The Times They Are A-Changin’, pjevao je Bob Dylan, a mi gledamo kako se vremena mijenjaju sve brže i brže. Svijet otprije desetak godina ima malo veze s današnjim. Kako bismo suvremenim aršinom izmjerili stara vremena, svjesni anakroničnog rizika, pokrenuli smo ciklus tekstova „Inventura dekade“ koji donosi tekstove mladih kritičara o knjigama nagrađivanim prije desetak godina te nekoliko, po izboru redakcije, kojima su nagrade izmakle. U fokusu je dakle (re)valoriziranje književnosti i književnih nagrada.
Što brze promjene znače za književna djela koja su nekada dobivala relevantna književna priznanja? Kako ih čitaju mlade, u međuvremenu stasale generacije kritičara iz novog, stubokom promijenjenog konteksta? Pri tome ne mislimo samo na povijesno promijenjen kontekst, nego i ideološke okvire s ambivalentnim učincima političke korektnosti u društvenoj teoriji i praksi, povećanom osjetljivošću za marginalizirane i manjinske skupine, u postfeminističkom, postinternetskom, postkolonijalnom, globaliziranom i digitaliziranom svijetu…
Drugi dio ovog projekta sadržavat će videopredstavljanje kritike putem Zoom-razgovora u kojem će sudjelovati kritičar, mentor kao moderator, a bit će pozvan i autor kritikom predstavljenog djela ili, ako je nedostupan, urednik ili netko blizak i upućen u autorov/čin opus. Taj dio bit će otvoren za javnost i snimat će se kako bi nakon toga bio trajno dostupan na Youtube kanalu Kritika-hdp.
Ugodno vremeplovljenje u sadašnjost!
Nevolja je s izbjegavanjem svrstavanja u neku ladicu u tome što ladica uvijek sustigne onoga tko ju želi izbjeći. Jednostavno, lakše je misliti ladice, nego nepregledni pejzaž u kojem se ne naziru red i pravilnost, nego predmeti, osobe i ideje neuredno strše. U tu je svrhu potrebno ladici prilagoditi onoga koga se u nju sprema. Ponešto odrezati da bolje stane, poneki dio biografije obrisati, neki roman prešutjeti, neke stranice iščupati. Tek će tada odgovarati obliku i veličini ladice. Ako netko ipak tvrdoglavo ne želi u ladicu, mora biti svjestan od čega odustaje. Od svih mogućih burdjeovskih kapitala koji omogućavaju život u kulturnom polju. Izvan ladica naći će se sam, bez zaštite ladičnog sustava čija je cijena dio slobode i navlastitosti.
Jedan od onih koji su pokušali izbjeći spomenutim ladicama je i Mirko Kovač. Rođen u današnjoj Crnoj Gori, kao pisac se formirao u beogradskom kulturnom i književnom krugu iz kojeg 1990-ih godina zbog nacionalizma odlazi u Rovinj, a radnja njegovih romana kao što su Gubilište i Vrata od utrobe smještena je u Hercegovinu. Nakon preseljenja iz jedne države u drugu, Kovač se ipak prilagodio jednoj ladici i to onoj kojoj se kao pisac morao prilagoditi, jezičnoj. Od 1990-ih piše (i)jekavicom što pravda povratkom u jezik svog trebinjskog zavičaja i djetinjstva. Odabir jezika je sasvim legitiman i besmisleno bi bilo tu autorovu odluku dovoditi u pitanje. Ipak, ono što je podložno propitivanju je inicijativa da se u njegovim sabranim djelima, koja počinju izlaziti početkom 2000-ih u Hrvatskoj, knjige pisane, tiskane i čitane na ekavici, (i)jekaviziraju. Ta odluka kao da se manje tiče uređivanja sabranih djela, a više same biografije.
Jasno je da za Mirka Kovača nema mjesta u etnonacionalnim srpskim i hrvatskim kanonima, osim u onom najmarginaliziranijem (post)jugoslavenskom koji se u njegovom, kao i u toliko drugih slučajeva definira negativno. Naime, nije (post)jugoslavenski pisac onaj koji je svojim pisanjem nastojao proširiti jednu nacionalnu književnost, nego je to onaj pisac za kojega su partikularne nacionalne književnosti bile preuske pa se našao onkraj njihovih granica i počeo se prelijevati u druge, susjedne. I koliko god se nacionalno profiliran dio kulturno-akademske mašinerije trudio da pokaže kako (post)jugoslavenski književni, kulturni, društveni itd. prostor ne postoji, pisci poput Mirka Kovača svjedoče kako je on nekima bio jedino utočište pred ludilom nacionalizma.
Vrijeme koje se udaljava posljednja je objavljena knjiga Mirka Kovača izašla u Frakturinom izdanju 2013., iste godine kada je autor umro. Sljedeće, 2014., dobila je nagradu Kiklop za prozno djelo godine, također posljednju jer će se nagrada već iduće godine prestati dodjeljivati. Udaljavaju se u vremenu i roman i njegov autor i nagrada koju je dobio pa je ta udaljenost od deset godina sasvim dovoljna da se iz šireg kuta sagledaju njihovu današnju važnost i ono što je ostalo iza njih; ako ni zbog čega drugog, onda zbog rečenice kojom autor označava početak i kraj rukopisa: Vrijeme koje se udaljava, jest ono što dolazi.
Roman Vrijeme koje se udaljava Mirka Kovača nagrađen je 2013. Nagradom Kiklop za prozno djelo godine
Između fikcije i stvarnosti
Najbolje je krenuti od naslovnice na kojoj se pokraj naslova nalazi žanrovsko određenje knjige koju držimo u rukama i započinjemo čitati – roman-memoari. Riječ je o još jednom iskazu nesvrstanosti, odbijanju da se tekstu da unaprijed pripremljena žanrovska ladica. Umjesto toga, dočekuje nas hibridan tekst koji podjednako živi i od fikcije i od stvarnosti, a svojim suptilnim i gotovo nevidljivim šavovima veže to dvoje u monumentalnu priču o jednom davnom vremenu. To je mogao napraviti autor koji je bio svjestan da se pred njim nalazi razdoblje u kojem će životi javnih osoba postati središta njihovih nadasve utrživih priča, ma koliko to za zdravlje književnosti ne bi trebali biti. Pa se stoga svaka tvrda autobiografska linija teksta omekšava u toplim, zabavnim, nesretnim, pretjeranim, bizarnim lakunama fikcije. Iz nekoliko rečenica uvoda jasno se vidi autorov osviješten odnos prema književnosti: „Svatko tko piše dobro zna da se nijedan život ne može u cijelosti opisati, jer književnost usvaja samo ono što joj odgovara, a ostalo vraća životu iz kog uzima. I ja sam sve činio da se taj međaš, taj granični kamen žanra ne pomakne, te da autobiografsko i memoarsko ne bude samo prisjećanje, nego da postane i oblikovanje svijeta i epohe, te da tako i otkloni one dvojbe ‘ili roman ili autobiografija’, jer zašto ne i jedno i drugo sve dok crpi jedno iz drugoga.“
Građu za takvu kombinaciju života i fikcije autor pronalazi u bilješkama koje je vodio cijelog života, a koje nisu dobile priliku biti uključene u njegova ranija autobiografska djela kao što je Uvod u drugi život i Grad u zrcalu na koje se često poziva. Zato su 43 poglavlja Vremena koje se udaljava fragmenti koji su labavo kronološki uvezani u cjelinu jer pripovjedač često skače sa 1970-ih na 1990-e i 2000-e, sa svoga školovanja i prvih dana u Zagrebu i Beogradu na vrijeme kada dojučerašnji prijatelji i suradnici postaju glasnogovornici Miloševićeve nacionalističke politike. Pri tome pomalo prenapadno naglašava čitatelju da ga ne želi zamarati svojim pričama iz školskih dana, i pojedinostima iz najranijeg života, ali upravo to čini žanr memoara koji u Kovačevom slučaju nisu nimalo naporni. Umjesto toga, Vrijeme koje se udaljava je tekst koji se nevjerojatno lako čita, a da ne banalizira i pojednostavljuje ono o čemu govori. I to je najbolji primjer Kovačevog literarnog iskustva i moći pretvaranja života u tekst, da se roman od šestotinjak stranica čita kontinuirano, bez zastajkivanja i zamora.
Riječ je o hibridnom tekstu koji podjednako živi i od fikcije i od stvarnosti, a svojim suptilnim i gotovo nevidljivim šavovima veže to dvoje u monumentalnu priču o jednom davnom vremenu
Razočaranje i groteska
Iako se roman ne drži prečvrsto kronologije, vrijeme je za njega ključno, a upravo vrijeme ima važnu ulogu u preobrazbi sebstva u tekst. Proust je u svoju literarnu transfiguraciju također uračunao vrijeme, ali dok je njegovo vrijeme pronađeno, i to kao građa za roman koji piše, čime se legitimira kao pisac, Kovačevo vrijeme nestaje da bi se nekad kasnije vratilo, možda također kao književnost. Ali dok je Proustu pronalazak vremena bio potreban da sebi dokaže da je pisac, Kovač se već od ranih dana osjećao piscem pa je tako svoj poziv i rad prorekao učiteljima koji su ga podozrivo gledali kao lošeg učenika koji ne mari za učenje. Možda je i najveća mana pripovjedača i glavnog lika romana što se on, u naknadnoj konstrukciji sebe kao dječaka i mladića, gradi kao pretjerano samosvjestan autor koji je predodređen za sudbinu pisca i koji naprosto proizvodi književnost kao što noć smjenjuje dan.
Ono što Prousta i Kovača s druge strane veže, neprestana su razočaranja oko kojih pletu svoje tekstove. U Vremenu koje se udaljava autor se razočarava susretima sa svojim književnim uzorima. Na samom početku, opis fascinacije Tinom Ujevićem i pokušajem da ga upozna u Zagrebu autor završava pjesnikovim šalama i potpunom nezainteresiranošću za mladića koji od njega traži neku sudbonosnu riječ ili gestu. Pa iako je pripovjedač i dalje toliko zarobljen Ujevićevom pojavom da nekoliko desetljeća nakon susreta s njim ne može napisati da je doživio razočaranje, u tom se dijelu teksta osjeća praznina i nezadovoljstvo ishodom susreta koji je trebao biti presudan. Drugo razočaranje autoritetom vezano je uz Oskara Daviča čijom se pjesmom „Višnja“ udvarao gimnazijskoj profesorici da bi kasnije u jednom susretu s pjesnikom otkrio da je riječ o pozeru i bonvivanu koji je poznavao nekoliko Višnji i da mu ona literarna ne znači koliko četiri stvarne. Kasnije, kako pripovjedač napominje, Davičo će sudjelovati u hajci na njega zbog njegovih djela, čime mu se još i više zamjerio.
Pozicionirajući priče o razočaranjima nekadašnjim autoritetima na početku romana, Kovač nastoji podcrtati važnost razdvajanja autorske osobe od njezinih tekstova. Ironija se sastoji u tome što to radi u tekstu koji je definiran jednim svojim dijelom kao memoari, tekstu koji se bavi upravo autorskom osobom. Čini se da dobivamo lekciju o autobiografskoj prozi. Naime, Kovač nam ukazuje da su svaki memoari, autobiografije, dnevnici i ostali oblici pisanja vlastitog života prije svega i ništa drugo nego pisanje, stvaranje teksta koji izmiče jednostavnoj podjeli na stvarno/nestvarno. Čitatelj sam odlučuje hoće li vjerovati u ono što u knjizi piše, a zatim i hoće li se kasnije razočarati kada otkrije da, gle čuda, tekst i život nisu isto.
Ne bi imalo smisla nabrajati i potanko opisivati sve osobe iz javnog života i događaje koji su opisani u romanu kao što su kavanske svađe s prijateljem Danilom Kišem, šetnje s Ivom Andrićem ili ljetovanja s Lordanom Zafranovićem na kojima su redatelj i njegov scenarist planirali svoje filmove. Ti će fragmenti vjerojatno zainteresirati sve one koji se bave društvenim i kulturnim životom Jugoslavije 1960-ih i 1970-ih godina i možda ponuditi neki novi pogled na poznate osobe koje su u njemu sudjelovale. Ali važno je istaknuti one pomalo fantastične ekscese u knjizi za koje pitanje je li stvarno tako bilo, nikad ne dobiva odgovor. To su fragmenti vremena koje se udaljava koji možda najdulje ostaju s čitateljem. Bivši prijatelj i sadašnji politički protivnik koji poziva pripovjedača jer mu njegova majka želi poljubiti ruku zato što on nije postao ono što njezin sin jest, profesor s akademije koji od svog studenta, pripovjedača, traži da legne na njega kako bi osjetio težinu zemlje pod koju se sprema otići, i vojni psihijatar koji pri procjeni sposobnosti pripovjedača da služi vojni rok pred njim počne masturbirati. Takvi proboji granično fantastičnog, pomalo pomaknutog, pomalo erotičnog, pomalo komičnog, a potpuno neočekivanog dodaju specifičnu nijansu fikcionaliziranim memoarima autora koji ponekad djeluje kao da nastoji sterilizirati vlastiti život u tekstu.
Vrijeme koje se udaljava nije inovativan tekst koji nudi radikalno drugačiji pojam književnosti, nego zadovoljava formu pripovijesti o prošlim vremenima koja će upućenima obogatiti predodžbu o tome kakvu su ona bila. To ipak nije razlog da se ovom romanu zaniječe važan status jedne od prvih autofikcija na ovim prostorima, žanra koji će u posljednjih deset godina prezasititi književnost, a od kojih je Kovačev roman jedan od boljih primjera
Deset godina kasnije
Konačno, što možemo naučiti od Kovačevog romana deset godina kasnije? Najjednostavnije i najvažnije – što je dobra književnost, zatim kako napisati šestotinjak stranica, a da se one čitaju kao da ih je 160, a onda i kako izgleda dobro promišljen odnos prema susretu stvarnosti i fikcije, života i književnosti. Naposljetku, tu je i lekcija o dosljednosti, i to ne dosljednosti prema vlastitim stavovima i uvjerenjima, nego prema književnosti samoj: „Moje su proze mogle bez tih pasusa i neprikladnih riječi vulgarne erotike, dugo sam dvojio oko tih prostih mjesta, ali sam ih u posljednjoj verziji ostavio, (…) svjestan da to može naškoditi čistoći pripovijetke, premda sam već tada mislio da ću u nekom sljedećem izdanju kirurški odstraniti te kvržice i vratiti svoje pripovijetke u onu formu i onaj red mojega poimanje proze, što sam doista kroz jedno desetljeće učinio, jer nije vrijedilo žrtvovati umjetnost da bi se pomicale granice slobode jednog uskogrudog doba.“
Iz današnje perspektive čini se da posljednji roman Mirka Kovača nije ostavio većeg obilježja u interpretaciji njegova cjelokupnog djela. Razlog je tomu što se autor prepustio sentimentalnosti koja prevladava nad cjelinom teksta. Gradeći roman od bilješki i zapisa nastalih tijekom cijelog života, on gubi na svojoj cjelovitosti i zaokruženosti ostajući otvorenim za daljnje nadovezivanje i nizanje poglavlja pa se ne kraju čitanja legitimno zapitati koliko je još toga ostalo neispripovijedano te što je i je li išta ostalo izvan konačnog teksta. Ostaje dojam da se čitatelj susreo s putnikom kojem je put važniji od cilja. Od njega se može saznati o događajima i osobama jednog vremena, ali djeluje kao da mu sugovornik nije potreban i da posljednju knjigu piše više za sebe, a manje za čitatelje. To je i razlog zašto Vrijeme koje se udaljava nije inovativan tekst koji može ponuditi radikalno drugačiji pojam književnosti, nego zadovoljava formu pripovijesti o prošlim vremenima koja će tek upućenima obogatiti predodžbu o tome kakvu su ona bila. To ipak nije razlog da se ovom romanu zaniječe važan status jedne od prvih autofikcija na ovim prostorima, žanra koji će u posljednjih deset godina prezasititi književnost, a od kojih je Kovačev roman jedan od boljih primjera.
Ipak, vrijeme koje se udaljava jest vrijeme koje se vraća, uskogrudo doba ili nas očekuje ili smo već u njemu, a čitati Mirka Kovača znači širiti ga.
