Jednoga će dana arheolozi budućnosti vršiti iskapanja južno od rijeke Save, na mjestu gdje se ona uvija prema Medvednici, i začuđeno gledati u ostatke jedne superiornije civilizacije. Oni od njih koji će živjeti u dijelovima grada koje su građevinski investitori zainteresirani samo za vlastiti profit devastirali pretjeranom gradnjom, dehumanizirajućim zgradama nabijenima jednom uz drugu, u kojoj su susjedi prisiljeni jedan drugom gledati kroz prozor, zadivljeno će promatrati široke pravocrtne avenije, zgrade koje sunčeva svjetlost obasjava do njihova prizemlja i zelenilo i parkove logično raspoređene među ljudskim nastambama. A samo neki od njih, oni koji će biti strastveni čitatelji krimića, zapitat će se je li bilo moguće radnju kojeg krimića smjestiti u ovu urbanističku utopiju? Kako se žanr koji se uvelike temelji na mraku u kojem policija poslovično tapka slijepim ulicama u kojima se istraga svako malo nađe, i stranputicama kojima osumnjičeni nastoje zavarati inspektore može smjestiti u osvijetljene ulice, simetrično i logično raspoređene, da bi svaki stanovnik imao pristup svim sadržajima koje mu grad može ponuditi?
Edo Popović u svojem romanu Hrvatski pasijans, kako ga sam naziva – špageti-krimiću, objavljenom u izdanju OceanMora, radi upravo to, radnju krimića smješta u novozagrebačka naselja. Nakon osam godina i Poglavnikovog pudla inspektorski par Rakitić i Ančić dobio je novi slučaj rješavanja ubojstva umirovljenog svećenika na Bundeku. I dok je prvi krimić s ovim inspektorima bila groteskna burleska o pacijentu mentalne ustanove koji je umislio da je pudl ustaškog poglavnika Ante Poglavnika, a čiji je prijatelj i stranački kolega misteriozno ubijen u krugu bolnice, u nastavku dobivamo ozbiljniju priču u kojoj sumnja vodi od svećeničke pedofilije i građevinske mafije sve do korumpiranih policajaca.
Nakon osam godina i Poglavnikovog pudla inspektorski par Rakitić i Ančić dobio je novi slučaj rješavanja ubojstva umirovljenog svećenika na Bundeku
Autor nadrastao rebus-krimiće
Popović piše krimiće koje je nemoguće spojlati otkrivanjem ubojice. Premda on u Hrvatskom pasijansu postoji i premda je ubojstvo pokretač radnje, njegov je identitet za roman potpuno nebitan. Razlog je tomu što je autor davno nadrastao rebus-krimiće u kojima inspektor poreda osumnjičene, kaže svakome što ga ide i potom, demonstrirajući svoju ingenioznost, otkrije počinitelja. Popoviću je otkrivanje važnije od onoga što se otkrije jer se s pronalaskom svećenikovog ubojice zapravo hrvatsko društvo otkriva kao mjesto zločina, kako onoga koji inspektori nastoje riješiti tako i svih drugih mogućih zločina.
Hrvatski pasijans se stoga čita kao društvena kritika koju jedna istraga banalnog zločina prokazuje u svojoj nadrealističkoj fakturi koju teško može podnijeti neka druga književnost osim žanrovske, u ovom slučaju krimića. Popović se tako od optužbi da je slučaj koji istražuju Rakitić i Ančić banalan brani činjenicom da su slučajevi koje rješavaju neki stvarni inspektori jednako banalni. Prigovoru da za otkrivanje ubojice nije zaslužna policija, nego dva nesretna beskućnika koji odluče policiji prijaviti ono čemu su svjedočili, Popović će odmahnuti i postaviti protupitanje: A kada je policija nešto samostalno riješila?
Savršen alibi! Svaku sumnju koju čitatelj ima za književni tekst on prebacuje na stvarnost koju opisuje. Ipak, to ne sprečava da malo pomnije istražimo Popovićev roman i privedemo ga kritičkom sudu, za početak s obzirom na društvenu kritiku koja se nalazi u njegovom središtu.
S njom Popović ne okoliša, ona je gotovo plakatno istaknuta u romanu. Dovoljno je vidjeti kako inspektor Rakitić reagira kada se kao razlog ubojstva svećenika pojavi novac: „no Crkva je puna love. Sama po sebi je bogata, pa je tu još i potpora države koja obilatije financira Crkvu nego kulturu, pa novac za obnovu od potresa, tko zna što je sve tu u pitanju“. Ovakvi se ekskursi u iskazima likova često pojavljuju i nastoje se dotaći svih neuralgičnih točaka suvremenog hrvatskog društva, od vjeronauka u školama, preko uloge i načina djelovanja medija i položaja žena u upravljačkim strukturama, sve do sudbine tranzicijskih gubitnika kojima je kapitalizam osigurao jedino skupljanje boca po parkovima. Oni, nasreću, nisu predugački pa ne opterećuju tekst nepotrebnim propovijedanjem i moraliziranjem, ali njihova raspršenost onemogućuje fokusiranost na jedan društveni problem koji se nastoji književno raskrinkati. Umjesto toga, čini se da je problem sa svima, što vjerojatno i jest istina, ali se u nepreglednoj kategoriji svega greške sustava koje utječu na tuđe živote utapaju u moru rezignacije; jer ako je problem u svemu, onda se ništa ne može promijeniti pa nema smisla ni pokušavati. Naravno, to nije Popovićeva intencija i on svojim kritičkim uvidima pokazuje kako književnost može upozoravati na opasnu stvarnost u kojoj nastaje.
Hrvatski pasijans se čita kao društvena kritika koju jedna istraga banalnog zločina prokazuje u svojoj nadrealističkoj fakturi koju teško može podnijeti neka druga književnost osim žanrovske, u ovom slučaju krimića
Sirova stvarnost i tvrdokuhani inspektori
To čini i inspektorski par, Rakitić i Ančić, koje slučaj i nepravda često izbace iz pozicije stabilnih i hladnih analitičara pa pokazuju svoje nezadovoljstvo zajednicom u kojoj se nalaze. U tim trenucima njihovim ustima progovara pripovjedač, što je sasvim razumljivo, ali tada kao da u posljednji trenutak reterira. Na primjer, kada jedan kolega zaključi da Rakitić baš i ne voli Crkvu, Rakitić pomalo nervozno odgovara: „Nije stvar volim, ne volim. U obzir uzimam samo činjenice, koje su takve kakve jesu, nekome se sviđaju, nekome ne, ali ovdje nije riječ o svjetonazorima. Riječ je o tome da riješimo slučaj i pronađemo ubojicu“. Ali upravo jest riječ o svjetonazorima, a činjenice nikad nisu samo činjenice, nego se one uvijek pojavljuju iz nekog, ideološki oblikovanog, interpretacijskog ugla. Njihova kritičnost prema institucijama bila bi dorečenija da su osvijestili vlastite pozicije iz kojih kreću u rješavanje slučaja hrvatske stvarnosti, a ovako ostaju pomalo nedovoljno tvrdo kuhani za sirovost zajednice koju komentiraju. Međutim, njihova lucidnost kojom, gotovo sociološki, zahvaćaju, na primjer, pojavu novobogataša, IT-ovaca koji samo grabe još više, za razliku od imućnih slikara, odvjetnika i liječnika koji su svoj kapital skupljali generacijama, neporecivo je zabavan način prokazivanja društvenih anomalija.
Osim toga, uvid u obiteljski život inspektora Rakitića, njegov odnos sa suprugom Vesnom i malenom kćeri Mašom zbog koje ga na početku romana zatičemo kako se vraća s porodiljnog dopusta, humanizira svijet koji nastanjuju likovi i čini borbu za uređeniji i bolji svijet razumljivom. Valja istaknuti i neobičan lik amaterskog novinara Trenka, osobenjaka iz kuće na Pantovčaku koji kao da dolazi iz tradicije gotičkih romana. On izdaje novine kakve bi sam volio čitati, zapravo, kako sam kaže, fanzin u kojem objavljuje tekstove o glazbi, umjetnosti, književnosti i filmu. Trenk je jedna od rijetkih osoba koja pruža mogućnost drugačijeg svijeta, onoga koji te novine čita ostavljene po kafićima i parkovima u gradu.
U konačnici, vrijednost romana Ede Popovića dvostruka je. Oni koji u njemu traže kriminalističku priču i atmosferu krimića smještenog u novozagrebačka naselja, svakako će se njome zabaviti. S druge strane, oni koji su zainteresirani za društvenu kritiku, dobit će ju, pomalo neuobičajeno za suvremenu hrvatsku književnost, vrlo aktualnu, s pojavama koje se do prije nekoliko mjeseci viđalo u dnevnicima i portalima.
Ipak u jednom se teško složiti s Popovićem, a to je naslov romana – Hrvatski pasijans. Pripovjedač pred kraj romana jasno objašnjava da je „rješavanje zločina poput pasijansa. Otvarate karte, slažete ih u red, ako vam se put zatvori, krećete ispočetka, sve dok ne složite sve karte u red i ne završite igru, zaključite slučaj“. Ne može nam promaknuti ni simbolika, prvo hijerarhijskog slaganja, a potom razvrstavanja karata obilježenih ideološki nabijenim bojama, crvenom i crnom. Ali ako je vjerovati statistici i matematičkim modelima, prosječna rješivost pasijansa je oko 80%. Dakle svaki „igrač“ pasijansa u manjku ambicioznosti i kompetitivnosti složit će četiri od pet partija koje zaigra. Poučeni Popovićevim romanom, možemo se zapitati što bi se to u Hrvatskoj riješilo tolikom vjerojatnošću, kao što je 80%?
*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled, 2. dio“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
