I. Migranti i država
Na tom svijetu, braćo mornari, grešniku koji plati vozarinu put je posvuda slobodan, pa i bez putovnice, dok Krepost, ako je bez novaca, zaustavljaju na svakoj granici.
Melville, Moby Dic
Filozofija i migracije
Još uvijek ne postoji filozofija migracije. Nedostaju i promišljanje o migriranju i misao o migrantu. U inventar filozofije migracija još uvijek ne ulazi. Uzalud se traže njezini tragovi u enciklopedijama i filozofskim rječnicima koji bi trebali omogućiti povijesno-konceptualnu identifikaciju.[1] Bilo da je riječ o izostanku zanimanja, nemaru ili amneziji, filozofija migrantu nije priznala pravo građanstva.
Sudbina je to koja se ne razlikuje od sudbine stranca, koji je uvijek bio prognan na marginu, izgnan u sirotinjsku četvrt metafizike. I migrant je àtopos, bezmjestan, izvanmjestan, jednako koliko i stranac, čak i više od njega. Jer migrant se smješta na granicu, u pokušaju da je prijeđe. Nije ni građanin ni stranac. Svugdje suvišan, uljez je koji tjera na preskakanje prepreka, briše granice, izaziva nelagodu. I upravo je zato o njemu teško misliti. Osim ako nećemo ponovno otvoriti raspravu o dogovorenim ograničenjima svijeta, ako nećemo revidirati stoljetne temelje grada i građanstva, ako nećemo doraditi utvrđene stupove države, suvereniteta, nacije. Neodrediv, jer prekoračuje granice, u svome prijetećem izvanmjestu, migrant ostaje nemišljen u filozofiji, koja ga je odabrala prešućivati slijedeći omisije službene vizije.
Filozofija je izabrala statičnost, legitimirala je, usvojila njezinu perspektivu. Zbog toga je učvrstila ograde i ojačala barijere, svaki je put ponovno iscrtala granicu između unutra i vani, u potrazi za centriranjem, u pokušaju da omeđi koncentrični poredak. Gledana iz tog aspekta, transverzalnost migriranja morala je djelovati prijeteće i sumnjivo. Kako bi obranila vlastiti konceptualni sustav, filozofija je odbacila gostoprimstvo, zanijekala je gostoljubivost. Čak i kad si je dozvolila mutnu privilegiju margine, bilo je to samo zato da si osigura panoramski pogled s ruba, iz nikad utažene želje za egzotičnim i kako bi nanovo razmotrila vlastito metafizičko središte. Nije se odvažila na skok s margine u marginalizaciju, nije se otisnula u prekogranično što ga nastanjuje migrant, koje za filozofiju ostaje terra incognita.
Nije da su termini „migrirati“ i „migracija“ posve odsutni iz filozofskog leksika. Dovoljno se prisjetiti njihove uporabe u Ciceronovim tekstovima, u kojima se latinsko migrare odlikuje golemom semantičkom širinom i označuje različite oblike premještanja: od promjene prebivališta (od grčkoga metoíkesis) do iseljenja, od prelaska neke granice do kršenja nekog pravila – communa iura migrare.[2] Sve do krajnjeg prijelaza što ga predstavlja smrt, kao što piše Ciceron: migrare ex hac vita.[3]
Filozofija je izabrala statičnost, legitimirala je, usvojila njezinu perspektivu. Zbog toga je učvrstila ograde i ojačala barijere, svaki je put ponovno iscrtala granicu između unutra i vani, u potrazi za centriranjem, u pokušaju da omeđi koncentrični poredak. Gledana iz tog aspekta, transverzalnost migriranja morala je djelovati prijeteće i sumnjivo. Kako bi obranila vlastiti konceptualni sustav, filozofija je odbacila gostoprimstvo, zanijekala je gostoljubivost.
No radi se o liminalnim prilikama, koje ostaju u pozadini i ne daju povoda za razvijanje ideje. Kako značenje migracija postupno postaje preciznije, dotle da počinje označavati odnos stranca s građanstvom, njegov čin izlaska, emigraciju, ili ulaska, imigraciju, ta tema nestaje s filozofskog horizonta. Ako filozofi, na početku modernoga doba, nekada uzmu riječ, to čine kako bi poduprli pravo vlasništva, kako bi obranili prisvajanje zemlje, kako bi legitimirali podjelu svijeta na nacionalne države. Samo se Kant potrudio jamčiti, u sve ograničenijem svijetu, barem nekakvo „gostoprimstvo“. Njegov doprinos ostaje referentna točka u pogledu prava na azil. Međutim, unatoč kozmopolitizmu, i Kant ostaje eurocentrik, unutar one centriranosti filozofije koja isključuje i stigmatizira a priori svaki selilački potez, svaki nomadizam. Kant nipošto nije dobrohotan i tolerantan prema „lutalačkoj naravi“ „cigana“.[4]
U drugoj polovici dvadesetog stoljeća tu se temu ponovno ignorira. Filozofija ne ide korak ispred vremena. Stiže sa zakašnjenjem, kad se u nuždi već počelo graditi javno mnijenje, kada definirana moralnost nadahnjuje i vodi međunarodne konvencije i sporazume. Ta moralnost, često nekritička i nepromišljena, plod kompromisa, rezultat državocentričnog pogleda, na kraju zadugo ostaje prešutna i neosporena pretpostavka. Filozofija je ne demontira. Stigavši sa zakašnjenjem, ona nastavlja gurati migracije van iz svoga inventara, osporavajući toj temi filozofsku razinu, ili se pak sama prilagođava toj raširenoj moralnosti. Uobražava si onda da pretresa načela političke i društvene pravde, da razglaba o ljudskim pravima, ne govoreći nikad o pravima migranata, ne dotičući se nikad pitanja gostoprimstva. Ta zakopčana tišina čini se gotovo samorazumljivom. John Rawls, kojega se smatra najpoznatijim teoretičarem pravednosti, teme se dotiče u rijetkim prilikama. I dospijeva do toga da teoretizira o isključenju: u društvu liberalnih naroda „problem imigracije ne biva naprosto zanemaren, nego je eliminiran kao složen problem“.[5] Migranta se promatra kao stranca koji može ugroziti, ako ne i poništiti, već utvrđenu solidarnost. Eto zašto, u liberalnom shvaćanju dobro uređenog univerzuma država, zadatak filozofije postaje u najboljem slučaju to da upravlja migracijskim tokovima i ustrojava ih.
Iz moralnosti koja je u podlozi međunarodnih sporazuma profilirala se, između kraja XX. i početka XXI. stoljeća, etika migracija anglosaksonskog tipa, s praktičnim stremljenjima i izraženo normativnom vokacijom. Filozofi su stavljeni na kušnju. Što da se radi s migrantima? Primiti ih? Ne primiti? I kako ih definirati? Kako razlikovati migranta i izbjeglicu? I tako je natuknica „migracija“ 2010. izborila mjesto u Stanford Encyclopedia of Philosophy.[6] Ali debata se svodi na argumente za i protiv, u okviru demokratskog liberalizma koji se s nezgodnim problemom migranata nastoji nositi kako zna i umije, ne bez očiglednih proturječja. Gostoprimstvo je eventualno predviđeno prema diktatu takozvane „etike“ koja je tu da ublaži ili zasladi tvrdoću politike koja se sprema na podizanje zidova.
Migracije, lišene svoje političke težine, nametnule su se kao etičko pitanje u njemačkom javnom prostoru netom poslije rujna 2015., nakon što je pred Flüchtlingsdramom, velikom „izbjegličkom dramom“, koja je eksplodirala sa sirijskim ratom, Njemačka otvorila granice. U polemici koja se rasplamsala zbog te odluke s filozofima su se konzultirali, postavljali su im pitanja.[7] Ali pitanje se svelo na „moralne“ termine kojima se pokušavalo uspostaviti kvantitativne i kvalitativne kriterije za prihvat ili odbijanje. Krajem 2015. Gesellschaft für analytische Philosophie otvorilo je nagradni natječaj sa znakovitim pitanjem: „Koje izbjeglice i koliko izbjeglica trebamo prihvatiti?“[8] U raspravi koja je iz toga proizašla, i čiji se odjeci još nisu stišali, polazi se od potrebe da se utvrde kriteriji odabira i isključenja. U tom kontekstu traga se za „primijenjenom etikom“ i upire se prstom u apstraktna ograničenja teorije.[9]
Drugdje, u različitim strujama kontinentalne filozofije, od Derridaa do Balibara, od Agambena do Esposita, skiciraju se, kojiput jasnije, ponekad implicitnije, koordinate za politiku gostoprimstva, ali pritom se ta tema ne premješta s periferije u središte razmatranja. Kao da se pretpostavke na kojima se stoljećima gradila politička filozofija izlažu riziku prihvatom migranata. Filozofija migracija bila bi dakle filozofija koja se okreće protiv sebe same i protiv svojih temelja koji su se dugo smatrali neospornima.
Stigavši sa zakašnjenjem, ona nastavlja gurati migracije van iz svoga inventara, osporavajući toj temi filozofsku razinu, ili se pak sama prilagođava toj raširenoj moralnosti. Uobražava si onda da pretresa načela političke i društvene pravde, da razglaba o ljudskim pravima, ne govoreći nikad o pravima migranata, ne dotičući se nikad pitanja gostoprimstva.
Brodolom naočigled promatraču. O aktualnoj debati
Možda ni u jednom drugom slučaju kao u slučaju migracija nije odlučujuća hermeneutička perspektiva koja se zauzima i koju stoga odmah treba razjasniti. Onaj tko razmišlja ustvari stoji na obali i vidi migrante koji dolaze. Ako razmišljanje uvijek zahtijeva da se zaustavimo, da zastanemo, na obali se ipak može stajati na različite načine, čak i međusobno suprotstavljene.
Može se razmatrati ono što se događa tako da se identificiramo kao oni od „nas“ koji su već dugo – stoljećima, desetljećima ili godinama – smješteni na obali, polažu pravo vlasništva nad njom, može se, drugim riječima, gledati prema moru iz neke nacionalne zajednice, unutar njezinih utvrđenih granica. Više ili manje ponosni što smo unutra, zadovoljni što pripadamo gradu, citadeli, tvrđavi, možemo reagirati na taj dolazak brojeći migrante koji su se iskrcali, pitajući se koliko je njih prihvatljivo primiti, i nastojeći u tu svrhu uvesti kriterije za razlikovanje, što je moguće nepristranije, onih koji zaslužuju da budu primljeni i onih koje bi trebalo isključiti. Za to će biti dovoljno utvrditi njihovo porijeklo i razloge koji su ih natjerali na taj opasni, nepreporučljivi put poguban za njih i za druge. Onaj tko stoji na obali vrti glavom u znak neodobravanja i netrpeljivosti spram tih pridošlica kojima mu se ne mili reći „dobro došli“, welcome, jer će donijeti probleme njegovoj zajednici, koja je barem privremeno primorana ugostiti ih, ako ne i integrirati.
To je bila perspektiva koju su dosada zauzimali filozofkinje i filozofi koji su se otvoreno bavili temom migracija. Nedvojbeno među njima ima razlika: između onih koji više ističu važnost potreba zajednice i onih koji brane pravo pojedinaca na slobodu kretanja, između takozvanih komunitarista i takozvanih libertarijanaca, između neokontraktualista i utilitarista – da spomenemo samo neke od brojnih etiketa pod koje se svrstavaju škole političke filozofije anglosaksonskog tipa. Međutim, ako bolje pogledamo, njihove veze i sličnosti brojnije su i dublje nego što možemo zamisliti. Svi objektivno gledaju s obale. Razglabaju trebaju li granice ostati zatvorene, mogu li se otvoriti, možda ne baš širom rastvoriti, ali tako da budu barem „porozne“. Raspravljaju može li se i u kolikoj mjeri društveni ugovor proširiti na novopridošle, ne ugrožavajući pritom socijalnu državu. Smišljaju više ili manje restriktivne mjere i propise za reguliranje inkluzije i očuvanje sigurnosti i javnog poretka.
U toj debati koja se, nakon što se razvila na američkim sveučilištima, nedavno prelila i na europsku akademsku zajednicu, poglavito njemačku, ne iznenađuje samo samorazumljivost svega onoga što bi se trebalo dovesti u pitanje, počevši od državocentričnog poretka svijeta, preko pojmova državljanstva, pripadnosti, teritorija, nego i više ili manje prikriveno normativna narav tih radova, potraga za stanovitom „objektivnošću“, kako u analizi, tako i u zaključcima. S jedne strane, čini se da se filozofi pridružuju društvenim znanostima, slijedeći njihove metode i istraživanja, a s druge se pretvaraju u pronositelje dobrog starog zdravog razuma. Kao da filozofija nije upravo pozvana dekonstruirati utvrđene navike mišljenja i kritizirati djelovanje koje se diči legitimnošću.
Debata se čini toliko monotonom i dosadnom da ne uspijeva prijeći preko praga akademskog svijeta, toliko je sterilna i beskorisna da izaziva slabo zanimanje i ima skroman politički utjecaj, dotle da, ako je u pitanju governance, upravljanje priljevom migranata i njegovo reguliranje, pitanje se može postaviti i stručnjacima i profesionalnim političarima. Čemu bi služili filozofi? Iza složenih diskusija, minucioznih uvida, suptilnih argumentacija, u kojima sam fenomen migriranja kao da nestaje iz vida, primjećuje se emotivna ravnodušnost, opaža se hladna nepomućenost, zatječe se ravnodušan odmak, koji su u iritantnom kontrastu s dramom samih migranata. Koga primiti? Kako i zašto? Otvoriti granice ili ne otvoriti? Stječe se dojam da debata nije ništa drugo doli suzdržano razilaženje, umjerena razmjena mišljenja između dobrostojećih i dobro snađenih, koje združuje nakana da riješe problem, kao i perspektiva, posve interna, iz koje promatraju ono što se zbiva vani. Kao da ih se u njihovoj podrazumijevanoj sedentarnosti migriranje ne dotiče.
Iza složenih diskusija, minucioznih uvida, suptilnih argumentacija, u kojima sam fenomen migriranja kao da nestaje iz vida, primjećuje se emotivna ravnodušnost, opaža se hladna nepomućenost, zatječe se ravnodušan odmak, koji su u iritantnom kontrastu s dramom samih migranata.
Kako bismo jasnije dočarali tu internu perspektivu, možemo se poslužiti glasovitom slikom kojom se otvara druga knjiga Lukrecijeva spjeva O prirodi: slikom promatrača koji s kopna promatra tuđi brodolom. „Ugodno gledat je s kopna…“[10] Putanju te metafore, koja u raznim inačicama prožima zapadnu misao, ocrtao je Hans Blumenberg.[11] Već na pragu modernoga doba Pascal podsjeća na to da se zemlja više ne doima ni čvrstom ni sigurnom, već nesigurnom i nepostojanom kao more. Stoga je besmisleno uzdizati se u promatrača zala svijeta tražeći čvrsta uporišta, povlaštena motrišta.[12] Promatrač je uvijek uključen jer valovi, u kojima gleda druge kako se utapaju, nisu prijetnja koja je zauvijek svladana i mogli bi iznenada potopiti i njegovu hrid. Stoga je bolje priznati da moramo djelovati. Makar samo pružajući ruku.
Promatrati migranta s obale, čak i samo da bismo podržali pravo na slobodno kretanje, jednako je učvršćivanju barijere između „nas“ i „njih“, granice između domaćih i stranaca. A ponajprije znači ne svrstati se na stranu migranta, ne staviti se u njegovu kožu, ne pogledati iz njegova gledišta. Odatle ljudska hladnoća filozofije koja se iscrpljuje u normama i definicijama ne razotkrivajući egzistencijalnu goloću onoga tko dolazi nakon što je umaknuo valovima, nakon što je proživio ekstremnu situaciju, na rubu smrti. Ne može biti upadljiviji kontrast između tog ograničenja i birokratske granice kojoj misao prilagođena unutrašnjoj perspektivi na kraju postaje pouzdan čuvar.
Naslućuje se zašto je u filozofiji koja polazi od migracije i koja od gostoprimstva pravi svoju početnu temu ključno ono što se zbiva vani. Dopustiti da migriranje postane polazišna točka znači izbjeći arhé, načelo koje čini temelj suvereniteta, oko kojega se imunizira političko tijelo. Što ne podrazumijeva samo primiti migranta koji dolazi neočekivano, s njegovom egzistencijalnom goloćom, s njegovom prtljagom patnje, očaja, nelagode, nego i učiniti ga protagonistom novog anarhijskog scenarija. Gledište migranta ne može nemati utjecaj kako na politiku, tako i na filozofiju, neminovno ih obje pokreće.
[1] U rijetkim slučajevima kada postoji natuknica poprima prije svega sociološke nijanse. Usp. Migrazioni, u AA. VV., Enciclopedia filosofica, VIII, Bompiani, Milano, 2006., str. 7436–37. Posve izostaje u J. Ritter (ur.) Historisches Wörterbuch der Philosophie, Schwabe, Basel, 1971.–2007., 13 sv. [Natuknica o migracijama izostaje i u Filozofskom leksikonu Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“, ur. S. Kutleša, Zagreb, 2012. (op. prev.)]
[2] M. T. Cicerone, De divinatione, u Id., Opere filosofiche, ur. N. Marinone, UTET, Torino, 2016., I, 8, str. 125.
[3] Id., De re publica, u Id., Opere filosofiche cit., VI, 9, str. 323. Pojam apoikía, migracija u metafizičkom i teološkom smislu, nalazimo i u Filona Aleksandrijskog.
[4] Usp. K. Röttgers, „Kants Zigeuner“, Kant-Studein, LXXXVIII, 1997., str. 60–86.
[5] J. Rawls, Pravo naroda i „Preispitivanje ideje javnog uma“ (1993.), prev. S. Barić et al., Kruzak, Zagreb, 2004. [tal. izdanje La legge dei popoli, u S. Shute i S. Hurley (ur.), I diritti umani. Oxford Amnesty Lectures (1993), prev S. Lauzi, Garzanti, Milano, 1994., str. 61.]
[6] Usp. Immigration (2015) u Stanford Encyclopedia of Philosophy, https://plato.stanford.edu/entries/ immigration/.
[7] Usp. A. Cassee, M. Hoesch i A. Oberprantacher, „Das Flüchtlingsdrama und die Philosophie“, Information Philosophie, 3, 2016., str. 52–59. Zanimljiv presjek nalazimo u zborniku A. Cassee i A. Goppel (ur.), Migration und Ethik, Mentis, Münster, 2014.
[8] Nagrađeni članci objavljeni su u Th. Grundmann i A. Stephan (ur.), „Welche und wie viele Flüchtlinge sollen wir aufnehmen?“: Philosophiche Essays, Reclam, Stuttgart, 2016.
[9] Usp. Th. Schramme, „Wenn Philosophen aus der Hüfte schießen“, Zeitschrift für Praktische Philosophie, II, 2, 2015., str. 377–84.
[10] T. Lukrecije Kar, O prirodi, prev. Marko Tepeš, Kruzak, Zagreb, 2010., str. 43. [tal. izdanje Della natura delle cose, prev. A. Marchetti, Einaudi, Torino, 1975., II, I, str. 47.]
[11] Usp. H. Blumenberg, „Brodolom naočigled promatraču“ (1979.), prev. A. Stamać, Republika, 72 (2016.), 2; str. 48–60. [tal. izdanje Naufragio con spettatore. Paradigma di una metafora dell’esistenza, prev. F. Rigotti, il Mulino, Bologna, 1985.]
[12] Usp. B. Pascal, Misli (1669.), prev. Z. Plenković, Zora, Zagreb, 1969. [tal. izdanje Pensieri, prev. P. Serini, Einaudi, Torino, 1974., br. 223, str. 102–03.]
