Točno, u njoj nema više od metar šezdeset
i recimo pedesetak kila, ali kao da je važno,
ta odavno se bitke ne vode kopljima prsa o prsa,
a naučiti pucati Sten puškom ili pištoljem
sigurno nije neka mudrost. Ona to želi!
Anne Beaumanoir, od milja Annette, rođena je u bretanjskoj slijepoj ulici, u skromnoj obitelji koja je ipak njezin temperament njegovala i ambiciju rasplamsavala, da Annette preraste tijesne stjenke obiteljskog doma i izraste u svoju junačku sudbinu. Koliko je junački odrasla s obzirom na mali stas vjerojatno nitko nije sasvim očekivao, ali otkako je napustila Bretanju kako bi se školovala za liječnicu, njezin je životni put krivudao neutabanim stazama malih uloga velikih povijesnih događaja. Niti punoljetna kada je započeo Drugi svjetski rat, Annette je postala dijelom pokreta otpora, zatim komunističke partije, u ranoj mladosti pronašla i izgubila ljubav svoga života, i zatim dugi ostatak vremena na ovome svijetu živjela nastojeći održati taj napon i intenzitet doživljaja, uz beskompromisni idealizam i hrabrost.
Annette, epska junakinja prozna je biografija u stihu, napisana prema sjećanjima naslovne heroine. Providnost je htjela da Annette jedne večeri u studenome posjeti lokalno kino gradića Dieulefit i ostane na razgovoru poslije filma; da progovori iz sjene gledališta, i tako upozna Anne Weber. Spisateljica i prevoditeljica njemačkog podrijetla s pariškom adresom, Weber je u skoro stoljetnoj sugovornici prepoznala epsku junakinju čiju će pripovijest ispisati u stihovanom romanu i tako iscrtati njezin put u historiografskom krvotoku. S obzirom na konciznost knjige i monofokalnu narativnu liniju koja se ne grana dalje od osnovne stabljike, uz dojam da je žanrovska odrednica epa trajno zaustavljena dublje u povijesti, teško je Annette nazvati epom, no možda je točnije nego što bi bila druga žanrovska etiketa, i možda je vrijeme da je vratimo u upotrebu za suvremena ostvarenja dugog narativnog stiha. Ali u suštini je nomenklatura nevažna jer naslovnim putokazom Weber prije svega ukazuje na senzibilitet svoje Muze i karakter njezina djelovanja koje je od vrlo mladih dana uvijek stremilo oblikovati svijet i povijest. Jer jednom kada je iskusila koračanje protiv vjetra, u ime ideje u koju vjeruje i za čiji je život voljna umrijeti, Annette više nikada nije mogla živjeti i djelovati drugačije. U određenom je smislu svejedno je li se njezina borba odvijala uz pozadinu Drugog svjetskog, Alžirskog ili nekog trećeg rata, Annette bi uvijek, i uvijek iznova, bila spremna boriti se za pravednost.
Meki prijevod, bešavna knjiga
Priključuje se jednoj grupi Francuza koja
FNL-u, alžirskom pokretu za samostalnost,
nudi praktičnu pomoć. Potpisivanje peticija
nikad nije bila njezina jača strana, tu su vještiji
bili Sartre Beauvoir Breton Sarraute Duras
Françoise Sagan Blanchot Truffaut i kako su
se sve zvale te zvijezde i veličine, ali dok
se oni organiziraju i u rujnu 1960. napokon
potpišu manifest, Annette je već odavno…
Dobro nećemo brzati.
Sintaksa odražava vanvremenski epski stil, neopterećen striktnom versifikacijom, ali ritmički promišljen da lako klizi iz retka u redak, da se čita brzo i kondenzirano u nekoliko uzastopnih dahova. Prijevod Nataše Medved slijeće nevjerojatnom mekoćom u naš jezik, stvarajući kratku bešavnu knjigu za koju se čini da je istodobno izmaknuta iz jezika, i posve uronjena u složene mehanizme konkretnih institucija i nacija u vremenu. Onoliko koliko je njezin život jedinstven i neusporediv, toliko je i srodan nebrojenima, ili makar neizbrojenim drugim sudbinskim putevima kojima su prešle druge žene, drugi ljudi, koje povijest ne čuva iako upravo one i oni povijest kroje. Narativna struktura romana, povijesti i života lakše se ispisuje i glasnije zvuči ako prati jednu junačku ličnost nego ako se rasprši na stvarnost u kojoj život oblikuju nepregledni glasovi u složenoj dis/harmoniji. Svaki slučajni susret može otključati građu za književni spektakl, epskog ili inog predznaka, ako smo voljne darovati vrijeme i pažnju. Što neće reći da Annette nije imala rijetko spektakularan život, čija se transformacija u suvremeni ep čini organskom preradom bez puno autorske muke; dramatične ljubavi, nagli gubici, neočekivane trudnoće, razvodi, putovanja na drugi kraj svijeta i vrlo uskoro natrag, spašavanje ugroženih života za vrijeme nacističke okupacije, desetogodišnja zatvorska kazna i pripadajući bijeg, politička uloga u kreaciji vlade novoosnovane države… Ali onoliko koliko je senzacionalna, toliko zadržava kvalitetu prizemne, neposredne priče, o ženi koja o sebi nikada nije razmišljala u junačkim terminima, iako je uvijek stremila junačkom djelovanju.
Razlika ideologije i ideala
Cilj je tek jedna velika lijepa himera, a ne
opravdanje za sredstva. Pa tako je to s ratom i
s revolucijom, što bi ti htjela, rat je neman,
nezaustavljiv pakleni stroj, drobilica od dvadeset tona
i ako joj se nađeš na putu… Ona još ne zna ono što
u međuvremenu znamo i mi i ona: ove gore brojke
saznat će se naknadno. Ona zna samo jedno:
postoje određeni problemi, ali zar to nije neminovno?
Možda je ono što Annette čini epskom junakinjom sposobnost da djeluje idealistički unatoč iskustvima koja bi, i jesu, mnogima iskorijenila idealizam jednom zauvijek, zamijenila ga za pasivno prepuštanje ili gorki cinizam. Annette bitno razlikuje ideologiju od ideala, vidljivu od nevidljive budućnosti, i iako ponekad donosi kompromisne odluke vođena nadom da će u konačnici prevladati struja koja nosi njezine vrijednosti, ipak nijednu odluku ne donosi olako niti automatizmom. Za Annette je pravednost jasna i opipljiva kategorija, uvijek uključena u odluke koje osoba donosi iz dana u dan; osoba i griješi i razočara se, ali junakinji to nije dostatan razlog da prepusti ili napusti borbu.
Osovinska tema knjige, onkraj tektonskih događanja koji su ionako samo kulisa, pitanje je individualnog djelovanja na povijesnoj vjetrometini, i mladenačkog idealizma koji odrastanjem kopni i iščezava. Kada je riječ o ideološkim propozicijama usmjerenima na gradnju bitno drugačijeg svijeta, impuls koji pokreće usidren je u utopijske perspektive. A utopija ne postoji da bi postojala, nego da bismo joj vječito stremile, na neki način da bismo vječito gubile, i svejedno se borile.
Neujednačen završetak
A u Parizu joj partija umjesto herojske smrti
nudi da za časopis Filles de France poučava
novo glasačko tijelo – žene su nedavno
dobile pravo glasa – kako skuhati nešto od ničega
ili kako stari ofucani pulover pretvoriti u par novih rukavica.
Kada je odvratila da taj zadatak smatra nepotrebnim –
čemu uopće ženski časopis, zar nismo postigli ravnopravnost? –
proglasili su je nedostojnom komunizma. Krasno.
Mjesto žene u ratnim turbulencijama, kao i u političkoj djelatnosti ili gradnji društvenopolitičke infrastrukture, slučaj Annette potvrđuje sistematsko opstruiranje supstancijalne agensnosti žena, iako se njihovo djelovanje uvijek po potrebi i u mnogočemu instrumentalizira. Drugim riječima, žene je svaki sustav u kojemu su djelovale sretno koristio kao svoje zupčanike, uskraćujući im realnu političku moć i autonomiju onda kada je ona bila moguća, ostvariva ili ostvarena, osobito da grade i oblikuju nove društvene i političke tvorbe. A za temeljnu promjenu te patrijarhalne pravilnosti, nije dostatna po jedna epska junakinja.
Iako to ne kvari cjelokupni pozitivni dojam, ep se prema zaključku pomalo rasipa, ritam pripovijedanja oscilira i dok je čitateljska pažnja još uvijek jednako oštra, pripovjedačka kao da zamire, počinje se spoticati i gubiti zalet. Događaji se gomilaju, ulaze u svojevrsnu petlju, ali na razini organizacije teksta i stilističke nadgradnje ne otvaraju se rješenja koja bi držala uspostavljenu dinamiku, osobito prema neujednačenom završetku. U više navrata u tijeku knjige, književne sablasti bljeskaju presijecajući narativ mislima o političkoj djelatnosti i idealima, no prema završetku knjige sve snažnije figurira usporedba Annette sa Sizifom kako ga u kultnom eseju promišlja Camus. S već beskrajno citiranim završetkom filozofskog eseja završava i ep o Annette, što je pomalo nezahvalno rješenje, ostavljajući utisak da si autorica nije dala vremena oblikovati finale vrijedno materije. Poput epigrama koji se našao na pogrešnoj strani knjige, citat se nadovezuje na promišljanje cikličnosti povijesti, detronizacije ideala, i zadovoljstva koje mitološki junak nalazi u repetitivnom fizičkom radu bez kraja i svrhe, jer sreća proizlazi iz samoga kretanja u jasnom smjeru i njegove neiscrpnosti. Kao protuteža aktivističkoj depresiji i lijevoj melankoliji, sizifovska sreća je zanimljiv motiv, ali ograničena dosega pa i dubioznih implikacija. A kao esejistička intervencija u knjizi bez drugih esejističkih intervencija, kojima se mogla, ali nije morala dodatno autorefleksivno razigrati, finiš je više prečica nego organski završetak. No ono što je možda bezvezno književno rješenje, na ontološkoj razini djela služi svrsi da nas ostavi u napetosti nedovršena posla; zauvijek i sretno nedovršena junačkog posla.
