Prije nekoliko dana napustio nas je Dževad Karahasan. Iako sam znala da je teško bolestan, vijest me ostavila pomalo bez zraka, u nekom zrakopraznom prostoru u kojem nedostaje pravih misli, a riječi osobito. Kako da se čovjeka kao što je bio Dževad stisne u nekoliko rečenica ili ulomaka? Uza sve drugo što je bio, Dževad Karahasan nadasve je bio širok – širok na način srca, pogleda i uma. I ako je o nečemu progovarao i pisao trajno – iako je svako svođenje na zajednički nazivnik ovoga pisca i njegova djela zapravo blasfemično pojednostavljivanje (a Dževad se prvoloptaških pojednostavljivanja grozio više od ičega) – progovarao je o širini ljudskoga bića, svakom svojom knjigom, razgovorom ili nastupom. S druge pak strane, ako je išta prezirao, bila je to uskoća čovjeka, baš kao i ona nastojanja, tako česta u našoj suvremenosti, koja ljudsko postojanje nastoje ograničiti onim izvanjskim, podrazumijevajućim, trendovskim, općeprihvaćenim. A ništa se u vezi čovjekova bića ne podrazumijeva, niti se smije podrazumijevati, kao da vrišti svaka Dževadova knjiga, prelijevajući se svojom spoznajnom širinom daleko izvan vlastitih korica. 
Kada sam u svibnju 2011. došla u Sarajevo na Prvi bosanskohercegovački slavistički kongres, na kojem sam imala izlaganje o tri suvremena romana, među kojima je bio i Istočni divan Dževada Karahasana, nisam znala da ću tamo imati priliku upoznati autora Karahasana, a ni na kraj pameti mi nije bilo da će, tada već vrlo cijenjeni europski pisac koji je nakon rata uglavnom živio u Austriji, prisustvovati upravo mome izlaganju. No bilo je upravo tako – Karahasan je tih dana boravio u Sarajevu, prisustvovao je Kongresu, a na moje je izlaganje došao s velim zanimanjem – želeći čuti što imam reći o njegovu romanu. I danas se sjećam svoje uzbuđenosti, kao i laganoga straha kakvi će mu biti dojmovi i reakcije, tim više jer je tema o kojoj sam govorila bila neuobičajena, temeljeći se na komparaciji romana trojice suvremenih autora, od kojih je svaki, porijeklom, jezikom i pripadnošću, nosio drugi etnički predznak (hrvatski, srpski, bošnjački). Reakcija Dževada Karahasana, međutim, bila je onakva kakvu bih u nekom idealnom svijetu poželjela svakome, u bilo kojoj vrsti sugovorništva – topla, zahvalna, zainteresirana, fokusirana. Bilo mi je jasno već tada, kao i tijekom povremenih, za mene uvijek vrlo osobitih kasnijih susreta − ovaj je čovjek od one rijetke vrste ljudi koja zna biti u trenutku, i baš u tom trenutku, jednom i jedinstvenom, vidjeti i čuti osobu pred sobom. Iz svoje pojedinačnosti gledati drugu pojedinačnost. Nikada ga nisam čula da se sklanjao iza bilo koje vrste kolektiviteta ili vidjela da je svoje ime kitio akademskim titulama ili uglednim pozicijama. Istodobno, bio je za današnje prakse sasvim nesvakidašnje fin, uljudan i obziran. Sjećam se razglednice koju je poslao iz Sarajeva, u vrijeme kada prijateljske razglednice nitko više nije slao – bila je to fotografija Sarajeva pod snijegom, više sivim nego bijelim, s tamnom ljudskom siluetom koja se probija kroz pokrivač. Sandučić elektroničke pošte i sada čuva njegove mailove koje bismo povremeno razmjenjivali, sa sadržajima koji se češće tiču knjiga i likova, nego zbiljskih ljudi. Bio je jedan od onih s kojima je moguće razgovarati fino i precizno, ljušteći neko problemsko pitanje sloj po sloj, kao dragocjenu glavicu luka koja nam se, divnim čudom, našla u ruci. Zapravo, kada se sada osvrnem, uviđam da je tema koje smo se često doticali, bila upravo ona koja se provlači gotovo svim Karahasanovim tekstovima, kako fikcionalnima, tako i onim dnevničkima ili esejističkima, tema koju sam nedavno i sama problematizirala u svojoj znanstvenoj knjizi, a koja me − možda ironično, ali osjećam da je tako − u ovim trenucima tako snažno onesposobljuje pred beskrajem jezika: smrt, i čudesno, gotovo vrtoglavo nastojanje pojedinca da je uvede, ili makar samo približi, gravitacijskom polju sagledavanja vlastite svrhovitosti. Govorim, dakako, o sveprisutnoj ljudskoj težnji koju je u eseju „Bilješke o strahu“ Karahasan zapisao ovako: „I ako nisam bio glavni (u smislu: najjači), bio sam sigurno ja, dakle subjekt, dakle sam imao iluziju podudarnosti ili bar tijesne korespondencije između svijeta i mene (divnu iluziju da se tičem univerzuma, da sam, prema tome, opći i vječan).“
Uza sve drugo što je bio, Dževad Karahasan nadasve je bio širok – širok na način srca, pogleda i uma
Književnost subjekta
Sva Karahasanova književnost, književnost je subjekta. Njegovi likovi, bili oni naši suvremenici ili pak dionici neke druge, daleke i prošle stvarnosti (poput, recimo, Omara Hajama, glavnog lika romaneskne trilogije Sjeme smrti, Utjeha noćnoga neba i Što pepeo priča), misleći su i autonomni pojedinci, rascijepljeni u vlastitoj dijalektici te istodobno u dijalektici sa svijetom kojega su dio i koji ih se tiče, ali s kojim prije ili kasnije dolaze u neku vrstu suštinskoga nesklada. Karahasanovi čitatelji, ili barem idealni čitatelji, bili bi oni od istoga soja – koji znaju postavljati pitanja, i koji su se sposobni čuditi aporijama svijeta u njegovoj povijesnoj i prostornoj protežnosti. U različitom prepoznavati isto, u pojedinačnom opće, ono je što od nas traži Karahasan, principom arabeske, figure koju je često tematizirao i kojom se najizravnije predočava srodnost životnih priča i sudbina, njihova organska povezanost. Intrigantna ornamentika Karahasanovih tekstova sukladna je složenoj ornamentici života samoga, kao i obrnuto. Njegovi romani rastvaraju se pred čitateljem kao polidimenzionalni prostori u kojima se dodiruju i povezuju znanost, filozofija, religija i umjetnost, svjetonazorski supstrati Istoka i Zapada, funkcionirajući kao matrice kojima se rasvjetljava čovjek u kulturnom kozmosu kojim je predodređen. Najdalje je pritom otišao u Istočnom divanu gdje je, koristeći uporišta historijskog, političkog, kriminalističkog, dokumentarnog i epistolarnog romana, minuciozno otvarao pitanja koja istodobno nose oznaku konkretne povijesnosti i neprestane sadašnjosti, poput odnosa pamćenja i zaborava, znanja i neznanja, uređenosti i kaotičnosti, racionalnosti i emocionalnosti, slobode i neslobode. 
Jednakom snagom kao o povijesti i dalekim prostorima Istoka, Karahasan je pisao o našoj suvremenosti, o Sarajevu i ratu, o onima koji su ga branili i koji su ga granatirali, o zapaljenim vijećnicama i spaljenim knjigama, o hladnoći i gladi, o amplitudama traganja, o odlascima i izmještenosti. Najviše o izmještenosti, o transferu među prostorima, vremenima i kulturama, o unutarnjoj i izvanjskoj bezdomnosti (Dnevnik seobe, Izvještaji iz tamnog vilajeta, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Uvod u lebdenje). Svojevrsno lebdenje među svjetovima, raspolućenost između izvanjskog i unutarnjeg, provodna je tema i zbirke priča Kuća za umorne, nevelike knjige koja je u odnosu na velike autorove romane zasigurno manje poznata, ali meni nekako oduvijek i intimno, najdraža Karahasanova knjiga. Dževad u njoj piše o ljudima koji se ne uklapaju u svoje sredine, onima koji nekim svojim svojstvom ili unutarnjim osjećanjem od nje odskaču, onima koji su marginalni u životu u kakvom su se zatekli. Sjećam se da mi je jednom prilikom, kada sam mu otkrila svoju sklonost navedenoj zbirci, rekao da mora da to pjesnikinja u meni reagira na ove priče, jer da to i jest, možda, njegova najintimnija knjiga. U njezinom trećem izdanju iz 2014., trima pričama koje su činile zbirku dodao je još dvije, promijenivši raniji podnaslov, pastoralni prizori, u novi – pjesme o ljubavi u smrti. Priznao mi je, kako ju je nazvao, svoju „opaku bolest“ − osjećanje da se djelo uvijek može popraviti i spremnost da se upusti u „popravljanje“. Svjestan da je objavljeno djelo onoliko čitateljevo koliko i autorovo, ispričavao se i opravdavao zbog svoje sklonosti: „Trudim se da svoju bolest držim pod kontrolom, uglavnom moje ‘popravke’ ostanu kod sitnih korektura, ponekad se ipak prepustim potrebi da bez kraja i konca ‘popravljam’, ‘dotjerujem’, ‘prepravljam’“ (citirano prema korespondenciji). Navodim ove rečenice jer osim uvida u karakter ovog velikog, a čudesno skromnog pisca, dobro ilustrira crtu koju je Dževad Karahasan dijelio s nekima od svojih likova učenjaka, filozofa, stvaratelja, mislioca: potrebu da se misli čak i ono što se čini već domišljenim, da se neprestano kreira i stvara, dorađuje i čini boljim. Potrebu da se razvija, sam sebe prerasta, sam sebe ispravlja.
Karahasanovi čitatelji, ili barem idealni čitatelji, bili bi oni od istoga soja – koji znaju postavljati pitanja, i koji su se sposobni čuditi aporijama svijeta u njegovoj povijesnoj i prostornoj protežnosti
Modernistički postmodernist
Težnja za oblikom (života, svijeta, knjige, cjeline), koju najčešće povezuje s ciljem i razlogom, ponavljajuće je i gotovo opsesivno mjesto Karahasanova pisanja. Utjelovljuje je u svojim pričama i romanima, analitički raščlanjuje u esejima – primjerice, u nekima od maestralnih eseja iz Knjige vrtova i O jeziku i strahu koje, u objedinjenom izdanju iz 2002., započinje riječima: „Kažu da čovjek cijelog života piše jednu knjigu. Ne znam koliko ozbiljno treba uzeti tu tvrdnju, u svakom slučaju bilo bi lijepo vjerovati da je ona istinita. To bi, naime, značilo, da život ima nekakav cilj, razlog i oblik, to bi značilo da je knjiga izuzetno važna jer eto može biti razlog i cilj, to bi značilo da su neke od predodžbi klasične kulture ipak istinite. To bi također značilo da je istinito romantično uvjerenje po kojem čovjek ispisuje sebe onda kad piše, jer se njegova duša utiskuje u tekstu onako kako se njegovi prsti otiskuju na dodirnutoj površini. Ne znam što bih mislio o takvim teorijama, uvijek sam uspijevao ne dovesti do kraja raspravu sa samim sobom o romantizmu i idejama koje su nastajale oko romantizma, svemu onome što me tako jako nervira, privlači, zbunjuje i inspirira, odbija i oduševljava“. U navedenim knjigama Karahasan propituje figure vrta i pustinje u književnosti i kulturi, u islamu i kršćanstvu, igru simetrija koje proistječu iz napetosti dvaju centara u arabesknoj konstrukciji Tisuću i jedne noći, o ezoterijskom naslijeđu, o multikulturalizmu Srednje Europe, o poetikama ruševine, o stupnjevima ljudske slobode od kojih je najviši – mogućnost da biramo i mogućnost da prevladamo prirodu „i izaberemo ono što nije korisno i ne služi našem opstanku nego nas oslobađa od jednakosti s pukim postojanjem“. Raspravlja o jeziku koji je „ipak širi od svijeta“ i koji ima sve uvjete čudovišnog, jer „susret Boga i svijeta po definiciji je ili čudo ili čudovište, jer se njime (tim susretom) spajaju stvoritelj i stvoreno, dva jasno razdvojena stupnja i načina postojanja“. O jeziku koji dijeli isti princip s ogledalom – oboje su „čista mogućnost, spokojna ravnina koja živi samo onda kada joj se stvarnost (materijalni svijet) obrati“. Već iz ovih, uzgred navedenih primjera, jasno je da Karahasan nije uobičajen književni autor – on je istodobno i filozof, i znanstvenik, i pjesnik, i izniman erudit koji na najrazličitije načine perpetuira glad za spoznajom. Suvremeno književnoteorijski obrazovan (u znanosti se najviše bavio dramom), istodobno posjeduje dubinska klasična i historiografska znanja, što ga čini iznimnim, gotovo jedinstvenim suvremenim autorom ovih prostora. Manifestirajući brojne karakteristike postmodernoga pisanja, kao što su virtuozna narativna meandriranja, složene konceptualne i polimorfne strukture ili hibridizacija romaneskoga žanra, on je istodobno sve samo ne tipičan postmoderni pisac. Zbog neodustajanja od propitivanja univerzalnih i vječnih tema, zbog trajne zapitanosti nad ustrojstvom svijeta i čovjeka i težnje da svoje narative – kao, uostalom, i vlastiti život – oblikuje kao poprište razgovora između jedinstvenih ljudskih pojedinačnosti, Karahasan je jedan od posljednjih „klasičnih“ autora balkanskog i srednjeuropskog prostora, nalik autorima poput Krleže, Andrića ili Selimovića. „Modernistički postmodernist“, tako bih ga obično etiketirala u svojim radovima.
Suvremeno književnoteorijski obrazovan (u znanosti se najviše bavio dramom), istodobno posjeduje dubinska klasična i historiografska znanja, što ga čini iznimnim, gotovo jedinstvenim suvremenim autorom ovih prostora
Napon smrti
Kako adekvatno završiti tekst o Dževadu Karahasanu, autoru koji je gotovo svakom svojom knjigom osvjetljavao ljudsku prolaznost, tragajući uporno, poput starogrčkog Diogena, za konturama (ne)smisla u trenutnosti čovjekova trajanja na Zemlji? Kako dostojno pisati o smrti pisca koji je, među brojnim sjajnim knjigama i tekstovima, iza sebe ostavio i virtuozan esej O umjetnosti umiranja? Kao i na početku ovoga zapisa, i dalje osjećam pomalo iritirajuću nemoć i nedostatnost, jer kako ono široko i veliko utrpati u malo, ono složeno i nedokučivo u ono precizno i svima jasno – kada je sve što je ovaj čovjek cijeloga života pisao i govorio, upućivalo na izmicanje egzistencije pred kategorijama objašnjivosti? Jasno mi je da je mnogo toga što je Dževad bio, ostalo nevidljivo u ovim recima. Recimo, činjenica da je unatoč svoj erudiciji i najuglednijim europskim književnim nagradama koje je dobio (Herderova nagrada, Geotheova nagrada, počasna nagrada Heinrich Heine, europska nagrada za esej „Charles Veillon“, slovenska nagrada „Vilenica“, itd.) pristojnosti i rafiniranosti, bio jedan od najduhovitijih ljudi koje sam srela. Kako čitateljima predočiti Dževada koji priča o zeljanici dok s Edinom, do dugo u noć, sjedimo u njegovoj omiljenoj sarajevskoj kavani? Kako približiti Dževada koji duhovitim pričama i dosjetkama, kojima mogu parirati možda samo još one Sinana Gudževića (koji je, usput rečeno, također glavom i bradom prisutan), zabavlja okupljeno društvo dok nekoliko dana boravimo u Starom Gradu, na književnoj manifestaciji Faropis, u kolovozu 2015.? Kako u ovo malo teksta predočiti zafrkantski ton kojim se tako rado obraćao našoj dragoj, zajedničkoj prijateljici Almi, ili nježnost, vidljivu i najobičnijem promatraču, koju je redovito ispoljavao prema supruzi Dragani? Kako čitateljima približiti maestralan dijalog – najdojmljivi javni književni razgovor kojem sam prisustvovala ikada – koji je na starigradskom trgu, pod noćnim ljetnim nebom, vodio s velikanom Tonkom Maroevićem, komplementarnom mu u erudiciji i skromnosti, na već spomenutom Faropisu? Naposljetku, kako reći, a da ne ispadne stereotipno i maniristično, da je i u bolesti ostao velik i nepokolebljiv? Kada sam mu, znajući da je teško bolestan, pisala pitajući za zdravlje, nije prezao pred temom, ali je nije ni preuveličavao, stavljao u fokus. Pričao mi je o novom romanu, o promocijama koje odrađuje. Raspitivao se za moje knjige i tražio da mu ih pošaljem. Njegov zadnji e-mail, napisan koncem ožujka, nosi naslov „napon smrti“ – u njemu javlja da je pročitao moju knjigu Poetski napon smrti i da mu je bila dobro društvo u jednom nedobrom vremenu. Ne znam hoće li tako ostati trajno, no otkada je stigla vijest o odlasku Dževada Karahasana, prati me osjećaj da je otišao onaj koji je više od drugih bio osposobljen za osluškivanje napona smrti, štoviše, da je otišao onako kako su odlazili neki od njegovih junaka – lagano i samo prividno, ostajući lebdjeti među svjetovima.
