Deset tisuća. To je količina primjeraka u kojima je roman Lajk Srđana Dragojevića prodan u Srbiji. Četiristo osamdeset tisuća. To je brojka Instagram-followera koje na početku romana ima protagonistica – influencerica Mili. Tristo tri. To je hotelska soba u kojoj se događaju paranormalne pojave. Nula. Toliko prostora roman ostavlja čitatelju da sam zaključi što bi o svemu tome trebao misliti.
Pomalo je nezahvalno pisati o žanrovskoj književnosti jer za nju često vrijede sasvim specifična pravila: u ljubiću se par mora spojiti, u trileru prvi trag sigurno ne dovodi do rješenja, u fantasyju zle sile bivaju pobijeđene… Ako je preinovativna nauštrb ispunjavanja obećanja vlastita žanra, to se može čitati kao signal loše knjige. Naravno, to ne znači da ozbiljne i duboke teme sa žanrom ne mogu koegzistirati (kao što je to, primjerice, u romanima Kristiana Novaka). Ozbiljne teme čak se mogu lakše približiti širem čitateljstvu upravo zahvaljujući pravilima igre koja žanr postavlja. No, problem nastaje kad knjiga sjedi na ta dva stolca, a ne drži dobar balans.
Horor roman Lajk započinje dolaskom mlade influencerice Mili i njezina dečka u luksuzni hotel na jadranskoj obali. Mili je tipična influencerica – opsjednuta Instagramom, lajkovima, followerima i sponzorstvima. Nakon što zbog incidenta koji biva snimljen i objavljen naglo izgubi popularnost, ona počini samoubojstvo, i to pred kamerom. Radnja se rezom seli u godinu dana kasnije i tad saznajemo da je njezin dečko u međuvremenu (ne znamo kako i zašto) postao djelatnik hotela, a ona je postala duh koji mu i dalje šalje poruke i od njega traži podršku u vrebanju popularnih mladih influencerica, od kojih neke bivaju i ubijene. Već se na početku uspostavlja prelazak iz realističnog u fantastični i hororski registar – vrata žanra su, dakle, nesumnjivo otvorena.
Ozbiljne teme čak se mogu lakše približiti širem čitateljstvu upravo zahvaljujući pravilima igre koja žanr postavlja. No, problem nastaje kad knjiga sjedi na ta dva stolca, a ne drži dobar balans
Brze poante
No, nemoguće je zanemariti važan i naglašavan sloj ove knjige – odnos prema internetskoj kulturi koji se gradi ironijom i groteskom. Svijet influencera, kupovine pratitelja, estetskih operacija i modelinga prikazan je kao prostor apsurda, artificijelnosti i moralne ispraznosti. Iako motivi otvaraju prostor satiri i društvenom komentaru, roman ih uglavnom zadržava na razini brzih, prepoznatljivih poanti, bez ambicije da ih ozbiljnije produbi ili destabilizira. U tom smislu možda je preciznije reći da se Lajk koristi društveno prepoznatljivim materijalom kao dijelom svoje žanrovske atraktivnosti, nego da doista teži oštroj ili provokativnoj društvenoj kritici. Upravo zato zanimljivo je i kako je roman marketinški i komunikacijski pozicioniran, primjerice kroz blurb Ante Tomića koji ga opisuje kao „opak, bezobrazan, đavolski duhovit, bez milosti za glupane“ (što je legitimna osobna ocjena), no time se unaprijed stvara očekivanje izrazitije subverzivne i kritički zaoštrene satire. U slučaju Lajka, satira koja bi trebala biti oštra i razotkrivajuća često ostaje na razini potvrđivanja već postojećih stavova publike – kao da roman ne izaziva čitatelja da preispita vlastite pozicije, nego mu ih vraća u obliku prepoznatljivih zaključaka (repetitivno se s podsmijehom govori o povećanju usana, umjetnim noktima, muškarcima-potrčcima, opsjednutosti lajkovima, slušanju cajki, igranju videoigara, mladima koji ne čitaju…).
Knjiga čitatelja može zabaviti, održati iščekivanje u cijelome tom – u pozitivnom smislu rečeno – kaosu radnje… Ali ne mogu zamisliti da ovaj roman rezonira s bilo kime tko ne dijeli distanciranu, promatračku poziciju prema digitalnoj kulturi. Karikaturalno tipiziranje likova i oslanjanje na već prepoznatljive motive internetske kulture primarno mogu pogađati publiku kojoj je digitalni prostor i dalje dominantno mjesto društvene nelagode i generacijskog nerazumijevanja; s čitateljima kojima su influencerstvo i neprestano izlaganje privatnog života još uvijek šok i znak društvenog posrnuća, a ne dio svakodnevice u kojoj već odavno živimo, a u kojoj neki od takvog rada i žive – i to financijski jako dobro. U romanu izostaje taj osjećaj ambivalencije, gradacije koja bi vodila prema psihičkom slomu mladih ljudi u kontekstu interneta – izostaje uvid da influencerstvo nije samo spektakl nego i oblik afektivnog i emocionalnog upravljanja životom koji se kontinuirano eksploatira, kao i iskustvo svakodnevnog pritiska vidljivosti i samoprezentacije. Čak i kad se odškrinu vrata dubljih problema, kao što je, primjerice, pitanje cancel kulture, ona brzo bivaju zatvorena naglim narativnim rezom – već spomenutim influenceričinim samoubojstvom koje ne dobiva daljnju razradu niti otvara prostor za kompleksnije promišljanje tih društvenih mehanizama.
Satira koja bi trebala biti oštra i razotkrivajuća često ostaje na razini potvrđivanja već postojećih stavova publike – kao da roman ne izaziva čitatelja da preispita vlastite pozicije, nego mu ih vraća u obliku prepoznatljivih zaključaka
Žanrovska konzistentnost
Ipak, unatoč takvoj narativnoj dinamici, sama tematska pozicija romana ostaje prepoznatljivo relevantna, bez obzira na ograničenja u njezinoj razradi. Vjerujem da je Lajk pisan iz dobre namjere i pohvaljujem to da se i na našim prostorima, na različite načine – pa tako i književnošću – ukazuje na problem nedovoljne medijske pismenosti. Dragojević se i u svojim filmovima aktivno i kompleksno bavio društvenom dijagnozom – bilo da je riječ o postratnom društvu, nasilju ili homofobiji – pa je i Lajk moguće čitati kao nastavak interesa za načine na koje društvo proizvodi vlastite opsesije i strahove, a jedna od takvih aktualnih niša svakako je svemrežje, iliti internet.
Romani ovoga tipa u svijetu su odavno popularni (primjerice, Girl Online britanske youtuberice Zoelle iz 2014. ili Idol, Burning Rin Usami iz 2022.), pri čemu poseban podtip ovakve književnosti čine upravo romani koji su parodije ili satire influencerstva (npr. Such a Bad Influence Olivie Muenter ili Aesthetica Allie Rowbottom), tako da je zanimljivo promatrati i čitati regionalni kontekst tabloidizacije i reality kulture, koja, osobito u Srbiji, jest fenomen za sebe. Ipak, indikativno je da su gore navedene knjige o društvenim mrežama napisali sami pripadnici naraštaja o kojemu se piše, što često omogućuje slojevitiji uvid u vlastitu generaciju i veću kontrolu nad izbjegavanjem stereotipnih i pojednostavljenih reprezentacija društvenih pojava.
No, baš kao i knjiga, i ja sad sjedim na dva stolca: gledano iz perspektive žanrovskog romana, osobito onog koji cilja široku publiku i oslanja se na dinamiku radnje, Dragojevićev tekst zapravo funkcionira prilično konzistentno. Njegova struktura izrazito je čitljiva: dojam neprekidne pokretljivosti stvaraju kratka poglavlja, dijaloška ekonomičnost u vidu brzih izmjena dijaloga i pripovjednih pasaža te karakteristike scenarističkog pripovijedanja (npr. „Potom ugledaju žensku osobu u okrenutoj fotelji ispred vrata terase. Okrenuta im je leđima, klati se u fotelji lijevo-desno. Jako kontrasvjetlo koje dopire kroz velika staklena vrata načinilo je od nje siluetu.”). U tom smislu, roman se vrlo lako konzumira jer je sastavljen user-friendly, bez većih zastoja ili narativnih praznina koje bi usporavale čitanje. Nije nevažno ni to što je prvotno objavljivan kao niz kratkih priča na portalu Velike priče, što vjerojatno dodatno objašnjava njegov naglašeni ritam i stalnu potrebu za održavanjem napetosti između poglavlja.
Dojam neprekidne pokretljivosti stvaraju kratka poglavlja, dijaloška ekonomičnost u vidu brzih izmjena dijaloga i pripovjednih pasaža te karakteristike scenarističkog pripovijedanja
Dinamika obitelji Berger
Likovi (žanrovski legitimno) nisu zamišljeni kao kompleksne psihološke studije, nego kao nositelji radnje i reprezentacije društvenih tipova. Humor je izravan, često karikaturalan, a moralne poruke jasno su artikulirane, bez potrebe za višeslojnom interpretacijom i naprezanjem mozga. No, horor segment, osim prisutnosti paranormalnih pojava, uglavnom se svodi na „krv do koljena“ te ostaje više vizualno nego emocionalno ili psihološki razrađen, bez postupnog, skandinavskog građenja atmosfere nelagode ili intenzivnijega psihološkog produbljivanja, pa se dojam strave često ostvaruje više spektaklom i promjenom registra nego trajnom napetošću.
No, u pozadini se u hotelu razvijaju i druge narativne linije, među kojima je ona obitelji Berger čija četrnaestogodišnja kći Ema postupno ulazi u svijet influencerstva, u čemu je zanimljivo portretirana fascinacija javnim identitetom tako mladih umova i ideji statusa koji se gradi kroz online prisutnost. Upravo je dinamika četveročlane obitelji Berger najkompleksije i najrealističnije razrađen segment romana, pri čemu kći Ema i sin Aleks pred kraj preuzimaju protagonističku funkciju, zbog čega roman dobiva karakteristike još jednoga žanra: YA (young adult), a tipično žanrovski, u svojim avanturama imaju i pomagača: Arija, maloljetnog arapskog djelatnika hotela koji gradi prisan odnos s Emom.
Gledano iz psihološke perspektive, neki aspekti romana djeluju čak više zabrinjavajuće nego satirično i zabavno, a u toj drugoj polovici romana više se naglašava zanimljiv i ne tako često interpretiran tematski okvir vezan uz „besmrtnost“ na internetu i proizvodnju javnih slika koje nadilaze privatni život.
Pojedini dijelovi priče doista su pomno osmišljeni; humoristični segmenti funkcioniraju jednostavno, prijemčivo i logično. Naziv poglavlja Six-seven, inspektorica koja uzima telefon i pita: „Gdje vrtim sad, gore, dolje?“, ili usernameovi komentatora poput @Dubai-Lady, @Blajburg-Bejbi i @SrediMe-gelnoktisalon pokazuju da je Lajk imao potencijal istodobno biti i pitak i slojevit; da se to internetsko „meso“ moglo sugestivnije povezati i na razini sadržaja i na razini forme.
U drugoj polovici romana više se naglašava zanimljiv i ne tako često interpretiran tematski okvir vezan uz „besmrtnost“ na internetu i proizvodnju javnih slika koje nadilaze privatni život
Kako “radi” Lajk
Na Goodreadsu knjiga trenutačno (16. svibnja 2026) ima 82 ocjene, a prosječna je zlatna sredina – 3.01. U tom se smislu zanimljivim pokazuje i odjek koji roman ima među ciljanom, općom populacijom, od koje je, logično, priželjkivao puno lajkova. No, i ta opća publika u komentarima naznačuje podijeljenost između onih koji u njemu prepoznaju svježinu i zabavu te onih kojima takva estetika ostaje tek na razini efektnog, ali praznog preuzimanja internetskih stereotipa.
Ako prihvatimo da knjiga ne mora težiti kompleksnoj društvenoj analizi, nego prije svega zabavi, napetosti i jasno prepoznatljivim situacijama, Lajk u velikoj mjeri ispunjava te kriterije i zaista „radi“ ono što popularni lagani roman treba raditi. No, možda upravo u tome leži njegov najveći paradoks: dok pokušava kritizirati kulturu performativnosti, istodobno u potpunosti igra po njezinim pravilima. Pravilima stalne atraktivnosti, brzog efekta i neprestane potrebe za privlačenjem pažnje. Jer iza sve buke notifikacija, storija i krvavih obrata ostaje pitanje koje roman, nažalost, tek načne: što ostaje od čovjeka i njegove okoline kad i sami postanu sadržaj?
