Glavno obilježje prostora u kojem se Josip Broz izgubio iz vidika bjelogardijskim eskadronima i historiografiji jest – ravnina. Takvih razmjera, kakve evropski čovjek ne poznaje. Na koju god stranu svijeta da kreneš, Zapadno-sibirska ravnica izgleda kao površina vode, a ne kopna, bez ijedne reljefne uzvisine u vidokrugu. Na ušću Omi u Irtiš postoji jedno brdo – tamo je u 18. stoljeću podignuta tvrđava Omsk, oko koje se razvio grad. Dakle, Slavonija ili Vojvodina su Alpe za ovaj svijet. Ako njegovi stanovnici žele vidjeti planine, moraju putovati 800 kilometara na istok do Altaja, ili preko granice 600 kilometara na jug, do najbližih gora u Kazahstanu.
Odozgo, krajolik je vjerojatno nalik maskirnom uzorku koji se sastoji od polja i čekinjastih šumica breza. U toplim mjesecima one donekle štite rijetka naselja od prašinastih oluja. Lokalci svoj okoliš zovu лесостепь – lesostepa, šumska stepa. Kud god da kreneš, u kojem god pravcu, djeluje toliko beskonačno isto, da se orijentacija čini nemogućom. Pogotovo zimi, kad su snijeg i brezovi šumarci gotovo jedine pojave na površini Zemlje.
Tako to može izgledati došljaku. Lokalni čobanin s crvenim dalekoistočnim licem, mongolskom krznenom kapom, dok jašući po dubokom snijegu u pratnji lovačkih pasa obilazi krdo svojih konja u toj, takvoj lesostepi, uvjerava nas da nepogrešivo razlikuje svaki lug u vrlo širokom promjeru, te da bi se bez problema znao vratiti kući sve i da ga noću padobranom spustiš na bilo koju točku ovog bijelo-zelenkastog kraja bez kraja. Skrivati se ovdje ne znači pronaći nepristupačno mjesto kao u planinama, gdje se možeš skloniti u kakvo skrovito selo, pećinu ili veliku gustu šumu: ovdje skrivati se znači otići još dalje u isto, jer vizualno, koliko god se kretao – kao da stojiš u mjestu, ili se na čudan način vrtiš u krug. Čini se da je bit bijega biti što dalje od tokova koje bijela kultura naziva poviješću, pritajen negdje na dnu Sibira uz stanoviti stupanj mimikrije.
„Za čovjeka koji je odrastao u brdovitom području, stepa će u određenoj mjeri biti zastrašujuće prostranstvo, pogotovo u okolnostima kada se u njoj događa građanski rat“, smatra omski povjesničar Aleksandar Losunov. „Za razliku od planinskih krajeva, u stepi si vidljiv izdaleka. Gdje ćeš se sakriti?“
Nemilosrdna otvorenost stepe onemogućava prikrivanje tragova. U takvom svijetu besmisleno je čak i krasti; autohtoni Kazasi znali su da se glas brzo širi rijetkim naseljima, kao i da novi predmet koji si je prisvojio lopov neće proći neopažen u njegovu vlastitom selu. Imali su poslovicu: „Onaj tko pronađe, raduje se. Onaj tko prepozna – uzme.“ U takvom svijetu, Brozu je život nekoliko godina ovisio o tome da ne bude prepoznat.
Potraga za tragovima jedne davne priče započela je u Marjanovki, mjestu rasprostrtom oko željezničke stanice 50 kilometara zapadno od Omska. Bio je kraj ožujka, temperatura čvrsto ispod ništice, a snježni poplun debeo, svjetlucav i još uvijek naoko vječan. Kao što na zemlji nije bilo ni malene prirodne uzvisine, tako na nebu nije bilo ni naznake oblačka – samo nesputana sunčeva zvijezda u ožujskoj ekstazi. Ukrcao sam se u staru maršrutku – međugradski kombi za petnaestak putnika, naslonio glavu na musavi prozor zataknuvši zavjesu iza ramena i, nakon što se vozilo probilo kroz industrijsku orbitu Omska, zadrijemao zagledan u bijelu pučinu.
Mnoga mjestašca koja se ukazuju kad otvoriš oči djeluju kao da su nastala slučajno. Nekoliko ulica pod pravim kutom, nad njima plinski „slavoluci“ – cjevovodi što kao orijaške zmije iz Bulgakovljeve novele pužu dalje kroz mjesto, uz redove skromnih kuća i sivih sovjetskih zgrada koje, još uvijek stamenije od svega što je nastalo poslije njih, u prostor emitiraju elan sve udaljenije, utopijske civilizacije.
Nismo ga vidjeli, al’ smo čuli glase…
Željeznička postaja Marjanovka odmah daje do znanja da ste na pravom mjestu – još uvijek izgleda kao stranica iz stripa Corto Maltese u Sibiru. Mjestašce dijeli, poput rijeke, sedam kolosijeka preko kojih vodi dugačak betonski nathodnik, čiju konstrukciju svako malo protrese teretni vlak pun ugljena što protutnji ispod bez zaustavljanja, pravocrtno prema zelenkastoj liniji horizonta, k nedokučivim, omamljivim daljinama u kojima ga čeka njegov cilj… Iskitim..? Čita..? Dušanbe…? Samarkand?
Nad tračnicama se uzdiže dvadesetak metara visok vodotoranj s kraja 19. vijeka, napola od cigle, napola od drveta ofarbanog izblijedjelom tirkiznom bojom. Pod njim je parna lokomotiva s dva drvena vagona iz vremena kada je vodotoranj sagrađen. Uokolo još nekoliko manjih građevina iz doba predsovjetskog ancien regimea. U drvenoj kućici smjestio se kiosk, a u nešto većoj, od opeke, etnografsko-povijesni minimuzej posvećen Marjanovskim bitkama, najpoznatijem događaju u povijesti tog kraja, u kojem je navodno sudjelovao – a vjerojatnijim se čini da je trebao sudjelovati, ali nije – svježe regrutirani pripadnik internacionalnih odreda Crvene armije, u lokalnim arhivima zapisan kao Josif Brozovič.
Muzej je bio zatvoren. Na ulici gotovo nikog. Nije valjalo tratiti vrijeme, nego na kolodvoru ispred kojeg stoje maršrutke i autobusići za kotarska sela potražiti put do jednog od dva legendarna toponima:
– slavenskog sela Mihajlovka, u kojem je Broz upoznao četrnaestogodišnju djevojčicu koja će mu za manje od godinu dana postati supruga, ili:
– kirgiskog aula Kojčubaj, mjesta „svakako najegzotičnijeg dijela Brozove biografije“ u kojem se zadržao čitavih godinu dana, a za koji znanstvenici pretpostavljaju da odavno ne postoji.
Nepoznat pejzaž
Na kolodvorskim kartama s voznim linijama postoji samo Mihajlovka i ispostavlja se da je nekoliko puta udaljenija nego što sam procijenio u pripremi, proučavajući internetske karte. Nikakav pješački aranžman ne dolazi u obzir, pogotovo ne po ovakvom vremenu. Bili bi to sati tumaranja kroz zastrašujuće jednoličan i pust, a nepoznat pejzaž na drugom kontinentu. U međuvremenu se i ono sunčano jutarnje nebo s početka puta ovdje spojilo sa zemljom u sivu, zasićenu sferu kojom lepršaju pahulje, podsjećajući da mrak zimi dolazi brže nego što se to može činiti.
Promrzao, ulazim na kolodvor da se raspitam. Svjetlokosa gospođa na šalteru za karte upozorava da maršrutke voze rijetko, a zadnja se vraća već u 15 sati: „A što ćete u Mihajlovki, ako nije tajna?“ pita po starom ruskom običaju, kad se činilo da je razgovor već gotov. „Ja sam rodom iz Mihajlovke, tamo nema više skoro nikog.“
Dok objašnjavam tko sam, odakle, kako sam i zašto banuo na njihovu stanicu, sad me već sluša i njezina kolegica za susjednim stolom. Gospođa nikad nije čula za priču da je „BrozTita“ (ovdje to izgovaraju spojeno, kao Maradona ili Batistuta) živio u Mihajlovki. Zove rodbinu da se raspita. Selo je, kaže, spalo na nekoliko starica koje žive same i možda još poneku obitelj. Nikada nije čula ni za Kojčubaj, kirgiski aul koji se trebao nalaziti u relativnoj blizini Mihajlovke, ali naš je razgovor čula i treća kolodvorska radnica. Okruglog azijskog lica – uočio sam ga malo prije, dok je još bila u plavoj radnoj kuti. Sada je na sebi već imala kaput, šubaru i torbicu o ramenu. Spremala se kući. Ali prije nego što pođe, sjest će da nazove neku svoju rodbinu i raspita se za traženu naseobinu. Govori u mobitel na kazaškom. Završava i diže pogled:
„Kojčubaja više nema. Svi su odavno pomrli. Nema kuća, ruševina, ničeg. Sve je sravnjeno sa zemljom. Tamo je samo groblje“, kaže ona.
Prve povratne informacije lokalnog stanovništva vrlo su obeshrabrujuće, kao i općeniti dojam o mogućnostima kretanja terenom u usporedbi s planiranjem izdaleka, kao i snažna meteorološka promjena na relaciji Omsk – Marjanovka. Zadnja mi je nada neka ruska satelitska karta na koju se sada pozivam, sačuvana u pamćenju iz dugih noćnih pretraživanja; dok na Googleovoj nije bilo ničeg, na ruskoj sam vidio obrise naselja. „Na toj je web-stranici ispod karte bio ukazan i poštanski broj“, prisnažujem. Čini mi se da ni kolodvorske radnice nisu sasvim sigurne u ono što govore, pa nisu sasvim odustale od namjere da mi pomognu. Kazahinja još jednom zove mobitelom. Ovog puta razgovor traje dulje. Iz mraka ništavila pojavilo se malo svjetalce, kao upaljena šibica u ambisu – rečenica koja je razveselila čak i njezine kolegice: „Есть Койчубай.“ Ima Kojčubaj. Postoji Kojčubaj.
Do njega ne vozi nikakav javni prijevoz. Sjedni u mikroautobus, idi 45 minuta do Šerbakulja, to je centar drugog rajona. Malo je mjesto, ali na stanici obično stoji taksi. Mora stajati. Probaj se dogovoriti s njim da potražite Kojčubaj. Neka vozač pita po putu. Imaj na umu da je moguće da do Kojčubaja nema ceste, ili da se zbog snijega ne može do njega sasvim. I požuri. Autobus za Šerbakulj polazi za 15 minuta.
Stigao sam otrčati do dućančića i kupiti im bombonijeru. Potraga i putovanje od 4000 kilometara po površini Zemlje neće završiti u ovom zametenom toponimu, ići će se preko ruba recepcije Googleovih satelita. Mikroskop koji fokusira tajnu još dublje u Sibiru, došavši do granica vidljivog, pronašao je traženu česticu.
Godine građanskog rata i bezakonja
Bogu daleko iza nogu, stepa uz granicu s Kazahstanom mnogo je pitomije mjesto negoli je bila prije stotinu godina. Ljudi u prolazu, dnevnom i noćnom, u ophođenju službenom i neslužbenom – za pultom, šankom ili volanom, djeluju mirno i dobroćudno. Pa i ta izvanzemaljski ravna, šumarcima posuta nizina u kojoj žive ne djeluje prijeteće ako zanemarimo zimske ekstreme i pješčane oluje u toplijim mjesecima… Premda će poneki seljak uz osmijeh odmahnuti rukom na čudno pitanje i inzistirati da u ovdašnjim šumama nikada nije bilo krupnih zvijeri, ne pregledavaju svi oni internetske vijesti iz kojih je jasno da su odstreli vukova i medvjeda što dolaze do ljudskih naselja u Omskoj oblasti aktualni i danas, samo kojih stotinjak kilometara dalje od njihovih sela, u sličnim prostranstvima što se protežu od tarskih šuma na sjeveru do slanih jezera Kazahstana. Od dojmova današnjih žitelja Marjanovskog i Šerbakuljskog rajona sasvim su drukčije uspomene negdašnjeg stanovnika, migranta soldatske sudbine Josipa Broza.
„Uvijek sam nosio pušku, jer vukova je tamo mnogo. Recimo, idem tako podvečer na svojim kolima, i gledam ih dolje kako sjede, kao lastavice. Samo gledaju. Vukovi ne kidišu na ljude, jer bilo je uokolo dosta raznih strvina, pa i konja što slobodno pasu uokolo. Zimi su bili nasrtljiviji. Znao sam ubiti.“
Zapravo se i sam, poput životinje u divljini skrivao od smrti koja je bila posvuda. Vrebala je iz šume, od grabežljivih zvijeri, i na drumu, od bića na dvije noge koje je moglo biti neopisivo opasnije od zvijeri – vrebala je na koncu i iz njega samog; u staračkim TV memoarima, gdje ga fleševi iz mladosti nose od jedne do druge situacije i nazad na način koji je prosječno upućenom slušatelju teško povezati, ističu se rijetke, sporedno izgovorene, kratke rečenice koje podsjećaju na teška ranjavanja i još svježe preboljene epidemije, sugerirajući silno mnogo o Brozovu psihofizičkom stanju u toj fazi života. Iz opisa nekih njemu važnih anegdota odjednom izleti nešto poput: “… tako da sam ja u to vreme bio veoma slab (…) Ja sam naprimjer, krv pljuvao“, ili malo dalje u istom intervjuu, dok priča o lokalnoj ishrani kojom je pokušavao vratiti zdravlje: „Ja sam svaki dan čekao da ću otići.
Aleksej Sorokin jedan je od vodećih autoriteta za društveno-povijesna pitanja omskog kraja, ali biografije jugoslavenskih povjesničara i Titove TV memoare nije imao prilike vidjeti ni proanalizirati. U moru teorija koje se o životu kontroverznog maršala u Sibiru i Rusiji kuju i kovale su se, u rasponu od revolucionarno-hagiografskih, preko staljinističko-informbiroovskih u kojima je odmetnuti tovariš prikazivan kao belzebub u južnoslavenskom obličju, pa do novo-revizionističkih, u kojima se spekulira o Brozu kao specijalcu angažiranom za prljave poslove i postavlja pitanje na čijoj je strani uopće ratovao, Sorokinu se najbližom stvarnosti čini jedna, umnogome univerzalna verzija:
„U periodu od 1918. do 1919. godine pred Josipom Brozom stajala je legitimna zadaća, kao i pred bilo kojim sudionikom građanskog rata: preživjeti! A da bi se preživjelo, trebalo je biti tiši od vode i niži od trave. I po mogućnosti što dalje od štaba, a što bliže kuhinji! Takva se jedna kuhinja i našla za njega u seoskom kraju. U njoj se moglo presjediti najteža vremena.“
Sorokin cilja na kuhinju doma Bjelousovih, po kojoj se u njegovoj metafori kretala grešno mlada Pelagija Denisovna, djevojka koju će Broz, znatno prije zakonom određene minimalne dobi, (doista to želeći, ili možda morajući) uzeti za ženu.
No svjedočanstva budućeg pronositelja autentične revolucionarne luči iz Rusije daju naslutiti da je najopasnije godine građanskog rata i bezakonja proveo još dalje od dotad mu poznate civilizacije, u kojoj postoje nekakve slavenske kuhinje: spas je potražio u polunomadskom plemenu Kazaha čije se naselje zvalo Kajčubaj, Kojšibaj ili Kojčubaj. Tamo se skrivao sam, ili možda s Pelagijom, koja je na neki način napustila rodnu kuću – tim ću se detaljima pokušati baviti nešto kasnije. Radi se o najmanje godini dana života, u kojoj će zagorski bjegunac početi nositi kazašku odjeću, živjeti sa stepskim domorocima, naučiti ponešto od njihovog jezika i konačno zaliječiti teške tjelesne rane. Godini dana u kojoj se biografija druga Tita možda najviše približava ekstravagantnoj legendi, smještenoj u mjesto kojem domaća historiografija – sa svim onim teškim tomovima, sabranim djelima i monografijama – ne zna ni ime.
Prolog knjige možete naći na sljedećoj poveznici: Tito u Rusiji.
