mogla opisati kao ontologija „ćirilice“, usputnog pežorativa naše bipolarno europske kulture; glazbi Bliskog Istoka s često potonulim i neuhvatljivim kôdovima palimpsestne tradicije koje Ilić približava umijećem onoga što je Damir Imamović nazvao „pjevačem priča“. Cjelinu zatvara priča „Niški temporalni blues“ o Šabanu Bajramoviću kao najistaknutijem romsko-balkanskom glazbeniku na svjetskoj sceni.
Tako u prvoj pripovijetci, “Istambulski izum Manolisa Veniosa” srećemo svijet glazbalograditeljskih zanatlija, a paralela s Kiševom pripovjetkom „Nož s drškom od ružinog drveta“ iz Grobnice za Borisa Davidoviča, javlja se gotovo automatski. Kod Kiša su kokoši, Židovi i zanatlija Mikša, koji je „zašivao gumb za manje od deset sekundi“, dok je kod Ilića Manolis, maloazijski Grk u osmanskoj metropoli, „nepoznati lakirer“, u drvu vidio mnogo više od namještaja… „Da je odrastao bez mučnog drvljenja, nikad ne bi izrastao u legendarnog džina među lutijerima“. Ilićev sveznajući pripovjedač čitavu povijest instrumenta od devetog do devetnaestog stoljeća razvlači iz ptičje perspektive; „otac Solomonov (Sulejmanov), izraelski kralj David, koji je živio oko 1040. – 970. prije nove ere, svirao je harfu, liru (lijeru) i ‘ud“, a upućuje kako je platonizam obojao učenje ‘udija, tek u 19. stoljeću, kako bi se ukazalo da su osim u glazbu, bili upućeni u filozofsko-teorijske aspekte glazbe. Na temelju interpolacije istočnjačkih instrumenata u zapadne kanone, Ilić zatim luta u Srednju Aziju, u mitologiju karavana te se vraća na Mediteran, odakle – osim „ćirilici“ – domahuje i Crnom talasu, doduše kojih stotinjak godina ranije. Našoj je srednjoeuropskoj vizuri, u kojoj je Beč restauriran kao centar Balkana, možda zanimljivija druga priča, „Kardiovaskularni makam“, pripovijetka o intimističkom putopisu Istanbulom jednog mađarskog plemića potaknuta gostovanjem janjičarskog orkestra u Beču. Razoružavajuća afektacija grofa Arpada nad orkestrom elitnih postrojbi Otomanskog carstva – onih koje su se naplaćivale „dankom u krvi“ – podvlači zaključak sličan slavnom govoru Harryja Limea, švercera lijeka za meningitis nakon Drugog svjetskog rata, iz Reedovog Trećeg čovjeka, o ratu kao katalizatoru kulture. Poveznica je i geografska: oba fikcijska junaka živjela su na bečkim ulicama – i stari grof Arpad i Lime; doduše, u različitim stoljećima. Autorova sklonost medicinskim terminima ovdje nije stilska igra, nego podsjetnik na sabrana književna djela tenor-saksofonista, skladatelja, glazbenog teoretičara, prozaika i orijentalista Yussefa Lateefa, u jednu kulturološki pomalo nezgrapnu sintagmu. Naime, „Autofiziopsihička glazba“ naslov je istoimene zbirke kratkih priča koju je s podnaslovom „Književnost brata Yussefa“ (Ex libris, 2020.) Ilić odabrao, preveo i uredio, kao prvi svjetski prijevod izvan engleskog izvornika, i odnosi se na Lateefovu aktivističko-utopijsku sugestiju preimenovanja jazza – nasuprot etimologiji koju vuče iz njuorlinškog bordela – i postaje ključ za čitanje Ilića: glazba i književnost nisu samo zvuk i tekst, nego pokušaj da se izvanjsko pounutri, da se iskustvo prevede u oblik koji je istodobno osoban i univerzalan.
Konfabulacija procesa
Ulančan po društvenim slojevima, odozdo i odozgor, autor koristi faktografiju nosača zvuka i audio-snimki kao okidač za konfabulaciju procesa koji je prethodio nastupu, ako bi to bilo onih nevidljivih sedam osmina koje se naziru ispod površine sante leda. Takva je priča „Nubijska ornitologija“ sa svojih dvadesetak stranica i jednako toliko spomenutih imena, zapravo skica za kratki roman o Ilićevom srodniku po prstima, kontrabasistu i udiji Ahmedu Abdulu Maliku poznatom s live snimke Johna Coltranea i Theloniousa Monka uživo u Carnegie Hallu iz 1957. godine. U pozadini se, pored osobnih tragedija migranata i izbjeglica ove velike globalne fuzije, isprepliću i događaji koji su prethodili prohibiciji obnaženosti trbušnih plesačica u Egiptu, što se ulančava s jednom od potonjih pripovijetki. Iz fabule izbijaju ine kiševske minijature, kao i dijagnoze. „Ovo društvo opstalo je na migraciji, ali je izgrađeno na porobljavanju Afrikanca i klanju Indijanaca… Nije nam dano da se u njemu snađemo. Svako je prihvaćanje hinjeno.“
„Autofiziopsihička glazba“ naslov je istoimene zbirke kratkih priča koju je s podnaslovom „Književnost brata Yussefa“ (Ex libris, 2020.) Ilić odabrao, preveo i uredio, kao prvi svjetski prijevod izvan engleskog izvornika, i odnosi se na Lateefovu aktivističko-utopijsku sugestiju preimenovanja jazza – nasuprot etimologiji koju vuče iz njuorlinškog bordela – i postaje ključ za čitanje Ilića: glazba i književnost nisu samo zvuk i tekst, nego pokušaj da se izvanjsko pounutri, da se iskustvo prevede u oblik koji je istodobno osoban i univerzalan
Pri karakterizaciji novele „Palimpsest“ o japanskom inženjeru nastanjenom u Kairu, koja ima preko 30 stranica, glavnog junaka opisuje kao čovjeka kojeg su Egiptu privukli budistički smisao za ustrajnost i disciplinu. „Najviše je volio piti čisti viski i slušati jednako čist jazz; imao je nos za umjetnost bez primjesa dopadljivosti bijelom svijetu i nemoćne pohlepe izvođača.“ Zaplet je priče pronalazak članske iskaznice glazbenog sindikata jazz dive Billie Holiday u kairskoj staretinarnici te susret s njezinom sljedbenicom u jazz klubu u koji stranci – ne zalaze. Osim što je postavio priču u starozavjetnu kolijevku izraelskog ropstva, Ilić je u građenju simultanog kadriranja koristio stihove slavnog antipogromskog bangera „Strange Fruit“ u dojmljivom prijevodu Dinka Telećana. Ilić će kroz flešbekove glavne junakinje prepričati povijest palestinske dijaspore sa Zapadne obale, što pripovijetku čini izrazito aktivistički obojanom u današnjem trenutku, guleći sloj po sloj baštine, opet kao u Kiševim kratkim pričama.
Nakon rašomonskog kadriranja umjetničkih persona Johna Coltranea kroz osobne tragedije njegovih pulena, „Tractatus Harmolodicus“ je prozno-esejistički portret alt saksofonista, skladatelja i vizionara Ornettea Colemana, koji je svoju umjetničku odluku da izbaci klavir iz svojih sastava opravdavao činjenicom da se blue notes nalaze između njegovih tipki. Time Ilić odlazi korak dalje od kanona kulturne adoracije jazz-kritike koja poslovično prepisuje tekstove iz „liner notes“, kao i od percepcije Dušana Kojića – Koje da su glazbeni pisci samo podvrsta sportskih novinara. Nakon četiri minijature o Coltraneovim najpoznatijim skladbama, zbirku zatvara semantički nabijeno „pogačarenje“ pripovijetke „Taksim Bop“, koja je svojevrsno svođenje računa s književnom tehnikom struje svijesti, filmskom tehnikom kadriranja, odnosno sadržajem priča same zbirke u tehnici kreativnog kaosa.
Harmonija sfera
Zbirka Taksim Bop unijela je svjež dašak harmonije sfera u našu kulturu, svojom poetizacijom proze u trenutku stohastičkog repozicioniranja magnetskog kulturnog polja u ovom povijesnom trenutku predstavlja pravu bombu u hrvatskom jeziku. Iako je i na planu ortografije Ilić iskoristio da zađe „između tipki“, kao u priči „Fasil o postanku“, a o nadijevanju ove kroskulturalne košare klaićevskim tuđicama da se i ne govori. Svoju kritiku, ako ne i osudu, ikonofilske civilizacije prožima krošeima jednog kužera koji ljestvicu mrežne polemičke kulture, u osnovi pretencioznog pep talka koji se pravi da to nije, podiže retoričkim urlicima, poput onoga da danas glazbalo džumbus ne razlikujemo od bendža. Što je uopće džumbus te kakvu ulogu u njegovog kulturnoj profilaciji ima paša Ataturk, također možemo saznati u jednoj od priča s A-strane zbirke. U tom spoju erudicije, žanrovske drskosti i zvukovne imaginacije „Taksim Bop“ se potvrđuje kao knjiga koja ne samo da proširuje naš pojmovnik, nego i našu sposobnost slušanja svijeta. Preostaje nam vidjeti hoće li njezin ritam odjeknuti i izvan književnih krugova, ali je već sada jasno da je riječ o djelu koje pomiče granice osjetilnog i jezičnog iskustva.
