Oksana Vasjakina dosad nije bila poznata našoj sredini. Riječ je o ruskoj pjesnikinji, prozaistici i feministici rođenoj 1989. godine u, za hrvatskoga čitatelja prilično egzotičnom Ust-Iljimsku, u Irkutskoj oblasti, odnosno u sibirskom dijelu Rusije, na rijeci Angari. Daljina je privlačna, kao i malo poznata spisateljica koja se za svoj pjesnički, a onda i prozni rad ovjenčala nekolicinom značajnijih nagrada. Primjerice, dodijeljena joj je nagrada Licej za poemu Kada smo živjeli u Sibiru (Kogda my žili v Sibiri, 2019), dobitnica je nagrade NOS 2022. za roman Rana, a bila je nominirana i za nagrade Debjut te Premiju Andreja Beloga. Nagrade same po sebi ne moraju biti presudne u ocjeni piščeva opusa, ali u predstavljanju spisateljice koju ne poznajemo mogu dati precizniji uvid u popularnost i prepoznatost relativno mlade osobe koja je sigurnim korakom kročila u svijet literature. Nije naodmet spomenuti da je ova spisateljica 2016. godine ušla u književni život Rusije pjesničkom zbirkom znakovita naslova – Ženska proza. Lirski prosede utro je put Oksani Vasjakinoj koja u vrijeme objavljivanja prvih pjesničkih radova nije imala ni dvadeset godina. U daljnjem će se radu ona vraćati poetskom jeziku pa će i u svojoj autofikcionalnoj prozi pomalo biti pjesnikinja: ritmizirat će prozne odlomke, lomiti rečenice i pasuse, ubacivati stihove ili pak komunicirati s pjesničkom tradicijom europske kulturne baštine. U suautorstvu je s Ekaterinom Pisarevom 2019. objavila vrlo složenu i žanrovski hibridnu zbirku Vjetar bijesa (Veter jarosti). Nakon koračanja između poezije, proze i esejistike, Vasjakina objavljuje proznu trilogiju: Rana (2021), Stepa (Step’, 2022) i Ruža (Roza, 2023), čime je učvrstila svoje mjesto među vodećim ruskim piscima današnjice i upisala se u popis europskih spisateljica autofikcionalne proze.
Roman otvara neke bolne rane za rusko društvo i književnost, a jedna od glavnih je ženski pogled na žensku tjelesnost i seksualnost zbog čega se u njemu izrijekom veli da je to „pismo nekonvencionalno po formi i prijestupno po sadržaju“
Smrt, sjećanje, tijelo, majka, lezbijska ljubav, periferija…
Prvi iz spomenute trilogije, roman Rana, kritičari su vrlo visoko ocijenili, napominjući da je riječ o duboko dirljivoj i britkoj prozi (Maggie Nelson, Elieen Miles), o značajnijoj pojavi na ruskoj književnoj sceni u 2021. godini, kada je knjiga objavljena (Galina Juzefovič). Kritičarka Nina Agiševa ističe da je Rana prvi veliki romaneskni događaj nakon proze Ljudmile Petruševske i njezine pripovijesti Vrijeme noć iz 1992. godine. Kritičari nazivaju roman izrazito feminističkim, a nerijetko ga stavljaju u red s prozom Marije Stepanove, posebice njezinim romanom koji poznajemo i u hrvatskom prijevodu Sjećanja, sjećanja (Pamjati pamjati, 2017; hrv. prijevod Tatjane Radmilo 2021). Rana se također naziva (auto)kritičkim, autofikcionalnim i ispitivačkim romanom o vlastitoj spoznaji.
Roman Rana je pred sam kraj 2025. objavljen u izdavačkoj kući Edicije Božičević, u prijevodu Danijele Lugarić Vukas. Uzmemo li u obzir vrijeme od ruskoga izdanja 2021. pa do hrvatskoga prijevoda, možemo reći da se nije dugo čekalo. Prevoditeljica i izdavač dobro su osjetili važnost ovoga romana prevedenog dosad na engleski, njemački, švedski, rumunjski, francuski, češki, portugalski i druge jezike, što mu je osiguralo čvrsto mjesto u plejadi današnje romaneskne produkcije.
Zašto je roman Rana značajan i je li značajan? Ja bih svakako rekla da jest. Roman je razlomljen u fragmente koji su vješto sklopljeni u cjelinu, pisan je bogatim jezikom, vrlo je osoban i autofikcionalan. Mik Awake u tekstu o golotinji (Nakedness, 2018) piše da je autofikcionalna proza način razotkrivanja sebe, pri čemu je golotinja uvijek bila zavodljiva metafora za književnost i iskrenost. Isti autor zapaža da čitatelj zapravo voli razotkrivanje, trenutak autorova razodijevanja i rušenja privatnih i javnih ograda, odnosno svega što ga sputava kako bi potpuno razgolićen izašao pred publiku. Čitatelj priželjkuje intimu i autofikcionalna proza to pogađa. Autofikcionalna proza otvara osjetljiva pitanja iz područja politike, javnog života, privatnosti, netradicionalnosti i svega što odudara od uobičajenosti i unaprijed uspostavljene norme. Ovaj je roman usmjeren na sve te elemente. On otvara neka od važnih pitanja kao što su smrt, sjećanje, bolest, radost života, pitanje lezbijske ljubavi, odnosa prema vlastitom tijelu, odnosa majke i kćeri, generacijskih sukoba, pitanje odgovornosti, odnosa centra i periferije, liječničke i činovničke administracije, te, naposljetku, odnosa prema književnosti samoj: prema stvaralačkoj moći jezika, prema pisanju i prema konkretnoj knjizi u nastajanju. K tomu treba dodati da roman otvara neke bolne rane za rusko društvo i književnost, a jedna od glavnih je ženski pogled na žensku tjelesnost i seksualnost zbog čega se u njemu izrijekom veli da je to „pismo nekonvencionalno po formi i prijestupno po sadržaju“.
Nije neobično da kritičari knjigu opisuju kao roman o smrti i seksualnosti, o inkluzivnosti drukčijih ili pak o obračunu sa samom sobom
Linije puta i linije sjećanja i tugovanja
Nakon smrti majke, koja je umrla u hospiciju, kći organizira sve kako bi majku na adekvatan način ispratila. Potrebno je riješiti papirologiju, nabaviti odgovarajuću odjeću, izabrati urnu, organizirati kremaciju i krenuti na put do rodnog grada. Iz Volžska, grada nedaleko Volgograda, pjesnikinja je krenula prema Moskvi, a zatim kreće prema rodnom Ust-Iljimsku kako bi u krugu poznanika organizirala pogreb. U tom relativno jednostavnom fabularnom nizu, travelogu od juga na istok Rusije junakinja se susreće s brojnim problemima i preprekama: hoće li joj netko ukrasti urnu, hoće li ju pustiti s urnom u zrakoplov, hoće li kutija u koju je urnu spremila biti dovoljno čvrsta, je li dokumentacija koju nosi sa sobom dovoljna ili će joj nešto nedostajati. Pitanja ju muče, ali se sve rješava u hodu. Administracija je spora, ponekad troma, nerazumna, junakinja se svadi, prepušta, dogovara, i to putopisnoj liniji romana daje dinamičnost. Putovanje se usporava junakinjinim sjećanjima na djetinjstvo i posebice na vrijeme provedeno s majkom. Njezino svladavanje prostora je ucrtavanje linije puta i linije tugovanja, razmišljanja o vlastitu životu, o uzorima i odlukama.
Rekonstruirajući prošle događaje i doživljaje, ona razotkriva da je njezina majka bila oličenje ženstvenosti, ali je u odnosu prema kćeri bila odmjerena i emocionalno hladna, dok je kći čekala njezinu pažnju. „Je li moja mama mogla voljeti?“, pita se pripovjedačica koja joj je pisala razglednice i upućivala pjesme ne znajući je li ih majka uopće čitala. Razgovori između majke i kćeri bili su škrti, bez emocionalnog naboja, dok je kći priželjkivala ljubav, njezin dodir, topao pogled i nježnost („Opčinjena sam njome. Svojom majkom“). Tridesetogodišnja pjesnikinja tijekom dvomjesečnog putovanja s majčinim pepelom u urni postavlja pitanja i daje odgovore: zašto se osjećala napuštenom od vlastite majke, pa sve do njezine životne činjenice da su „ljubav i toplina bili sastojci koji su nedostajali“ u njezinu životu. Ona ih je tražila posvuda i ipak uspjela pronaći.
Osim odnosa s majkom roman razvija liniju postupnog otkrivanja tijela pripovjedačice-pjesnikinje koja razvija svijest o vlastitoj homoseksualnosti. Te linije nisu odvojene, jer promatranjem majke i željom za njezinom ljubavlju, pjesnikinja razvija svoj ljubavni život koji se nerijetko zrcali u odnosu majka – drugi muškarci, u odnosu majka – kći te u odnosu pjesnikinja – jedna završena veza i početak nove. Nije neobično da kritičari knjigu opisuju kao roman o smrti i seksualnosti, o inkluzivnosti drukčijih ili pak o obračunu sa samom sobom. Pjesnikinja spominje vlastiti „kukavičluk“ jer se bojala samoj sebi priznati da je lezbijka koju traganje dovodi do „okrutnog otkrića“.
Administracija je spora, ponekad troma, nerazumna, junakinja se svadi, prepušta, dogovara, i to putopisnoj liniji romana daje dinamičnost. Putovanje se usporava junakinjinim sjećanjima na djetinjstvo i posebice na vrijeme provedeno s majkom. Njezino svladavanje prostora je ucrtavanje linije puta i linije tugovanja, razmišljanja o vlastitu životu, o uzorima i odlukama
Poetizacija i pisanje u koncentričnim krugovima
Roman Rana nesumnjivo je snažna poetska proza u pitkom prijevodu Danijele Lugarić Vukas. Jasan siže: od majčinih posljednjih dana u hospiciju, zatim preuzimanja urne u krematoriju i putovanja koje traje dva mjeseca avionom i autobusom od Volžskog preko Moskve, Novosibirska i Irkutska do Ust-Iljimska gdje pjesnikinja-kći organizira sprovod majke. Ocrtani geografski put, međutim, čini vrlo složen biografski, pravu misaonu mrežu bogatih asocijacija, što ga čini iznimno bogatom poetskom prozom. Majčina bolest – rak – isprepletena je u mrežu folklornih i mitskih prikaza, obiteljskih priča o urocima koji su mogli posijati zlo u obitelji, pa sve do činjenice da je majku smrt zadesila osamnaestog veljače, na blagdan Svete Agate, mučenice i čudotvorke koja je u ime vjere žrtvovala svoje grudi, čije slike pripovjedačica pamti od djetinjstva. Ona doziva u sjećanje književne, filozofske, glazbene uzore, poput Marcela Prousta, Poline Barskove, Valentina Rasputina, pjesnika Genadija Ajgija, Osipa Mandeljštama, korejske spisateljice Han Kang, pjevačice Zemfire, Slavoja Žižeka, Hélène Cixous, Susan Sontag i brojne druge.
Poetičnost se ostvaruje ponavljanjima, ritmiziranjem proze, umetnutim pjesmama te posebno dirljivim sjećanjima na majku i njihov odnos prije nego je odvedena u hospicij: „Spavale smo nogama i glavama na suprotnim stranama, a ona je umirala“. Znakovita rečenica urezana je u svaki pasus drugoga dijela romana. Uz ritmičko ponavljanje ističe se i vizualni kod: zrcalno ležanje na kauču zbog nedostatka prostora i zbog fizičke blizine, tijelo uz tijelo s teško bolesnom majkom. Tako su blizu da ona osjeća majčino teško disanje, a opet su daleko, jer leže na suprotnim stranama. Treći dio romana sadrži Odu smrti i esejističke Bilješke o pergamentu i cvijetu koji su neka vrsta izmicanja od linije putovanja, ali nisu izmicanja od teme ženskog pisma. U četvrtom poglavlju umetnut je dio o tkaljama i paučicama posvećen mladoj ruskoj pjesnikinji Galini Rimbu. Taj je dio posebno zanimljiv jer se asocijativno može povezati s Penelopinim mukotrpnim radom u Odiseji, ali i s romanom Nikolaja Černiševskog Što da se radi? koji je u osnovi feministički roman o oslobađanju žene i ženskom organiziranju i to upravo kroz tkanje i šivenje. Uz feminističku stranu, ovaj se esejistički ekskurz bavi pisanjem samim: „Još me odavna intrigira usporedba spisateljske zajednice s kolektivom tkalaca“ jer različitost nudi „neponovljiv uzorak platna“.
Pisanje – tkanje
Pjesnikinja svjesno razotkriva svoj postupak pisanja: „Pisati za mene znači pripitomiti vrijeme koje me uspostavlja“, ili: „Htjela bih da ovaj tekst bude polifon. Uz pomoć svoje mašte pokušavam ući u glavu umiruće majke i osjetiti ono što je ona osjećala“. Postupak pisanja kao putovanja i tkanja je postupak prisjećanja, ispisivanja ili pak pletenja sjećanja. Ova je fragmentarna proza koju putovanje ujedinjuje u cjelinu izrazito intimna i znalački složena. Osim toga, kako i sama pripovjedačica piše, „žanr bilješki omogućuje širom otvoren pogled i pošteno propitivanje“. Pjesnikinja metaleptički razotkriva sebe, svoj privatni život i svoje pisanje koje se „širi poput krugova u vodi“. Koncentrični krugovi se šire i skupljaju. Šire se u beskraj, a skupljaju se u ranu. Dugo otvorena rana je, kako sama pjesnikinja ispisuje, nakon završenog putovanja, stvarnog i metaforičkog – napokon zarasla.
