Zbog neodustajanja od propitivanja univerzalnih i vječnih tema, zbog trajne zapitanosti nad ustrojstvom svijeta i čovjeka i težnje da svoje narative – kao, uostalom, i vlastiti život – oblikuje kao poprište razgovora između jedinstvenih ljudskih pojedinačnosti, Karahasan je jedan od posljednjih „klasičnih“ autora balkanskog i srednjeuropskog prostora, nalik autorima poput Krleže, Andrića ili Selimovića.