Portal za književnost i kritiku

Nagrada Navrh jezika

Prozračne pjesme

Ova knjiga na neki način jest britak i koncizan, a opet poetičan, popis stvari koje se čovjeka mogu ticati: onoga što mu čini svakodnevicu, onoga što mu definira odnose s drugima, onoga što mu prelijeće mislima kada se suočava sa nekim prošlim ili sadašnjim sobom. Sve su te stvari, naravno, stvarne, čak i onda kada su nestvarne, neopipljive. I o svima je moguće nepretenciozno i koncizno pisati
Nikola Šerventić: „Popis stvarnih stvari“, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2024.
Kada bi Šervetnićevu prvu knjigu trebalo opisati paušalno, u tek nekoliko riječi, rekla bih otprilike ovako: kratko, sažeto, direktno, konkretno. I istovremeno nekako prozračno, kao napisano olovkom po zračnoj stranici − ali olovkom sasvim jasnog, preciznog traga

Ove godine provedeni su jubilarni, dvadeseti književni natječaji Prozak (za fikcijsku prozu) i Navrh jezika (za poeziju) namijenjeni autorima do trideset i pet godina starosti. Organizira ih udruga Kultipraktik, a u dva desetljeća postojanja ispod njihove kabanice izašao je čitav niz novih proznih i pjesničkih imena. Iako treba priznati da među nagrađenicima ima i takvih za koje se poslije gotovo više i ne čuje, važniji i brojniji su oni drugi, koji zahvaljujući spomenutim nagradama dobivaju ulaz u sferu javne vidljivosti gdje se nastavljaju razvijati, evoluirajući ponekad u neka od naših najpoznatijih i najcjenjenijih književnih osobnosti. Tako se, primjerice, među nagrađenicima pjesničke nagrade Navrh jezika mogu naći autorice i autori poput Marka Pogačara, Monike Herceg, Alena Brleka ili Darka Šeparovića. Dobitnik navedene nagrade za godinu 2022. bio je Nikola Šerventić, a knjiga Popis stvarnih svari, autorova debitantska zbirka ponikla iz nagradom uspostavljenih temelja, nedavno je ugledala svjetlo dana.

Redukcija iskaza

Kada bi Šervetnićevu prvu knjigu trebalo opisati paušalno, u tek nekoliko riječi, rekla bih otprilike ovako: kratko, sažeto, direktno, konkretno. I istovremeno nekako prozračno, kao napisano olovkom po zračnoj stranici − ali olovkom sasvim jasnog, preciznog traga. Kratkoća zbirke ogleda se kako u broju pjesama (četrdeset i pet), tako, još više, u sažetosti njihove poetike, u redukciji iskaza koji se lišava svega suvišnog – kompleksnih slika, bogatstva stilskih figura, konvencionalnosti interpunkcije, složenih sintaktičkih ili melodijskih struktura. Sve je u Šerventićevoj zbirci naizgled jednostavno, svedeno na osnovne jezične i spoznajne elemente: reducirano na  ogoljene verbalne i emocionalno-misaone oblike koji nerijetko poprimaju formu obrasca, modela koji se perpetuira kroz pjesmu ne producirajući, međutim, zamor, dosadu ili neinventivnost, već upravo suprotno  – kao da takve strukturalne matrice služe upravo tome da se dopre do bitnog, do vrška nekog misaonog ili emocionalnog konglomerata (u nekim slučajevima, slobodno možemo reći i koncepta) koji se želi predočiti, razmotati pred čitateljem. Obrasci koji čine poetičku okosnicu pjesničkog teksta variraju od pjesme do pjesme, a negdje, dakako, i potpuno izostaju. Tako će pjesma „otvoriti i zatvoriti“ počivati na istoj sintaktičkoj matrici svih stihova – svaki će stih započeti sintagmom „otvaranje i zatvaranje“, dok je samo objekt u svakoj rečenici-stihu taj koji se mijenja. Zadnji pak stih donosi inverziju, umjesto „otvaranje i zatvaranje“ u njemu nalazimo „zatvaranje i otvaranje“, neslučajno, jer su objekt radnje ovaj put obiteljske grobnice kod kojih je zatvaranje inicijalan korak, a otvaranje onaj koji uvijek i nužno slijedi, s ovim ili onim vremenskim razmakom. Takvim zatvaranjem pjesme, da se poslužim Šerventićevim obrascem, pjesma se ujedno i otvara čitatelju, provocirajući njegova razmišljanja i interpretacije. Kod pjesme „napisati prvu pjesmu“, koja znakovito stoji na samom početku zbirke, koncept je drugačiji – pjesma se sastoji od dvije kratke, simetrične strofe izgrađene na istom strukturalnom modelu koji podrazumijeva princip analogije između radnji hodanja i pisanja: „kada hodam / ne koristim cijelo tijelo / iako sve / na to upućuje // kada pišem / ne koristim sve riječi / iako sve / na to upućuje“.

„kada hodam / ne koristim cijelo tijelo / iako sve / na to upućuje // kada pišem / ne koristim sve riječi / iako sve / na to upućuje“

Semantički pomaci

Kratka i prozračna, gotovo besprijekorno ugravirana na stranicu knjige, i ova će pjesma tek po čitanju „zažuljati“ čitatelja, nagnati ga da se zamislili. I čitav niz drugih strukturalnih koncepata nalazimo u razumljivim, nepretencioznim autorovim stihovima: misaono povezivanje završetka i početka pjesme (pjesma „radnje“), doslovno ponavljanje početka i završetka pjesme ili njihovih dijelova (pjesma „nestvarne stvari“), ponavljanje sintaktičkog sklopa u kojem se identificiraju i povezuju različiti subjekti (pjesma „ti“), započinjanje svake strofe sintaktičkim sklopom koji uvodi isti glagol (pjesma „preskočiti sve“), i druge. Nisu, istina, svaki put zauzeti principi jednako uspješni – iako u većini slučajeva urode plodom i poluče efekte emocionalno-misaone intenzifikacije ili barem zanimljive doskočice, ima i onih primjera kada djeluju blijedo, banalno ili već viđeno. Takve, bezefektne i pomalo banalne, najčešće su one najkraće pjesme („točka“, uspjeti“, „zadaća“, „kiša“) – u njima uslijed pretjerane misaone i jezične jednostavnosti bilo kakav pretpostavljeni efekt izmiče, ostavljajući čitatelja s osjećajem mlakosti i nedostatnosti. Među uspjelije pjesme pak svakako ide „preskočiti sve“, sa završetkom koji je istodobno visoko ludičan i potpuno logičan, racionalan: „i kada se preskakanju prohtije / preskočit ću preskakanje“. Također, vrlo su dojmljive pjesme koje dolaze u nekoj vrsti dubleta ili tripleta, tj. one gdje se dijalogiziranje odvija na relaciji između dva ili čak tri zasebna pjesnička teksta. Najbolji primjer za to je svojevrstan pjesnički trio „premalo“, „previše“, „dovoljno“ kod kojeg, iako pjesme ne slijede jedna za drugom, zapažamo potpunu strukturalnu analogiju. Točnije, tri se pjesme razlikuju samo po prvoj riječi svakoga stiha, gdje je u prvoj pjesmi ta riječ premalo, u drugoj previše, a u trećoj, ujedno i završnoj pjesmi zbirke, radi se o riječi dovoljno. Zanimljivo je kako promjena samo jedne riječi, odreda vrlo uobičajenih priloga, proizvodi vrlo zanimljive semantičke pomake u svakoj od indirektno povezanih pjesama. U tom smislu stavljanje pjesme „dovoljno“ za zaključno mjesto zbirke, s pomalo utješnim, pomirljivim stihom „dovoljno je neba na nebu“, doima se pogođenim potezom i doprinosi laganom, gotovo eteričnom zatvaranju knjige koja nije sazdana samo od lepršavih, nježnih motiva.

Šerventić poseže za motivima širokoga spektra, najčešće za konkretnim motivima realnoga, svakodnevnog života: elementima čovjekova prostora (ulica, vrata, soba, grad, ograda u parku, stubište, neboder…), elementima prirodnoga svijeta (more, lopoč, potok, sunce, livada, maslačak, mravinjak…), svakodnevnim stvarima i sitnicama (krevet, jastuk, poklopac, kaput, mlijeko u kavi, ključevi, dalekozor…), kao i ljudima i njihovim odnosima (osobito onim bliskima, kakvi se uspostavljaju između malog djeteta i roditelja)

Široki spektar

Upravo suprotno, Šerventić poseže za motivima širokoga spektra, najčešće za konkretnim motivima realnoga, svakodnevnog života: elementima čovjekova prostora (ulica, vrata, soba, grad, ograda u parku, stubište, neboder…), elementima prirodnoga svijeta (more, lopoč, potok, sunce, livada, maslačak, mravinjak…), svakodnevnim stvarima i sitnicama (krevet, jastuk, poklopac, kaput, mlijeko u kavi, ključevi, dalekozor…), kao i ljudima i njihovim odnosima (osobito onim bliskima, kakvi se uspostavljaju između malog djeteta i roditelja). Mnogo rjeđe nailazimo na motive iz sfere apstrakcije, iako ima i takvih primjera (san, smrt, misao, ime, poezija, osjećaj…). Zaštitni znak ove poezije, u mnogim slučajevima i njezine ljepote i privlačnosti, upravo je lucidno baratanje konkretnostima, predočavanje inače složenih pitanja i koncepata (pitanje identiteta, života, vrijednosti trenutka, mogućnosti i nemogućnosti promjena i djelovanja…) putem jednostavnih, britkih i okretnih sprega riječi kojima je moguće okrznuti suštinu (situacije i njezina smisla). Pritom se konkretno ne javlja u smislu tzv. semantičkog konkretizma − pojma etabliranog i elaboriranog kod nas ponajviše u radovima Branka Maleša − gdje se ostvaruje kroz materijalnost jezika i fragmentarnost pjesničkoga teksta, a nerijetko i vizualnost istoga, nego naprosto putem lakoće i britkosti iskaza koji se okreće konkretnim motivima. Rezultat takve orijentacije, međutim, nije prazna jednostavnost, već je riječ o lakoći koja je ispunjena značenjima, pomalo dragojevićevska, revitalizirajuća. Potonje osobito dolazi do izražaja u završecima koji uključuju neku vrstu dosjetke, primjerice, u pjesmi „popis otprije“ gdje u završnim stihovima vidimo igrivu performativnost, izjednačavanje ontičkih razina zbilje i teksta: „ako želiš zaspati / samo moraš zatvoriti oči / ovako;“.

Na kraju, treba spomenuti i naslov, lijep, privlačan, postmodernistički orijentiran, iako ne i bombastičan, šepurast, kako to ponekad biva. Neslučajno, prva riječ toga naslova imenica je popis, jer uslijed sažetosti i sklonosti taksativnom iskazu (nizanju) kao jednom od temeljnih poetičkih postupaka, ova knjiga na neki način to i jest – britak i koncizan, a opet poetičan, popis stvari koje se čovjeka mogu ticati: onoga što mu čini svakodnevicu, onoga što mu definira odnose s drugima, onoga što mu prelijeće mislima kada se suočava sa nekim prošlim ili sadašnjim sobom. Sve su te stvari, naravno, stvarne, čak i onda kada su nestvarne, neopipljive. I o svima je moguće nepretenciozno i koncizno pisati, kao što čini Šerventić. Stoga je ova debitantska knjiga – iako se ne bi mogla nazvati savršenom, pa ni odličnom – sasvim dobar, solidan i zanimljiv ulazak u pjesnički svijet. Ujedno, nekako nas dražesno golica da se unaprijed veselimo sljedećoj, ne očekujući od nje malo, nipošto.

 

*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled, 2. dio“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) redovita je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je triju znanstvenih knjiga te pjesničkih zbirki Jutarnji laureat, Lunule, Teleidoskop, Stepenice za Stojanku K., Plava i smeđa knjiga i Zarazna zona (u koautorstvu s Damirom Radićem) te Dani kositra i jeke.

Today

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Publicistika
  • Izdvojeno
  • Kritika
  • Poezija
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Strip
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
Skip to content