filip kučeković

Kritika
Proza

Trešnjevački mikroskop

Filip Kučeković

Roman „Stotina godina“ Darija Harjačeka važan je zbog svoje odvažnosti da suvislo i razborito pristupi problemu povijesnog romana i likove predstavi kao misleće i djelujuće aktere povijesti. Oni su višedimenzionalni, oblikovani i kao društvena bića, ali i određeni svojom psihologijom i stoga beskrajno zanimljiviji od romana koji se nastoje baviti poviješću i likovima smještenima u njima

O(ko) književnosti

Stilistička koloratura retorike: Calassov Tiepolo

Filip Kučeković

O samozatajnom inovatoru koji je na slikarskoj paleti miješao povijest i mit, fikciju i fakciju, pisao je autor koji jednako izmiče, premda možda ne umiče, krutim kategorizacijama. Za serijal tekstova posvećenih intermedijskim transferima između književnosti i vizualnih umjetnosti, Filip Kučeković razmatra slikarsko nasljeđe Giambattiste Tiepola kroz prizmu književnosti Roberta Calassa

Razgovor

VLADO MARTEK: Čitanje je najbolja stvar na svijetu jer nikada niste na gubitku

Filip Kučeković

S nekadašnjim članom Grupe šestorice, konceptualnim umjetnikom i pjesnikom razgovaramo o pjesmi i slici, etici i politici, avangardi i neovangardi, ropstvu, slobodi i o tome što znači biti priznati autsajder

Razgovor

LEONIDA KOVAČ: Potrebno je usporavanje

Filip Kučeković

„Rasprizorenja“ Leonide Kovač jedinstven su događaj u hrvatskoj esejistici. Povezujući različite humanističke discipline, teoriju i umjetnost; Sebalda, Rilkea, Benjamina i suvremene umjetnike ona u knjizi rastvara važne teme uprizorenja historije, muzealizacije i arhivacije, sjećanja i predstavljanja te političnosti umjetnosti. U povodu te knjige te u sklopu naše serije tekstova o intermedijskim transferima između književnosti i vizualnih umjetnosti, s Leonidom Kovač razgovarao je Filip Kučeković

Kritika
Proza

Između Mure i dvije more

Filip Kučeković

Novakov roman meandrira oko niza tema poput nedostatka oca, mikrozajednice, socijalnog darvinizma i malograđanske pasivnosti do ekokritike

Kritika
Proza

Udaljavanje i povratak vremena

Filip Kučeković

Što možemo naučiti od Kovačevog romana deset godina kasnije? Najjednostavnije i najvažnije – što je dobra književnost, zatim kako napisati šestotinjak stranica, a da se one čitaju kao da ih je 160, a onda i kako izgleda dobro promišljen odnos prema susretu stvarnosti i fikcije, života i književnosti. Naposljetku, tu je i lekcija o dosljednosti, i to ne dosljednosti prema vlastitim stavovima i uvjerenjima, nego prema književnosti samoj

Kritika
Proza

Oči širom otvorene

Filip Kučeković

Oči su, kao što će se kasnije ispostaviti, ključan motiv kako cijelog opusa Daše Drndić, tako i romana „Belladonna“. Negdje pri njegovom kraju Andreas Ban odlazi na operaciju skidanja mrene s očiju. Rutinski postupak oblikovat će etički zahtjev koji autorica postavlja pred književnost – riječ je o figurativnom otvaranju očiju, širenju zjenica kraj svakodnevnih stvari, što je za Drndić ujedno i uloga književnosti

Kritika
Proza

Društvena kritika bez okolišanja

Filip Kučeković

Vrijednost romana Ede Popovića dvostruka je. Oni koji u njemu traže kriminalističku priču i atmosferu krimića smještenog u novozagrebačka naselja, svakako će se njome zabaviti. S druge strane, oni koji su zainteresirani za društvenu kritiku, dobit će ju, pomalo neuobičajeno za suvremenu hrvatsku književnost, vrlo aktualnu, s pojavama koje se do prije nekoliko mjeseci viđalo u dnevnicima i portalima

Razgovor

OZREN BITI: Celebrityji – simptom posvemašnje intimizacije javnog života

Filip Kučeković

Koje su specifičnosti celebrity kulture u Hrvatskoj, tko su naši celebrityji i kako to da pojedine profesije – liječnici, političari, treneri, kuhari – postaju medijske zvijezde, koliko traje njihova slava, jesu li influenseri radnici ili dokoličari, kako se trži intima… – o tim i sličnim temama govori etnolog i znanstvenik Ozren Biti, autor nedavno objavljene, u hrvatskoj znanosti pionirske studije “Biti poznat: celebrity kultura na hrvatski način”

Kritika
Proza

Vježba zaboravljanja

Filip Kučeković

Iako poticajno i inventivno zamišljen, roman “Kronika zaborava” nešto je plošnije izveden. Ta se plošnost može vidjeti u oblikovanju likova i radnje, ali i u samom načinu pripovijedanja koje tijekom čitavog romana ostaje odmjereno, ukalupljeno u kratke i sentenciozne rečenice bez rupa i lakuna koje bi bile karakteristične za propadajuće sjećanje