Portal za književnost i kritiku

Opjevana Milena u digitalnom dobu

Jedan dan u životu moje Milene

Vremena su se digitalizirala, ali Milena iz pjesme Novih fosila i danas živi kao podstanar i svako jutro u pola šest odlazi na posao, a završava ga noću, na ekranu
Strip: Milena
Devet je sati prošlo. Milenin stan ne smrdi po cigaretama, smrdi po varivu od graška. Na štednjaku, još stoji lonac hladne smjese. Na stoliću pored kauča otvoreno je plastično pakiranje gustog jogurta. Na poleđini njezina laptopa, naljepnice su brendova odjeće za ekstremne sportove. Na ekranu, polako se učitavao virtualni grad, također u dubokoj noći

Serijal tekstova Jedan dan u životu predstavlja tekstove domaćih autora/ica koje smo pozvali da odaberu jednog lika, zamisle jedan dan u njegovu životu i ispišu ga u željenoj formi. Lik može biti iz književnosti, mitologije, politike, popularne kulture, svakodnevice itd.; može pripadati prošlosti ili sadašnjosti; biti glavni ili sporedni, muški ili ženski, sasvim različit od autora/ice ili njegov/njezin alter ego i dvojnik. Jedan dan u životu tog lika može biti izmišljen ili “stvaran”, običan ili presudan. Kao urednici/e Kritike-hdp ovim serijalom želimo – u vremenu narcističke kulture i toliko česte zaokupljenosti samim sobom – potaknuti literarnu imaginativnost i nastanak književnosti koja govori o drugima, nepoznatim i tuđim iskustvima.

U Mileninu stanu nema pušenja.
Na njenom tušu nema pritiska. Kad čovjek uđe u kabinu i pusti vodu, osjeća se kao da se po njemu mokri. U oglasu o pritisku nije bilo riječi. Pisalo je samo da je soba dostupna “isključivo nepušačima”.
Kad se traži dom, važe se pažljivo. Ravnotežu je ponekad moguće postići samo preciznim škiljenjem. Milena je na zabranu pušenja samo malo zažmirila i stanje na vagi odjednom je postalo puno prihvatljivije.
Dobro je da se ne puši u stanu, govorila si je. Bolje je da mi sva odjeća ne smrdi na dim. Bolje da povremeno, kad baš moram, izađem na balkon. Manje ću pušiti. Negdje u Zagrebu, tri su kauča čije sam jastuke propalila.

Živi ko podstanar / Miriše na jabuke

A onda je pronašla poruku.
“Smrad vaših cigareta narušava naše zdravlje. Ulazi nam u stan!!! Na balkonu smo našli foliju od pljugi. SMEĆE IDE U SMEĆE!!!”.
Netko je sjeo, pravilnim rukopisom ispunio papirić i ubacio ga Mileni u kaslić. Netko ju je gledao dok bi ogrnuta dekom cupkala od hladnoće i gledala svoj odraz kako curi u staklenim vratima balkona, netko nepoznat cijelo ju je vrijeme pratio. Netko bezimen procijenio ju je dovoljno slabom za ovako otvoren čin agresije.
Milena je poruku pročitala hladno, prezrivo. Nije joj ovo prvi ples s luđacima. Na Mileninu je lijevom ramenu tamni ožiljak. Iz jednog je stana iselila nakon što ju je cimerica pogodila vrelom peglom za kosu, posvađale su se oko prazne bočice šampona od koprive. Kasnije je čula da je ta cura dobila neki rijedak oblik raka.
Poruku je ostavila zataknutu za zrcalo u dizalu. Da je autor nađe, da zna da se nije preplašila. Svejedno, rolete su joj od tada uvijek spuštene, opranu odjeću suši na električnoj grijalici. Svejedno, eto je sada, malo prije no što će krenuti na posao, kako puši sklupčana uz mali kuhinjski prozor. Pazi da dim ispuhuje ravno kroz njega. Jednom kad završi i čik ugasi u limenoj pepeljarici na prozorskoj dasci, Milena će dugo prskati osvježivačem zraka s mirisom zelene jabuke.
Cijela će kuhinja nestati u slatko-kiseloj pari.

Strip: Milena 1/3

Rano jutro, pola šest / Svakog dana putuje

Milena pazi koje stranice otvara na mobitelu dok se vozi gradskim autobusom.
Zna da putnik iza lako može čitati njezine razgovore, osuđivati izbor glazbe. Zna, jer to i sama radi ako joj se ukaže prilika. Milena ne želi publiku. Kad putuje na posao, mobitel koristi isključivo za čitanje vijesti na portalima. Samo javni sadržaj u javnom prijevozu.
Sada čita o nekoj bandi koja već tjednima divlja po gradu. Maskirani upadnu u dućan ili trafiku prije zatvaranja, sve porazbijaju. Neki klinci vjerojatno. Više teror nego korist, ali nikako da ih uhvate. Evo, sinoć su upali u dućan za kućne ljubimce, sve su papige pustili iz kaveza. Uskoro opširnije, obećavaju vijesti. Komentari su pola-pola. Da je normalna država, davno bi ih uhvatili. Da je normalna država, imali bi pametnija posla, dodaje neki pametan.

Milena radi u dućanu koji prodaje kupke i prirodnu kozmetiku, uglavnom voćnih mirisa. Tu je već šest godina. Došla je na studentski ugovor, da si zaradi za džeparac, sad je voditeljica. Kada se zaposlila, dobila je dvije uniforme i skriptu u kojoj je detaljno raspisano kako se ophoditi s kupcima.
Ništa se ne prepušta slučaju, ne pušta ih se da lutaju među policama kao odbjegla goveda. Da otvaraju kreme i umaču svoje prljave prste, da dezodoranse prinose svojim zaraznim nosovima. Kada kupac uđe u dućan, praćen veselom zvonjavom zvonca, mora ga se odmah konfrontirati.
Prvi kupac danas neki je momak, lice mu je zgužvano kao u Shar Peija. Nije navikao biti budan ovako rano, kupuje zaboravljeni poklon. Milena će ga pustiti da priđe najbližoj polici, onda napasti.
“Trebate pomoć?”
Momak će se preplašiti, prožvakat će neku rečenicu da je otjera.

”Za mamu ili dragu?” pitat će Milena.
Mali će se postidjeti, sanjivo će mu se lice ispeglati u smiješak. Milena će već vidjeti udicu kako probija grkljan. Što god da odgovori, ona će mu reći: ”Ove kupke od eukaliptusa su sad baš jako popularne”.
Najgora je prva rečenica. Mjesecima nakon što se zaposlila, Milena ju je praktički šaputala. Pola kupaca ne bi je čulo. Milena bi ostajala stajati isprepletenih prstiju, kao drvena Marija. Sada je viče. Kliještima hvata pogled i viče: “KAKO VAM MOGU POMOĆI?”. Dalje sve radi skripta. Na njenim prsima je značka na kojoj piše “Bok, ja sam Milena”, ali nakon što izgovori tu prvu rečenicu, Milena u glavi može i recitirati pjesmice.
Njenim glasom priča netko drugi.

Strip: Milena 2/3

Ruke ne pokazuje/ Kaže da dobro je

Milena fotografira plastičnu zdjelu grašak-variva.
Izgleda grozno. Tekućina je siva, varivo se ohladilo pa su masne fleke na površini. Tu i tamo ispliva zrno graška, kao otrovni mjehurić. Nije zadovoljna, ali svejedno šalje.
U Mileninu se telefonu nalaze fotografije svakog njezina ručka u zadnje dvije godine. Kada se odselila u Zagreb, mama bi je stalno ispitivala: “Što si danas jela?”. Nije to žena od puno riječi; 18 su godina živjele same, Milena se ne sjeća složenih rečenica. Uvijek kratko, uvijek tiho, uvijek zabrinuto. Kad je bila zdrava, radila je kao medicinska sestra u domu zdravlja. Prije dvije godine, otišla je u mirovinu. Prije dvije godine, Milena joj je kupila telefon s kamerom, da joj može slati slike.
Mama odgovori podignutim palcem, onda doda i: “Dobar tek”.
Milena će danas odraditi obje smjene. Na vratima dućana, uz znak “Pauza”, zalijepljen je i papir s porukom: “Tražimo prodavača/icu”. Anja je prošlog tjedna dala otkaz. Anja je studentica, zadnja tri mjeseca Milena ju je obučavala. Ispravljala je i nadzirala, pazila da ne zaboravi nešto pojesti za vrijeme smjene.
Osim što je studentica, Anja je i 3D artist, popularna je na Instagramu. Prošle godine počela je raditi serijal rendera na kojima su bili majmuni obučeni u ljudske uniforme. U vatrogasce, u medicinske sestre. Primijetili su je u nekoj galeriji iz Londona. “Have you considered doing NFT’s?”. Anjini renderi sad se prodaju za 8.000 eura komad. “Bolesno”, rekla je Milena kad joj je Anja ispričala. Ni Milena nije od puno riječi.
Anja ima probušen septum. Dobro je kad zaposlenici pokažu svoju osobnost. Dobro je kad imaju elaborirane tetovaže ili kosu u neočekivanim bojama. Milenin dućan prodaje 100% prirodnu kozmetiku, zato je malo skuplji. Prodaju bolju, održiviju alternativu mainstreamu. Dobro je da kupci, čim uđu u dućan, mogu osjetiti odstupanje od normalnog.
Milena polo majicu svoje uniforme nosi preko potkošulje dugih rukava. Njeno je lice čisto, kosa nefarbana. Milena ima jednu tetovažu, mali nož na podlaktici. U tom nožu nema simbolike. Kad je bila na faksu, puno je pankera istetoviralo takav nožić. Kolektivna estetika, valjda. Dobro je kada zaposlenici pokažu svoju osobnost, osim kad tetoviraju hladno oružje.

Milena generacijo moja / Tko nam je ukrao dušu?

Ekran Milenina laptopa ima problem s konekcijom.
To je njezino laičko objašnjenje. Neka spona između ekrana i procesora se smrdala, slika titra ako laptop nije otvoren pod točno pravim kutom. Milena mora mrtvački mirovati dok s laptopom u krilu leži na rasklopljenom kauču.
Kad je imala dvanaest godina, na televiziji je uhvatila nekakav film u kojem su ljudi živjeli izmišljene, hologramske živote. Njihova gola tijela bila su pohranjena u kapsulama, hranili su ih veliki strojevi. Za to vrijeme njihove su svijesti, svaka za sebe, proživljavale lažne stvarnosti. Milena je bila dijete i ne može se sjetiti točne radnje, ali sjeća se da je sve to u filmu prikazano kao nešto grozno. Kao strašna pokora od koje su morali biti oslobođeni. Mileni nikako nije bilo jasno zašto. Da se nju pita, istog bi se trena rado spremila u tu kapsulu.

Devet je sati prošlo. Milenin stan ne smrdi po cigaretama, smrdi po varivu od graška. Na štednjaku, još stoji lonac hladne smjese. Na stoliću pored kauča otvoreno je plastično pakiranje gustog jogurta. Na poleđini njezina laptopa, naljepnice su brendova odjeće za ekstremne sportove. Na ekranu, polako se učitavao virtualni grad, također u dubokoj noći.
Stream je već počeo, gledatelji se javljaju u prozoru za chat. Brojčanik kaže da ih je već gotovo dvjesto. Veza je slaba i lag traje, tek nakon nekoliko dugačkih sekundi Milenin se avatar materijalizira na ekranu. Milenin je avatar mišićav muškarac s prasećom glavom, ime mu je SoulSnatcher999. Ona nježno miluje svoj miš, Soul se osvrće po praznoj ulici. Isprva je mirno. Nema animacije, nema zvuka. Samo redovi grubih, kockastih automobila izvaljenih na ulici poput sitih aligatora uz rijeku. A onda se pojave.
Jedan po jedan avatari se rađaju u mraku. Bleachboi, Unseen345, ZvonePantalone i Vercingetorix. Chat divlja, u Mileninoj mračnoj sobi notifikacije pucaju poput mjehurića kipuće vode. U zraku tihe noći u njihovu virtualnom gradu već miriše na kaos. Milena ga rilom duboko uvlači.

Strip: Milena 3/3

Oči su joj pune sna /Kako li se preziva?

Upadaju u radnju, Vercingetorix odmah puca sačmaricom u strop − po avatarima pada animirana prašina.
Kupci se bacaju po podu, vrište. Prodavač za pultom vadi pušku. Budala. Soul je brži, klikom ga raznosi. Onda vadi ručnu bombu, baca je iza pulta. Ekran se trese u eksploziji, na mjestu gdje je bila blagajna pojavljuje se veliki snop zelenih novčanica. Pantalone ga skuplja, na ekranu se ispisuje “+300 $”. Police su razbacane, stakleni su izlozi inje. Kupci koriste pomutnju, vrišteći bježe.
Cijeli ekran titra u crvenom i plavom. Rotacije su sve bliže, zrak para zvuk helikopterskih rotora. Soul izlazi kroz razbijeni izlog, u njegovim se rukama izmjenjuju automatske puške, sve dok se ne pojavi komično predimenzionirana zolja. On diže kursor, cilja i doviđorno. Na tamnoplavom nebu, tamo odakle je dolazio zvuk helikoptera, sada je samo crvena mrlja. Onda i ona nestaje. Chat divlja.
Milena je mobitel okrenula na ekran, ne želi vidjeti koliko je sati. I bez gledanja zna da je pretjerala. Zna po tome kako je rubovi očiju svrbe. Još se samo može nadati da joj za brojanje sati do ustajanja trebaju dvije ruke.
Negdje na hodniku zgrade čuju se glasovi, struganje metalne nosiljke protuprovalnih vrata. Da pogleda s balkona, vidjela bi da su ispred zgrade parkirana kola hitne pomoći. Netko od susjeda ne može disati.
Milena neće na balkon. U njenim očima, pikseli se tope i muljaju. Misli su joj tihe, u nogama nema cirkulacije. Milena je jedva svjesna sobe u kojoj leži, kapsule koja je okružuje.
Nesvjesna poseže za cigaretom i prinosi je ustima. Ugasit će je kasnije u kantici jogurta. U Mileninom stanu nema pušenja.

Ali ovo ionako nije Milenin stan.

Strip: Milena cijeli

Autor objavljena stripa je Krešimir Biuk (Zagreb, 1974.). Biuk je dosada objavio šest samostalnih strip-albuma i jedan u kojem je scenarist za sedam crtača. Piše i scenarije za druge crtače te ilustrira udžbenike, storyboarde i video-spotove.

Jerko Mihaljević je copywriter i pisac iz Valpova. Objavio je roman "Putar i parizer" 2020. godine.

Danas

Natječaj za izbor tri nova dramska teksta: Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi

Zagrebačko kazalište mladih, Hrvatska, Slovensko narodno kazalište Maribor - Festival Boršnikovo srečanje, Slovenija, i Beogradsko dramsko kazalište, Srbija, kao partneri i producenti raspisuju: natječaj za izbor tri nova / neobjavljena dramska teksta u okviru kazališnog projekta Shadow Pandemic: Hidden Voices / Sjene pandemije: Skriveni glasovi. Rok predaje je 18. siječnja 2023. godine!

Natječaji Goethe instituta: prevođenje i književnost

Goethe-Institut promovira umjetnost i kulturu u svim područjima. Podržavaju profesionalce, ali i mlade i amatere u realizaciji projekata u zemlji i inozemstvu. To se odnosi i na grupe i na pojedince. Osim financiranja projekata i prijevoda, nude i stipendije, nagrade te istraživačke stipendije. Kriteriji financiranja, rok prijave i vrsta financiranja ovise o pojedinom natječaju, a trenutno otvorene natječaje iz područja književnosti možete naći dalje u tekstu

Objavljen javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022.

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske raspisalo je Javni poziv za dodjelu Nagrade za dramsko djelo „Marin Držić“ za 2022. godinu, na koji se mogu prijaviti autori s novim dramskim djelima na hrvatskom jeziku, a koja do objave odluke Stručnoga povjerenstva, nisu izvedena ni objavljena u bilo kojem obliku. Svaki autor može prijaviti jedno djelo neovisno o vrsti i tematici djela. Rok za slanje je 45 dana od objave poziva u Narodnim novinama

28. Sa(n)jam knjige u Istri

Dvadeset osmi Sa(n)jam knjige u Istri održava se od 25. studenog do 4. prosinca 2022. godine te će ugostiti inozemne goste, nagrađivane spisateljice, imati premijere s domaće i regionalne scene kao i program za djecu. Dalje o programu možete pročitati u nastavku

Izdvojeno

  • O(ko) književnosti
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

Skip to content