Na Planeti Sarajevo,
vidio sam čovjeka –
puši lulu – i žuri!
Vidio sam,
na Planeti Sarajevo,
jedan čovjek jede – i plače!
Vidio sam djevojčicu,
na Planeti Sarajevo,
u parku kojeg nema,
bere cvijeće kojeg – nema!
(Abdulah Sidran, Planeta Sarajevo)
Abdulah Sidran (2.10.1944. – 23.03.2024., Sarajevo) govorio je da je postao pisac onoga trenutka kada je sve što mu se događa u životu počeo promatrati kao, ponajprije, književnu građu. Što je o životu mislio i kako ga je proživljavao, kazuje metaforički naslov njegove (romansirane) autobiografije: Otkup sirove kože (Naklada Ljevak, 2011.) u kojoj je potvrdio, nazovimo ga, sveto trojstvo vlastite poetike sastavljeno od likova oca – za kojeg je i u spomenutom djelu, kao i u poeziji, napisao da je kuća koja se ruši – i majke, te Sarajeva gdje je, bez obzira na pokušaje promjene adrese, bio u jedinom, istinski prirodnom okruženju.
Takozvana šira javnost, dakle oni što su s književnošću završili čim su se oslobodili lektirnih obaveza, Sidrana je upoznala kao scenaristu dva velika, važna filma jugoslavenske i bosanskohercegovačke kinematografije, Sjećaš li se Dolly Bell i Otac na službenom putu, u režiji Emira Kusturice. Posljednji dio trilogije nazvan Prvi put s ocem na izbore nikada nije snimljen, a nitko ga drugi osim Kusturice i nije mogao snimiti. On, naravno, ni neće: redatelj zahvaljujući kojem su zbilja sjajni tekstualni predlošci postali genijalni filmovi je sebe davno pretvorio u pozlaćenu ruinu čija je temeljna karakteristika moralni idiotizam.
Hodajuća književnost
Sidran je i prije i poslije filmova – a po njegovim je scenarijima snimljeno nekoliko, računajući i jedan u režiji Slobodana Praljka s kojim je, kao i s Goranom Babićem, desetljećima uzgajao i održavao prijateljstvo – bio prvo i najviše pjesnik, pa sve ostalo, računajući i radno mjesto „glavnog dramaturga“ na nekadašnjoj Televiziji Sarajevo. Bio je, međutim, još nešto: hodajuća književnost čije se minimalističke, nerijetko usput izgovarane bravure, pamte koliko i njegove ili replike iz filmova što ih je napisao Dušan Kovačević.
Izdvojiti jednu, dvije, ma osam, smrtni je grijeh prema ostalima. Popisati ih sve možda nije nemoguće – realno jest – ali traži i vremena i prostora.
Koliko god bio, a bio je itekako, sklon autoironiji, Avdo je u jednakoj mjeri bio – preciznije je reći osjetljiv nego tašt. Drugima nije dopuštao da mu kritiziraju ni zareze, ali je za sebe znao kazati – i pretjerati do neba, ma do kraja svemira – kako je kurac od pisca, te da je ono što ljudi vide zapravo 97 posto straha i samo tri posto Abdulaha Sidrana.
S lošim zdravljem se borio dugo, jako dugo. Pregurao je dva karcinoma, dijabetes, srčane tegobe, težak oblik covida… S jezikom se, međutim, nije borio, već se borio za njega. Užasavao se i najsitnijih grešaka i, kao za vraga, bio njihov najprecizniji detektor, a od toga kako je bio raspoložen je ovisilo kako će ih opisati: nježnošću dobrodušnog djeda ili ubojitije od snajperskog metka.
Goran Bregović mu je, pričao je, jednom dao tekst pjesme u kojoj se lirski subjekt sprema da „zaspe“. Avdo mu je, nazivajući ga sinom, odgovorio da čovjek zaspi, dok se kafa „zaspe“, kako se već u Bosni kaže za sipanje vrele vode u džezvu s kavom.
Jedina velika književna zvijezda
Slavnijeg od Avde među piscima i spisateljicama u Bosni i Hercegovini nije bilo, računajući i dobitnika Nobelove nagrade za književnost, Ivu Andrića. Sidran je, zapravo, bio jedina, velika književna zvijezda, što mu je itekako godilo, samo što od te slave, a to mu je užasno išlo na živce, nije imao onoliko koristi koliko je zaslužio.
U sjajnom, najboljem nekrologu, naslovljenom s „Od Avde do vječnosti“, o tome je pisao Sidranov dugogodišnji prijatelj, suradnik i, naravno, jedan od mnogih s kojim nije razgovarao godinama, nekadašnji glavni i odgovorni urednik Slobodne Bosne, Senad Avdić: „Ja, Avdo, ne znam nikoga ko tako neodoljivo i sugestivno traži para kao ti“, rekao sam mu jednom. „Sve si u krivu: ja pare ne tražim, ja ih otimam“, objasnio je“.
I ne, da ne bude zabune, tragedija nije u otimanju, već u tome što je pisac Sidranovog značaja novac morao „tražiti“ i općenito brinuti o onome što se dalo riješiti jednim potpisom u glomaznoj, nepreglednoj bosanskohercegovačkoj birokraciji.
Nije najsigurnije da je sveučilišni profesor i demobilizirani novinski pisac Nerzuk Ćurak negdje objavio rečenicu koju je izgovorio upravo o Avdi, ali je lako dokazivao da se Sidran svojski trudio da je opravda: „Talentiranima se mora opraštati više nego drugima“.
Mogao se, a i znao, Avdo ljutiti na druge iz nekada samo njemu znanih razloga i u tim se stanjima nije kontrolirao, ni u govoru, ni u pisanju. Nitko se, međutim, nije mogao vječno ljutiti na Avdu: rečenicom, zbirkom pjesama, intervjuom, onim što je nazivao fejsbučenjem je, ako ne kao jedini takav, onda jedan od itekako malobrojnih, poništavao sve ono ružno od ranije i podsjećao na vlastitu genijalnost zbog koje je između građanina i pisca Abdulaha Sidrana uvijek stajao Kineski zid i zbog koje ga nitko neće pamtiti drugačije nego kao grandioznog pjesnika, sjajnog dramaturga, uvjerljivo najboljeg pisca dijaloga na svim ovdašnjim jezicima, pa i kao nekoga kod koga su i didaskalije bile literatura. U jednom je scenariju, naime, napisao da se „ptičice zajebavaju na granama“ što ne može snimiti nitko, samo što se svatko mora zaljubiti u filmski tekst s tim opisom atmosfere.
Usud najvećih pisaca i spisateljica je da se za njih zna više nego što ih se čita, pa se i za Sidrana znalo i među onima što čvrsto vjeruju da kućna biblioteka dolazi u paketu a regalom i da služi tome da neke police ne ostanu prazne. Takvi su Avdu znali, samo što o tome nisu imali pojma, po onome što je opisivao kao provjeru učinka budućeg književnog teksta: stihove i replike u koje je vjerovao testirao je u svakodnevnim razgovorima, pažljivo prateći reakcije slušatelja, pa ako bi bile očekivane, upisivao ih je direktno u povijest književnosti ili filmske umjetnosti.
To da se o mrtvima treba i mora govoriti sve najbolje je kolosalna budalaština. Rijetki, jako rijetki zaslužuju takvu privilegiju. O Abdulahu Avdi Sidranu se od nedjelje, 23. ožujka, govori i još će se više govoriti samo najbolje. Ne zato jer je takav red, već zato što je bio genij. Da, istina, s tisuću mana, pojedinačno i zajedno manjim, daleko manjim od svega što je napisao i objavio ili dao da se snimi.
Svoju sirovu kožu Abdulah Sidran više ne mora otkupljivati. Sada će, ako je bog milostiv koliko tvrde da jeste, u miru moći zapaliti cigaretu i naručiti dupli viski s kockom leda koju je, objašnjavajući se s talijanskim konobarom, preveo kao „uno piccolo Grenland“.
