Portal za književnost i kritiku

Prošupljivanje sjećanja

Vježba zaboravljanja

Iako poticajno i inventivno zamišljen, roman "Kronika zaborava" nešto je plošnije izveden. Ta se plošnost može vidjeti u oblikovanju likova i radnje, ali i u samom načinu pripovijedanja koje tijekom čitavog romana ostaje odmjereno, ukalupljeno u kratke i sentenciozne rečenice bez rupa i lakuna koje bi bile karakteristične za propadajuće sjećanje
Sebastijan Pregelj: „Kronika zaborava“, prev. Mirta Jurilj, Edicije Božićević, Zagreb, 2023.
Značajan dio knjige obilježen je općim mjestima u konceptualiziranju razmišljanja starije osobe, kao što su lamentacije o strahu od smrti i nemoći, nevoljkost društva drugih osoba, ustrajanje na svakodnevnim ritualima i tjelesno slabljenje

 

Čini se da se u posljednjih nekoliko godina sve više pamti. U umjetničkoj produkciji autori se pamćenjem služe kako bi predstavili traume, historiografska se razmatranja često razračunavaju s pitanjem kolektivnog pamćenja kako bi se društvo suočilo s neuralgičnim točkama prošlosti, dok se neurološka znanost bavi mogućnostima poboljšanja pamćenja i njegovim produljenjem u dubokoj starosti. Kao da se od silne brige za pamćenjem zaboravlja njegova druga strana koja ga uostalom omogućava – zaborav kojemu pripadaju svi oni fragmenti i sitni događaji života koji ostaju propušteni kroz pamćenje, neki slučajno, a neki namjerno.

Time se bavi Kronika zaborava, roman slovenskoga pisca Sebastijana Pregelja (1970.) objavljen u Edicijama Božićević u prijevodu Mirte Jurilj. U njemu čitatelj prati pripovijedanje starca u staračkom domu koji u 80. godini, osjećajući da je u posljednjem razdoblju svoga života, iako solidnog zdravlja, započinje preispitivati vlastiti život i razmišljati o egzistenciji starijih osoba u suvremenosti. Na početku romana on kupuje bilježnicu kako bi zapisivao događaje koje doživljava, ali već ih se sljedeći dan ne sjeća, pa onda pokušava spaliti bilježnicu, u čemu ga zaštitar spriječi. Već se na početku u romanu i protagonistovom pripovijedanju mogu prepoznati dvije različite koncepcije zaborava. Prva je ona koja dolazi sa starenjem, nehotični zaborav kojim roman započinje i kojemu glavni lik nastoji uzmaknuti. Međutim, sve jasnije postaje i da junak romana namjerno nastoji zaboraviti neke epizode svoga života, odnosno da ih potiskuje ili izlučuje i istiskuje „kao da su urin i izmet“.

Zato i ne saznajemo previše o samome liku i njegovoj prošlosti od njega samoga, jedino što o sebi kaže jest da je bogat, da više nema nikoga i da mu je najljepše razdoblje u životu bilo djetinjstvo. Stoga ga u njegovim šetnjama i boravku u domu posjećuje muškarac koji je slučajno svjedočio trima trenucima njegovog života u kojima je protagonist postupio, blago rečeno, moralno suspektno. Bilo da se radilo o pucanju na civile na mrtvoj straži za vrijeme služenja vojnog roka, odbijanju pružanja pomoći trima mladićima koji su nastradali u prometnoj nesreći kojoj je svjedočio ili djelovanju u ministarskom timu koji je osiromašio mnoge, nepoznati muškarac, kao demonski lik, svjedočio je junakovom moralnom poniranju. Na njegov nagovor on se odluči pokajati, rasprodati svoju imovinu te sagraditi dom za nesretne strance koji dolaze iz različitih svjetskih zemalja, a u čijoj izgradnji sudjeluju i ostalih štićenici doma za starije i nemoćne osobe.

Kao da križanje Dickensonove Božićne priče i Družbe Pere Kvržice iz staračkog doma nije dovoljno, čitatelj će paralelno pratiti i ljubavni zaplet protagonista i Konstance, žene koja dolazi u susjedni apartman, a u koju se protagonist (kao i ostatak doma) zaljubi na prvi pogled, izveden gotovo u maniri srednjoškolskih coming-of-age serija i filmova.

Već se na početku u romanu i protagonistovom pripovijedanju mogu prepoznati dvije različite koncepcije zaborava. Prva je ona koja dolazi sa starenjem, nehotični zaborav kojim roman započinje i kojemu glavni lik nastoji uzmaknuti. Međutim, sve jasnije postaje i da junak romana namjerno nastoji zaboraviti neke epizode svoga života, odnosno da ih potiskuje ili izlučuje i istiskuje „kao da su urin i izmet

Nedosljednost sjećanja

I to je možda najveća nevolja s Pregeljevim romanom. Radnja je koncentrirana u nešto više od posljednje trećine romana od nekih 180 stranica. Do toga čitatelj je suočen s protagonistovim opisom staračkog doma, njegovih štićenika i štićenica te razmišljanjima o životu, starosti, smrti i sjećanju. Taj značajan dio knjige obilježen je općim mjestima u konceptualiziranju razmišljanja starije osobe, kao što su lamentacije o strahu od smrti i nemoći, nevoljkost društva drugih osoba, ustrajanje na svakodnevnim ritualima i tjelesno slabljenje. Ali da bi svog lika ekskulpirao od napornog staračkog njurganja, njemu su istovremeno pripisane vrlo progresivne misli kojima izražava neopravdanu sigurnost u budućnost. Ona bi trebala biti bolja od sadašnjosti, a ljudi u njoj sretniji nego što su danas.

Nosioci te bolje budućnosti trebala bi biti djeca koju junak u prvom dijelu često promatra u igri razmišljajući „znaju li uživati u svemu što ovog trena imaju iako im se ne čini ništa posebno“. Djeca su tako uključena u njegovu etičku i antropološku strukturu kao potencijalni ljudi (ili ljudski resursi svijeta) koji su jamac sretnijih i boljih vremena. Za to se vežu i podulji moralistički ekskursi o suvremenim društvenim problemima koji se tiču globalnih nepravdi, siromaštva i ratova kojima autor opterećuje svoj roman, a koji ponekad prelaze i u dociranje pa se tako mogu pronaći izjave da „naša pomoć ne dolazi od srca već iz ruku“ te da „iz opreza kupujemo protuprovalna vrata, zasune, pištolje i puške“. Pritom pripovjedač čitatelja uvlači u vlastiti autokritični diskurs prvim licem množine. Legitimno je postaviti pitanje tko su „mi“ koji kupuju puške da se obrane od nadolazećih migranata. Jesu li to zapadnjaci općenito ili samo neki od njih, jesu li to članovi ministarskih timova ili oni koje su oni osiromašili? Tako se relevantna i potrebna društvena kritika utapa u općenitosti i difuziji odgovornosti.

Bolji dijelovi romana bave se ljubavnim odnosom protagonista i njegove susjede u domu, Konstance. Kao što je napomenuto, njihovi odnosi, udvaranja, zainteresiranost štićenika doma za novopridošlu Konstancu, kao i blagi prijezir štićenica prema njoj, doista sliče zapletima narativa o srednjoškolskom ili mladenačkom kontekstu. Takva inverzija, smještanje štićenika staračkog doma u situacije karakteristične za znatno mlađe generacije, rijetka je pojava u domaćim književnostima u kojima su starije osobe svedene na simbole prolaznosti i čuvare tradicije, a njihova tijela na polagano propadanje. Umjesto toga, protagonist i Konstanca ostvaruju ljubavnu vezu pa se čak pokazuju i kao seksualna bića, a u svojim prepričavanjima snova i kao partneri čiji se odnos neprekidno pomiče između jave i sna i to u završnom periodu života.

Nakon dolaska tajnovitog muškarca, svjedoka junakovih nedjela, te nakon njegova pokajanja, pri svome kraju, roman prati izgradnju zajedničkog doma za migrante, odnosno internacionalnog restorana Šarena zaimača koji je izgrađen uz pomoć protagonistove prodane imovine. Iako se ideja multikulturne zajednice, ponovno udomljene poput nemoćnih staraca, može činiti naivnom, možda pomalo i lakim rješenjem iz zapadnjačke liberalne perspektive,  priče Muse iz Sudana, Luminite iz Rumunjske, Alise iz Srednjoafričke Republike te ostalih stanovnika radnika Zaimače, svakako su prilika da se roman dinamizira, da se proširi i u sebe upije različite priče. Međutim, i taj je dio izveden više poput skice koja čitatelju omogućuje samo da nasluti što bi se sve moglo kriti iza vrata jednog drugačijeg doma.

Takva inverzija, smještanje štićenika staračkog doma u situacije karakteristične za znatno mlađe generacije, rijetka je pojava u domaćim književnostima u kojima su starije osobe svedene na simbole prolaznosti i čuvare tradicije, a njihova tijela na polagano propadanje

Roman je san

Potrebno je osvrnuti se i na završetak romana. Svaka naivnost u radnji, nespretnost u oblikovanju likova svoje će objašnjenje pronaći na kraju, a kako ne bismo počinili kritičarski zločin otkrivanja kraja teksta o kojem se piše, možemo samo natuknuti da zaborav iz naslova ima ključnu ulogu kao demencija koja prošupljuje sjećanje i u njega umeće fragmente kojih zapravo nikada nije bilo. Iako vrlo efikasna izlazna strategija kada je riječ o privođenju romana kraju, ona je ipak pomalo nepravedna prema čitatelju koji je uložio vrijeme i emocije u čitanje romana i praćenje sudbine likova da bi i sam bio probuđen na kraju romana jer, konačno, sve je možda bio san, a ako je i povjerovao zaboravnom starcu, sam je kriv.

Iako poticajno i inventivno zamišljen, roman Kronika zaborava nešto je plošnije izveden. Ta se plošnost može vidjeti u oblikovanju likova i radnje, ali i u samom načinu pripovijedanja koje tijekom čitavog romana ostaje odmjereno, ukalupljeno u kratke i sentenciozne rečenice bez rupa i lakuna koje bi bile karakteristične za propadajuće sjećanje i koje bi moglo problematizirati odnos književnosti koja uvijek daje drugačiji, distorzirani pogled na ono o čemu govori i sjećanje koje joj polako postaje nalik. Sve su to mjesta kojima se roman trebao podrobnije pozabaviti kako mu se ne bi dogodila sudbina njegova junaka.

Filip Kučeković (Zagreb, 1996.) završio je studij kroatistike i povijesti umjetnosti te komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Trenutno studira Poslijediplomski studij znanosti o književnosti, teatrologije, dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture. Književne kritike objavljuje na portalu booksa.hr.

Danas

Poziv na Književnu rezidenciju Kamov 2024. s temom treće životne dobi

Rijeka

Tematski ovogodišnja rezidencija je usmjerena prema temama treće životne dobi - što znači starenje, demografska kriza, posljedice produživanja života, život u trećoj životnoj dobi s ograničenim sredstvima (...) dio su tema koje će se posebno pozitivno valorizirati, a očekivano od autora je da ih kvalitetno tematiziraju i čine dijelom svog promišljanja i kreativnog rada. Pravo na rezidenciju imaju umjetnici koji nemaju mjesto prebivališta u Rijeci, a rezidencijalni program svakom rezidentu osigurava honorar te po potrebi dodatna produkcijska sredstva (rok 17. travanj)

Natječaj za pjesničku rezidenciju “Vesna Parun” na otoku Zlarinu

Dvotjedna književna rezidencija za hrvatske pjesnike i pjesnikinje organizira se na Zlarinu, rodnom otoku Vesne Parun po kojoj projekt nosi ime. Obuhvaća boravak na otoku, posjet zanimljivim lokalitetima u Šibensko-kninskoj županiji i minimalno jedno javno događanje u Šibeniku i/ili na Zlarinu.

Izdvojeno

  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno
  • Tema
  • Izdvojeno

Programi

Najčitanije

  • Iz radionice
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Proza
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
  • Kritika
  • Poezija
  • Glavne vijesti
Skip to content