Kad je imao dvanaest godina i slobodno lunjao po lokalnoj knjižnici, nesvjestan da postoje posebni odjeli za odrasle i za djecu, budući pisac nabasao je na Cvjetove zla. Bila je 1982., knjiga je bila izdvojena na polici noviteta, i to je datum kad je započelo njegovo cjeloživotno prijateljstvo sa Charlesom Baudelairom – ali i s onom vrstom čudne literature koju ne razumiješ skroz, ili uopće, ali baš zato ne prestaješ čitati. “Čudna književnost, najbolja književnost“ – tako piše Daniel Handler u autobiografskoj knjizi And Then? And Then? What Else? (2024), pripovijedajući o razlozima zašto su glavni likovi njegova popularnog serijala Niz nesretnih događaja dobili prezime Baudelaire. Zanimljivo, Handler kaže da je na književnim susretima upoznao mnoge malce koji su donijeli Cvjetove zla da mu pokažu da postoji taj jedan francuski pjesnik koji je dobio prezime po djeci iz serijala!

Spomenuta autobiografija ima podnaslov A Writer’s Life i čita se poput književne napetice. Ta je knjiga najbolje svjedočanstvo da nije važno samo koliko čitamo, već i što čitamo: deklarirana ljubav autora prema čudnome i opskurnome oslobodila je njegov um svih ladica i autentično mu očudila svjetove, umnoživši njegove identitete – jer ipak o tome koliko čitaš ovisi koliko je ljudi živjelo u tebi.

Ceci n’est pas neka tamo knjiga za djecu

U Životu pisca doznajemo i kako se rodio Lemony Snicket, autor Niza nesretnih događaja i najpoznatiji Handlerov alter ego: glas minucioznog, melankoličnog, šarmantnog pripovjedača koji je svoj život i opus posvetio istraživanju i zapisivanju povijesti malih Baudelairea. Okvirna priča prati troje djece – Violet, Klausa i Sunny Baudelaire – koji već u prvom poglavlju prvog nastavka ostaju bez roditelja. Otišli su na plažu na drugi dio grada (sami: 14-godišnjakinja, 12-godišnjak i otprilike osmomjesečna beba!), da bi ih ondje pronašao gospodin Poe (inače otac dvojice gadnih dječaka, Edgara i Alberta) i priopćio da im je kuća izgorjela, roditelji poginuli, a oni sad odlaze živjeti kod nekog daljnjeg rođaka kojega nikad u životu nisu vidjeli. I koji je, spojler, najgora i najokrutnija osoba na svijetu i samo se želi dočepati golemog bogatstva koje je ostalo iza njihovih roditelja. I to je tek početak niza groznih ljudi i situacija u koje siročići upadaju iz jednog nastavka u drugi.

Dok zapisuje tužne dogodovštine – i stalno nas upozorava da će od groznoga biti još i gore te da nam je bolje da čitamo neku drugu knjigu – Snicket voli s čitateljima nenametljivo podijeliti još ponešto o životu i svijetu što je iz tih istraživanja naučio. Recimo, da “sagledati širu sliku“ znači “tješiti se uspoređujući svoju trenutačnu situaciju s nečim što se dogodilo u neko drugo vrijeme ili nekim drugim ljudima“. Dalje kaže: “Primjerice, ako ste uzrujani zbog ružnoga prišta navrh nosa, možete se pokušati utješiti sagledavajući širu sliku. Možete usporediti svoju situaciju s prištom sa situacijom nekoga koga je pojeo medvjed pa kad se pogledate u zrcalo i vidite svoj ružni prišt, kažete sebi: ‘A dobro, barem me nije pojeo medvjed.’“

To što nam Lemony Snicket nudi zapravo nisu pomaci u pisanju, već primarno u razmišljanju – ono nešto što želimo uloviti, a ni ne znamo da postoji. Pomalo kao The Blacklist za djecu.

Osim što je Daniel Handler kao novinar, aktivist, glazbenik i pisac zanimljiva pojava na umjetničkoj sceni, on je sasvim jedinstvena pojava u književnosti za djecu i mlade. “Ne pišem za djecu, ja samo pišem (pa onda netko kaže da je to za djecu)“ – tako je govorio Maurice Sendak, a tako otprilike kaže i Lemony Snicket. Ne zamara se roditeljskim zahtjevima ni književnom tradicijom, kao ni kognitivnom psihologijom koja nam sugerira što prosječno dijete u prosječnoj dobi prosječno može podnijeti. On nudi ono što se njemu sviđa i u što vjeruje, s punim povjerenjem da će autentična (i silno zabavna!) priča naći put do čitatelja. Niz nesretnih događaja broji 13 knjiga, od kojih svaka ima po 13 poglavlja. Knjige su izlazile u razdoblju od 1999. do 2006. i brzo su stekle kultni status. Kako to već obično biva, radikalno nepodilaženje publici pronašlo je veliku publiku, i okupilo ozbiljnu sljedbu. #TSOUE je mračni antipod Harryju Potteru, Hogwarts za alternativce: nesputanije, bizarnije, apsurdnije; sjećate se, čudna književnost najbolja je književnost.

Radikalnost, jezik, apsurd

Kad bih morala odabrati samo jedan razlog zašto nam je Niz Lemonyja Snicketa bio i ostao važan, to bi bio njegov radikalan pristup književnosti za djecu i mlade. Ako se plitko fokusiramo isključivo na teme i fabularne momente, ne bi bilo pogrešno utvrditi da je ovo trinaestoknjižje zbirka svih tabua u književnosti za djecu: ucjena, ubojstvo, gubitak roditelja i prijatelja, otmica, paralelni poredak i belosvetske zavjere u globalnoj mreži koje pokreću konce malih marioneta (opet, The Blacklist!). Ali ono što je važnije od brutalnih tema jest brutalna pripovjedna iskrenost prema mladim čitateljima: svijet jest loše mjesto, ali ima dobrih ljudi, i ako se potrudimo, možemo stvoriti bolje, i ljude i mjesta. Svako od troje djece ima svoje supermoći: Violet je izumiteljica, Klaus je čitatelj, a malena Sunny iz perspektive tla po kojem puže vidi mnogo toga što odraslima na visini promiče. I mada su okolnosti užasne, na kraju svake knjige vidimo da troje djece na vjetrometini svijeta ipak imaju jedni druge – i neklasične superherojske vještine kojima se uspiju izvući iz svake grozne situacije. Moraju, jer u sljedećoj knjizi čeka ih nešto još gore.

Osim što je Daniel Handler kao novinar, aktivist, glazbenik i pisac zanimljiva pojava na umjetničkoj sceni, on je sasvim jedinstvena pojava u književnosti za djecu i mlade. Ne zamara se roditeljskim zahtjevima ni književnom tradicijom, kao ni kognitivnom psihologijom koja nam sugerira što prosječno dijete u prosječnoj dobi prosječno može podnijeti. On nudi ono što se njemu sviđa i u što vjeruje, s punim povjerenjem da će autentična (i silno zabavna!) priča naći put do čitatelja

Niz nesretnih događaja nam, osim staromodno napete priče s elementima gotičkog romana, noira i viktorijanske drame donosi nevjerojatno uzbudljiv jezični univerzum. Mikrorazine ritma i rečenice, gradnja fabule u odličnom omjeru humornog pripovijedanja i dijaloga nisu zanemarivi, ali fascinantan je način na koji Snicket imenuje sastavnice svog anakronog, hiperrealnog svijeta: plačne pijavice žive u Jecavom jezeru, a virdžinijska vulfica je zmija koja se ni pod kojim okolnostima ne smije naći u blizini pisaćeg stroja. Slani sprud je plaža na kojoj su djeca primila vijesti o kraju svijeta koji su dotad poznavali, Tmasti tršćak mjesto je o kojem ne želite ni razmišljati, a kamoli se ondje naći, a u atlasu u Snicketovom svijetu pod slovom K naći ćete Kišni kuk, Klenovu drȁgu, Klisuru klinčića, Kristalni škoj i, naravno, Kvarnu kavernu u koju se skrila teta Jozefina. Tragovi čitanja odraslog pisca su kao mrvice Ivice i Marice posute po tekstu, i uzbudljivo je skupljati ih: u drugom nastavku, zlikovac Stefano želi oteti djecu i otploviti s njima na Prosperu; u trećem je teta Jozefina koja ime i karakter posuđuje iz zadnje pripovijetke koju je Franz Kafka ikada napisao, dok u četvrtom nastavku radnika u pilani kojemu je slomljena noga hitno otprave u Memorijalnu bolnicu Ahab.

Jezično je, ipak, najdragocjeniji način na koji Snicket situacijski podučava nove koncepte i riječi, bez imalo pametovanja (što je manje fina riječ za didaktičnost). Pa kad Violet u trećoj knjizi inzistira na povratku kući iz spilje, jedrilicom, Snicket piše: “’Malo sutra!’ odgovorila je teta Jozefina, upotrijebivši izraz koji znači ‘ne dolazi u obzir’ i nema nikakve veze s vremenom događanja.“

Ako hrvatska književnost za djecu i mlade nauči samo jedno od svih stranih pisca koji su u nju putem prijevoda ušli, neka to bude kako nenametljivo i nepametljivo unijeti i znanje i zabavu u dječji život.

Posljednje, možda najvažnije, i presedan u književnosti za djecu kakvu poznajemo jest angažiranost Niza nesretnih događaja u razotkrivanju apsurda birokratskog i institucionalnog svijeta oko nas. Djeca su ostala bez roditelja, i gospodin Poe, zakonski upravitelj njihove imovine, radi sve ono što mu zakon na papiru nalaže – čak i kad se protivi zdravom razumu. Vaš skrbnik vam daje splačine, kažete, i tjera vas da spavate u jednom krevetu? To je u redu, jer zakonski minimum kaže da vas treba hraniti i pružiti vam krov nad glavom, što i radi. Kažete, on nije kapetan Folirant za kojega se izdaje, nego grof Olaf? Nije istina, jer ima posjetnicu na kojoj piše kapetan Folirant. Zlo koje je djecu zatočilo zapravo je birokracija: sive zone i sistemski apsurdi koje provode oni koji ne čitaju – ili ne čitaju dovoljno pomno. Kako se stalno iznova pokazuje, nije dovoljno biti odrastao i/ili imati dobru namjeru (jer znamo čime je popločan put u pakao).

Serijal je preveden na više od 40 jezika, i hrvatski se među prijevodima u posljednjih 25 godina našao čak dvaput. Prvi put je objavljeno samo sedam nastavaka u prijevodu Melite Kovačević i Dubravke Petrović te izdanju Algoritma, od 2001. do 2008. godine. Njihovi su naslovi, redom, bili: Loš početak, Soba gmazova, Široki prozor, Pilana jada, Ubitačno učilište, Tobožnje dizalo i Stravično selo.

Od 2024. godine Niz nesretnih događaja prevodi se ponovo. Objavljena su tri nastavka: Poguban početak, Gmazje gnijezdo i Ogromno okno, u mome prijevodu. Hrvatski naslovi s razlogom su promijenjeni, ali volim misliti da su poetika i estetika sačuvane, jer to mi je bio prijevodni imperativ. Ovdje vam donosimo prvo i drugo poglavlje četvrtog nastavka u kojem vas čekaju uvidi u drvnu industriju, hipnozu, optometriju, prekarni rad i sva čuda jezika i književnosti. Turobna tvornica uskoro izlazi u nakladničkoj kući Bodoni.

***

Lemony Snicket

Dragi čitatelju, draga čitateljice,

Nadam se, za vaše vlastito dobro, da niste posegnuli za ovom knjigom jer ste raspoloženi za ugodno čitateljsko iskustvo. Ako ipak jeste, savjetujem vam da ovu knjigu odložite istoga trena, jer od svih knjiga koje opisuju nesretne živote siročića Baudelaire, Turobna tvornica možda je dosad najnesretnija. Violet, Klaus i Sunny Baudelaire poslani su u Jadnovac da rade u pilani, gdje će otkriti da ih katastrofa i zla sreća vrebaju iza svakog trupca.

Žao mi je što vam to moram priopćiti, ali stranice ove knjige sadrže grozote kao što su golema kliještilica, loša musaka, čovjek s oblakom dima umjesto glave, hipnoza, užasna nesreća koja završava ozljedom i kuponi.

Ja sam obećao da ću zapisati cijelu povijest tih troje djece, ali vi niste, pa ako više volite priče koje će vam ogrijati srce, slobodno odaberite neko drugo štivo.

S dužnim poštovanjem,

Lemony Snicket

***

Za Beatrice –

Moja je ljubav leptirica bila
I na nju se stuštio smrti zmaj
Kao što Emma Montana McElroy u pjesmi reče:
“I tu je sad priči kraj.“

***

POGLAVLJE PRVO

U nekome trenutku u životu – možebitno i vrlo skoro – možda ćete čitati neku knjigu, i možda ćete zamijetiti da već po prvoj rečenici možete reći o čemu se u knjizi radi. Primjerice, knjiga koja počinje rečenicom: “Bila jednom jedna obitelj lukavih malih vjeverica koje su živjele u šupljem deblu“ vjerojatno donosi priču punu životinja koje govore i rade svakakve nepodopštine. Knjiga koja počinje rečenicom: “Emily je sjela i pogledala hrpu palačinki s borovnicama koje joj je majka napravila, ali bila je previše uzbuđena zbog odlaska u kamp Šumski vrhovi da bi bilo što pojela“ vjerojatno priča priču o mnogo hihotavih djevojčica koje se ludo zabavljaju. A knjiga koja počinje rečenicom: “Gary je omirisao kožu svoje potpuno nove bejzbolske rukavice i nestrpljivo čekao da se iza ugla pojavi njegov najbolji prijatelj Larry“ vjerojatno će pričati priču punu znojnih dečki koji osvajaju nekakav trofej. I ako volite nepodopštine, ludu zabavu ili trofeje, znat ćete koju ćete knjigu čitati, i onda ostale možete baciti.

Ali ova knjiga počinje rečenicom: “Siročići Baudelaire sjedili su uz čađavi prozor vlaka, zagledani u sumorno crnilo Graničnog gaja, pitajući se hoće li im ikada u životu krenuti nabolje“, i po tome bi vam trebalo biti jasno da će priča koja slijedi biti umnogome drukčija od priče o Garyju ili Emily ili obitelji lukavih malih vjeverica. A to je iz jednostavnog razloga što su životi Violet, Klausa i Sunny Baudelaire umnogome drukčiji od života većine ljudi, a osnovna je razlika količina nesreće, užasa i očajanja u njima. Troje djeca nema vremena ni za kakve nepodopštine jer jad ih prati kamo god se zaputili. Nisu se ludo zabavljali otkad su im roditelji poginuli u strašnom požaru. A jedini trofej za koji bi mogli konkurirati bila bi neka vrsta Prve nagrade za jadnost. Užasno je nepravedno, naravno, što su male Baudelairee snašle tolike nevolje, ali tako ide priča. Pa sad kad sam vam rekao da će prva rečenica biti: “Siročići Baudelaire sjedili su uz čađavi prozor vlaka, zagledani u sumorno crnilo Graničnog gaja, pitajući se hoće li im ikada u životu krenuti nabolje“, ako želite izbjeći neugodnu priču, bolje vam je da odložite ovu knjigu.

Siročići Baudelaire sjedili su uz čađavi prozor vlaka, zagledani u sumorno crnilo Graničnog gaja, pitajući se hoće li im ikada u životu krenuti nabolje. Preko pucketavog su zvučnika upravo čuli priopćenje da će za nekoliko minuta stići u grad Jadnovac, u kojem je živio njihov novi skrbnik, i nisu mogli, a da se ne zapitaju tko bi na ovome svijetu htio živjeti u tako mračnom i jezovitom kraju. Violet, koja je imala četrnaest godina i bila najstarija od djece Baudelaire, promatrala je kroz prozor šumu i stabla koja su bila jako visoka i gotovo nisu ni imala grane pa su više podsjećala na metalne cijevi nego na stabla. Violet je bila izumiteljica i stalno je u glavi osmišljavala strojeve i uređaje, a kosu bi svezala vrpcom da joj ne smeta dok razmišlja, i dok je promatrala stabla, počela je raditi na mehanizmu koji bi omogućio da se popneš na vrh svakoga stabla, čak i ako je stablo potpuno golo. Klaus, koji je imao dvanaest godina, gledao je u šumsko tlo koje je mjestimice bilo obraslo smeđom mahovinom. Klaus je više od svega volio čitati i pokušao se prisjetiti što je pročitao o jadnovačkim mahovinama i postoji li među njima neka jestiva vrsta. A Sunny, koja je još bila beba, gledala je u dimovito sivo nebo što je visjelo nad šumom poput mokrog džempera. Sunny je imala četiri oštra zuba i najviše od svega zanimalo ju je njima gristi pa je jedva čekala vidjeti čega ima za glodanje u okolici. Ali bez obzira na to što je Violet počela planirati svoj izum, Klaus razmišljao o istraživanju mahovine, a Sunny je otvarala i zatvarala usta kao predgrizilačku vježbu, Granični gaj izgledao je toliko poražavajuće da su se morali zapitati hoće li njihov novi dom doista biti ugodno mjesto za život.

“Kakva divna šuma!“ primijetio je gospodin Poe i nakašljao se u bijeli rupčić. Gospodin Poe bio je bankar zadužen za upravljanje posjedima malih Baudelairea nakon požara, i moram vam reći da to baš i nije dobro radio. Dvije njegove osnovne dužnosti bile su pronaći siročićima dobar dom i zaštititi pregolemo bogatstvo koje je ostalo iza roditelja Baudelaire, a do sad je svaki dom bio fijasko, što je riječ koja ovdje znači “apsolutna katastrofa koja uključuje tragediju, obmanu i grofa Olafa“. Grof Olaf bio je grozan čovjek koji je htio bogatstvo Baudelairea samo za sebe, i iskušao je svaku moguću gnjusnu spletku da ga ukrade. Uvijek bi došlo do toga da bi gotovo uspio, i uvijek bi siročići Baudelaire razotkrili njegov plan, i on bi uvijek uspio pobjeći – a jedino što je gospodin Poe ikada po tome pitanju učinio bilo je da je kašljao. Sad je pratio djecu u Jadnovac, i boli me što vam moram priopćiti da će se grof Olaf opet pojaviti s još jednom odvratnom spletkom, a gospodin Poe opet neće učiniti ništa ni izdaleka korisno. “Kakva divna šuma!“ ponovio je gospodin Poe kad se iskašljao. “Djeco, mislim da ćete ovdje pronaći dobar dom. Barem se nadam da hoćete, jer ja sam upravo dobio promaknuće u Monetarnim makinacijama. Postao sam podpredsjednik Odjela za kovanice, i od sada ću biti zaposleniji nego ikad. Bude li ovdje s vama ikakvih problema, morat ću vas poslati u internat dok ne budem imao vremena pronaći vam drugi dom, tako da vas molim da se uzorno ponašate.“

“Naravno, gospodine Poe“, rekla je Violet, i nije dodala da su se ona i njezini brat i sestra i ranije uzorno ponašali, ali da od toga nije bilo nikakve koristi.

“Kako se zove naš novi skrbnik?“ upitao je Klaus. “Niste nam rekli.“

G. Poe izvadio je papirić iz džepa i zaškiljio. “Zove se gospodin Jok… Gospodin Njok… Ne znam to izgovoriti. Jako je dugo i komplicirano.“

“Mogu ja vidjeti?“ upitao je Klaus. “Možda ću moći odgonetnuti kako se izgovara.“

“Ne, ne“, odgovorio je gospodin Poe, pospremivši papirić. “Ako je komplicirano za odrasle, onda je još kompliciranije za djecu.“

“Ghandi!“ graknula je Sunny. Kao i mnoge bebe, Sunny se uglavnom sporazumijevala glasovima koje je često bilo teško prevesti. Ovaj put je vjerojatno htjela reći nešto poput: “Ali Klaus čita mnogo kompliciranih knjiga!“

“On će vam reći kako ćete ga zvati“, nastavio je g. Poe, kao da se Sunny nije ni oglasila. “Naći ćete ga u glavnom uredu pilane Sretni mirisi, za koji su mi rekli da je tek kratku šetnju udaljen od glavnog kolodvora.“

“Zar vi nećete s nama?“ upitala je Violet.

“Ne“, rekao je gospodin Poe, i opet se iskašljao u svoj rupčić. “Vlak staje u Jadnovcu samo jednom dnevno i ako siđem s vlaka, morat ću prenoćiti pa ću propustiti još jedan dan u banci. Samo ću vas ostaviti i odmah se vraćam u grad.“

Siročići Baudelaire zabrinuto su pogledali kroz prozor. Nisu baš bili sretni što će ih tek tako ostaviti na nepoznatom mjestu, kao da su neka dostavljena pizza, a ne troje djece same na svijetu.

“Što ako se pojavi grof Olaf?“ tiho je upitao Klaus. “Zakleo se da će nas opet pronaći.“

“Dao sam gospodinu Šu… Gospodinu Điu… Dao sam vašem novom skrbniku precizan opis grofa Olafa“, rekao je gospodin Poe. “Pa ako se nekim nevjerojatnim slučajem on i pojavi u Jadnovcu, gospodin Ša… Gospodin Đicu… obavijestit će nadležne.“

“Ali grof Olaf uvijek se preruši“, naglasila je Violet. “Zna ga biti teško prepoznati. Gotovo jedini način da budete sigurni da je to on je po tetovaži oka na njegovom gležnju.“

“Uključio sam tetovažu u svoj opis“, nestrpljivo je rekao gospodin Poe.

“A što je s pomoćnicima grofa Olafa?“ upitao je Klaus. “Obično povede barem jednoga od njih, da mu pomognu u podmuklostima.“

“Sve sam ih opisao gospodinu… Sve sam ih opisao vlasniku pilane“, rekao je gospodin Poe, podižući jedan po jedan prst dok je nabrajao Olafove užasne kompanjone. “Kukoruki. Ćelavac dugog nosa. Dvije žene s bijelo napudranim licima. I onaj zdepasti koji ne izgleda ni kao muškarac ni kao žena. Vaš novi skrbnik upoznat je sa svima, a bude li kakvih problema, ne zaboravite da uvijek možete kontaktirati mene ili bilo koga od mojih suradnika u Monetarnim makinacijama.“

“Kaška“, natmureno je rekla Sunny. Vjerojatno je mislila nešto poput: “To nas baš i nije utješilo“, ali nitko je nije čuo od zviždanja vlaka pri ulasku na kolodvor u Jadnovcu.

“Evo nas“, rekao je gospodin Poe, a djeca se još nisu pravo ni snašla, a već su stajala na kolodvoru i gledala kako vlak zalazi među tamna stabla Graničnog gaja. Klopotanje lokomotive bivalo je sve tiše i tiše kako je vlak hitao i gubio se iz vida, i uskoro je troje djece ostalo posve samo.

“Dobro“, rekla je Violet i podigla malu torbu u kojoj se nalazilo ono malo dječje odjeće, “idemo pronaći pilanu Sretni mirisi. Onda se možemo upoznati s našim novim skrbnikom.“

“Ili barem čuti kako se zove“, mrko je rekao Klaus i primio Sunny za ruku.

Budete li ikada planirali odmor, možda će vam biti korisno nabaviti turistički vodič. To je knjiga u kojoj se nalazi popis zanimljivih i lijepih mjesta koje valja posjetiti te korisni savjeti što raditi kad stignete. Jadnovac se ne nalazi ni u jednom turističkom vodiču, i dok su se vukli onom jednom jadnovačkom ulicom, siročićima Baudelaire odmah je bilo jasno zašto. Bilo je nekoliko malih dućana sa svake strane ulice, ali nijedan nije imao izlog. Bila je pošta, ali umjesto zastave koja se vije sa stupa, na vrhu se klatila samo stara cipela, a preko puta pošte bio je visoki drveni zid koji se protezao sve do kraja ulice. Usred zida bila su visoka vrata, također od drveta, a na njima je hrapavim i ljigavim slovima pisalo “Pilana Sretni mirisi“. Duž pločnika, gdje je možda mogao biti drvored, bili su tornjevi starih novina umjesto stabala. Ukratko, sve što bi grad moglo učiniti zanimljivim ili ugodnim, ovdje je bilo dosadno ili neugodno, i da se Jadnovac našao u nekom turističkom vodiču, jedini koristan savjet što ondje raditi bio bi: “Odlazite!“ Ali troje djece nije moglo otići, naravno, i Violet je uzdahnula pa povela mlađeg brata i sestru do drvene ograde.

***

POGLAVLJE DRUGO

Mnogo je mnogo gore primiti loše vijesti pisanim putem nego kad vam ih netko samo usmeno priopći, i siguran sam da razumijete zašto. Kad vam netko jednostavno kaže lošu vijest, čujete to jedanput, i to je to. Ali kad se loše vijesti napišu, bilo u pismu, novinama, ili flomasterom na ruku, svaki put kad ih pročitate, imate osjećaj da ih primate iznova. Primjerice, ja sam jednom volio ženu koja se iz raznih razloga nije mogla udati za mene. Da mi je to jednostavno osobno rekla, naravno da bih bio iznimno tužan, ali možda bi me s vremenom prošlo. Međutim, ona je odabrala da umjesto toga napiše knjigu od dvjesto stranica i objasni svaki mali detalj te loše vijesti nadugo i naširoko, tako da je moja tuga poprimila neslućene dubine. Kad mi je jato goluba pismonoša prvi put dostavilo tu knjigu, probdio sam cijelu noć čitajući je, i čitam je i dalje, stalno iznova, i to je kao da mi moja draga Beatrice nosi loše vijesti svaki dan i svaku noć moga života.

Siročići Baudelaire kucali su i kucali na drvena vrata, pazeći da zglavcima ne udare u slova od sažvakane žvake, ali nitko nije otvarao, i na kraju su sami posegnuli za vratima i otkrili da nisu zaključana. Iza vrata bilo je veliko zemljano dvorište, a na tlu je bila omotnica na kojoj je pisalo “Baudelairei“. Klaus je uzeo omotnicu i otvorio je, a unutra je bila sljedeća poruka:

Dopis

Za: siročiće Baudelaire
Od: pilane Sretni mirisi
Predmet: vaš dolazak

U prilogu ćete pronaći kartu pilane Sretni mirisi, uključujući spavaonicu u kojoj ćete vas troje besplatno stanovati. Molim, sutra se javite na posao s ostalim zaposlenicima. Vlasnik pilane Sretni mirisi očekuje da ćete biti radišni i marni.

“Što znače te riječi, ‘radišni’ i ‘marni’?“ pitala je Violet, povirivši preko Klausova ramena.

“I ‘radišni’ i ‘marni’ znače isto“, rekao je Klaus, koji je naučio mnoge impresivne riječi iz svih knjiga koje je pročitao. “’Marljivi.’“

“Ali gospodin Poe nije spomenuo nikakav rad u pilani“, rekla je Violet. “Mislila sam da ćemo samo živjeti ovdje.“

Klaus se namrštio prema rukom iscrtanoj karti koja je žvakom bila pričvršćena za poruku. “Ovu je kartu prilično lako pročitati“, rekao je. “Spavaonica je samo ravno, između skladišta i same pilane.“

Violet je pogledala ravno i vidjela sivu zgradu bez prozora na drugoj strani dvorišta. “Ne želim živjeti“, rekla je, „između skladišta i same pilane.“

“Ne zvuči zabavno“, priznao je Klaus, “ali nikad se ne zna. Pilana možda ima komplicirane strojeve koje će ti biti zanimljivo proučavati.“

“To je istina“, rekla je Violet. “Nikad se ne zna. Možda ima tvrdog drveta pa će se Sunny zabaviti glodanjem.“

“Šnevi!“ zakreštala je Sunny.

“A možda će biti i nekih zanimljivih priručnika o pilani koje ja mogu čitati“, rekao je Klaus. “Nikad se ne zna.“

“Tako je“, rekla je Violet. “Nikad se ne zna. Možda će ovo biti divno mjesto za život.“

Troje se djece pogledalo i osjećali su se malo bolje. Istina je, naravno, da se nikad ne zna. Novo iskustvo može biti iznimno ugodno, iznimno neugodno, ili nešto između, i nikad ne znate dok ne probate. I kad su se djeca zaputila prema sivoj zgradi bez prozora, bila su spremna dati priliku svom novom domu u pilani Sretni mirisi, jer nikad ne znaš. Ali – i srce me boli dok vam to govorim – ja uvijek znam. Znam, jer bio sam u pilani Sretni mirisi, i doznao za sve grozote koje su snašle te jadne siročiće tijekom kratkog vremena koje su ondje proveli. Znam, jer razgovarao sam s nekim ljudima koji su u to vrijeme bili ondje, i vlastitim sam ušima čuo uznemirujuću priču o boravku djece u Jadnovcu. I znam, jer zapisao sam sve te pojedinosti kako bih prenio vama, čitateljima i čitateljicama, koliko je kukavno to iskustvo bilo. Ja znam, i to mi znanje leži na srcu, teško poput utega za papir. Da sam barem mogao biti u pilani kad su djeca Baudelaire bila ondje, jer oni nisu znali. Da sam im barem mogao reći što znam, dok su hodali dvorištem, podižući svakim korakom malene oblake prašine. Oni nisu znali, ali ja znam, i volio bih da su i oni znali, ako znate na što mislim.

Kad su Baudelairei došli do vrata sive zgrade, Klaus je bacio još jedan pogled na kartu, kimnuo i pokucao. Nakon duge pauze, vrata su se škripom otvorila i pokazao se čovjek koji je izgledao zbunjeno, a odjeća mu je bila prekrivena piljevinom. Zurio je u njih dosta dugo dok konačno nije progovorio.

“Nitko na ova vrata nije pokucao“, napokon je rekao, “već četrnaest godina.“

Nekad, kad vam netko kaže nešto toliko čudno da ne znate što biste uzvratili, najbolje je samo uljudno pozdraviti: “Dobar dan, kako ste?“

“Dobar dan, kako ste?“ uljudno je pozdravila Violet. “Ja sam Violet Baudelaire, a ovo su moji brat i sestra, Klaus i Sunny.“

Zbunjeni čovjek sad je izgledao još zbunjenije pa je stavio ruke na bokove i otresao piljevinu sa svoje košulje. “Sigurni ste da ste na pravome mjestu?“ upitao je.

“Mislim da jesmo“, odgovorio je Klaus. “Ovo jest spavaonica pilane Sretni mirisi, zar ne?“

“Da“, odvratio je čovjek, “ali nije nam dopušteno primati goste.“

“Mi nismo gosti“, odgovorila je Violet. “Mi ćemo tu živjeti.“

Čovjek se počešao po glavi i mali su Baudelairei gledali kako mu piljevina sipi iz neuredne sijede kose. “Živjet ćete ovdje, u tvornici drvne građe?“

“Ripap!“ graknula je Sunny, što je značilo “Pogledajte ovu poruku!“

Klaus je pružio poruku čovjeku, koji je pazio da ne dodiruje žvaku dok ju je čitao. Onda je pogledao siročiće svojim umornim, piljevinom posutim očima. “Vi ćete ovdje i raditi? Djeco, rad u pilani veoma je težak. S trupaca treba oguliti koru pa ih ispiliti u uske trake da se dobiju daske. Daske treba poslagati, svezati i natovariti u kamione. Moram vam reći da u drvnoj industriji većinom rade odrasli. Ali ako vlasnik kaže da vi radite u tvornici, onda valjda radite. Najbolje da uđete.“

Čovjek je još rastvorio vrata, a Baudelairei su ušli u spavaonicu. “Usput, moje ime je Phil“, rekao je Phil. “Možete nam se pridružiti na večeri za nekoliko minuta, a u međuvremenu ću vas ja provesti po spavaonici.“ Phil je poveo djecu u veliku, slabo osvijetljenu prostoriju punu kreveta na kat koji su u mnogobrojnim nizovima stajali na betonskom podu. Po krevetima su sjedili ili ležali raznovrsni ljudi, muškarci i žene, i svi su izgledali umorno i bili prekriveni piljevinom. Sjedili su skupa u grupicama po četiri ili pet, igrali karte, tiho razgovarali ili jednostavno zurili u prazno, a nekoliko ih je s blagom znatiželjom podiglo pogled kad su djeca ušla u sobu. Cijela je prostorija vonjala na vlagu, onako kako sobe vonjaju kad nitko dugo nije otvorio prozore. Naravno, u ovome se slučaju prozori nisu otvarali jer ih nije ni bilo, mada su djeca vidjela da je netko uzeo kemijsku i nacrtao nekoliko prozora na sivim betonskim zidovima. Crteži prozora nekako su prostoriju učinili još sumornijom, što je riječ koja ovdje znači “depresivnom i bez prozora“, i siročići Baudelaire osjetili su knedlu u grlu samo od pogleda na to.

“Ovo je prostorija u kojoj spavamo“, rekao je Phil. “Ondje u najdaljem kutu je krevet koji vas troje možete uzeti. Torbu stavite ispod kreveta. Ona vrata ondje su kupaonica, a niz onaj ondje hodnik je kuhinja. To je otprilike sve što vam mogu pokazati. Ljudi, ovo su Violet, Klaus i Sunny. Oni će raditi u tvornici.“

“Ali oni su djeca“, rekla je jedna od žena.

“Znam“, rekao je Phil. “Ali ako vlasnik kaže da će ovdje raditi, onda će i raditi.“

“Usput“, rekao je Klaus, “kako se vlasnik zove? To nam nitko nije rekao.“

“Ne znam“, rekao Phil, gladeći svoju prašnu bradu. “Nije bio u spavaonici šest godina ili tako nekako. Sjeća li se netko kako se vlasnik zove?“

“Mislim da je gospodin Nešto“, rekao je jedan od muškaraca.

“Znači, nikad s njim ne razgovarate?“ pitala je Violet.

“Nikad ga ni ne vidimo“, rekao je Phil. “Vlasnik živi u kući preko puta skladišta, i dolazi u pilanu samo kad je posebna prigoda. Predradnika viđamo cijelo vrijeme, ali vlasnika nikad.“

“Teruška?“ upitala je Sunny, što je vjerojatno značilo: “Što je to predradnik?“

“Predradnik je“, objasnio je Klaus, “netko tko nadzire radnike. Je li on dobar, Phile?“

“On je užasan!“ rekao je jedan od muškaraca, i još su mu se neki pridružili povicima.

“On je grozan!“

“On je odvratan!“

“On je gnusan!“

“On je najgori predradnik kojega je svijet vidio!“

“Jako je loš“, rekao je Phil malim Baudelaireima. “Onaj koji je bio prije njega, predradnik Prvić, bio je u redu. Ali prošli je tjedan prestao dolaziti. To je bilo jako čudno. Čovjek koji ga je zamijenio, predradnik Frogfalo, veoma je zao. Moj vam je savjet da budete s njim u dobrim odnosima.“

“Nema s njim ni dobrih, ni odnosa“, ubacila se neka žena.

“Ajde, ajde“, rekao je Phil. “U svemu ima nešto dobro. Dođite, idemo večerati.“

Siročići Baudelaire nasmiješili su se Philu pa krenuli za ostalim radnicima u kuhinju, ali i dalje su u grlu imali knedle veličine gruda u goveđoj musaki koju su jeli za večeru. Djeca su iz Philove izjave da sve i svatko ima svoju dobru stranu zaključila da je on optimist. “Optimist“ je riječ koja ovdje upućuje na osobu, primjerice Phila, koja ne gubi nadu i misli pozitivno o gotovo svemu. Primjerice, kad bi optimistu aligator odgrizao lijevu ruku, on bi ugodnim glasom punim nade možda rekao: “A dobro, nije strašno. Više nemam lijevu ruku, ali barem će me prestati ispitivati jesam li ljevoruk“, dok bi većina nas rekla nešto poput: “Aaaaa! Moja ruka! Moja ruka!“

Siročići Baudelaire jeli su svoju gnjecavu musaku i pokušali biti optimisti poput Phila, ali koliko god se trudili, nijedna od njihovih misli nije bila ni ugodna ni puna nade. Razmišljali su o krevetu na kat koji će dijeliti, u smrdljivoj sobi s prozorima nacrtanima na zidovima. Razmišljali su o teškom radu u pilani, o tome kako će biti prekriveni piljevinom, a šefovat će im predradnik Frogfalo. Razmišljali su o zgradi u obliku oka iza drvene ograde pilane. A najviše su razmišljali o roditeljima, svojim jadnim roditeljima koji su im toliko nedostajali i koje nikad više neće vidjeti. Razmišljali su cijelo vrijeme za večerom, i razmišljali dok su se presvlačili u pidžame, i razmišljali su dok se Violet vrtjela na gornjem ležaju, a Klaus i Sunny vrtjeli su se ispod nje. Razmišljali su, baš kao i na dvorištu, da bi njihov novi dom i dalje mogao biti divan, da doista nikad ne znaš. Ali možeš nagađati. I dok su radnici u toj tvornici drvne građe hrkali oko njih, djeca su razmišljala o svojim nesretnim okolnostima i počela nagađati. Vrtjeli su se i okretali, i nagađali i nagađali, a kad su zaspali, u krevetu malih Baudelairea više nije spavao niti jedan jedini optimist.

LEMONY SNICKET odrastao je uz more, a trenutačno živi pod njim. Na svoj užas i očaj, nema suprugu ni djecu, samo neprijatelje, suradnike i tu i tamo nekog odanog slugu. Suđenje mu je odgođeno pa je sad na slobodi i nastavlja istraživati i pisati tragične priče o siročićima Baudelaire za izdavačku kuću Bodoni.

ANDA BUKVIĆ PAŽIN napisala je ponešto, a prevela puno više. Kao dijete morala je prati i brisati posuđe i usisavati kuću, ali nikad nije radila u pilani. Ne voli žvake jer prebrzo izgube okus i dobro zna kako je kad plaću dobivate u kuponima.