Portal za književnost i kritiku

In memoriam: Marko Vešović (Pape, Bijelo Polje, 1945. – Sarajevo, 2023.)

A mene zalud grije…

U povodu smrti velikog bosanskohercgovačkog i post/jugoslavenskog pjesnika Marka Vešovića prenosimo tekst Almina Kaplana iz knjige „Razgovori s Markom“, uz citate iz Vešovićevih intervjua
foto: Iz privatne kolekcije Marka Vešovića
Marko Vešović. Fotografija Iz privatne autorove kolekcije.

Marko Vešović rođen je u selu Pape u Bijelom Polju u Crnoj Gori, i ta je biografska neminovnost važna za razumijevanje njegove poetike kao i za same teme, opsesije i identitetsko-mentalitetne uvide u jedan surovi, mitski svijet o kojima je maestralno pisao. Vešović je radio na sarajevskom Filozofskom fakultetu do sredine 1980-ih godina, potom kao urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša da bi se 1990-ih iznova vratio na Fakultet. Rat je proveo u okupiranom Sarajevu, a njegovi ratni stihovi, tekstovi i kolumne spadaju u literarno najpotresnija i najvažnija svjedočenja o ratu i etičkom posrnuću političkih i intelektualnih elita, među njima i nekih njegovih kolega. Objavio je preko 30 knjiga poezije, proze, pjesničkih prijevoda, eseja i polemika, među kojima su i knjige Smrt je majstor iz Srbije (1994.), Kralj i olupina (1996.), Poljska konjica (2002.) i mnoge druge. Bio je i kolumnist više bosanskohercegovačkih i crnogorskih medija, razobličavajući bez ostatka i bez kompromisa sve post/jugoslavenske nacionalizme.

U povodu Vešovićeve smrti objavljujemo uvodni tekst Almina Kaplana iz knjige Razgovori s Markom (izdanje Buybook, Sarajevo – Zagreb, 2023.) te nekoliko citata samoga autora iz tih intervjua.

 

Marko Vešović živi na Dobrinji, u ulici Akifa Šeremeta broj taj i taj. Tako mi je rekao onu večer kad smo se prvi put vidjeli u restoranu na večeri i odmah za sutra dogovorili naš prvi susret. Dok smo izlazili iz objekta, dva puta sam ga pitao da ponovi adresu i istovremeno je zapisivao u mobitel.

“Akifa Šeremeta broj taj i taj”, rekao je Marko. “Jedva sam je i ja zapamtio.”

Rastali smo se nedaleko od restorana, on je svojim malim korakom, poput pingvina, produžio dalje za Semezdinom, a ja sam otišao s Namikom. U stanu gdje sam konačio, čekalo me društvo s pićem, ali sam, promrzao i pod stresom, uspio popiti tek jednu Hepokovu travaricu i otići na spavanje.

Probudio sam se u tri sata iza ponoći. Veliki prozor na sobi bio je pun svjetla. Digao sam se i vidio prizor od nekoliko uredno raspoređenih zgrada. Nebo je bilo duboko i iz njega je padala sitna kiša koju kroz staklo nisam mogao čuti. U toplini nebodera, prizivao sam u sjećanje stihove iz Markovih pjesama i pokušavao sebe uvjeriti u glas s kojim ću započeti ovu knjigu.

Postavljao sam pitanja o Markovom djetinjstvu i predviđao odgovore – te na osnovu istih, smišljao potpitanja. Do zore sam uspio zaspati u dva navrata po sat vremena. A i taj san je bio bliži javi nego snovima.

***

Kad sam došao u ulicu Akifa Šeremeta, koju sam u besanoj noći pokušavao sebi predočiti, bio sam iznenađen. Bile su to male dvospratnice koje su više nalikovale kućama nego zgradama. Sve su imale garaže s natpisima “ne parkiraj”, a ispred nekih je bilo razvršeno kao da su seoske avlije.

Parkirao sam pored igrališta između zgrada, izašao, na glavu stavio kapu i nazvao Marka. Kiša se bila pretvorila u snijeg i bilo je hladno.

“Jesi li tu?”, pitao je na telefon.

Rekao sam mu da sam blizu i da ću na ulazu biti za par minuta.

“Dobro, nazovi me kad dođeš, ne radi mi interfon.”

“Rat me promijenio. Rat je bio zbilja gdje je bilo sve istina. Niko toliku patnju ne bi mogao izmisliti. Gledao sam svojim očima kako mozgovi lete po kaldrmi i znao da ću biti drugi čovjek. Ponekad se taj rat javi – i od toga načinim pjesmu, ne mislim na Poljsku konjicu, već na ove rimovane. Ali sam znao da ću biti bliži sebi, pravom sebi, onom koji ima u svojim venama, u svojoj krvi, iskustvo kad te čitav svijet ostavi i dolazi u Sarajevo pod opsadom da seiri s tobom.” M. Vešović

***

Stan je malen. U uskom hodniku, s desne strane, jedna vrata vode u malu kuhinju, a druga u sobu u kojoj Marko spava i boravi. Pravo su vrata za kupatilo.

Dok ulazim, prisjećam se njegovih riječi od sinoć: “Najbolje je da razgovaramo kod mene – samo imam problem, nemam gdje goste primiti. Imam tek jednu drvenu stolicu.”

Vidi se odmah da ju je odnekud donio i pripremio za mene. Preko puta nje, njegova je kompjuterska stolica. Skidam ruksak, vadim mobitel i pripremam ga za snimanje. Gasim internet i zabranjujem pozive da nas ne prekidaju u razgovoru.

Marko Vešović. Foto iz privatne autorove kolekcije.

Na stolu za kojim sjedi Marko, njegov je veliki kompjuter na kojem gasi prozor upravo završene partije šaha. Na desktopu je puno Word dokumenata i žutih foldera. Ispod, razabirem fotografiju na kojoj je s kćerkom Ivanom, njenim mužem i dvoje unučadi.

Osim tastature, na stolu je limena kutija s duhanom, pepeljara, kutija s filterima i mašinica za pravljenje cigareta. Na tastaturi su mnoga slova istopljena. Jasno mi je odmah da ih je istopio žiškama s cigareta koje je pušio – i na njih često zaboravljao – dok je pisao ili igrao šah.

Pričali smo najprije o duhanu. Pitao sam ga zna li ko su bili filanci, financijski policajci iz vremena stare Jugoslavije koji su kontrolisali zasađeni duhan. Zna: kad je krijumčario duhan iz Skadra, Markov otac se čak puškarao s filancima. Onda smo se dotakli komita i hajduka. Marko je pušio, paleći cigaretu za cigaretom.

“Koja vam je najživlja slika iz djetinjstva?”, upitao sam ga u jednom trenutku.

Duboko je udahnuo i glavu zabacio kao da se sprema svezati kosu u rep. Glas mu se promijenio i počeo je dozivati svoju kravu Prutulju koja je upravo odbjegla s njihovog imanja u Papama.

„I Brodski je to objasnio: ono što se nekad zvalo muza, to je danas jezik. Trebaš znati vlastiti jezik maksimalno, jer iz jezika dolazi poezija. Trenutak kada samog sebe iznenadiš jeste trenutak kada tvoj jezik progovori iz tebe.“ M. Vešović

***

Ispred televizora za koji ću, u međuvremenu, saznati da ne radi, puno je razbacanih lijekova. Uz ekran, prislonjena je Gordanina slika. Sve liči na neki mali oltar ispred kojeg Marko svako jutro klekne i zahvali bogu – u kojeg ne vjeruje – što je živ i što u njemu živi sjećanje na njegovu, prije šest godina preminulu, suprugu Gordanu.

U jednom trenutku, ne znam više kojeg je to bilo dana našeg razgovora, čitam pjesmu pod naslovom Borba za disanje. Kad završim, pogledam u Marka koji plače. Pa me pita: “Kad sam to napisao?”

 

Priviđa mi se Biljanino platno. Priviđa mi se rijeka Rona
Što u Ženevsko uvire jezero
I izvire iz njega. I huj papljanskih gora
Sa sto i jednim zvjerom
I svojom jeseni zlatnom Kao škripa staroga trona
Pod stražnjicom imperatora.

 Ali ne prestajem misliti na jata
Pokojnika: postao sam luster
Pun mrtvih insekata.

Dok iz djetinjstva hatovi mi njište:
Od tvog svijeta osta tek strnjište.

No imam u glavi još ponešto živo.
Gdje se od zaludnosti sklanjam.
Recimo, stihovi Artura Remboa
Nezaboravniji čak od zavijanja
Sirena iz dana opsade Sarajeva.

Tu su da znam koliko su slabi.
Moji: jedan sijevak
Njegovog duha bi
Bio dosta da se zapali
I Kumova slama.

Zaista, nije kao lama
Bilo krotak, ali
To je utjeha za njihove bližnje:
Takvi uviru u smrt i izviru iz nje.

I još pamtim, mada prepuna je hula
Duša, kao da je u blatnome rovu,
Normandijske ribare
Kojima je noću lampa na Floberovu
Stolu za rad u Kroaseu služila
Kao svjetilja kula.

Čak, za nesanice, nagnut nad svoj bezdan,
Na tren povjerujem, daleki moj brate,
Da zli bi duhovi, kad sunce izađe,
Iz vječitog leda mogli da mi vrate.
Gordanine lađe.

 A nad svakom Polarna zvijezda.
Mada znam da, prije
No što i ja odem ispod ledine,
Sto žalosti će na srcu da mi se sjati
Od misli jedne jedine
I ledne poput zmije:
Više nikad sunce nju neće ogrijati

A mene zalud grije.

***

Prijatelj Aziz, inače fotograf s kojim sam se dogovorio da će doći i Marka, dok budemo razgovarali, fotografisati, ispričao mi je jednu anegdotu. Naime, u jeku korone Aziza je nazvao Faruk iz Amerike i zamolio ga da potraži Marka Vešovića na njegovoj novoj adresi na Dobrinji, te da ode do njega i pita ga šta mu treba – pa za novac, koji mu on šalje, to isto i kupi. Kad je Aziz došao na vrata stana i pozvonio, Marko je odmah otvorio. Bio je raščupan i s neupaljenom cigaretom u ruci. Aziz mu se predstavio i rekao mu kako ga šalje Faruk iz Amerike – pa da kaže šta mu treba. Marko je, pokazavši na neupaljenu cigaretu u ruci, rekao: “Meni treba samo upaljač.”

Poslije, kad nas je Aziz fotografisao, Marko i on su se prisjećali tog događaja. Onda je Marko u jednom trenutku ustao, otišao do kuhinje i od tamo donio bocu maslinovog ulja u kojoj je ostalo pridnu. Podigao ju je kao fenjer i pogledao nas u lica.

“Evo, Farukovo ulje koje si mi onda donio – čuvam kao lijek. Svako jutro na sred srca popijem po fildžan.”

„Ako valjaš kao čovjek, možeš valjati i kao pjesnik. A ako ne valjaš kao čovjek, bogami je teško biti pjesnik. To je moje iskustvo. To je dvoje nerazdvojno; bez obzira što ima fukare i ništarije koji dobro pišu, mislim da su brojniji slučajevi kada pjesnik potvrđuje privatno biće i obrnuto.“ M. Vešović

***

S desne strane, čim uđeš na vrata, Markov je kauč. Razvučen je i na njemu je posteljina koju ne rasprema. Pored jastuka, velika je torba i još nekih sitnica, mobitel, punjač uključen u utičnicu… Na podu, pored uzglavlja, hrpa knjiga.

Poslije, dok budemo razgovarali o poeziji, ustat će i donijeti mi gornju.

Bit će to Sabrane pjesme Ivana Slamniga.

Almin Kaplan: “Razgovori s Markom” (Buybook, Sarajevo – Zagreb, 2023.)

***

Dok razgovaramo, Marko neprestano puši. U zanosu, pepeo s cigarete svaki put pođe trehnuti u kutiju u kojoj je duhan, zatim se aviza pa cigaretu prenosi u pepeljaru u koju nikada ne gleda, već je napipa i tako trese.

Žali mi se na kompjuter koji nije mijenjao već petnaest godina. Kursor mu se često zamrzne pa mora čekati da proradi. Najviše ga je strah za jedanaest neobjavljenih rukopisa poezije i četrdeset tomova prevedenih pjesama koje ima samo u jednoj kopiji, na desktopu.

“A za prozu me baš briga”, kaže mi.

Prstom pokazuje žute foldere na sredini monitora. U jednom je jedanaest objavljenih knjiga poezije, u drugom isto toliko neobjavljenih. Između je žuti folder s prevodima. Neko mu je donio USB ali ga ne zna umetnuti u kompjuter. Inače, to je njegov jedini plan za spašavanje sve te poezije od nestanka.

“Nešto ćemo poduzeti”, umirujem ga. “Nazvat ćemo ne koga ko se razumije u kompjutere da te riješi muka.”

Zadovoljno otpuhuje.

***

Još je jedan problem s kompjuterom. Ne otvara mu se portal novosti.com pa već dugo nije čitao kolumne Sinana Gudževića, a to mu je, objašnjava mi, važno jer su Sinan i on iz istog kraja.

Osim toga, čita još Peščanik i na YouTubeu prati analize šahovskih partija. U jednom trenutku, pokazujući mi stranicu na kojoj igra šah, započinje partiju, i dok mi priča, povlači figurice, i u nekoliko poteza matira tog nevidljivog protivnika s interneta.

“Ovo je neki krelac”, objašnjava zašto ga je brzo i lako dobio.

Fascinira me njegova opsjednutost šahom. Nije mogao odoljeti, otvorio je šahovsku ploču da bi mi pokazao probleme s kursorom, ali ga je ponijelo i zaigrao je.

„Iz Sandžaka su najbolji crnogorski pisci, red kojim ih pominjem nije važan: Ćamil Sijarić, Miodrag Bulatović, Mihailo Lalić, Radovan Zogović i Avdo Međedović. Svak bi slago u Crnoj Gori ko bi reko da možeš još jednog staviti uz bok ovima. Najbolji crnogorski pisci su iz Sandžaka. Avdo Međedović je najslavniji u svijetu. Došli su ljudi i napravili ga slavnim jer su na njegovom primjeru objasnili kako je Homer spjevao tako duge pjesme. On im otpjevao Ženidbu Smailagić Meha od 14.000 stihova.“ M. Vešović

***

U sobi gdje razgovaramo nema puno knjiga. Tek jedna vitrina, krcata rječnicima, antologijama poezije, knjigama njegovih omiljenih pjesnika. Svoju je biblioteku poklonio biblioteci Filozofskog fakulteta i “Hasanu Kikiću” kad je prodao prošli stan, a sa sobom je ponio samo ono bez čega ne može.

Po hrbatima prepoznajem mnoge Andrićeve, Sijarićeve i Lalićeve knjige. Tek po koja knjiga recentnije književnosti, ko kakav hipster među brđanima, drečavim bojama, nešto, kao, prkosi…

Pored jastuka, nekoliko je otvorenih knjiga.

***

Ponekad dok pričamo, Marko ne puši. Zanese se i nema kada da priprema nove cigarete. Tada me obično upita – kad jednu temu presložimo – jesam li primijetio.

“Šta?”, svaki put se štrecnem.

“Nisam pušio”, kaže i ruku pruža prema kutiji s duhanom. Pored stolice je u struju stalno uključen usisivač s kojim svako malo usisa ono što naprzni po stolu, oko tastature.

Osim usisivača, tu je i sprava za masažu noga. Sive je boje i u nju se umeću stopala.

“Ovo sam nabavio jer zimi slabije hodam.”

Onda mi objašnjava kako ga je neki fizioterapeut uvjerio da je za noge deset minuta rada te sprave – kao da sat vremena hodaju.

“Ali mi onda Ivana kaže: ‘Da, tata, kao da tvoje noge hodaju, ali ne hoda tvoje srce.’”

Kaže mi da su dani topliji i da sad češće odlazi Gordani na groblje. Tamo je kurisao neke saksije u koje će posaditi cvijeće – plastično može samo zimi.

***

Nevoljko ustaje i iz komode vadi kutije s fotografijama. Nekoliko mi je puta pričao o fotografiji iz svog osmog raz reda na kojoj je ubjedljivo najmanji, pa sam ga nagovarao da mi je pokaže.

Dok je tražimo, razgledamo i ostale. One za koje smatram da su mi za ovu knjigu važne, odvajam na stranu. Na jednoj je njegov otac Velimir, majka Darinka i četvero djece. Osim dviju sestara i brata, tu, u Darinkinom krilu je dijete koje se trznulo u trenutku kad je fotograf fotografiju napravio, pa je od njega ostala tek bijela mrlja.

“To Darinkino dijete je umrlo…”

***

O čemu god da pričamo, Marko se svako malo vraća u djetinjstvo, najčešće po neku sliku i s njom poredi ono što mu se dešava u životu kojeg se u tom trenutku prisjeća. Vrlo oprezno mu govorim kako se iz njegove poezije vidi da on nikada nije prestao biti ono dijete sa sela – koje se svemu čudi.

“To je pjesnik u meni”, govori mi.

Dok mi priča o Papama, pokušavam to mitsko mjesto, selo kod Bijelog Polja u Crnoj Gori – zamaštati. Nekad su to kamene kućice u hercegovačkom kamenjaru, nekad kućica u nekom gaju. U Markovom sjećanju, važno mjesto zauzima kuća njegovog đeda Simeuna u selu Šahovići, današnjem Tomaševu. Đed ju je zvao kula pa je i on tako naziva. Zamišljam čardak na nekom gumnu sa štalama okolo; prilazni putevi su šljunkoviti, dakle, neasfaltirani.

Ali i ta slika je nestalna – kako Marko priča, đedova kula čas raste, čas je za koji sprat niža. Đed je nekad nasmijan, nekad smrknut. Marko o njemu nekad priča s osmjehom, nekad s prijezirom.

U Markovom sjećanju jasno su razlučeni lijepi od ružnih trenutaka. I jedni drugima ne smetaju.

„U jednom tekstu objavljenom uoči rata, rekao sam da sam Udovičić, da su me tako prozvali Vešovići. Milovan Đilas, koji mi je dao da u “Masleši” objavim njegovu knjigu priča Lov na ljude, kad smo se upoznavali rekao je: “Đe si Udovičiću.” Vešovići su me u ratu osudili na smrt. To znam iz prve ruke. Neki je Vešović, mom poznaniku sa Cetinja koji me pred njim pohvalio riječima: “Diza je glas protiv onoga što rade muslimanima u Bosni”, odgovorio: “Mi smo Marka osudili na smrt.” Darinka muslimane nikada nije nazivala Turcima. Imala je puno finih priča – sjećam se priče o muslimanu Mehoviću iz policije koji ju je, nakon što su oca ubili, po dužnosti morao saslušati. Tu nam je priču stalno ponavljala. Taj joj je musliman rekao ono što se ne smije zaboraviti: “Idi kući i čuvaj onu đecu, ne more ti niko ništa.” M. Vešović

***

Zamišljam obalu Lima, rijeke koja je u Markovoj poeziji zauzima važno mjesto. Posebno mi je zanimljivo zamišljati ljeto u Papama, dječurliju i graju – i uglavnom tad Marka vidim, sramežljiva, po strani, čeka da se kupalište u Luboviđi isprazni pa da i on u vodu malo zagazi.

Pitam ga o stihu u kojem stoji da se za njim Lim po svijetu vuče kao razmotan pojas. Osmjehuje se, a to je pri znanje samom sebi da je napravio dobru sliku.

***

Prvi put je zaboravio staviti zubnu protezu pa je fotograf morao ponovo doći kako bi nas fotografisao. Dok on priprema opremu, Marko mi objašnjava zašto na stolici ima jastuk. Od dugog sjedenja, često bi mu se javili žuljevi na debelom mesu pa se morao dugo liječiti. Objašnjavam mu da je to dekubitus i da se toga – pogotovo u ovim godinama – mora dobro paziti. Ali sad se sjetio da može sjediti na jastuku i zbog toga je sretan.

Dok se fotograf zavlači između rijetkih komada namještaja kako bi dobio odgovarajuće kadrove, Marko i ja pri čamo o porijeklu zla.

„Faruk me pitao kako nastaje pjesma, a ja rekao da pojma nemam. Znam kako nastaju stihovi. Često može povod da bude rima; recimo, na ulici dođe mi srok Lao Cea i ocean – volim te rime koje su pomalo prljave – i da je ne zaboravim, napravim stihove: Obraća mi se ocean / smijehom Lao Cea (smijeh o kojem postoje legende). Kako nastaju stihovi, mogu da objasnim na hiljadu načina, ali kako od stihova nastaju pjesme, jebi mi oca ako znam. Imam 22 knjige pjesama objavljenih i neobjavljenih, ali ne znam kako nastaju pjesme. Strogi sam ateista, ali mi se čini, da je napisati pravu pjesmu dar s neba. Nemam drugo objašnjenje.“ M. Vešović

***

Pri jednom od naših posljednjih susreta, čim je otvorio vrata haustora, žali mi se kako ne može da nađe pjesmu u kojoj bi da izmijeni par stihova. Jučer, kad se vraćao od Gordane s groblja, naumpalo mu je nešto što bi bilo bolje rješenje…

Pitam ga je li u objavljenim ili je u neobjavljenim knjigama. Ne zna, nije siguran, ali prije će biti da je u objavljenim.

Dugo, po rukopisima u kompjuteru, tražim pjesmu i ne mogu da je nađem.

“Pa ti sve ove pjesme – i objavljene i neobjavljene – stalno vukljaš za sobom i o njima dumaš?”

“Ne znam”, kaže. “Samo mi odjednom naumpadne neki stih pa o njemu razmišljam, i tako, često, dođem do boljeg.” Poslije, kad nađem pjesmu, otvorim je na kompjuteru i pustim ga da u njoj interveniše. Kad je završio, pita me je li sad bolja.

Gledam u stihove i šutim. Najprije mislim da ne treba ništa reći, ali kad me upita i drugi put, izgovorim samo jedno tiho: “Jeste.”

***

Naše susrete mjerim danima invazije na Ukrajinu. Svako jutro, prije nego što ću kod Marka, pogledam koliko je dana prošlo otkako je Putin zaratio.

Da smo priču priveli kraju, znao sam po zvukovima koji su najednom počeli da nas ometaju. Neko ispred zgrade nekoga, najednom, doziva, neko nekom iz auta svira, u zgradi preko puta, neko, nešto, štema.

U jednom trenutku, našu priču prekine pjev ptice u krošnji ispred prozora. Zagledam se u prazno i kažem Marku:

“Evo nam proljeća.”

 

*Zahvaljujemo se Alminu Kaplanu i izdavačkoj kući Buybook na dozvoli za objavljivanje ovog teksta i fotografija.

Almin Kaplan (1985.) je bosanskohercegovački književnik, autor više zbirki poezije i priča te romana, među kojima su najpoznatiji "Biberove kćeri", "Trganje", "Mostarska zbirka", "Meho" i "Dubravske priče". Dobitnik je više važnih nagrada i priznanja (Mak Dizdar, Nagrada Ratkovićevih dana poezije).

Danas

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“

Festival književnosti i kulture „KaLibar bestival“ održat će se u Pazinu od 24. do 27. travnja u prostorima Kaštela. Ovogodišnji KaLibar je jedanaesti po redu, osim poznatih pisaca, okupit će kvizaše, likovnjake, filmaše i glazbenike. Festival počinje u srijedu, 24. travnja

ZAGREB BOOK FESTIVAL 2024.

Program Zagreb Book Festivala 2024. (od 13. do 17. svibnja) sastoji se od 20 književnih događanja na kojima će sudjelovati preko 40 domaćih i stranih književnika, znanstvenika, novinara, prevoditelja i publicista poput Lene Andersson, Boštjana Videmšeka, Johanne Frid, Nataše Govedić, Gorana Šimića, Mladenke Tkalčić, Drage Hedla, Dorte Jagić, Miljenka Jergovića, Nives Madunić Barišić, Ande Bukvić Pažin, Borisa Dežulovića, Tvrtka Jakovine, Ozrena Bitija, Luke Ostojića, Andrije Škare, Mladena Blaževića i mnogih drugih

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Tema
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Publicistika
  • Kritika
  • Poezija
  • Kritika
  • Proza
  • Glavne vijesti
Skip to content