MJESTO RADNJE: Tinder
U OFF-u: Viki Miljković – Crno na belo – (Audio 2003.)
Lijevo, lijevo, lijevo, lijevo – BAM / – moja najdraža vrsta strmoglave zaljubljenosti: upitnik na prvi pogled. Desno! ISTINA nedjeljom i drugim danima / Krizantema? Dva imena – što više, to bolje. Split, 2023. – mlađe je slađe. Sudeći po blurbu, puna trauma i zagonetki – moguća crvena zastavica, ali čini se samosvjesna i kao da radi na sebi. Izvire potreba da joj dam nadimak pa mi pada napamet: svezak-vrtuljak, svezak-rascjep, leđa-o-leđa. Prvo žudnja i zaluđenost, romantiziranje i čista deluzija – a nakon prvog čitanja – čudan pad. Zatim slijedi drugo, treće, četvrto čitanje, ali nema pomaka. Moj osjećaj nikako nije odbojnost ili gađenje, već ona mlaka, uravnotežena sredina: knjiga s kojom želim biti prijateljica, a ne ljubavnica. Kako joj to reći nakon što je skoro dva mjeseca zavlačim: premećem po torbama, krevetima, rukama, kafićima, knjižnicama, vlakovima? Kad joj po nekoliko puta dnevno presavijam stranice, podvlačim i zaokružujem stihove, lijepim oznake za povratak? Dajem lažna obećanja, šapćem na mjesto rascjepa: gužva mi je, čujemo se kad budem imala vremena.
Evo sve, crno na belo
Konvencija je da knjiga, barem kao materijalni objekt, ima svoj početak, sredinu i kraj. Međutim, knjige uvezene u tête-bêche stilu, kao što je slučaj s četvrtom zbirkom poezije Katje Grcić, izvana imaju dva početka (tiskani jedno obrnuto u odnosu na drugo), a iznutra dva kraja – i svi se susreću u sredini. To je pravi čitateljski slatkiš; ne postoje pravila od koje se naslovnice treba započeti čitanje, što znači da svako odlučuje kojoj polovici želi dati prednost. Grafičkim oblikovanjem Božidarke Brnas, istovremeni rez i dodir između dviju cjelina, vizualno je dodatno naznačen crno-bijelom igrom: Krizantema je otisnuta crno na bijelo, a ISTINA nedjeljom i drugim danima bijelo na crno. Temeljna je uzbudljivost ove zbirke, dakle, njezina dvostrukost, koja je ostvarena grafičkim oblikovanjem i naprezanjem prepleta između dvije različite strukture i pjesnička registra. Krizantema podliježe konvencionalnoj logici segmentiranja u cikluse (krizantema, profano, loš otac, Hadrijanova bol), a njezin osnovni gradivni element je protočni, minimalistički jezik metafore i atmosfere. Okrenemo li knjigu za 180 stupnjeva dočekat će nas formalno-stilska opreka – manje kićena poetička polazišta i lakše uhvatljive tekstualne prakse. ISTINA nedjeljom i drugim danima zgušnjava motivska klupka, kako Andrijana Kos Lajtman precizno primjećuje u opremi knjige, „narativnim jezikom utemeljenim na diskontinuitetu i montaži kadrova različitih vremenskih planova“. Pritom bi karakteristika koja uspijeva uzglobiti crni i bijeli poetski diskurs, mogla biti ironijski tretman materije putem spajanja protuslovnih pojmova ili tokova poetske misli.
Temeljna je uzbudljivost ove zbirke, dakle, njezina dvostrukost, koja je ostvarena grafičkim oblikovanjem i naprezanjem prepleta između dvije različite strukture i pjesnička registra
Evo duša, evo telo, evo sve crno na belo
Početni ciklus krizantema okuplja deset opsežnih pjesama koje su ili naslovljene ili im je naslov ujedno i sastavni dio prvog stiha („Ofelija je pala s bicikla“, „puštati stvari da odu k_vragu“, „sestra:“) – mahom su ispisane bez strofike i malim početnim slovima. Zalog uspostavljanju komunikacije s pjesmom ulazak je u narav pjesničke kazivačice koja sjedi u sjevernom čvoru gdje „je hladno, mračno i dugoročno.“ Njezina je pozicija izoliranosti, nedostatnosti i nerazumljivosti nagoviještena brojnim autopoetičkim i metajezičnim klopkama-stranputicama: „nesamostalne rečenice prosvjeduju kurzivom / (…) papir je bijedna forma – ukrasna, dekorativna / šablona u koju utiskujem štošta:“. Tamo gdje je stih, naglašava lirska kazivačica u jednom od naslova pjesama, tamo je i sloboda, ali proturječno toj ucrtanoj točki, pritiješnjena i osuđena na pjev, ukazuje na prepreke i zadatosti uspostavljanja ili oslobađanja sebe služeći se logikom stiha: „spotičem se o vlastiti teritorij“, „pozivam se na riječi koje svi razumiju / i koje imaju najjači emocionalni naboj“). Pokušavajući naglasiti grč i krutost same sebe poseže za matematičkim motivima („dolaziš kao pi s tim nebrojenim decimalama, / tko to trenutno može podnijeti“), raspršuje se kroz reference na krhke druge, što je izvedeno pomoću intertekstualnih rastvaranja pjesme („krizantema“, „Ofelija je pala s bicikla“, „puštati stvari da odu k_vragu“) i otimanjem tuđih riječi iz usta („on kaže krizantema / i ja ga odmah prebolim / (…) lirski subjekt menstruira. / ako me tko pita, / ja ću reći krizantema“). Kolebanja Grcićine kazivačice, iz prvotnih metajezičnih iluminacija („ako sam žena, ( ) / kamo ću?“) ili poetiziranih motiva iz lijevog političkog spektra („u praskozorje / izađem bosa na balkon, / a kad tamo – revolucija: / dok smo spavali, svijet se sam orosio“) kulminiraju u jasno usidrene, ironične i angažirane opaske upućene rigidnim ideološkim praksama („ona od šovinizma radi event: / uvijek pozove sve svoje prijateljice“). Sveprisutni su sakralni motivi i zauzimanje ironičnog stava prema religijskom tipu diskursa koji se imitira („sve dok se ne upali i posljednja baklja / u rukama golih krilatih dječaka“), što se radikalizira u drugom ciklusu, triptihu profano.
Kratke nenaslovljene pjesme koje započinju stihovima „u crkvi Gospe od dobrog savjeta“, „u crkvi Gospe od snijega“, „u crkvi Gospe od mora“ u tri koraka fragmentariziraju, opredmećuju i infantiliziraju tijelo i glas lirske junakinje („čekam da se krv pretvori u vino, / tijelo u prah, / kost u oružje“, „dijete sam i smrt za mene ne postoji“). Prostor pjesme postaje šupalj i hladan; jedino što dobivamo su statične slike opustošenih prostora osuđenih na čekanje, gdjegdje bića koja su ili odavno mrtva ili na ivici izdisaja: „hladi se mramor i vitraji. / hostije tvrdnu u tabernakulima“, „bijeli su trbusi nepomični i prazni“. Lirski se glas pritom desakralizira na razini forme i sadržaja („od glasa sagradit ćemo hram / i u njemu ćemo klečati / kao da vjerujemo“). Iskaz ironizira uzvišeno, a uzdiže profano i poprima obilježja didaktičkog tipa diskursa („plijen i grabežljivac uvijek plivaju / jedno ka drugom / i tek kad se stope, zatvori se krug“).
Treći ciklus loš otac donosi nagli rez; samosvojnu poemu centriranu u sredini stranice i ispisanu u stvarnosnom registru. Grcić kao vezivno tkivo za strukturiranje poeme umeće oksimoronska ležišta, igra se gradacijom figura ponavljanja, gotovo refrenskim isticanjem sintagme „loš otac“ i povremenim apostrofiranjem same čitateljice – sve to u funkciji ocrtavanja licemjerja „očinskih figura“ koje izrabljuju, iskrivljavaju ili ugnjetavaju („loš otac / kad umre / na sprovod mu dođu / svi dužnosnici svijeta“), kao i onih promatračkih, pasivnih (majka).
Intertekstualna zavrzlama doživljava svoj vrhunac u posljednjem ciklusu „Hadrijanov bol (hommage à Marguerite Yourcenar)“ u kojem rod subjekta vrluda u svojoj fluidnosti, sada govoreći iz muškog očišta, a ciklus-poemu koristi za, kako je i Franjo Nagulov spretno i zahvalno sažeo u svojoj kritici, „dekonstrukciju predodžbe, dešifriranje laži, diskreditaciju mita i demontažu povijesti“. Nakon što su se ideje vječnosti, nepromjenjivosti i šutnje ironizirale u prethodnim ciklusima, u zadnjem konačno dolazi do eksplicitnog afirmiranja neprestanog kretanja, prolaznosti („bit patnje je da prođe. / bit sreće je da prođe“).
Jedino moje, kad se čaša prelije / Sećanja bole kao suze dečije
Bijelo na crno iliti ISTINA nedjeljom i drugim danima uvelike dijeli dramaturški potentna obilježja s poemom loš otac, s time da tu ipak dolazi do naglašenijeg raspršivanja u poetski kaleidoskop traume. Grcić izrazito vješto primjenjuje postupak montažnog kolažiranja; pretakanja točaka gledišta, fokusa i vremenskih planova, za što je sjajan primjer: „u inkubatoru vrijeme ne postoji / prođu tri rata / i dvije pandemije / ne umre ni dijete ni kapitalizam / sad smo rezistentni / još ćete nas se nagledati“. Rad teksta postaje rad (i ritam) traume; Grcić piše obiteljsku sagu o fizičkom, emocionalnom, verbalnom, rodno i klasno uvjetovanom nasilju te njegovom prenošenju s koljena na koljeno, iluzornoj mogućnosti izmicanja iz traumatskog klupka, nadi za trajnim rezom.
U naslovu se pojam istine stavlja unutar socijalnog i temporalnog okvira, pa se posljedično i relativizira, što je lukav potez, uzmemo li u obzir da se radi o jednoj od onih velikih riječi na koje se, što se tiče rovarenja po pjesničkim podatnostima, lako okliznuti. Zanimljiv je sintagmatski spoj istine, kao onoga što je neuhvatljivo i raspršeno, u skladu s pojedinim umom i stvarnosti (činjenicama ili iskustvom) i nedjelje kao, držimo li se poetički frekventne religijske motivike, Dana Gospodnjeg ili onog koji je socijalno kodiran; koji prisiljava na samu sebe i obiteljske dinamike (veća mogućnost nasilja). U tom sučeljavanju različitih istina izviru uhodani mehanizmi nošenja s traumom, i na formalnoj i na tematskoj razini. Kazivačica niže stihove bez daha, pritom zadržavajući dojam odmaka, svedenosti i šupljine, u konačnici rasprsnutog, ali hladnog štancanja kovitlaca iskaza, doista rijetko dopuštajući mig afekta. Međutim, kada proviri na površinu, on odjekne poput praska: „otac se sklupča na pod u dvorištu / u bijelim gaćama / i plače / majka i ja gledamo ga kao predstavu / dvadeset i osam godina kasnije / sklupčam se na podu u sobi / i plačem“.
Sjajan je postupak ulijetanja stihova u Caps Lock-u („oba sam puta negdje blizu nečega što bi trebalo biti / svakodnevno i sigurno / ALI NIJE“), umetanja praznih crta umjesto riječi („kad on prestane / netko mora nastaviti / sve mi se čini da ću / biti __“), infantilizacije lirskog govora („zig / zag / zug“, „puf / paf / pif“) i nasljeđivanja poštapalica ili unutrašnjeg dijaloga (ponavljanje „pizda li mu materina“, „slabo ciljaš curo, slabo ciljaš / ponavlja baba iz groba“), što funkcionira kao nagli rez, potiskivanje i bijeg od prorađivanja traume u tekstu. U tom je kontekstu nešto izlizaniji i manje upečatljiv postupak umetanja kurziva. Ono što je narativni nered, nedostatak spone, sadržajna rupa u glavi kazivačice, u kojoj se mjestimice presijecaju karakteristike žrtve i nasilnice (kao i kod majke), ujedno postaje i zagonetka koja se sada prenosi i na koljena čitatelja.
Pa onda, „upitat će nož: tko je pojeo istinu? tko?“ – moguće šutnja, moguće čekanje („onda je rekla da odlazi / i da će se vratiti tek kad svi počnu govoriti istinu“), moguće nasilje (ali ako kažem istinu, svi će morati progutati žilet / pa što, kaže ona, / neka ga umoče u majonezu“), moguće zaborav („zaborav zna da će ga raskrinkati / zato njeguje sve odnose / sa svima i stalno“). A što ako je ipak najveći nasilnik sam tekst: „BAM /“! Na kraju, obrat. Gle, s obje strane knjižice, pisanje – emancipacija, konačno trganje, urlik i inat krugu prošlosti:
CRNO: „oćeš kavu ili čaj / pitam je / može kavu kaže / skuhaj mi dušo crnu najcrnju / slučajno ću ti je / proliti po prstima, / da ti nikad ne padne na pamet / zapisati išta od ovoga.“
BIJELO: „sve zaboravljam i svemu se nadam – / još samo u bljeskovima, / kada ples prelazi u vrtoglavicu, a pjesma / u vrisak.“)
Grcić piše obiteljsku sagu o fizičkom, emocionalnom, verbalnom, rodno i klasno uvjetovanom nasilju te njegovom prenošenju s koljena na koljeno, iluzornoj mogućnosti izmicanja iz traumatskog klupka, nadi za trajnim rezom
Evo ponos, evo stid, pa nek udarim u zid glavom / Ako me opet prevariš
Zamjerke bi se četvrtoj Grcićinoj zbirci mogle uputiti pokojem cringey stihu („šuma, gdje je bilo more. / park, gdje je bilo groblje. / čime smo zazidani, raste li iz toga cvijeće?“, „krv je topla samo kada je svježa. / duša je leptir u nacionalnom parku – / zaštićen, a da to ni ne zna.“), oscilaciji između uspjelijih radova (fantastična „sestra:“, zatim „Hadrijanov bol“) i uradaka koji djeluju pomalo repetitivno (poema „loš otac“, koja nalikuje ISTINI nedjeljom i drugim danima).
Grcić, važno je istaknuti, zaslužuje svaku pohvalu jer je uspjela izvesti ono što na domaćoj pjesničkoj sceni rijetkima pođe za rukom: ukoričiti materijal koji ostaje sirov i neprerađen, transkodirati političko u poetičko i pritom ponuditi ono najvažnije – dobru književnost. Zbirka se, objektivno gledajući (ako je to moguće?), zasigurno zaslužuje smjestiti među bolja trenutna pjesnička postignuća. Unatoč tome što se čini kao da dobar dio mehanizma funkcionira, kao čitateljica ovu zbirku nisam uspjela doživjeti uzbudljivom, već me češće hvatao zamor i dojam pada u odnosu na dosadašnji (smjeliji) autoričin pjesnički opus. U prilog tome je vjerojatno išla i, po mom mišljenju, bespotrebno eksplozivna oprema knjige koja vrvi onom kategorijom superlativa od koje me hvata probadajuća glavobolja: „baca nam u lice neke od najtežih tema“, „hrabro“, „bez zadrške“, „beskompromisno, aktualno i hrabro“.
kritičarka menstruira.
ako me tko pita,
ja ću reći evo sve crno na belo
