The Times They Are A-Changin’, pjevao je Bob Dylan, a mi gledamo kako se vremena mijenjaju sve brže i brže. Svijet otprije desetak godina ima malo veze s današnjim. Kako bismo suvremenim aršinom izmjerili stara vremena, svjesni anakroničnog rizika, pokrenuli smo ciklus tekstova „Inventura dekade“ koji donosi tekstove mladih kritičara o knjigama nagrađivanim prije desetak godina te nekoliko, po izboru redakcije, kojima su nagrade izmakle. U fokusu je dakle (re)valoriziranje književnosti i književnih nagrada.
Što brze promjene znače za književna djela koja su nekada dobivala relevantna književna priznanja? Kako ih čitaju mlade, u međuvremenu stasale generacije kritičara iz novog, stubokom promijenjenog konteksta? Pri tome ne mislimo samo na povijesno promijenjen kontekst, nego i ideološke okvire s ambivalentnim učincima političke korektnosti u društvenoj teoriji i praksi, povećanom osjetljivošću za marginalizirane i manjinske skupine, u postfeminističkom, postinternetskom, postkolonijalnom, globaliziranom i digitaliziranom svijetu…
Drugi dio ovog projekta sadržavat će videopredstavljanje kritike putem Zoom-razgovora u kojem će sudjelovati kritičar, mentor kao moderator, a bit će pozvan i autor kritikom predstavljenog djela ili, ako je nedostupan, urednik ili netko blizak i upućen u autorov/čin opus. Taj dio bit će otvoren za javnost i snimat će se kako bi nakon toga bio trajno dostupan na Youtube kanalu Kritika-hdp.
Ugodno vremeplovljenje u sadašnjost!
Na kraju opisa natuknice „more“ Petar Skok u svom Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika napominje da se indoevropsko *mari od kojeg dolazi riječ more nekada koristio za sve oblike voda – rijeke, jezera i močvare. Možemo stoga zaključiti kako je pučka etimologija horonima Međimurje prema kojoj on označava granicu na rijeci Muri pogrešna i da je Međimurje zemlja između dvije mure, odnosno vode, rijeke, jedne koja se zove Mura i druge imenom Drava. Iz te perspektive bojazan Matije Dolenčeca da će se Međimurje obrnuti zbog njegovih dviju rijeka, za koje je mislio da teku u suprotnim smjerovima, djeluje čak pomalo i opravdano. Labilna je to zemlja čije dvije obale omeđuju dvije mure, baš poput i njezinog junaka čiji razum u romanu ugrožavaju dvije more.
Lokalno, čak dijalektalno, a globalno
Prije jedanaest godina, kada je u izdanju Algoritma izašao drugi roman Kristiana Novaka Črna mati zemla, njezin je autor bio poznatiji u lingvističkim i karataškim krugovima, nego u književnim. Do tada je već objavio roman Obješeni koji je malotko čitao i čija je recepcija ostala prilično ograničenom, a i sam je autor priznao da mu zbog toga nije krivo. Ali od te 2013. pa do danas, sviđalo se to kome ili ne, Kristian Novak prometnuo se u jedno od imena koje će definirati prvu četvrtinu 21. stoljeća hrvatske književnosti. A čini se da se to sviđa mnogima. Dvostruki je dobitnik Tportalove nagrade za roman godine (Črna mati zemla 2014.; Ciganin, ali najljepši 2017.), kao i mnogih nagrada nazvanih po autorima od Gjalskog do Selimovića za posljednji roman Slučaj vlastite pogibelji. Sva tri postavljena su na pozornice relevantnih hrvatskih kazališta kao što su ZKM, HNK Zagreb i HNK Varaždin, a o omiljenosti kod publike dovoljno govori kako se Slučaj vlastite pogibelji već godinu dana nalazi na popisu deset najprodavanijih knjiga u hrvatskim knjižarama.
Ono što čudi u svemu tome je to što u suvremenoj hrvatskoj književnosti nema autora koji je toliko uronjen u lokalno i regionalno, koji tematizira vlastitu zajednicu, svojim likovima daje moć govora na jednom vrlo specifičnom dijalektu, a koji je toliko cijenjen na nacionalnoj pa i nadnacionalnoj razini. Novak je tu formulu oblikovao upravo u Črnoj mati zemli, romanu koji možemo odrediti kao krimić jedino ukoliko prihvatimo da on do krajnosti proširuje definiciju tog žanra. U njemu ima žrtava, ali je riječ o samoubojstvima. Počinitelja prema tome ne bi trebalo biti, ali ipak se jedan dječak za njih smatra odgovornim. Istražitelja zapravo i nema jer zajednici više odgovara da nitko ništa ne istražuje. Početna je to situacija u kojoj su ustaljene uloge jednog žanra u potpunosti dovedene u pitanje.
Sam je roman vrlo heterogen. Prvi dio nazvan Proslov, pisan u stilu izvještaja, obavještava čitatelja o osam samoubojstava u nešto više od mjesec dana 1991. godine u malom međimurskom selu. Navodi aktere spomenutih događaja kao i interes znanstvenika za njih te nudi moguća objašnjenja od kojih nijedno ne zadovoljava. Na kraju čitatelj je obaviješten da je na adresu sociologa i antropologa došao rukopis potpisan s M. D. u kojem sada odrastao čovjek tumači samoubojstva nakon što je sam razotkrio što se događalo. Sljedeći dio ispripovijedan je u trećem licu i prati priču o Matiji Dolenčecu, očito M. D.-u iz proslova, piscu koji se nakon prvog uspješnog romana našao u kreativnoj blokadi i nikako ne može uspješno završiti svoj drugi roman. Njegovo se psihičko stanje toliko pogoršava da on uskoro ne može razlučiti što je fikcija, a što stvarnost te nehotično počne izmišljati priče. To primjećuje njegova djevojka Dina, kojoj postaje neobično kako se njegove priče iz djetinjstva i mladosti ne poklapaju s iskustvom njegovih prijatelja i poznanika. Iznervirana Matijinom neiskrenošću, suočava ga s tobože njegovim fotografijama iz djetinjstva ne priznajući mu da ih je zapravo ona izradila spajajući nepoznate ljude s fotografijama bližih članova njegove obitelji. Kada Matija i dalje nastavi potpuno nepoznate ljude Dini predstavljati kao kumove, stričeve i ujne, ona ga napusti, ne mogavši se nositi s njegovim lažima. Nakon nekoliko dana psihičkog rastrojstva njegova sestra ga suoči s morbidnim crtežima koje je kao dijete crtao i ostavljao na grobu njihovog preminulog oca, što u njemu potakne asocijativni niz kojim se prisjeti svih događaja te odluči napisati što se sve događalo tih mjeseci i godine u malom međimurskom selu, čime je njegova blokada razriješena. Iduća dva poglavlja pisana su u prvom licu i ona su rukopis koji je M. D. poslao timu istraživača samoubojstava, a govore o dječaku koji je izgubio oca, a budući da mu to nitko nije objasnio, ponašao se tako da je postao izopćenik zajednice, bez prijatelja i osamljen. Posljednji dio, od samo dvije stranice, dijalog je između Matije i Dine u kojem bivši partneri komentiraju prethodne događaje i pokušavaju nastaviti svoje živote.
Od 2013. pa do danas, sviđalo se to kome ili ne, Kristian Novak prometnuo se u jedno od imena koje će definirati prvu četvrtinu 21. stoljeća hrvatske književnosti. A čini se da se to sviđa mnogima
Traženje oca po šumama i močvarama
Tih pet dijelova čine dobro poznatu narativnu strukturu u kojoj događaji iz prošlosti objašnjavaju sadašnjost koja ih uokviruje. Novak se tako koristi pretjerano upotrijebljenim motivom traume iz djetinjstva, što roman ne izdvaja u okvirima domaće i svjetske književne produkcije. Ne pomaže mu čak ni to što je trauma, inače ispražnjena od sadržaja, trajno nedostupna i tek naknadno konstruirana, u slučaju njegova lika potpuno dostupna i minuciozno opisana, što cijeli mehanizam prisjećanja i razrješenja svih njegovih tegoba čini jednostavnim i lakim načinom privođenja romana kraju. Autor kao da time tek nastoji zadovoljiti narativnu strukturu, dok je glavninu svojih napora usmjerio na oblikovanje začudne priče koja stvara napetost i izgradnju naoko sasvim običnih likova koji kriju vlastito djelovanje i motivacije.
Zato su treći i četvrti dio romana, ispovijest Matije Dolenčeca i objašnjenje njegovog neprestanog fikcionaliziranja stvarnosti ujedno i najuspjeliji dijelovi. Ispripovijedani u prvom licu, u njima je fokalizator dječak od 7–8 godina, što Novak izvodi vrlo uspješno ako se prisjetimo koliko je nezahvalno pisati iz dječje perspektive. Prilika je to da nesretan, ali i dalje sasvim običan događaj – smrt oca, postane razlog dječakova nesnalaženja s vršnjacima i starijima. Mali Matija svoga oca pokušava naći u šumama i močvarama oko sela, misli da snagom svoje volje i misli može vratiti oca ili natjerati kojeg susjeda na samoubojstvo, što ga dovodi u niz situacija u kojima sebe i svoje prijatelje dovodi u opasnost, zbog čega postaje mjesni čudak kojega svi u selu počinju izbjegavati. U očajničkoj želji djeteta koje čezne za društvom počinju mu se javljati izmišljeni prijatelji Hešto i Pujto, inače uzvici kojim njegova baka tjera i doziva kokoši, koji se od početnih prijatelja pretvaraju u njegove mučitelje.
Uvođenje sloja fantastike, demonskih likova proizašlih iz mašte dječaka izmučenog samoćom i odbačenošću, jedan je od značajnijih iskoraka kojima je Novak hrvatskoj književnosti osigurao novi put. U razdoblju kada je generacija fakovskih pisaca sa svojom tzv. stvarnosnom prozom počela posustajati i kada se činilo da nam ne može ponuditi ništa novo, Novak je pokazao mogućnosti teksta koji je otvoren prema oniričkom, traumatskom, proizašlom iz dječje fantazije. Pa iako je drugi dio romana koji govori o Matiji Dolenčecu kao piscu u kreativnoj i ljubavnoj blokadi pisan upravo na stvarnosni način početka 21. stoljeća, nastavak pokazuje put kojim će književnost ići nakon njegova romana.
Uvođenje sloja fantastike, demonskih likova proizašlih iz mašte dječaka izmučenog samoćom i odbačenošću, jedan je od značajnijih iskoraka kojima je Novak hrvatskoj književnosti osigurao novi put
Imperativ nemiješanja
Uz to Črna mati zemla jedna je od prvih etnofikcija koja nastoji o općim temama progovoriti kroz lokalnu leću. Kasnije će se pojaviti romani poput Moje dote Nore Verde ili Zemlje bez sutona Marije Andrijašević, koje s Črnom mati zemlom dijele i činjenicu da na kraju knjige donose i rječnik manje poznatih dijalektizama, a koje o društvenim problemima na široj razini progovaraju jezikom i stilom vlastitih zajednica koje se ne nalaze u centru ili okolici Zagreba. Značaj je tih romana stoga i širenje književnosti iz centra prema periferiji koja se pokazala sposobnom izdržati ozbiljnu priču.
Novakov roman pobudio je zanimanje i zbog svojeg interesa za zajednicu, njezine crne točke i načine nošenja s bilo kojim iskliznućem iz uobičajenih uloga i postupaka, a koji se mogu opisati kao malograđanski imperativ nemiješanja. Od onih najeksplicitnijih koji tematiziraju maleno društvo koje doživljava tranziciju od dekadentnog socijalizma 1980-ih do agresivnog nacionalizma 1990-ih pa do puno suptilnijih, kao što je socijalni darvinizam zajednice koja će odbaciti sve one koji bi je na neki način mogli suočiti s njom samom. Bolesni će biti prepušteni sebi kako ne bi uznemirili zdrave, mentalno zdravlje postat će preduvjet preživljavanja. Svoje pozicije bystandera neće se htjeti odreći čak ni u slučaju opravdane sumnje na seksualno zlostavljanje djece, a u pozadini svega naći će se mjesta i za ekokritičku refleksiju, s obzirom na to da su događaji potaknuti izlijevanjem opasnih kemikalija u vodu. Sve su to mjesta kritike koja čine zaplet, tekstualno središte oko kojeg Novakov roman meandrira poput Mure.
Novakov roman pobudio je zanimanje i zbog svojeg interesa za zajednicu, njezine crne točke i načine nošenja s bilo kojim iskliznućem iz uobičajenih uloga i postupaka, a koji se mogu opisati kao malograđanski imperativ nemiješanja
Kristian Novak našao je formulu. Prije jedanaest godina objavio je roman s vrlom lokalnim sadržajem, ali koji se bavi općim temama u kojima se svatko može prepoznati, na jednom mnogima stranom jezikom, ali dovoljno ga egzotizirajući da privuče i one koji nisu njegovi govornici, krimić koji je toliko udaljen od srednje struje žanra da se srednjestrujaški čitatelj ne mora izvrći tobožnjem ruglu što čita žanrovsku književnost, nego s ponosom može ustvrditi da čita poznati hrvatski roman, ako takva vrsta ponosa postoji. Uz manje modifikacije Novak će nastaviti istu formulu primjenjivati i u sljedeća svoja dva romana, čime će steći status kakav ima danas. Pa iako se u ovih deset godina sve češće pojavljuju i drugačiji glasovi koji ne inzistiraju na događajnosti i zapletu kao osovini književnog teksta, nego u roman propuštaju lirski diskurs, poput Tee Tulić i već spomenute Marije Andrijašević, Kristian Novak si je osigurao mjesto jednog od najutjecajnijih pisaca hrvatske književnosti prve četvrtine 21. stoljeća.
Za roman Črna mati zemla Kristian Novak nagrađen je Nagradom tportala za najbolji roman objavljen 2013. godine.
