Tri kratka za Mašu Kolanović
Molim vas da nam ukratko predstavite vaš novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga?
Roman Materina idući tjedan izlazi iz tiska. Riječ je o tekstu koji istražuje odnos majke i djeteta u kontekstu svijeta koji postaje sve nesigurniji. Uz taj odnos, pripovjedačica u svoj univerzum upliće različite ranjive subjekte s kojima uspostavlja imaginarnu povezanost te vlastitu intimno bolnu priču kapilarno povezuje s ranama neposredne okoline i društva. Tekst tako gradi atmosferu u kojoj se osobno iskustvo isprepliće s globalnim događajima koji su mračni i tjeskobni, istovremeno pokušavajući pronaći smisao u vremenu obilježenom krizama, ponajprije kroz nadu o ljudskoj povezanosti.
Kako se novi rukopis odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga?
Jako mi je važno svakom novom knjigom pomaknuti granice pripovjednog glasa i ako je ikako moguće iznenaditi čitatelje. Sigurno da postoji kontinuitet u politici samog teksta, njegovom fokusu na ranjive, prekarne i prezrene subjekte u optici pripovjedačice, ironije koja je utkana u perceptibilnost, u konačnici teme majčinstva koje je bila važan dio zbirke Poštovani kukci. Ali način organizacije teksta, njegov tonalitet, dinamika, stil i ritam su drugačiji od mojih prethodnih tekstova.
Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I možda još, oslanjajući se na metafore?
U tekstu odajem počast naslovima koji su bili značajni za izgradnju habitusa same pripovjedačice, poput eseja „Početnica“ iz knjige Kultura laži Dubravke Ugrešić, poeme Tifusari Jure Kaštelana i Ježeva kućica Branka Ćopića, pjesme Ruža se probija Mosaba Abu Tohe da ne nabrajam brojne druge. Oni su apostorofirani i u samim autorskim napomenama. Ako bih ga metaforički opisivala drugim djelima, sam tekst po perceptibilnosti i tonalitetu glasa ima istobno nešto od romana Moja ti Jasne Jasne Žmak, Dana zaborava Elene Ferrante i Putovanja po mojoj sobi Xaviera de Maistrea. Iz pop kulturnog registra, ima nešto od ranjivog, ali snažnog glasa Kae Tempest i albuma “Let them eat chaos”. Nešto kao spoj intimno bolne priče i tjeskobne vizije društva koja se provlači između nesanice i egzistencijalne panike, a empatiju oblikuje kao politički čin.
Tvoje male papuče. Kad stanem tik do njih, one dosežu tek do pola mojeg stopala u odrasloj i ozbiljnoj natikači Dr. Scholl. Na prednjem dijelu tvojih papuča print je nasmiješenog lica koje mi se šašavo belji. Stoje tako već danima nasred hodnika kao ostatak nekog performansa na temu tvojeg odlaska. Možda je, dok sam spavala dubokim i čvrstim snom od tabletica, neki konceptualni umjetnik protrčao gol našim stanom noseći tvoje papuče. Pratim sad njegov trag kao stope na pijesku i ulazim u našu vlažnu i mračnu kupaonicu. Ondje su se nekontrolirano proširile plijesni i gljivice koje treba očistiti prije nego što preplave čitav stan, a mene koloniziraju u komad pljesnivog sira. Ulazim u kupaonicu s oštrom četkom za ribanje u jednoj i opasnom kiselinom u drugoj ruci. Umiru kulture gljivica i propadaju civilizacije plijesni u stravičnim mukama gdje god kapne njezina kap. Dobro sve najprije ispirem vrućom vodom i odvod kade kao strašni vrtlog proždire zaostale dlake i dlačice. Mikroklima kupaonice postaje tropska. Diže se para i vlaže modre pločice poda koji se pruža preda mnom kao sinje more. Rosi se ogledalo iz kojeg proviruje lice koje mi se osmjehuje. To si ga ti jednom davno nacrtala svojim prstićima u parnoj kupki. Dvije točke i krivulja usta. I sad je tu još uvijek to lice kao neki dobri duh kupaonice. Pod je sklizak i vlažan. Jedan nesmotreni pokret izvija moj gležanj i ja sam na podu. Odjednom ležim napuštena i sasvim sama na pločicama. Pljasnula sam kao otopljena santa leda u tamno i mrzlo more usred ničega negdje na Antarktici. Nigdje žive duše. Nikog da posvjedoči kako se to sve dogodilo, da mi pruži ruku i pridigne me. Kako se sudbina samo može poigrati čovjekom za manje od sekunde. Gurne te neka neobjašnjiva sila i čovjek je na podu. Leži nepomično kao horizontalna linija prometnice. Kao Mladić kad padne. Nitko se tad ne osvrće na njega. Prije bi i sam Isus Krist ponovo došao na zemlju i rekao: „Mladiću, ustani!” nego što bi mu netko u Naselju pružio ruku i podignuo ga s tla. O, pjevat će stanovnici našeg Naselja Ustani bane ili Ustani iz sjene po danu i usred noći ako treba, ali nikada neće reći: „Ustani, momče, jesi dobro?” Jednom je tako pred našim očima s bicikla pao dostavljač Glova. Zajedno smo svjedočile tome padu kao da gledamo neki stravični dokumentarac koji nije za djecu mlađu od šesnaest godina. Bilo je krvi i mesa, a vidjela se i jedna kost kako viri iz otvorene rane u toplom žutom skafanderu. Bilo je to na nasipu kraj rijeke. Dostavljač s glomaznom žutom kockom na leđima velikom je brzinom vozio bicikl nerazmjerno veći od njegova tijela. U susret mu je išla žena s dva velika psa. Psi su se iznenada zbog nečega uskakali i on je pao. Bicikl je ispustio duboki šljunčani uzdah, a velika žuta kocka Glova, teška poput olova, povukla je čovjeka na tlo. Rijeka je mirno tekla. Ljudi su se šetali kao da se sve to nikada nije dogodilo. Žena se bavila psima. Automobili su jurcali mostom ne mogavši čuti njegov pad. Nečiji su se hamburgeri isprevrtali do nejestivosti. Čovjek je plitko disao. O, ništa više on neće taj dan dostaviti. Ti si me čvrsto držala za ruku, dok si u drugoj stiskala svojeg Tamagotchija, od milja zvanog Gotchi. Oči palog dostavljača treptale su velikim crnim trepavicama, navlažene i krupne kao oči laneta iz nekog Disneyjeva crtanog filma. U dalekoj zemlji odakle je stizao taj čovjek nitko nije znao da je pao i slomio kost. Ondje je već bila noć i svi koji ga poznaju već su odavno spavali. Netko je pak u našem gradu bio jako nervozan jer kasne njegovi hamburgeri. Čovjek je ležao na tlu u žutom skafanderu s uzdignutom kockom kao puževom kućicom. Hej, Glovo, što kasniš, nabijem te sporog i trapavog, izgovorio je onaj koji čeka hamburgere. Ali on nije Glovo, on je čovjek. Jadna kost, koliko će joj samo trebati da zacijeli. Ispraćale smo ga ti i ja u vozilo hitne pomoći i još mu dugo mahale dok je vozilo s rotirkama, žuto kao njegovo radno odijelo, nestajalo u daljini. Evo, i tvoj se Tamagotchi pomalo rastužio od sjećanja na ozlijeđenog radnika i čujem kako iz dnevne sobe upravo sjetno dopire sintetički zvuk melodije Za Elizu. Još je malo uz svoje mladunče koje se izleglo iz jaja. Trebalo bi javiti u Japan da počnu proizvoditi verzije iz kojih će svirati Internacionala. Ne, u Kinu gdje se zapravo proizvode trebalo bi to javiti. Kinezi bi to sigurno bez problema napravili. Ležim i nema nikog da mi pomogne. Da si barem ti tu, ma da mi pružiš mali prst i kažeš „ja sam”, bilo bi dovoljno. Umjesto toga samo gledam u lice na ogledalu koje se vragolasto hihoće mojem padu kao da sam prevrnuti žohar na podu kupaonice. A nekoć si se ti držala za moj mali prst cijelom svojom minijaturnom šakom kao utopljenik za slamku spasa nakon što te veliki val izbacio iz moje utrobe. Ležim obrazom prislonjena na vlažne modre pločice i vidim svijet kao što ga vidi David Attenborough. Gledam modro plavetnilo pločica u bonaci. Po njemu skače jato silverfisha kao dupini. Položili su svoja jajašca u fuge pločica iza WC školjke. Moj se pogled prostire pučinom sve do okruglog sifona prorešetanog rupicama kao srebrn Mjesec. Mislim da je ona sitna crtica na horizontu tvoj odrezani nokat s ostatkom šljokičastog laka kojim si se natrackala prije odlaska na Otok. Sad ondje stoji kao naplavina koju je izbacilo more. Vidim i prijeteću bocu solne kiseline, stoji uspravno kao svjetionik. Gledam kao neki nasukani Guliver pomor riba i biljaka i upozorenje na plastičnoj ambalaži. Šapućem: „Upomoć! Upomoć!”, ali nikoga nema ni u tragovima da mi kaže i jednu jedinu nježnu riječ u ponoru u kojem sam se zatekla. Za mene se kao za olupinu potonulog broda tek iz puke znatiželje povremeno zainteresira poneki silverfish. Krajičkom oka s prozora vidim i pravi puni Mjesec koji mi se čini najbližim vanjskim objektom izvan našega stana. Znači, već je i noć pala koliko dugo ležim ovako nepomična. Tko zna, vjerojatno sam zadrijemala gledajući prema pučini. Možda je i umjetnik još koji put protrčao stanom gol u tvojim papučama koje su mi se čak učinile blago pomaknute s mjesta. Puni Mjesec sigurno i ti sad vidiš s Otoka i ne sluteći u kakvu sam ja položaju, mali moj Liliputanče. Na ribarskoj fešti, takozvanoj Noći punog Miseca, u kojoj se masovno peku srdele i toči crno vino u potocima, ti sad plešeš u mornarskoj majici na veselu pjesmu u vlakiću s ostalim Liliputancima. Mrdaš malim uskim bokovima lijevo-desno i pjevaš: „Na Palagruzu! Na Palagruzu!” Mjesec je najmanja mjerna jedinica za našu ljubav. Volim te do Mjeseca znači da me voliš puno što je zapravo naš standard. Volim te do Sunca još je više od toga. A volim te do kraja svemira najviše je i nema više od toga. Iako su i Mjesec i Sunce zapravo svemir, uključujući i nas ovdje na Zemlji s koje sve to mjerimo. I sam kraj svemira je krajnje spekulativna kategorija. Ali u redu, neću ti sad pametovati i biti partibrejker kao neki Galileo Galilei. Može se biti i malo neznanstven kad je mjerenje ljubavi u pitanju, mali moj Svemirko. O, da mi barem možeš dobaciti sad taj krojački metar kojim sve to mjeriš kao uže utopljeniku. Da me barem možeš njime svezati i povući kao što sam ja vukla tebe dok još nisi znala plivati. Bile smo potpuno same nasred pučine života kad je tvoj tata naprasno odglisirao prema otoku s blagom ne osvrnuvši se. Bila si tad bebica koja još nije znala plivati. A ja sam morala plivati dalje. Nije bilo drugog izbora. Plivati ili tonuti. Opremila sam te kolutom i mišićima za plivanje i privezala užetom za svoj struk kao nekoć pupčanom vrpcom. Vukla sam te kao gliser lakog skijaša na vodi. Moje ruke i noge postale su propeleri motora bez nafte. Ti si plutala u kolutu za plivanje, dodatno zaštićena napuhanim mišićima i veselo se hihotala dok sam ja samo vukla naprijed. Nisi znala što se točno dogodilo ni što dolazi poslije, mali moj Napuhanko. Da nas je tko promatrao visoko iz zraka, vjerojatno bi na tren pomislio da vidi ženku plavetnog kita i tebe, moje mladunče. Plivale smo i plivale. Struje su nam na put nanosile smeće s raznih dijelova svijeta. Plastiku koja živi vječno, dok ljudi umiru ko muhe po morima svijeta u potrazi za svojim otokom s blagom. Ali obično putem pronalaze samo plastične vrećice, brodolomce, rasparene sandale i raspadnute stolice s ljetnih terasa koje je bacio jak vjetar. Plivaj, plivaj, samo plivaj! Plutaju tijela kao plutače iz Tunisa, Eritreje, Somalije, Gvineje, Sirije, Iraka, Libije, Bangladeša dok oko njih plove jahturine i u more ispuštaju svoj precijenjeni izmet. Kako su se samo radovali stizanju na otok tako natrpani kao sardine u izmučenim brodicama. Oblačili su za tu priliku svoju najljepšu odjeću prije nego što na sebe navuku teške radne skafandere. Ali samo što nisu uzviknuli „kopno!” tik ispred Lampeduse, njihove su oronule lađe okružile havarije kao meduze. More, more, okrutno more! Mare Monstrum! Ulazi u sve otvore tijela kojim se goste ribice. Pluta puno malih papuča. Nasukavaju se na pješčane obale na kojima beživotno leže utopljenici svih zemalja. Neprepoznatljivi kao da su plutali u solnoj kiselini. Nema nikog da im kaže: „Ustajte, prezreni na svijetu!” ili da ih ljubazno upita: „Sužnji, mori li vas glad?” i ponudi sendvič. Leže omotani zlatnim plaštevima kao napola pojedene čokoladne praline. Ni u snu nisu mogli zamisliti što zapravo dolazi poslije. A ljudi će savjesti isprane solnom kiselinom samo slegnuti ramenima i reći: „Krivo je more.” Štoviše, zapjevati. Baš kao pjevač promukla glasa na samom kraju Noći punog Miseca kad se svi već počinju razilaziti svojim kućama, a na praznom poprištu fešte ostaju samo plastične boce i čikovi. Treba doplivati do kopna prije nego što i nas preplavi i izgrize. Plivaj, plivaj, samo plivaj! Plivaj, mamice, govorilo mi je tvoje nasmiješeno lice svaki put kad bih posustala i krenula tonuti. Plivaj, mamice, da ne završimo omotane folijom kao nasukane zlatne ribice. Plivaj, plivaj, govorilo mi je tvoje beblje lice i vuklo me prema površini mora kao spasilac s čarobnim metrom kojim mjerimo svoju ljubav kao vodostaj nabujale rijeke više puta u danu. Plivaj, plivaj, samo plivaj da ne završimo kao srdelice u zlatnom kovčegu konzerve. Smiješiš mi se i veselo beljiš iz svjetlosti morske površine. Lamataš nogama iz koluta plesnim pokretima. Na Lampedusu! Na Lampedusu! Nasukana kao kit na pločicama naše kupaonice gledam prema ogledalu. Vidim ostatke točkica koje su oči i liniju usta koje lagano blijede dok tonem u san uz sintetički zvuk Elize. E, moj Gotchi, Gotchi, babine oči.
