Posljednji mjesec u godini prilika je za retrospekciju i sabiranje doživljaja i dojmova o protekloj književnoj godini. Ali namjera ovog teksta nije ponuditi sveobuhvatnu retrospektivu minule godine, nego istaknuti jedno njezino obilježje koje bi nepravedno moglo proći neopaženo, a to je da je 2024. godina Dragana Juraka. Ne zato što bi mu bila dodijeljena nagrada poput V.B.Z.-ove, koju je dobio pretprošle godine romanom Peléov priručnik, nego, puno važnije, zbog objavljene čak dvije knjige u nešto više od dva mjeseca. Dvije knjige na trenutke toliko slične da se može pomisliti kako je to trebala biti jedna, a već malo kasnije svojom raznolikošću opovrgavaju svaku sličnu misao.
Dešifriranje Svetog pisma
Prva, kolovoška, knjiga je Sveto pismo u izdanju V.B.Z.-a, esejistički roman ili romansirana zbirka eseja, o dešifriranju mikenskog pisma linear B, čiji su protagonisti Arheolog, Profesorica i Navigator. Uz pomoć malo internetskog pretraživanja dovoljno da se u njima prepoznaju Arthur Evans, arheolog koji je otkrio palaču u Knososu i mikensku civilizaciju, Alice Kober, filologinja koja je gramatički opisala tekstove pronađene na nepoznatom pismu i jeziku, i Michael Ventris, koji je u nepoznatom pismu prepoznao jezik koji se već govorio na grčkom kopnu, odnosno osobe koje su svoje živote posvetile otkrivanju nestale mikenske civilizacije i oživljavanju jezika kojim se ona koristila. Međutim, pripovjedač ih nikad ne naziva njihovim pravim imenima. Štoviše, sam početak romana svojom će napadnom upotrebom općih kategorija u potpunosti zamagliti faktografiju koja se krije u pozadini: „Prvog siječnja 1901. Arheolog je stupio na Otok“. Prva rečenica sugerirat će da se radi o fikciji, dok će nastavak romana pokazati da je on ipak utemeljen na činjenicama.
Prijevod s jednog jezika na drugi nije naročit problem pod uvjetom da su oba jezika poznata, ali pokušaj dešifriranja jednog jezika bez ikakvih znanja o njemu predstavlja ozbiljan problem. Bez rječnika, gramatike i ostalih alata potrebno je dokučiti arbitrarne veze između znakova i svijeta koji oni predstavljaju, a to je moguće jedino hrvanjem sa samim materijalom koji se nalazi pred lingvistom. Ta scena priziva elementarni susret s književnim tekstom. Ništa ne može zamijeniti sam tekst i ne može čitatelju olakšati ulazak u njega, a značenje koje on proizvodi nastaje samo iz odnosa elemenata koji se nalaze samo u njemu. Jurak tu situaciju uspješno donosi u svojem romanu skrivanjem identiteta junaka i njihovih djela, kao i sijanjem interpretacijskih „slijepih ulica“ u svom tekstu. Tako se omiljena učenica Profesorice u njujorškoj školi 1950-ih zove Patti. Iako bi bilo privlačno čitati tekst kao da je Profesoričina Patti baš ona Patti, za to u tekstu ne dobivamo niti jednu potvrdu i jedino nam ostaje da se nadvijeni nad tekstom pitamo što bi to moglo značiti, baš kako su činili i arheolozi i filolozi nad linear B-om.
Priča o dešifriranju pisma ispresijecana je poglavljima s pripovjedačem koji za sebe kaže da se nalazi u „nestabilnim konstrukcijama“. Te nestabilne konstrukcije profilirale su se kao šest intimno-esejističkih formi pisanih u prvom licu, a koje se bave različitim temama, od fenomena tigra u kulturi koji pripovjedača vodi Borgesu i Blakeu pa do japanskog redatelja Ozua kojega nastoji pozicionirati na Schraderovom prstenu Tarkovskog, shemi u kojoj se nastoje rasporediti redatelji prema stupnju transcendentalnosti. Vezano za to, pripovjedač donosi i Schraderov citat prema kojem „transcendentalni stil izbjegava sva konvencionalna tumačenja stvarnosti: realizam, naturalizam, psihologizam, romantizam i, naposljetku, racionalizam“. Isto pokušava i Jurak u tim esejističkim umecima u okvirnu priču. Pa tako dok se o otkrivanju linear B-a pripovijeda kontinuirano, jednostavnim rečenicama, pomalo zavodljivo, esejistički dijelovi lišeni su cjelovitosti i homogenosti. Oni su fragmentirani, sastavljeni od raspršenih dijelova asocijativno povezanih u grubo sjedinjene cjeline. Tako u prvom eseju planinarenje po Medvednici pripovjedača odvodi od omiljenih šetalačkih ruta Hitlerovog namjesnika za NDH Glaisea von Horstenaua do Krasznohorkaijeve rečenice.
Iako ti esejistički umeci dinamiziraju tekst i pokazuju pripovjedača kao iznimno upućenog u umjetnost i kulturu, pogotovo što se tiče spomenutih dijelova o tigru i Ozuu, oni imaju i svoja slabija mjesta. Ponajprije je to esej o Freudu koji ne doprinosi cjelini, nego niže uglavnom poznate anegdote o Freudu i općenite konstatacije o psihoanalizi, ali i posljednji prilično intimni iskaz pripovjedača koji jednu od dviju svojih kćeri odvodi na studij u Njemačku, što cjelinu pomalo opterećuje i patetikom.
Ipak, Sveto pismo bez tako dva isprepletena diskursa, fikcionalnog i esejističkog, ne bi funkcioniralo kao cjelina. Naime, za razliku od pisma linear B-a koje je dešifrirano, ono drugo koje je Arheolog pronašao, linear A, ostaje nerazumljivo do danas. Ako to prenesemo na dvije romaneskne linije Jurakovog romana, onda bi ona lako čitljiva o dešifriranju pisma B-a sama preuzela njegovu poziciju, a ova druga, esejistička, razlomljena, asocijativna i u nekim dijelovima teško dokučiva, još uvijek nepročitanog linear A.
Pripovjedač donosi i Schraderov citat prema kojem „transcendentalni stil izbjegava sva konvencionalna tumačenja stvarnosti: realizam, naturalizam, psihologizam, romantizam i, naposljetku, racionalizam“. Isto pokušava i Jurak u tim esejističkim umecima u okvirnu priču
Katastrofe ili zapisi o biblioteci bibliomana i filmofila
Nakon prvog, poetskog teksta „Tko je Miciński?“, u kojem čitatelj ne doznaje o kome se radi, slijede groteskni, naizgled fikcionalni tekstovi „Životinjske katastrofe“, o bizarnoj ljubavi prema životinjama čiji se vrhunac očituje u kolinju, i tekst „Kužim. I dalje smo komunisti“ u kojem pripovjedač izlaže političku povijest svoje obitelji. Iako lapidarno, u te se tekstove uvlače drugi tekstovi. U prvi Del Amov roman Carstvo životinja, a u drugi „malo, crveno, dječje izdanje Krleže“ koje pripovjedača formira kao komunista. Kasnije će tekstovi eksplicitnije pokazivati utjecaj drugih knjiga i filmova pa će tako katastrofa o Miri Furlan biti potaknuta čitanjem njene autobiografije Voli me više od svega na svijetu. Pripovjedač u njoj iznosi osobnu, kvartovsku priču o bijegu Mire Furlan i njenog supruga Gorana Gajića iz jedne ratom zaluđene sredine.
Katastrofe su u isto vrijeme zapisi o drugim zapisima, dnevnik čitanja i duboko intiman uvid u biblioteku jednog bibliofila ili bolje bibliomana, u eros s kojim piše o knjigama i filmovima i načine na koje se tako može pisati. U takvu literarnu podlogu pripovjedač ucjepljuje osobne i obiteljske motive pa je nekoliko zapisa posvećeno njegovoj mami, ali bez imalo sentimentalnosti; mama je marker vremena. Pripovjedač zamišlja kako mama, pripadnica generacije koja se rađala dok je Auschwitz još bio u pogonu, 1970-ih predstavlja sebi moderni svijet dok traži javni WC u Zagrebu, što ga upućuje na Bergmanove Povjerljive razgovore. S druge strane, prilično duhovito, mamu iznervira Annie Ernaux, iako je pripovjedač pomislio da će se s njom identificirati. Pripovjedačeva mama suputnik je njegove literature, točka izvan njega koja jamči drugačiju recepciju i neočekivan pogled na svima znane pojave.
Potrebno je istaknuti i jedan novi žanr koji Dragan Jurak inaugurira u Katastrofama. Naime, kritičar po habitusu, u svoju je knjigu uvrstio i neke filmske i kritike publicistike, ali prema vlastitom priznanju iz etičkih razloga dopisuje novi kraj kritike knjige Koste Nikolića Krajina 1991. – 1995. Svojevrsno remasteriranje kritike neuobičajen je postupak koji ju pomalo otupljuje iz kojih god razloga nastao. Tekst koji je svoj život započeo u jednom obliku neće puno dobiti ako ga autor preispiše nakon vremena promišljanja i nekoliko krugova autokritike. To je možda slabije mjesto ove knjige koje svakako zavređuje pažnju i daljnje praćenje njegova razvoja.
Katastrofe su u isto vrijeme zapisi o drugim zapisima, dnevnik čitanja i duboko intiman uvid u biblioteku jednog bibliofila ili bolje bibliomana, u eros s kojim piše o knjigama i filmovima i načine na koje se tako može pisati
Od fotografije do priče
Posljednjim dvjema knjigama Dragan Jurak potvrđuje svoj interes za teme (ne)mogućnosti čitanja nepoznatih tekstova. Dok se u Peléovom priručniku radilo o tekstu kojem nedostaju paratekstualne informacije, u Svetom pismu ponire se u još primarniji uvjet interpretacije i čitanja, nemogućnost čitanja nepoznatog pisma. Jurak se time dokazao kao autor s vrlo profiliranim interesom za sam medij književnosti, odnosno jezik. Problematiziranje medija književnosti i njezinih odnosa s drugim medijima vidljivo je i u Katastrofama. Nerijetko su upravo fotografija ili filmski zapis početne točke iz kojih pripovjedač razvija priču i vizualni medij pokušava proniknuti jezikom jer tamo gdje dokument ostaje nijem, progovara književnost. Sve to Juraka čini autorom vrijednim pažnje i pitanja – čime će nas iznenaditi sljedeće godine?
*Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.
