The Times They Are A-Changin’, pjevao je Bob Dylan, a mi gledamo kako se vremena mijenjaju sve brže i brže. Svijet otprije desetak godina ima malo veze s današnjim. Kako bismo suvremenim aršinom izmjerili stara vremena, svjesni anakroničnog rizika, pokrenuli smo ciklus tekstova „Inventura dekade“ koji donosi tekstove mladih kritičara o knjigama nagrađivanim prije desetak godina te nekoliko, po izboru redakcije, kojima su nagrade izmakle. U fokusu je dakle (re)valoriziranje književnosti i književnih nagrada.
Što brze promjene znače za književna djela koja su nekada dobivala relevantna književna priznanja? Kako ih čitaju mlade, u međuvremenu stasale generacije kritičara iz novog, stubokom promijenjenog konteksta? Pri tome ne mislimo samo na povijesno promijenjen kontekst, nego i ideološke okvire s ambivalentnim učincima političke korektnosti u društvenoj teoriji i praksi, povećanom osjetljivošću za marginalizirane i manjinske skupine, u postfeminističkom, postinternetskom, postkolonijalnom, globaliziranom i digitaliziranom svijetu…
Drugi dio ovog projekta sadržavat će videopredstavljanje kritike putem Zoom-razgovora u kojem će sudjelovati kritičar, mentor kao moderator, a bit će pozvan i autor kritikom predstavljenog djela ili, ako je nedostupan, urednik ili netko blizak i upućen u autorov/čin opus. Taj dio bit će otvoren za javnost i snimat će se kako bi nakon toga bio trajno dostupan na Youtube kanalu kritika-hdp.
Ugodno vremeplovljenje u sadašnjost!
Na trećoj godini studija kroatistike, kada je student već prošao dobar dio kanona hrvatske književnosti pa se može razmetati čitalačkim iskustvom ne samo vječne sablasti mature, Marinkovićevog Kiklopa, nego i Kamovljeve Isušene kaljuže, Krležinog Banketa u Blitvi, Šoljanovih Izdajica i Slamnigove Bolje polovice hrabrosti, učini mu se da ga književnost (barem hrvatska) nema više čime iznenaditi. I živi on tako u uvjerenju da su klasici više-manje riješena stvar i da se u suvremenoj književnoj produkciji ne može naći ništa što izaziva ozbiljnije promišljanje kad se pred njim pojavi knjiga sive naslovnice s koje ga promatra osam očiju na pozadini preko koje je ispisan nepregledan broj imena. Riječ je o Sonnenscheinu Daše Drndić (1946-2018.) neobičnog podnaslova dokumentarni roman, što je bio i moj prvi susret s autoricom čiji romani od tada izazivaju neprekidno čuđenje i poziv na čitanje kojem nije cilj tekst pročitati, nego mu se uvijek iznova vraćati. Nakon Sonnenscheina na red su došli Leica format, Totenwande, Canzone di guerra, April u Berlinu, a zatim i posljednja dva romana koji čine cjelinu, Belladonna i EEG. Prvi od njih izašao je prije nešto više od deset godina, 2012., a iduće je godine dobio i nagradu Kiklop za prozno djelo godine, tako da je došlo vrijeme da mu se desetljeće kasnije vratimo s pitanjem kako on danas izgleda u suvremenoj hrvatskoj književnosti te je li se u njoj dovoljno uhvatio da ga možemo smatrati dijelom kanona.
Prije svega, riječ je o romanima čije će slojeve biti nemoguće pretresti u ograničenjima koja postavlja ovaj tekst, ali kao meni najvažniji izdvojit ću sposobnost autoričine književnosti da čitatelju pokaže što sve književnost može biti, a što on ranije nije mogao ni pretpostaviti. Prema tome, svatko tko ima imalo interesa za književnost u romanu Daše Drndić pronaći će ono što traži, sugovornika koji mu može pokazati što ona jest, koje su njezine etičke implikacije te konačno čemu književnost može služiti.
Oštećeni život
Belladonna, kao i svi romani Daše Drndić, uči nas kako živjeti ono što Adorno naziva oštećenim životom. Bivanjem u svijetu koji je obilježen ratovima i zločinima čije preživljavanje izaziva nepodnošljivu krivnju i stalni povratak zlu koje ih je pokrenulo. Roman je objavila izdavačka kuća Fraktura 2012. godine u vrijeme kada je ključnu riječ u humanistici, traumu, smjenjivala druga, iskustvo. Ipak, Belladonna, iako se koristi objema, osmišljava ih na sasvim nestereotipan način. Roman se otvara, karakteristično za poetiku Daše Drndić, nizom fragmenata koji tematiziraju slabljenje osjetila i odustajanje od iskustva svijeta. Štićenici mentalne institucije i ilegalni imigranti koji si zašivaju usta, Teresa Acosta koja odlučuje ne sjećati se, liječnik koji tada još neimenovanom junaku romana kaže da ne čuje, ali to nije problem jer mu uši ionako više neće trebati. Doslovno tupilo koje obuzima čovjeka i pretvara ga u stroj za življenje, čime se njegovo ljudsko stanje svodi na ono bezdušne stvari, uvod je za etičko tupilo koje omogućuje život kraj užasa prošlosti kojima smo i danas nepobitno okruženi.
Uskoro se iz teksta kristalizira da je junak Belladonne, drndićevski ironično, Andreas Ban, starac, profesor psihologije na riječkom Filozofskom fakultetu kojem su u godini odlaska u mirovinu dijagnosticirali rak dojke. Pripovijedajući događaje iz njegova života, čitatelju će se otkriti da je do ratova nakon raspada Jugoslavije radio u Beogradu, nakon čega je zbog nacionalističkog ludila morao emigrirati prvo u Zagreb, odakle je pak morao otići zbog istog tog ludila (samo suprotnog predznaka) u Kanadu, da bi se u konačnici vratio u Rijeku. Uz najbolju volju da se ostane dosljedan Barthesovoj smrti autora, teško će koji čitatelj zanemariti sličnosti u životnom putu lika i autorice, profesorice na riječkoj anglistici koja je do nje došla također od Beograda preko Zagreba i Kanade. Naglim zaključkom neoprezan čitatelj mogao bi pomisliti da je Belladonna još jedan primjer već pomalo iritantnog žanra autofikcije koji je baš u to vrijeme zajahao listama najčitanijih i najprodavanijih knjiga, a u kojem su različiti autori nastojali utržiti svoj socijalni kapital u tekst pretočivši svoje najčešće dosadne i nezanimljive živote, što je rezultiralo još dosadnijim i nezanimljivijim knjigama. To bi bila gruba greška jer je Daša Drndić autorica koja vrlo promišljeno bira koncept kojim će oblikovati svoje romane. U ovom slučaju došlo je do rodnog prekodiranja.
Umjesto žene, glavni lik je muškarac koji dobiva dijagnozu za bolest koja se najčešće veže za žene, a sve nevolje, sva odbijanja i proganjanja s kojima se susreće, čitatelj doživljava uz neizostavno pitanje – koliko bi sve bilo drugačije, odnosno još gore, da je glavni lik žena. Takav je odabir strategije koja omogućava da autofikciju čitamo novim pogledom posljedica i Drndićkina književnog nasljeđa koje se opire linearnosti u književnom tekstu, izdvajanju jedne biografije i jedne priče i zatim inzistiranjem na njoj. U nastavku Belladonne, romanu EEG, pripovjedač se, opet drndićevski metapoetički, osvrće na prethodni roman pa zajedljivo kaže: „Ne postoje autobiografske knjige, ne postoje autobiografije, postoje multigrafije, biografski miksovi, biografski kokteli, sveukupni mélange života po kojemu kopamo, koji rastrebljujemo, iz kojeg odabiremo krpice, restlove, komadiće koje trpamo u džepove, zalogajčiće koje gutamo kao svoje.“
Umjesto žene, glavni lik je muškarac koji dobiva dijagnozu za bolest koja se najčešće veže za žene, a sve nevolje, sva odbijanja i proganjanja s kojima se susreće, čitatelj doživljava uz neizostavno pitanje – koliko bi sve bilo drugačije, odnosno još gore, da je glavni lik žena
Krpice i fragmenti
Spomenute multigrafije i krpice od kojih Drndić sačinjava tkivo teksta pojavljuju se kao fragmenti. Bilo da je riječ o problematičnom životu Lovre pl. Matačića, boravku u kući za pisce u Amsterdamu i operaciji Crni tulipan u kojoj je poslije Drugog svjetskog rata protjerano više od tri i pol tisuće Nijemaca, o sudbini šabačkih Židova, Drndić sve te fragmente plete u život svoga junaka Andreasa Bana. Njegov život počinje se sastojati od dokumenata, antisemitskih plakata iz NDH, fotografija ljudi ubijenih u logorima i nestalih u ratovima, razrušenih i uništenih pejzaža i veduta i upravo to ga čini neizdrživim. U to se uklapa i stalna tema svih autoričinih romana, holokaust kojim se neprestano bavila i koja se i danas čini neiscrpnom. U Belladonni je ona iznesena preko priče o srednjoeuropskim Židovima koji su se pokušali domoći slobode preko dunavskih luka, ali su ostali zarobljeni u Šapcu nakon što im je rumunjski fašistički režim zabranio prelazak preko svog teritorija. Do Andreasa Bana ta priča dolazi preko Rudolfa Sassa koji je kao dječak svjedočio masovnim ubijanjima oko Šapca, a desetljećima kasnije postao je Andreasov pacijent. Zlo kojem je bio izložen nastavlja živjeti u njemu kao psihoze koje mu onemogućuju normalan život. Drndić na taj način historijsko zlo pretvara u metafizičko, ono se ne nalazi samo u već odavno mrtvim ljudima i njihovim djelima koja se mogu pronaći u povijesnim knjigama ili arhivima, zlo nastanjuje prostore i predmete koji su se zatekli dok se ono događalo. Ona nastavlja živjeti u preživjelima, u njihovim životima i pričama, a književnost je jedan način da se ono ponovno aktualizira i pokaže pred suvremenim čitateljima. Organizirano u fragmente njegovo iznošenje vješta je koreografija teksta koja kao da posjeduje brehtovsku didaktičnost u svojoj izvedbi.
Za te se fragmente može reći da su grubo spojeni, što je bila i često upućena kritika prozi Daše Drndić. Međutim, za razliku od savršene i glatke proze kakvoj pisci često teže s ciljem komercijalno isplativije književnosti, upravo je ona s vidljivim šavovima literarno potentna, a u njezinim se procjepima otvaraju mogućnosti kojima će nas književnost iznenaditi, začuditi i potaknuti na daljnje promišljanje. Jedan je primjer takvog uglavljivanja fragmenta u tekst vrlo uspješno intermedijalno donošenje fotografija u obliku teksta. Svaku fotografiju iz života Andreasa Bana predstavlja jedan tekst od tri do pet rečenica, a sami tekstovi odvojeni su grafičkim likom otvorenog i zatvorenog objektiva kamere kao otvaranjem i sklapanjem očiju.
Za razliku od savršene i glatke proze kakvoj pisci često teže s ciljem komercijalno isplativije književnosti, upravo je ona s vidljivim šavovima literarno potentna, a u njezinim se procjepima otvaraju mogućnosti kojima će nas književnost iznenaditi, začuditi i potaknuti na daljnje promišljanje
Raširene zjenice
Oči su, kao što će se kasnije ispostaviti, ključan motiv kako cijelog opusa Daše Drndić tako i romana Belladonna. Negdje pri njegovom kraju Andreas Ban odlazi na operaciju skidanja mrene s očiju. Rutinski postupak oblikovat će etički zahtjev koji autorica postavlja pred književnost. Naime, naziv iz naslova ime je otrovne biljke Atropa belladonna, u narodu poznate i kao gorsko velebilje, koja se koristi još od antičkih vremena. Prvo su sok njezinih bobica u renesansi plemkinje kapale sebi u oči da bi im one ljepše svjetlucale, a zatim su njezine kapi oftamolozi koristili prilikom pregleda kako bi pacijentu raširili zjenice. Riječ je o figurativnom otvaranju očiju, širenju zjenica kraj svakodnevnih stvari, što je za Dašu Drndić ujedno i uloga književnosti. Jedina nevolja s belladonnom jest što je otrovna, a u dovoljnoj količini može ubiti čovjeka. Iako književnost ne ubija, ona itekako može biti opasna. Zato se ona često prešućuje, pojedini romani, autorice i autori ispadaju iz kanona, gube se u pregledima povijesti književnosti. Neki jer su samo htjeli otvoriti oči. Deset godina nakon Belladonne potrebno je postaviti pitanje hoće li se to dogoditi i ovom romanu i ovoj autorici. Hoće li njezine zasluge za unošenje kreativnih i originalnih formalnih rješenja u hrvatsku književnost ostati neopažene? To je možda pitanje za povjesničare književnosti, ali njezinim čitateljima jasno je da svakim susretom s njezinim tekstovima imaju priliku čitati nevjerojatne tekstove na svjetskoj razini koji čine ono najvažnije – otvaraju oči pred onim pred čime bismo ih rado zatvorili.
Za knjigu „Belladonna“ Daša Drndić nagrađena je nagradom Kiklop 2013. godine.