Denis Ćosić sa svojih dvadeset i osam godina iza sebe ima već četiri objavljene pjesničke zbirke. U ranim dvadesetima, za rukopis Crveno prije sutona, nagrađen je Goranom za mlade pjesnike 2019. godine, nagradom koje je na hrvatskoj književnoj sceni najveće priznanje koje debitant ili debitantica može dobiti, a zanimljivo je da mu iste godine, nekoliko mjeseci prije ukoričenja Goranom nagrađene zbirke, izlazi i drugi početnički rukopis, Neonski bog mržnje, pobjedom na natječaju Pjesničkih susreta u Drenovcima. Obje rane Ćosićeve pjesničke knjige dočekane su, dakle, s pohvalama i nagradama, i obje su na neki način tretirane kao pjesnički prvijenci (na koricama Neonskog boga mržnje i eksplicitno stoji oznaka „Nagrađeni rukopisni prvijenac 2018.“). Iako bi se o formalnoj nespretnosti ovakvog tretmana obiju knjiga, tj. o mogućnosti sretnije koordinacije njihovih izdavača i prezentacijskih modusa kojima su ponuđene javnosti dalo raspravljati, ta je problematika sekundarna za ovaj tekst, tim više jer su obje zbirke, po mišljenju autorice ovih redaka, doista iznadprosječne te su zasluženo rezultirale nagradama koje su osvojile. S drugim dvjema knjigama, koje osobno također pomalo doživljavam upareno iako su objavljene s razmakom od tri godine – Košute su plakale bez rogova 2021., a najsvježija Panonska gotika u rujnu 2024. – imam pak određenih problema, točnije, mislim da su manje uspješne od prvijenaca. Zašto mi se čini da je linija svježine i uspjelosti Ćosićeva pjesništva krenula prema dolje, pokušat ću objasniti u nastavku teksta.
Mladenačka beskompromisnost
U obje svoje rane knjige Ćosić ispoljava vrlo uvjerljiv i autentičan autorski glas, istodobno koncizan i stilski osviješten. Mladenačka beskompromisnost, utjelovljena kako u motivici (homoerotska ljubav, erotizam, konzumacija opojnih sredstava, neshvaćenost, autodestrukcija), tako i u poetičkoj oslobođenosti (nekonvencionalna sintaktička rješenja oslonjena na logoreično nizanje i pretakanje sintagmatskih sklopova, odsustvo interpunkcije), osobito je vidljiva u Neonskom bogu mržnje, dok je u knjizi Crveno prije sutona utišanija, suptilnija, prvenstveno stoga jer je riječ o knjizi pjesničkih proza motivski ukorijenjenoj u sutonske ugođaje floralnih i faunalnih svjetova. I tu, međutim, itekako ima tragova ljudske prisutnosti, štoviše, prepletenosti pa i stopljenosti ljudskoga s prirodnim, nerijetko gotovo primordijalnim okolišem, ali i međuljudskih, duhovnih i tjelesnih odnosa. Obje zbirke, iako formalno i motivski većinski različite, povezane su kako spletom srodnih okupacija (propitivanje emocionalne bliskosti, svijest o tjelesnosti, duboka uronjenost u prirodni okoliš s kojim se ostvaruje senzorno prožimanje), tako i iskaznom samosviješću, upečatljivim slikama i simbiozom narativnosti i metaforike.
Od zbirke Košute su plakale bez rogova Ćosićeva poetika značajnije se promijenila u smjeru konstruiranja arhetipskih ruralnih svjetova, društvenog angažmana i iskazne bujnosti koja nerijetko zadobiva manirističnu dimenziju. Nemiran i beskompromisan (urbani) subjekt u Košutama u potpunosti nestaje, umjesto njega pred nama se otvara mitsko selo koje naseljavaju jeleni i košute, svijet radikalnog patrijarhata koji sa sobom donosi prostor za društvenokritički angažman, ali koji autor, čini mi se, ne iskorištava najbolje skliznuvši u plošnu, crno-bijelu vizuru svijeta koja čitatelju nakon nekog vremena postaje monotona i predvidljiva. U najnovijoj zbirci Panonska gotika, srećom, predvidljive tendencioznosti je manje, no zato je stilskog manirizma više, mjestimice do razine barokne kićenosti i zamorne gongorističke artificijelnosti.
Panonska gotika nastavlja tematsku liniju tradicionalnog seoskog života započetu u Košute su plakale bez rogova, s time da imaginarni svijet jelena i košuta zamjenjuje primarno ljudskim svijetom, konkretnijim i s većim uporištem u stvarnosnim predlošcima slavonskoga kraja. O tome svjedoči i sam naslov zbirke, upućujući na panonski kontekst, kao i drugi toponimi i srodni označitelji koje zatječemo u pojedinim pjesmama (Orljava, Istok, kamenolom kod Velike i sl.). Svijet je to koji nije teško zamisliti – nosimo ga negdje u vlastitom obiteljskom pamćenju, ili pak smo o njemu saznavali od drugih, kao i posredstvom slika iz knjiga ili filmova: perspektiva slavonske ravnice, koloplet ratarskih poslova, mikrosvijet štale, ornamentika kršćanskih blagdana i običaja, disproporcije patrijarhata, bujanje biljnog i životinjskog, figure bake i djeda. Za razliku od prethodne zbirke politički slojevi u vidu kritike patrijarhalnog vrijednosnog poretka, kapitalizma i nedostatne demokratičnosti nisu šablonski niti napadni, već nepredvidljiviji i umješniji (primjerice, ludična i parodična „Pjesma nad pjesmama“). Osim uronjenošću u obiteljsku prošlost i sadašnjost, iskazni subjekt – s odrednicama blage otuđenosti, fine melankolije, potrebe za nježnosti, ali i inteligentne oporosti − baš kako je to bilo i u prethodnim zbirkama, određen je i emocionalno-erotskim silnicama (uglavnom homoerotskog predznaka, što nije čest slučaj u hrvatskoj poeziji), notifikacijom društvenih odnosa i kritičnošću koja je na različite načine prati, kao i svojom neodvojivošću od ostalih prirodnih sustava (animalnog, biljnog, mineralnog…). Takva višestruka kodiranost subjekta rezultira njegovom identitetskom slojevitošću, raspršenošću u gustoj mreži simboličkih koordinata kojima je uhvaćen.
Panonska gotika nastavlja tematsku liniju tradicionalnog seoskog života započetu u Košute su plakale bez rogova, s time da imaginarni svijet jelena i košuta zamjenjuje primarno ljudskim svijetom, konkretnijim i s većim uporištem u stvarnosnim predlošcima slavonskoga kraja
Stilska ornamentika
Ono što čini centralno mjesto Ćosićeve zbirke, ujedno i ono po čemu ćete je pamtiti – bez obzira hoće li to biti popraćeno pozitivnim ili manje pozitivnim dojmovima – nisu, međutim, tematski sklopovi koje knjiga otvara, već način njezine stilske izvedbe. Pjesnik Panonske gotike ostvaruje se prije svega u izvedbi, u onome kako nešto izreći, što u ovom slučaju ide gotovo da razine opsjednutosti stilskom ornamentikom – metafore, usporedbe, hiperbole, anafore, aliteracije, epiteti, apelacije, ponavljanja raznih vrsta, sve se to nadovezuje jedno na drugo u bujajućim grozdovima riječi koje čitatelja nerijetko frustriraju i guše. Nesumnjivo, Ćosić je talentiran pjesnik, liričar par excellence, onaj koji vidi s one strane stvarnosti te nam je sposoban ponuditi dojmljive, začudne slike. One su, međutim, u ovoj zbirci to uspješnije što su sažetije, nepretencioznije (npr. „jedemo se, brstimo, / dvije angora koze“ u pjesmi „Područje napetosti“; „Jesen će pasti na dvorišta i klackati se bez djece“ u pjesmi „Odlazak“ ili pak sintagma „divlji instrumental“ u pjesmi „Tu es partout“). U većini slučajeva, nažalost, nije tako pa se čitatelj nađe pod slapom gustih jezičnih ukrasa koji se nerijetko doimaju kao da su sami sebi svrha, djelujući isforsirano i nategnuto („krzna jecala poput natučenog palca“, „hrču oklopna vozila puna vojnika koštica“, „kihne krošnja / kao molitva pred bolnicom“, „Bog ubija ironično, / proglasit će ga svecem“), pretjerano artificijelno („Prsa su mi kamenjari na kojima odmaraju macaklini / u upaljenom zubnom korijenju zimuju mi rovci“; „gladni na kruhove mažu koštane moždine“, „Zatvara mi se lubanja, gorući rudnik bakra“), a ponekad i pomalo infantilno („Rado bi se umile u žutim maslačcima / poput dječjeg lica koje tuku ruke nasilnika“; „Poezija je industrija iskrenosti, riječi plove pokretnom trakom. / Želim te pogledati očima stranca, povjetarcem donijeti pelud“; „S usana ti čitam rusku poeziju / kao ministar vanjskih poslova“). Daleko od toga da u zbirci nema dobrih pjesama (uz naslovnu, takve su „Pjesma nad pjesmama“, „Odstrel“, „Noćna straža“, „Povučenost“, „Tiho brdo“), no pretjerana stilizacija i ornamentika izraza u mnogim slučajevima vodi kićenosti i ostavlja čitatelja u dojmu kao da se zatekao pred poezijom Luisa de Góngore ili kakvog drugog pjesnika Zlatnoga vijeka španjolske poezije. Osobno sam velika ljubiteljica dobre metafore, no što je previše, previše je, reklo bi se narodski.
Pjesnik Panonske gotike ostvaruje se prije svega u izvedbi, u onome kako nešto izreći, što u ovom slučaju ide gotovo da razine opsjednutosti stilskom ornamentikom – metafore, usporedbe, hiperbole, anafore, aliteracije, epiteti, apelacije, ponavljanja raznih vrsta, sve se to nadovezuje jedno na drugo u bujajućim grozdovima riječi koje čitatelja nerijetko frustriraju i guše.
Da sažmem – nova zbirka Denisa Ćosića, unatoč svojim dobrim momentima (u takve, uz spomenute umješne elemente društvene kritičnosti i dojmljivu simbiozu svjetova prirodnog i humanog u uvjerljivom slavonskom okolišu, svakako idu i povremene popkulturne reference, kao i parodično prevrednovanje biblijskih referenci i aluzija), u globalu ne doseže do kvalitativne razine koju bismo od ovoga autora očekivali, a koju je dotaknuo dvjema početnim zbirkama. Stilski manirizam najveći je uteg koji novu Ćosićevu poeziju udaljava od čitatelja i od autentične svježine kojom bi svaka iznadprosječna poezija trebala djelovati na konzumenta, koliko god tematski ili stilski zahtjevna bila. Sve to, dakako, ne treba previše zabrinjavati, s obzirom da je riječ o pjesniku čiji ćemo autorski put u većem dijelu zasigurno tek pratiti. Istinski priželjkujem da sljedeća Ćosićeva knjiga ponovno donese poetički, osobito stilski zaokret, uz nadu da će on ići prema nekom tipu konciznije, britkije poezije.
*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled, 2. dio“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.