Umro je Danijel Dragojević. Ta je vijest do nas stigla isprva kao glasina. Onako kako, izravno i od presudne važnosti ali neprovjereno, istovremeno na sva zvona i stidljivo, dolaze prvi, sumnjivi signali proljeća: s vjetrom, u komešanju vrabaca, koji će zauvijek ostati njegovima. Tako je, uostalom, do većine zainteresiranih posljednjih desetljeća stizalo gotovo sve uz pjesnika vezano: taj je veo s vremenom postao općepoznati potpis njegove građanske ličnosti, koja je polako ali sigurno sublimirala u personu, neopipljivu ali nezaobilaznu, radosno prisutnu. Sve osim, naravno, onoga jedino važnog: njegovih tekstova. Oni su, donedavno, objavljivani redovito i manje-više konvencionalno, kroz pola stoljeća pouzdano mijenjajući pejzaž naših književnosti.
A književnost, znamo, ne trpi slučajnosti. Pa si dopuštam dodati da me vijest zatekla na atlantskoj obali, u jednom crkvenom tornju (vjernik ili ne, nije važno, Bože!), i da su je, nedorečenu, bila posve zaglušila zvona, batići koji su upravo u taj čas počeli mahnito biti, mimo melodije i automatski. Vlažna baš kao ona dominikanska, dubrovačka, iz pjesme „Kiša“, dvadeset godina od nas udaljene, i bliske, prisne kako to samo pjesme ostaju. Primio sam je s tugom, ali bez žaljenja. Jer nije žaliti za životom koji tolikim intenzitetom, uz žudnju upravo vulkansku pjeva svaki aspekt samoga sebe, pa i tu svoju jeftinu prolaznost. Ostaje, dok god nas ima i dok god ga hoćemo, jedan zaigran život u riječima, njegovo uporno i nježno slavljenje.
Područje vala
Rođen je 28. siječnja 1934. godine u Veloj Luci na otoku Korčuli, jedva skrivenoj u naslovu pjesničkog prvijenca Kornjača i drugi predjeli, iz 1961. godine. Radost 
matematike upućuje na to da je nedavno bio navršio devedesetu. Ratno dijete bio je na otočkom kamenu, ukotvljen u onoj tajanstvenoj liniji između mora i makije, rasutom području vala. Gimnazijalac u Dubrovniku, zatim student povijesti umjetnosti – u struci precizan i pronicljiv na način sličan onome književnom; vidjeti, primjerice, po tom pitanju rani niz tekstova o Kosti Angeliju Radovaniju – na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do pred kraj šezdesetih živio je u Splitu, kao profesionalni književnik. To će desetljeće ispratiti nizom od još četiri pjesničke knjige: U tvom stvarnom tijelu (1964.), Svjetiljka i spavač (1965.), Nevrijeme i drugo (1968.) i Bijeli znak Cvijeta (1969.), koje će i poetički umnogome zaokružiti prvu, u više aspekata i zaista, a ne samo generacijsko-suputnički „razlogovsku“ fazu njegovog pjesnikovanja. Preselio se u Zagreb i zaposlio kao urednik na 3. programu Hrvatskog radija, gdje će do skandalozne, „mjerama štednje“ pravdane prinudne penzije 2009. godine, uređivati neizmjerno važne emisije Poezija naglas, Dnevnici i pisma, Bibliovizor i Razgovori u ateljeu. Svojim je pedantnim, rudarskim radijskim radom Dragojević postavio standarde domaće radiofonije kada je o emitiranju poezije riječ.
Sedamdesete i osamdesete donijele su, između sedam naslova, blagu prevagu proze. Od svojevrsnog moraliteta O Veronici, Bezlebubu i kucanju na nezvjesna vrata iz 1970, preko u podtekstu kafkijanske Bajke o vratima (1972.) i akribičnih eseja na najrazličitije teme iz Izmišljotina (1976.), do programatski razbarušenih eseja, promišljanja, crtica i zapisa Rasutog tereta iz 1985., čiji naslov u međuvremenu gotovo da se već uvriježio kao alternativna oznaka za vlastitu književnu vrstu, razvedenu miscelaneju često na samoj granici pjesničkog. Susret proznog i pjesničkog, poznato je, bilo kroz „klasičnu“ pjesmu u prozi ili još poroznije granične i hibridne prijelazne forme, obilježit će pjesnikov rad od samih početaka do posljednjih poznatih zapisa. Podrobno se tom temom pozabavio Branislav Oblučar u svojoj doktorskoj disertaciji i iz nje izvedenoj knjizi Na tragu Kornjače: Pjesma u prozi i tvarna imaginacija u poetici Danijela Dragojevića.
Poezija i proza
Sa sedamdesetima stigle su, uz religioznom meditacijom ponešto razvodnjenu Četvrtu životinju (1972.), zaredom i dvije prijelomne, velike knjige, koje će definirati pjesnikov budući status: Prirodopis i Razdoblje karbona (1974, 1981.). A zatim trinaestogodišnji pjesnički muk, u koji će se smjestiti i jedan općepoznati rat, u čijem će jeku, 1992. u zagrebačkom muzeju Mimara, pjesnik biti nagrađen Goranovim vijencem; tišina koja će potrajati sve do Zvjezdarnice iz 1994. godine. Ta će se knjiga, istovremeno eterična i konkretna, u svojoj prividnoj gnomičnosti otvoriti čitateljima, pomalo neobičnom, neočekivanom komunikativnošću biti posrednik između Dragojevića kao „pjesnika za pjesnike“, Eliotova Il miglior fabbro i autora kojeg čitaju također oni poeziji inače neskloni. To će se statusno prožimanje nastaviti preko uzbudljive, jedanaest godina kasnije objavljene knjige Žamor, vjerojatno najcitiranijeg domaćeg pjesničkog naslova posljednjih dvaju desetljeća, sve do zaključnih Negdje (2013.) i Kasno ljeto (2018.), nevjerojatno vitalne apoteoze igre zaogrnute u promišljenu, zrelu svedenost izraza. Iz njih je pjesnik, doduše, intencionalno, gotovo opsesivno plijevio pjesme koje bi se mogle čitati u „eshatološkom“ ključu, doživjeti kao neka vrsta lamenta, pa smo za neke od najboljih, od onih koje se bave dolaskom noći, ili kako se to već zove, ostali u konačnim redakcijama uskraćeni. Preskočio sam do sada, pa da ih nepravedno ne izostavimo, ikonički esejistički, ali svakako i posve pjesnički Cvjetni trg (1994.) te znamenite zamjeničke igre bibliofilskog, numeriranog i potpisanog izdanja Hodanje uz prugu iz 1997. godine.
Pjesnik kojega ćemo čitati
Za Dragojevićem građanskim licem ostaje prerano preminuli brat blizanac Ivan, također pisac. Ostaju supruga i dvoje djece, niz primljenih i odbijenih književnih
nagrada, jedan aktivan, iako većim dijelom sesilan, dug i ispunjen život, i čitavo jedno potpalublje legendi, priča i glasina, priča koje odavno okoštavaju u mit, pa se taj pjesnik izdaleka već za života doimao pomalo poput ledene sante, koja se književnom pučinom klatari obrnuto. Dragojevića, kao što je i želio, uglavnom ne vidimo. On je skriven u svojem osobnom, onom dječačkom, katkad mokrom a katkad suhom, varljivom području vala. Pred očima svjetluca glečer od glasine, talog tuđeg iskustva, lavina nevažno-važnog, koju glačaju vjetrovi.
Od Dragojevića pjesnika ostaju knjige; te lude, zaigrane, lijepe i žive, iznad svega upravo neobjašnjivo i prokleto žive pjesme, pjesme koje ga čine jednim od najvećih pjesnika koji je ikad pisao na našem jeziku. Za mene osobno na neke dane, a dopuštam si da je jedan od njih baš danas, upravo najvećeg.
Kada priča započne „Bio jednom jedan čovjek“, čini se / nemoguće u njoj izbjeći nesreću i tragičan kraj, reći će pjesnik. Samo što ničeg tragičnog u svemu nema. Zvona su udarala, bog je slavio vlastitu nemoć, samo vlaga je bila stvarna. Priča ide kako ide, kako je od početka bila naumila, / riječi znaju svoj posao.
