Što je zajedničko smaragdnoj žoharovoj osi (Ampulex compressa) i književnosti? Spomenutoj osi za reprodukciju je potreban žohar kojeg dvaput ubode. Prvi put da mu onesposobi živčani sustav, a drugi put da položi jajašca. Osa zatim nesretnog žohara vuče za ticala kao psa na povodcu dok se njezine ličinke hrane njegovim organima. Ukratko, iza intrigantnog imena krije se parazit kojem je za vlastito postojanje potreban netko drugi, u ovom slučaju žohar. Ali kakve to veze ima s književnosti? Pa književnost je također jedna parazitska pojava u kojoj svaki tekst svoje postojanje temelji na drugom tekstu i bez njega ne može funkcionirati. Dovoljno je zapitati se koje je prvo književno djelo. Ako se odlučimo da su to veliki epovi kao što su Ilijada i Odiseja (barem u zapadnom kanonu), već ćemo saznati da su prije njih postojale usmene epske pjesme od kojih su ti epovi nastali. Isto je i s čitanjem. Možemo se zapitati koja je prva knjiga koju smo pročitali, ali uskoro će nam se pokazati da smo i tu „prvu“ knjigu mogli pročitati jer smo čitali nešto prije nje. Tako svako čitanje znači da se već čitalo, a svaki tekst živi od niza tekstova koji su nastali prije njega.
Tu tezu eksplicitno potvrđuje kratki roman Afonsa Cruza Knjige koje su progutale mog oca. Riječ je o autoru čije su knjige često prevođene na hrvatski, a vrijedilo bi izdvojiti njegov roman Kokoschkina lutka za koji je autor dobio Nagradu Europske unije za književnost 2012. godine. U slučaju Knjiga koje su progutale mog oca autor na tek nešto više od devedeset stranica, raspoređenih u 27 kratkih poglavlja, donosi priču o dvanaestogodišnjem dječaku Eliasu Bonfimu koji traži svog oca, zaljubljenika u knjige i čitanje koji se u knjigama izgubio. Njega su knjige, kako sam naslov sugerira, progutale jednog dana kada se toliko začitao da iz njih više nije mogao izaći. Čitanje i poniranje u različite fikcionalne svjetove omogućavalo mu je kretanje književnim prostorima i upoznavanje likova poznatih romana svjetske književnosti što će postati i svakodnevice njegova sina u potrazi za izgubljenim ocem. Osim toga, na drugoj razini zapleta svjedoci smo priče o Eliasovoj školskoj ljubavi, prigodno nazvanoj Beatriz, te o razrednom kolegi Bubnju, punijem dječaku masne kose sa sličnim sklonostima prema djevojčici Beatriz.
Možemo se zapitati koja je prva knjiga koju smo pročitali, ali uskoro će nam se pokazati da smo i tu „prvu“ knjigu mogli pročitati jer smo čitali nešto prije nje. Tako svako čitanje znači da se već čitalo, a svaki tekst živi od niza tekstova koji su nastali prije njega
Ponavljanje klasika
Roman se stoga temelji na spomenutoj parazitskoj naravi književnosti. Na „putu“ u svaku sljedeću knjigu i susretom s njezinim likovima Elias priziva klasike svjetske književnosti kao što su Zločin i kazna, Barun penjač i Fahrenheit 451, ali i popularne romane poput Čudnovatog slučaja dr. Jekylla i dr. Hydea i Otoka doktora Moreaua Herberta Georgea Wellsa. Međutim, budući da je književnost mnogo složenija od biologije, u njoj odnos parazita i domaćina može biti dvojak. Tekst-parazit može osnaživati svoga domaćina, ali ga može i iscrpiti, isisati mu životnu snagu. Ukratko, tekstove koji se koriste drugim tekstovima može se podijeliti na one koju su u tome uspješni, i one koji nisu. Što će od toga prevladati, ovisi o tome na koji se način u polaznom tekstu tretiraju oni na koje se on referira.
To se može vidjeti na primjeru načina na koji se tretira Zločin i kazna i jedan od važnijih likova Cruzova romana, Raskoljnikov. Njega je mučilo što je počinio ubojstvo te se pokušao desenzibilizirati na ubojstvo tako što je počeo još više ubijati, a Eliasov otac namjeravao ga je u tome spriječiti. Moć književnih tekstova koji se koriste u izgradnji romana, koji ga hrane, iscrpljuje se u ponavljanju njihovih tema i ideja. Raskoljnikov u Zločinu i kazni ima suludu interpretaciju morala pa je onda ima i u Cruzovu romanu, u Wellsovom romanu Eksperimenti doktora Moreaua u kojima ljude pretvara u životinje ponavljaju se u liku Prendricka, čovjeka pretvorenog u psa, koji prati Eliasa iz romana u roman. U ponavljanjima je tako sadržan sav odnos prema tekstovima domaćinima, što se najbolje vidi u sedmom poglavlju romana u kojem Elias prepričava Wellsov Otok doktora Moreaua. Oni služe kako bi ispunili sadržaj Cruzova romana, ali se sami ne problematiziraju i ne podvrgavaju literarizaciji drugog stupnja. Knjige koje su progutale mog oca iskorištavaju njihovu temu, ideje, autore, ali i samu zvučnost kako bi same sebe pozicionirale u književnom polju.
Tekst-parazit može osnaživati svoga domaćina, ali ga može i iscrpiti, isisati mu životnu snagu
Književnost koja je svjesna sebe
Ipak, takvom se uporabom tekstova može pokazati očuđujuća narav (dobre) književnosti i to u trenucima kada tekst sam ukazuje na vlastitu fikcionalnost te počinje sebe pozicionirati u odnosu na poznatije romane. U susretu sa Sofijom Marmeladovom, kada Elias suprotstavlja službenu verziju događaja u Zločinu i kazni s njezinom interpretacijom događaja, ona mu odgovara da se sve dogodilo kako ona govori, a da je ostalo književnost. Drugom prilikom u razgovoru s Raskoljnikovom Elias ustvrdi da književni likovi mogu mijenjati svoju prošlost, na što mu Raskoljnikov odgovara da ne mogu jer je ona zapisana te da su oni likovi od krvi i mesa potpuno isti kao likovi od papira i crnih slova. Radikalnim odbijanjem priznanja vlastite fikcionalnosti Cruzov roman na začuđujuć i zanimljiv način upravo na nju ukazuje i tako nam skreće pozornost na narav književnosti koja nastoji prikriti vlastitu nemimetičnost, a zapravo ne može pobjeći od onoga što jest, upravo od književnosti. Nažalost, takvi su trenuci relativno rijetki, svedeni na nekoliko replika u dijalozima likova te su zagušeni duljim dijelovima u kojima se klasici nastoje populistički približiti suvremenom čitatelju. Također, kao pozitivni element romana valja istaknuti grafička rješenja kao što je gradiranje veličine fonta kada Eliasa dozivaju baka ili mama, čime se sugerira njegov ulazak u svijet knjiga i književnih likova. U tome se smislu ističe i čitava jedna stranica ispisana imenima autora različitim tipom fontova, a koja grafički sugerira policu s knjigama. Cruz tako spaja sliku i tekst tvoreći nove i začudne veze između grafičkog uređenja teksta i njegova sadržaja.
Radikalnim odbijanjem priznanja vlastite fikcionalnosti Cruzov roman na začuđujuć i zanimljiv način upravo na nju ukazuje i tako nam skreće pozornost na narav književnosti koja nastoji prikriti vlastitu nemimetičnost, a zapravo ne može pobjeći od onoga što jest, upravo od književnosti
Razbijena iluzija
I okvirna priča o interesu za Beatriz koji pokazuju pripovjedač Elias i njegov puniji prijatelj Bubanj djeluje pomalo nasilno integrirano u roman te se na trenutke čini suvišnom. Konačno i sama pridonosi tome da se kraj romana iz sentimentalizma pomalo pretvara u patetiku od koje je većina Cruzova romana, nasreću, sačuvana. Roman od toga ne spašava ni neuvjerljiv dvanaestogodišnji pripovjedač koji se često koristi pomalo pretencioznim i sentencioznim iskazima kao što je: „Za neke je korijen nevidljiv dio drveta koji mu omogućava rast. Za mene je korijen nevidljiv dio koji ga sprečava da leti poput ptice.“ Oni nemaju funkciju utemeljenju u radnji romana, nego samo razbijaju iluziju da nam događaje u romanu prenosi dvanaestogodišnjak.
Na kraju, možemo se pitati čemu uopće čitati književnost nakon što smo osvijestili njezinu parazitsku narav. Ako svaki tekst koji pročitamo iskorištava neki prethodni, kako znati prepoznati dobru književnost? Posljedično, što onda kritika može reći o književnim tekstovima? Odgovor na ta pitanja razmjerno je jednostavan. Dobri književni tekstovi su oni koji nam pokazuju što sve književnost može biti, a što do tada nismo zamjećivali ili mislili da je moguće. Zato je pojam klasika fleksibilan u vremenu, neprestano podložan redefiniranju, kao što je to slučaj s onim tekstovima kojima se bavi Elias Bonfim u Knjigama koje su progutale mog oca. Ipak, roman ne uspijeva pokazati što književnost još nije bila, uglavnom zbog inzistiranja na ponavljanju predložaka, njihovom preispisivanju koje se previše oslanja na originale da bi samo bilo originalno, a sve sa svrhom što veće prijemčivosti suvremenim čitateljima. Čini se da će potragu za onim što književnost još nije bila biti potrebno nastaviti na drugom mjestu.
*Tekst je nastao u sklopu radionica “Književna kritika i suvremeni medij: praksa”, a financiran je iz Fonda za kulturu Društva hrvatskih književnika.
