Ljetna sezona u punom je cvatu. Na splitskoj se rivi gužvaju horde turista. U malom se kvartovskom dućanu na blagajni izmjenjuju kolegice, međusobno se nadglasavajući, dok u jednom uglu strani radnik puni police, a zamišljeni srednjoškolac mete pod. Tako izgleda jedna od tipičnih scena iz Dnevnika prakse Nebojše Lujanovića, romana o radu i njegovoj demistifikaciji, ispričana iz perspektive adolescenta koji se prvi put susreće sa svijetom odraslih i stanjem društva prikazanim bez uljepšavanja.
Dnevnik prakse u prvom je redu ekonomičan i lako čitljiv roman, pisan jednostavnim leksikom, sa živopisnim likovima i daškom humora, društveno aktivnim pitanjima i ambicijom da se čitateljstvu približi kao prisna književnost s kojom se lako rezonira. Ambicijom koja, kako ćemo vidjeti, unatoč plemenitoj i aktualnoj tematici te socijalnom angažmanu, nije bila uspješno razrađena.
Crvene mudante
Neimenovani protagonist, ujedno i pripovjedač, splitski je gimnazijalac koji se zapošljava u kvartovskom dućanu kao sezonski radnik kako bi financijski pomogao samohranoj majci koja uzdržava njega i mlađeg brata. Naglavce bačen u već ustaljenu hijerarhiju malog dućana na samom početku turističke sezone, naš protagonist preko noći postaje naglo odrastao tinejdžer u raljama kapitalizma. Nakon što ga malo stariji kolega iz trgovačke škole Boško Balvan prisiljava da za njega vodi naslovni Dnevnik prakse, protagonist dokumentira nekoliko uzbudljivih radnih tjedana. U prvom susretu s gužvom i napetošću sezone, novim navikama, radnim nedjeljama, pogledom iznutra u kapitalistički sustav raspodjele rada i naposljetku direktnim otporom i borbom protiv svega navedenog, on biva uvučen prvo u red, potom u rad, a konačno i u samu revoluciju unutar malog dućana.
Živopisne radnice neizostavnih nadimaka poput Mare Nevolje ili Luce Mrgud jednako su karikirane u literarnim igrokazima koliko su lako zamislive u stvarnom životu, jer tko nije naletio na onu jednu prodavačicu u obližnjem Studencu koja vodi glavnu riječ i koja će razgolićene turiste namjerno ignorirati, a s omiljenim mušterijama obavezno razmijeniti zavjereničku riječ ili dvije? Mali dućan iz Dnevnika prakse vlastiti je komercijalni mikrokozmos, mediteransko kazalište nimalo amaterskih nastupa i vlastitih pravila, čija zavodljivo zabavna dinamika jasno rezonira s čitateljima i evocira dobro poznatu svakodnevicu.
Prateći aktualnost globalne ekonomije i migrantskog rada, Dnevnik prakse ističe se kao prvi domaći roman u kojem dobivamo lik stranog radnika, Filipinca Morita, zvanog Mo, koji svoju obitelj želi financijski izbaviti iz dugova. Lujanović takvim postupkom oživljava još uvijek vruću društvenu temu i daje glas liku koji je i u romanu marginaliziran, trudi se naučiti jezik, iako ga kolektiv većinski ignorira, izuzev protagonista koji mu se pokušava približiti, no svaki njegov pokušaj češće završi nesporazumom i nevidljivim zidom otpora. Kontekstualizirajući kvartovski dućan u Dnevniku prakse, Lujanović vješto skicira ironijsku sliku podneblja, kao i lokalnih društveno-političkih, a i muzičkih afiniteta – kolegice na pauzama tako raspredaju o Thompsonovom koncertu i obaveznim crnim majicama u koje će utegnuti svoje muževe za tu specijalnu prigodu, dok šef Moa uporno krsti u Momir, objašnjavajući mu usput jedino prihvaćenu vrstu integracije i ukalupljivanja u suvremeno hrvatsko društvo: „Povatat ćeš ti sve naše fine hrvatske katoličke običaje, samo se mene drži.“
Zaplet se zbiva naglim otkazom jednoj od radnica, izazvanim negativnim Google recenzijama nezadovoljnih turista, što rezultira građanskim neposluhom ženskog dijela kolektiva koji se potom širi na sve zaposlenike, uključujući i protagonista: odlukom da se smjene obavljaju u kupaćim kostimima. Rušenje sustava iznutra postaje moto malog splitskog dućana i svi, čak i Filipinac Mo i Boško Balvan, s vremenom počinju sudjelovati u akciji predvođenoj radnicama koje ne daju na jednu od svojih. Radnice tako tvore simpatičan, borbeni mediteranski sindikat buntovnica spremnih na revoluciju u kupaćim kostimima te ubrzo stižu u fokus javnosti pod simbolom crvenih mudanti koje splitski susjedi u znak podrške vješaju po balkonima i automobilima.
Mali dućan iz „Dnevnika prakse“ vlastiti je komercijalni mikrokozmos, mediteransko kazalište nimalo amaterskih nastupa i vlastitih pravila, čija zavodljivo zabavna dinamika jasno rezonira s čitateljima i evocira dobro poznatu svakodnevicu
Problemi pripovjednoga glasa
U Dnevniku prakse zamjetno je slično figuriranje obiteljske dinamike kao i u Lujanovićevom prethodnom romanu, Tvornici Hrvata (VBZ, 2023.): samohrana majka, starmali protagonist koji je ujedno i pripovjedač te jedno mlađe dijete, sestra, odnosno u ovom romanu brat. Uz to, nisam se mogla oteti dojmu da su čak dvije scene zamalo preslikane iz ranijeg romana (kupovanje majice s majkom, što u oba primjera rezultira nekom vrstom sramoćenja za protagonista, i razgovor s majkom u kuhinji, gdje ona sinu nježno govori koliko je naglo odrastao u posljednje vrijeme), što izaziva pitanje je li posrijedi upisivanje autoru važnih elemenata u tekst ili se radi o proznoj nemaštovitosti koja se promašeno rješava ponavljajućim motivima. Naravno da je unutar kvantitativno bogate spisateljske produkcije kao što je ona Lujanovićeva koja uključuje devet proznih djela, moguće pronaći određene greške, međutim kad se ponavljaju iz romana u roman, na njih valja ukazati.
Najveća mana Dnevnika prakse leži u samom pripovijedanju. Protagonist je nepoznatih godina, ali znamo da je gimnazijalac koji između ostalog čita ruske i francuske realističke romane i koji ljeto provodi radeći, umjesto ljenčareći s ostatkom vršnjaka. Pripovjedni glas, pak, neujednačen je i ne pripada uvijek tinejdžeru, već mjestimice probija moralizirajući, elaborativni glas odraslog pripovjedača, koji filozofira o životu i pruža strukturirane uvide u nepravdu sustava i razočaravajući prvi susret s klasnom borbom. Isti problem vidljiv je u Lujanovićevom pisanju i u Tvornici Hrvata, gdje mu je pripovjedač bio nešto mlađi, ali je svejedno kao dvanaestogodišnji dječak koji odrasta u vrijeme rata djelovao starmalo, previše elokventno i mudro za vlastite godine.
Dihotomija pripovjedača-adolescenta i odrasloga glasa koji nalikuje na autorski komentar u Dnevniku prakse do izražaja najviše dolazi u zakulisnom pripovijedanju, kad protagonist nije u dućanu. Te su prozne sekvence nažalost izrazito dosadne, preopterećene promišljanjima, banalne u samorazumljivim iskazima i nabijene bespotrebnom doslovnošću artikuliranih stavova tinejdžera koji zvuči kao da je popio svu pamet svijeta u prvih par radnih tjedana u životu. Ovdje se radi o pomalo zabrinjavajućem spisateljskom postupku koji kod Nebojše Lujanovića primjećujem u sad već drugom romanu, i koji ne pomaže njegovoj književnosti da nadmaši puka pravila žanra i svrsta se pod ono čemu, vjerujem, stremi: slojevitu i angažiranu prozu. Jer, izuzev navedenih problema, ipak se radi o solidno napisanoj prozi bez viškova i nejasnoća, s intrigantnim temama i važnim društvenim pitanjima.
Dihotomija pripovjedača-adolescenta i odrasloga glasa koji nalikuje na autorski komentar u „Dnevniku prakse“ do izražaja najviše dolazi u zakulisnom pripovijedanju, kad protagonist nije u dućanu. Te su prozne sekvence nažalost izrazito dosadne, preopterećene promišljanjima, banalne u samorazumljivim iskazima i nabijene bespotrebnom doslovnošću artikuliranih stavova tinejdžera koji zvuči kao da je popio svu pamet svijeta
Dnevnički paralelizam
Dnevnik prakse nije tek protagonistova dokumentacija jednog radnog ljeta, praktičnog učenja životu i ilustracija simpatično konotirane, a ipak ozbiljne pobune protiv sustava, već se radi o oglednom primjerku življene prakse i prelaska sljedeće stepenice na putu k odrasloj dobi. Sam čin pisanja dnevnika stoga je za protagonista od presudne važnosti, jer on tako aktivno promišlja i stiže do vlastitih zaključaka, ma koliko oni bili nezgrapno intonirani odraslim glasom autora.
Uz pisanje Dnevnika prakse, protagonist usporedno vodi i vlastiti dnevnik čitanja, onaj o školskim lektirama, usput promišljajući značaj pisanja. Povremeno ubačeni segmenti dnevnika čitanja nisu u romanu toliko učestali da bi jako ometali narativ, ali njihova funkcija nije ni pretjerano razrađena. Naizgled lukavo odabran, dnevnički paralelizam u Lujanovićevom romanu ipak se gubi u šumi vlastite metatekstualnosti i ustupa mjesto nepotrebnim, elaborativnim pasusima koji su mogli biti konkretnije ispunjeni šarolikim dijalozima, dubljem poniranju u radnički kolektiv i pobunu u kupaćim kostimima.
Protagonist u segmentima dnevnika čitanja analizira recentne trenutke iz vlastitog života kroz prizmu lektira, kanonskih djela poput Čiče Goriota, Therese Raquin ili Zločina i kazne, što djeluje neobično i ne slaže se pretjerano s drugom vrstom dnevnika jer odudara od glavne narativne linije. Tu si također postavljam pitanje o realnom angažmanu i aktivnostima samog protagonista – zar je moguće da je jedan gimnazijalac koji ljeto provodi uposlen jer je svjestan financijske situacije svog kućanstva uza sve toliko odgovoran da još i vodi vlastiti dnevnik čitanja o školskim lektirama koje je, gotovo sve, detaljno pročitao? U Lujanovićevom Dnevniku prakse očito je moguće, no već smo ustanovili da je njegov mlađahni protagonist suviše nalik onom odraslom i njegova se pripovjedna, kao i spisateljska neujednačenost u dualnom pisanju dnevnika ogleda kroz sve probleme ovog romana.
Na formalnoj razini teksta, Dnevnik prakse Nebojše Lujanovića funkcionalan je roman mudro odabrane tematike, ali zbog svih pripovjednih problema ne uspijeva ispuniti potencijal socijalno protkane priče i ostavlja suhoparan dojam jednostavne proze koja tek povremeno, doduše prekratko, uspijeva zasjati. Dnevnik prakse roman je s izvrsnim idejnim potencijalom i lucidnom pričom, kao i upečatljivim likovima, koji pak podbacuje u konkretnijoj razradi, a društveni angažman koji otvara s nekoliko izvanredno poentiranih tema ne dobacuje dovoljno da bi se roman istaknuo kao slojevit, praktični manifest posvećen radu i klasnoj borbi.
